Filip Rodić: Osvežilo je među političkim analitičarima

Ko je, zapravo, Dimitrije Milić? Dečak koji je na čelu organizacije koja se naziva „Novi treći put“. Izvorni „treći put“ je neoliberalna politička ideologija čiji je vodeći predstavnik bio Bil Klinton

Dugo sam se pitao, zašto interese kolektivnog Zapada u Srbiji u javnoj sferi zastupaju sve neke osobe diskutabilnog intelekta, bivša šefica (sada uspavanog) Centra za evroatlantske studije Jelena Milić, ili lažni profesor, čovek koji ne zna je li, ili nije, Austrija članica NATO, čija svaka druga rečenica predstavlja težak zločin nad srpskim pravopisom, čuveni Darko Trifunović. Zar ne mogu da nađu nekoga promućurnijeg ko bi vredeo troška?

Mnogo im je vremena trebalo, ali na kraju su uspeli – našli su pametnijeg. Koliko je ova potraga bila očajnička i koliko je, kada je konačno okončana, otkriće bilo važno najbolje svedoči egzaltiranost kojom za „Al Lažiru“ junaka ove priče predstavlja čestiti Nedim Sejdinović: „Predstavlja pravo osveženje među političkim analitičarima u Srbiji, pa i u regionu“. Zaista, Dimitrije Milić, programski direktor organizacije „Novi treći put“, je, posle Milićke, lažnog profesora Trifunovića i sličnih pojava, pravo „osveženje“. Uglađenog izgleda, artikulisanog nastupa, smislenog govora, pažljivo odabranih argumenata koji mogu zvučati ubedljivo. Na prvu.

Iako je nesumnjivo inteligentan (makar u odnosu na gorepomenute kolege), Milić pravi greške u zastupanju svojih stavova, iako je u stanju da, za razliku od Darka Trifunovića, napiše i kaže nešto što deluje ozbiljno. Valjda je to zbog toga što je za odbranu neodbranjivog, za spin i manipulaciju, za pretvaranje istine u laž nedovoljno biti samo inteligentan, nego je potrebno biti genije. U jeku trvenja Rusije i Zapada oko Ukrajine, to mu je, sasvim logično, omiljena tema. Zatupa, naravno, tezu da je Rusija agresor, da su ukrajinski ustanici iz 2014. bili ljubitelji ljudskih prava i sloboda, a ne vulgarni neonacisti i tako dalje. Da ne nabrajamo, svima vam je, hteli to ili ne, već dobro poznat zapadnjački narativ na ovu temu.

Tako Milić, na samom početku teksta „Ukrajina zaslužuje budućnost“ (koju zli ruski agresor, naravno, hoće da joj ukrade, a altruistički Zapad pokušava po svaku cenu da joj obezbedi), navodi: „U direktnoj podršci protestima (autor misli na neonacistički ustanak iz 2013/2014) na terenu (američki senator Džon Mekejn) bio je usamljen među američkim političarima, međutim podrška je urodila plodom“. Neka vrsta Zoroa, zar ne? Ovo je, međutim, sve samo ne istina i to je jasno svakome ko iole prati međunarodnu politiku. Demantuje ga, na primer, Ted Gejlen Karpenter iz čuvenog američkog Kejto instituta koji je još 2017. u tekstu „Američko licemerje u Ukrajini“ napisao: „Opseg mešanja Obamine administracije u ukrajinsku politiku bio je zadivljujuć“. „Istorija pokazuje da se Vašington mešao u politička pitanja desetina država – uključujući i mnoge demokratije. Izvanredan primer dogodio se u Ukrajini tokom Evromajdanske revolucije 2014“, dodaje on.

Milić nikada nije čuo za notorne intervencije Viktorije Nuland, tadašnjeg pomoćnika državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove? Ili je zaboravio? Kako neko, iko može da zaboravi čuveno „j***š EU“ koje je tada izgovorila? A ona je tada ne samo predstavljala, nego i iza sebe imala čitavi Stejt department. I dalje verujete u priču o Zorou? Da nije Zoro bio usamljen i u svojim zahtevima da se Srbi pošalju u pakao? A koga je ovaj Zoro podržavao u Kijevu? Seća li se Milić toga? Da ga podsetimo – Olega Tjahnjiboga, neonacistu koji se čak fotografisao salutirajući hitlerovskim pozdravom i koji se toliko ne stidi nacističke simbolike da je čak i ime njegove Socijal-nacionalne partije Ukrajine preslikan naziv Hitlerove nacional-socijalističke partije. Samo u ogledalu. A kakve je to „plodove“, što bi Milić rekao, donelo Ukrajini, vidimo i dan-danas. Doduše, u Milićevoj vizuri to je sve pozitivno – „nakon skoro deset godina, ciljevi protesta Evromajdan su ostvareni, ali je cena bila visoka“, a cena je, po njegovim rečima, bila „ruska agresija“.

Plodovi su, precizira Milić, „potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU i ukidanje viza“. Gorki plodovi, što bi rekao Siniša Kovačević. Jer, podsetimo se, „Evromajdan“ je izbio u trenutku kada je Ukrajini suspendovano potpisivanje SSP sa EU zbog toga što je, suočena sa beznadežnom ekonomskom situacijom u kojoj se našla, prihvatila bezuslovnu rusku pomoć od 15 milijardi dolara, dok je Brisel ponudio samo 610 miliona evra i to pod uslovom da Ukrajina prekroji svoje zakonodavstvo po meri EU. I tako dalje.

Preopširna je Ukrajina tema za ovako kratak tekst.

Ali ko je, zapravo, Dimitrije Milić? Dečak (rođen je 1995. godine) koji je, kao što smo naveli, na čelu organizacije koja se naziva „Novi treći put“. Izvorni „treći put“ je neoliberalna politička ideologija čiji je vodeći predstavnik bio 42. predsednik SAD Bil Klinton, koji bi, po logici stvari, onda trebalo da je i politički idol sledbenika te ideje. Misterija je odakle se ova organizacija, osnovana 2017, finansira, to nigde ne piše. Ali nije mnogo istraživanja potrebno da bi se otkrila podrška Fonda za otvoreno društvo Džordža Soroša.

Rečito je članstvo ovog mladog klintoniste u međunarodnim organizacijama. Na primer, u Udruženju Henri Džekson. Džekson je bio demokratski senator, „vatreni jastreb u spoljnim poslovima“, kako se navodi na stranici Udruženja, a svi znamo šta takvi američki jastrebovi žele. Nije vam jasno? U izjavi o principima Udruženja jasno se navodi:

„Moramo se angažovati, robusno i ponekad preventivno. Rane intervencije na Kosovu i Sijera Leoneu, iako nesavršene, dobar su model za buduće akcije“. „Buduća akcija“, za koju se Milić očito zalaže, bila bi Ukrajina. I to je „dobro“. Onda je „dobra“ bila i „akcija“ na Kosovu. Zar ne? Jelena Milić je promenila ploču i našla uhlebljenje, a šta će „profesor“ Darko? Osvežilo je među političkim analitičarima.

 

Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/NOVA S

 

Izvor Večernje novosti, 23. januar 2022.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u