M. Ković: Nasleđe Svetog Save, pogled na 2021. godinu

Gde smo danas? Šta je sa zavetnom idejom Svetog Save i Svetog Simeona – oslobođenjem i ujedinjenjem srpskog otečestva?

Neobična je trajnost nasleđa Svetog Save. Od njegovog doba deli nas punih osam vekova. Za to vreme, u tih osam stotina godina, njegov narod i njegova crkva iskusili su tursku najezdu, strašne i velike ratove, propast svih srpskih srednjovekovnih država, seobe u rimokatoličke zemlje Venecije i Austrije, preveravanja u islam i rimokatolicizam, velike austro-turske ratove, austrijske okupacije i austro-nemačke zločine u dva svetska rata, titoističko jugoslovenstvo, diktaturu i ateizam, razaranje Jugoslavije, ubijanje, proterivanje i asimilaciju u našim danima, genocidna uništavanja tokom vekova i tri najstrašnija genocida u 20. veku – u dva svetska rata i na kraju 20. veka u Krajini, Sarajevu, na Kosovu i Metohiji.

Pa ipak, evo nas i danas, kako sve merimo merilima Svetog Save, kako ga proslavljamo ovde u Prijedoru, u Banjoj Luci, Brčkom, Istočnom Sarajevu, Trebinju, Kotoru, Nikšiću, Podgorici, Budvi, Baru, Zagrebu, Vukovaru, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Užicu, Kraljevu, Kragujevcu, Ćupriji, Nišu, Vranju, Kosovskoj Mitrovici, Ranilugu, Gračanici, Prizrenu, Kumanovu, Skoplju, Beču, Minhenu, Parizu, Londonu, Čikagu, Njujorku, Torontu.

Šta je to što Svetog Savu, njegov narod i njegovu crkvu čini, uprkos najstrašnijim iskušenjima, toliko otpornim, dugovečnim i životvornim? Na takvo pitanje nema jednostavnog odgovora. Ono je, po svoj prilici, van naših moći razumevanja i objašnjenja. To i nije cilj moje večerašnje besede.

Podsetićemo se na to šta je nasleđe Svetog Save. Zatim ćemo pokušati da pažljivo sagledamo sebe i svoje vreme, danas i ovde, da bismo odgovorili na pitanje: da li smo i koliko to nasleđe sačuvali? Ispunjavamo li Svetosavski zavet?

Nasleđa Svetog Save ne bi bilo bez onoga što je učinio njegov otac Stefan Nemanja, potonji Sveti Simeon Mirotočivi. On je oslobodio i ujedinio srpske zemlje. Savin brat, Stefan Prvovenčani, to nasleđe je učvrstio i proširio.

Sveti Sava je međutim postigao duhovno oslobođenje i ujedinjenje svoga, kako se tada govorilo, „otečestva”. Osnovao je autokefalnu, samostalnu, nacionalnu Srpsku crkvu, koja je sama birala svoje arhiepiskope i episkope.

Pojam slobode različiti narodi tumače na različite načine. Za Srbe, u narednim vekovima, sve do dana današnjeg, sinonimi za reč sloboda biće: autokefalnost, samouprava, autonomija, samostalnost, nezavisnost. Oni će, jednostavno rečeno, biti prepoznatljivi među susednim narodima po tome što će uvek želeti da sami odlučuju o svojoj sudbini. To je počelo i pre Svetog Save i Svetog Simeona. Od njih do danas se, međutim, i u tome prepoznaje, jasan i neprekinut tok.

Savina sloboda znači bekstvo iz palate u manastir, napuštanje zemaljskog carstva u ime Carstva nebeskog. Život u svetu, ali, onda kada se birati mora, opredeljenje za nematerijalne, večne vrednosti podviga, ljubavi, vere, pravde i spremnost da se za te vrednosti podnese žrtva. To je Svetosavski zavet, kao potvrda, srpskom istorijom i srpskim istorijskim iskustvom, Novoga zaveta. Svetosavski zavet iznova je zapečatio, svojom krvlju, Sveti knez Lazar, na Kosovu polju.

U gotovo svemu što Sveti Sava preduzima vidljivo je jasno rodoljublje. Grčki ohridski arhiepiskop Dimitrije Homatijan zbog toga ga je, u jednom svom pismu, optuživao da je napustio monaški život na Svetoj Gori „jer ga je ljubav prema otadžbini zarobila” i „pretvorila u vršioca i upravitelja zemaljskih poslova”. Sveti Sava je, međutim, i na Svetoj Gori osnovao manastir za srpske monahe, Hilandar. Radom na utvrđivanju kulta Svetog Simeona, on je započeo uobličavanje kultova srpskih svetitelja, među kojima će Nemanjići biti ključni i najvažniji.

Upravo je poštovanje nacionalnih svetitelja, pisanje njihovih žitija, čuvanje njihovih svetih moštiju, bilo temelj uobličavanja posebne, srpske nacionalne svesti u potonjim vekovima. Srbi su, čak i među najsličnijim narodima, kakvi su bili Bugari ili Rusi, prepoznavani po vernosti Svetom Savi, Svetom Simeonu, Svetom Kralju Stefanu Dečanskom, Svetom knezu Lazaru i ostalim srpskim svetiteljima. To su znali i srpski neprijatelji, pa su ih zato Turci kaznili, zbog ustanka u Banatu, spaljivanjem moštiju Svetog Save na Vračaru 1594. godine. Poučeni time, Srbi su u svim svojim potonjim seobama spasavali i sa sobom nosili mošti svojih svetitelja.

U vremenu propasti pravoslavne Vizantije i prevlasti rimokatoličkih krstaša na Istoku, Sveti Sava konačno je okrenuo većinski deo srpskog naroda, već tada verski podeljenog, ka pravoslavlju. Okrenuo se slabijoj strani, prepustivši svome bratu, kralju Stefanu Prvovenčanom, da se ženidbom latinskom princezom i dobijanjem kraljevske krune od pape, bavi onim što bismo danas nazvali „realpolitikom”.

Srpsku državu Nemanjića i srpsku crkvu osnovali su otac i dva brata. Zato srednjovekovna Srbija neće poznavati sukobe između crkve i države, koji će odrediti istoriju evropskog Zapada. Zapadni hrišćani vekovima su pokušavali da se otrgnu od univerzalističkih i apsolutističkih ambicija rimskih papa, od borbe za investituru između papa i nemačkih careva, pa sve do reformacije i protivreformacije. Cilj onih koji su se odupirali papama bila je nacionalna crkva i nacionalni, narodni jezik bogosluženja i književnosti. Zahvaljujući Svetom Savi, Srbi su to stekli već u 13. veku.

Sveti Sava je, naime, dao liturgijsko i književno dostojanstvo srpskom jeziku, tadašnjem srpskoslovenskom. Do tada, u zapadnim srpskim zemljama, srpski je potiskivan u korist latinskog, dok je u dotadašnjim eparhijama Ohridske arhiepiskopije, u dubini Srbije, jedva trpljen. Zahvaljujući Svetom Savi, srpskoslovenski jezik konačno će postati jezik srpske kulture.

Osnivanjem novih episkopija na tlu „Srpske zemlje i Pomorske”, kako je tada nazivana država Nemanjića, Sveti Sava je pomerio granice pravoslavlja dalje na zapad, pri čemu je potisnuo rimokatoličku crkvu. Kada je osnovao Zetsku i Humsku eparhiju, rimokatolički biskup iz Stona prešao je na Korčulu, dok je onaj iz Trebinja prešao na ostrvo Mrkan kod Dubrovnika. Zapadno od starih srpskih episkopija u Rasu, Lipljanu i Prizrenu osnovao je Dabarsku, Budimljansku i Moravičku eparhiju. Rimokatolici su, međutim, u primorskim krajevima države Nemanjića živeli mirno i prosperitetno. Njihova graditeljska ruka vidljiva je na najvećim srpskim svetinjama, u Studenici i u Dečanima.

Na osnovu kanona Pravoslavne crkve i rimsko-vizantijskog prava, Sveti Sava je sastavio Zakonopravilo, osnovni pravni dokument srednjovekovne Srbije, u mnogo dužoj upotrebi od Dušanovog zakonika. Srbiju je, dakle, utvrdio u pravoslavlju i učinio je pravnom državom, oslonjenom na rimsko i vizantijsko pravo.

Gde smo danas? Šta je sa zavetnom idejom Svetog Save i Svetog Simeona – oslobođenjem i ujedinjenjem srpskog otečestva?

U vekovima života u tuđim carstvima, kada nismo imali državu, objedinjavala nas je Crkva Svetog Save. Ona je bila čuvar nasleđa i predanja. Kada je Karađorđe obnovio državu, prvi cilj je bilo oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Semberijski i svesrpski pesnik Filip Višnjić možda ga je zaista svojim ušima čuo kada je, pošto je „Srbiju krstom prekrstio i svojijem krilima zakrilio”, „Vako Đorđe Drini govorio”:

„Drino vodo! plemenita međo
Izmeđ’ Bosne i izmeđ’ Srbije,
Naskoro će i to vreme doći
Kada ću ja i tebeka preći
I čestitu Bosnu polaziti!”

Za oslobođenje i ujedinjenje ginulo se više od sto godina i ono je došlo 1918. godine. U jugoslovenskoj državi srpski narod je oslobođen i ujedinjen. Ujedinjena je i Srpska crkva i obnovljena Patrijaršija. Čak i u suštinski antisrpskoj, Titovoj Jugoslaviji, srpski narod ostao je na okupu. Srbi su potom, da bi sprečili razbijanje te države i svoje rasparčavanje, zaratili čak i sa najmoćnijim vojnim savezom tadašnjeg sveta, NATO paktom.

Danas je narod Svetog Save ponovo rasut i izdeljen novim državnim granicama. Imamo, ipak, Republiku Srpsku. Ona je, međutim, pod stalnom pritiskom da se utopi u tuđu državu Bosnu i Hercegovinu. Imamo Srbiju, ali na njenoj teritoriji, na Kosovu i Metohiji, srpski narod je proteran i opljačkan, zatvoren u geta, u stalnoj pretnji od pripajanja Svete srpske zemlje Velikoj Albaniji. To bi, posledično, vodilo ka rasparčavanju Srbije. U Crnoj Gori imamo žilav srpski narod koji se, uprkos višedecenijskoj asimilaciji u novu, crnogorsku naciju, vratio na pozornicu istorije. U Hrvatskoj je, posle genocidnog uništenja, srpski narod izložen tihoj asimilaciji. Utapanju, i bez rata, u većinski narod, podvrgnuti su i Srbi u Makedoniji.

Upravo sada, međutim, svedočimo obnovu ideje oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. Ove reči danas se odnose, naravno, na obnovu kulturnih i ekonomskih veza. „Oslobođenje i ujedinjenje” se, recimo i to, najslobodnije i najotvorenije izgovara upravo ovde, u Republici Srpskoj. U isto vreme, Republika Srpska je glavni garant očuvanja zapadnih granica Srpstva i pravoslavlja, koje je povukao Sveti Sava, da bi ih obnovljena Pećka Patrijaršija, počevši od 1557. godine, dodatno proširila i učvrstila.

Crkva Svetog Save, Srpska pravoslavna crkva, naime, i danas stoji, onakva kakvom ju je Sveti Sava sazdao. Ona i danas, u veri i predanju, ujedinjuje ceo srpski narod, u svim zemljama i na svim kontinentima, ma gde se on nalazio. Kao i tada, ona se odupire i univerzalizmu Rima i nacionalizmu Carigrada. Srpska pravoslavna crkva jedina je srpska institucija koja, u ovih osam vekova, gotovo neprekidno postoji i traje. Ona nas liturgijski, u veri i predanju, neposredno spaja sa Svetim Savom i svim pokolenjima koja su u međuvremenu hodila srpskim zemljama. Ona je, u isto vreme, samo deo velike Pravoslavne crkve i njena misija je, od Hristovog doba, opštečovečanka. Ona nas zato spaja sa svim ljudima dobre volje.

U svojih osam stotina godina, Svetosavska srpska crkva duže je živela u tuđim, nego u svojim, srpskim državama. To joj je dalo posebnu vrstu slobode, ali i borbenosti. U vreme Osmanskog carstva, Trećeg rajha ili Nezavisne države Hrvatske, njeni patrijarsi, vladike, sveštenici i monasi prvi su na sebe primali trnove vence stradanja, ali su i predvodili ustanke i vodili diplomatske pregovore. Litije u Crnoj Gori došle su iz te tradicije, da bi posvedočile stvarnu snagu Srpske crkve u našem vremenu. Svetosavski ukorenjena u srpskim državama, ali bez snishođenja, slobodna i nezavisna, ona i danas očinski podseća državne vlasti u Srbiji na Svetosavski i Kosovski zavet, upozorava ih na njihove dužnosti na Kosovu i Metohiji, ali i u drugim srpskim zemljama.

Prošli smo kroz decenije borbenog, zvaničnog, titoističkog ateizma. Posle komunizma, Evropa je utonula u globalistički kapitalizam i tržišni relativizam u kome se rastvaraju predanja, crkve i porodice. Širom sveta, međutim, sa izuzetkom Evrope, uočava se uspon tradicionalnih crkava i pobožnosti. Ova kretanja vidljiva su i u srpskim zemljama. Sekularizacija je odavno, bar od 18. veka, zahvatila srpsku kulturu, da bi od 1945. dobila neslućene razmere. Pa ipak, od sloma komunizma, Crkva se vratila u javni život, na mesto koje joj pripada.

Rekao bih da je stvarna obnova pobožnosti uočljiva naročito među mladim ljudima u gradovima. To se ponajbolje videlo u litijskom pokretu u Crnoj Gori. I u Srpskoj i u Srbiji, gradske crkve pune su mladih ljudi, ali i pripadnika srednje generacije. Pre nekoliko dana u Inđiji, sveštenici pri hramu Svetog cara Konstantina i carice Jelene rekoše mi da se tu pričešćuje sve više mladih bračnih parova sa decom. Tamo gde ima istinske pobožnosti, naime, rađaju se deca i tu se ostaje na svome ognjištu. U tome je, po mom mišljenju, jedan od glavnih putokaza za rešenje problema demografskog propadanja, najozbiljnijeg iskušenja sa kojim se danas suočavaju Srpska i Srbija.

Povratak Srba pravoslavlju nema onu dubinu i širinu koju bi neki od nas možda želeli. Manjak pobožnosti mnogi nadoknađuju izrazitim rodoljubljem. Uz to, stanje nije isto u Srpskoj, Srbiji ili u Crnoj Gori. Tamo gde je bilo više iskušenja, na Kosovu i Metohiji, u Republici Srpskoj, u Crnoj Gori, snažnija je i vera. Sveti Sava, danas, možda ipak ne bi bio sasvim nezadovoljan svojim potomcima i naslednicima.

Naša lakomislenost se, međutim, možda ponajviše pokazala u našem odnosu prema srpskom jeziku i pismu. Rasprodaja je počela 1835. godine, kada je Ljudevit Gaj usvojio srpski štokavski, jekavski jezik za književnu normu hrvatskog jezika. On je tada pisao da „mi Hervati s bratjom Serbljima sada jedan književni jezik imamo“ i da „nama još ni izdaleka nije naum palo ikada tvarditi, da to nije serbski nego ilirski jezik”. Dogodilo se, međutim, baš to. Od „ilirskog”, preko „hrvatskog ili srpskog”, „hrvatskosrpskog”, stiglo se do „hrvatskog”, „a ne srpskohrvatskog ili srpskog”.

Sve se to, sa ponekom razlikom, ponovilo sa stvaranjem, od srpskog jezika, „bosanskog”, pa potom i crnogorskog jezika. Tako smo dobili i onaj čuveni „maternji jezik” naših današnjih Jugoslovena (u duhu stare parole „I posle Tita – Tito!”), kao i „BHS jezik” na kome se, sasvim prigodno, Srbima sudi u Haškom tribunalu. Pitanje je samo vremena kada će mu se dodati i crnogorski, pa ćemo imati „BHSC”.

Stanje ćirilice, kojom je Sveti Sava pisao, još je gore nego položaj našeg jezika. U tome se ne može govoriti samo o lakomislenosti, nego i o bahatosti naslednika. Setimo se da je svaki okupator, i Austro-Ugarska i Nezavisna država Hrvatska, prvo udarao na Srpsku crkvu i na srpsku ćirilicu. Ponekad valja i neprijatelja pažljivo poslušati.

Srpska kultura, književnost, film, muzika, nauka pokazuju, posle decenija doslovne zatrpanosti komunističkim i kapitalističkim materijalizmom i nihilizmom, znakove ozdravljenja. U tome učestvuju sve generacije, od Emira Kusturice, preko Slobodana Vladušića, do Beogradskog sindikata i oca Darka Đoga. Ima suviše imena koja bi ovom prilikom trebalo izgovoriti. Tu se, ipak, još vode pravi „kulturni ratovi“ između nas i naših jugoslovena i zapadnjaka.

Sudeći po onima koji dolaze, i po tome kako se stanje u svetu menja, vreme radi za nas. Rusija i Kina sve su jače, dok su NATO i zapadne sile sve slabije. Prošle godine gledali smo kako njihove sluge vise sa njihovih aviona u bekstvu sa aerodroma u Kabulu.

Moramo da se oslobodimo nestrpljenja. Narodi koji dugo pamte znaju da se svi ciljevi ne mogu postići za života jednog pokolenja. Umeli smo da na oslobođenje Kosova čekamo gotovo pet stotina godina, pa smo taj dan dočekali spremni. Ponovićemo podvige i podvige svojih predaka, samo ukoliko ostanemo njihovi potomci, narod Svetosavskog i Kosovskog zaveta.

 

Naslovna fotografija: TV Hram

 

Izvor Pokret za obnovu KiM, 30. januar 2022.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u