„Hiperliberalizam” protiv slobode govora

Još je Džon Stjuart Mil upozoravao da bi zabrana uvredljivog govora koji ne uzrokuje nasilje donela više štete nego koristi. Međutim današnji „hiper-liberali” bi da cenzurišu svakoga ko im se ne dopada

U našem XXI veku demokratije, globalizacije i multikulturalizma, ljudi imaju mnogo šire i veće slobode nego u bilo kom vremenu pre. Sloboda misli i izražavanja, kao pravo i vrednost, drastično je promenila pogled na društvo, njegove izazove i potrebe. Zvanično Ustavi većine država, imaju u sebi floskulu – „Svi građani imaju pravo na slobodu govora i izražavanja“, kao i izvedene zakonske propise koji pružaju zaštitu određenih prava u pogledu slobode govora i misli. Primerice, prva izmena Ustava Amerike kaže da „Kongres neće doneti nikakav zakon… koji vodi uskraćivanju slobode govora…“

Sloboda je možda najosnovnija obaveza svake osobe na svetu. Sloboda mišljenja i govora je najvažnija vrsta interakcije, a bez razmene nema nikakve istorije, progresa i nauke. Sloboda reči pokazuje moć, posebno u politici ili vladi. Najvažnije je da svako ima pravo razmišljati i delovati bez straha od posledica koje bi mu bile nanete od strane neke vlasti ili bilo kog drugog pojedinca. Tako se i sloboda govora može definisati kao pravo osobe da izrazi misli, ideje i lična mišljenja putem željenih medija bez ikakvih ograničenja, naravno sem ukoliko ove akcije ne narušavaju prava drugog lica ili nacionalne bezbednosti. Slobodno izražavanje je izraz potrebe ukopane negde u nama kao nepisani zakon još od davnih vremena, čak i pre formalnog priznanja od strane bilo kog autoriteta.

Danas, nivo demokratije i široka sloboda govora u svetu pružaju beskrajne mogućnosti za ljude da razmenjuju znanje, misli i ideje. U stvari, masovni mediji su najbolji instrument za društvo da ostvaruje svoje pravo na slobodu izražavanja. Ideja o slobodnom, nezavisnom, pluralnom i raznovrsnom mediju postala je ideal koji treba postići kako bi u potpunosti osigurali pravo traženja, primene i prenošenja informacija.

Međutim, masovni mediji bez ikakvih propisa mogu znatno oštetiti društvo. Stoga je regulisanje medija započelo svoj razvoj kako bi garantovao, promovisao i zaštitio pravo na slobodno izražavanje. Zapravo, osnovna misija za regulisanje masovnih medija i interneta treba da bude zaštita i produbljivanje slobode govora, naravno bez širenja govora (i opravdavanja postupaka) mržnje.

Između uvrede i pretnje

Slobodno izražavanje takođe može imati negativan uticaj na društvo. Naravno, sloboda izražavanja, kao i svaka sloboda, povezana je s odgovornošću: svako ko krši ljudska prava drugih sa svojom ili njenom slobodom izražavanja, mora biti na neki način odgovoran. Na primer, 2005. godine danski list Jilland Posten objavio je grupu karikatura sa satiričkim slikama proroka Muhameda. Zatim su se islamske zajednice širom sveta po upoznavanju sa ovom predstavom crtanih karikatura pojavili na ulicama sa mnogo strastvenih izraza besa i ljutnje, uglavnom po dva osnova: verovanje muslimana da ne prihvata slikovne predstavke Poslanika i zato što je činjenica da je publikacija povezala muslimane sa terorizmom.

Kasnije, 2015. godine, francuski nedeljnik Šarli ebdo je bio meta terorističkog napada zbog brojnih satiričnih i ateističkih kontroverznih publikacija karikaturalno prikazanog Muhameda. Kao rezultat toga, 12 ljudi je poginulo, a mnogi su povređeni.

Zakoni i pravila variraju, ali su svodivi na ideju da kritika neke ideologije, uključujući i versku, koliko god bila bespoštedna, nije isto što i podsticanje mržnje prema nekom narodu ili pojedincima. Prosto rečeno, zakoni protiv govora mržnje zasnovani su na činjenici da između uvrede i pretnje postoji ogromna i jasna razlika. U otvorenom društvu svi moramo da trpimo uvrede. To ume da bude naporno, ponekad izluđujuće, utoliko pre što je onaj koji vređa često više idiot, a vređani osoba sa integritetom. Ali kao odgovor na uvredu uvek možete da slegnete ramenima, okrenete se i odete. Time se ne želi reći da pretrpljene uvrede ponekad nisu stvarno odvratne. Ali i moralno najpodlija uvreda nije zločin. Ne izvodimo pred sud ljude koji su pakosni prema svojim supružnicima, ili zbog toga što podrivaju samouverenost svoje dece, ili zato što pišu glupe književne kritike. Možda bismo to i lično želeli, ali to ne činimo.

Uvrede moramo da podnosimo, ali pretnje ne smemo da tolerišemo. Reći da je nečija religija smešna je drugačije – primetno i merljivo, značajno drugačije – nego reći da bi neku grupu ljudi trebalo istrebiti. Ismevanje vašeg proroka daleko je od pretnji upućenih vama lično. (Neki zakoni protiv govora mržnje ne dozvoljavaju ni „uvrede “, ali zapitajmo se da li su to i dobro napisani zakoni.)

Džon Sjuart Mil smatra da je jedina prava šteta naneta raspravi – cenzura slobode govora. O definiciji te „štete“ se može raspravljati – ali ona mora biti nešto više od povređenih osećanja. Ideolozi se naravno ne slažu sa time, jer su to ljudi čije su ličnosti i ideje postali jedno i za njih je šteta naneta ideji neodvojiva od uvrede ličnosti. Zato ih i nazivamo ideolozima. Mi ostali možemo da se složimo da ruganje nečijoj veri nije isto što i pozivanje na novi masakr ili negiranje prethodnog.

Statua Džona Stjuarta Mila u Londonu (Foto: Stephen Burrows/Alamy Stock Photo)

Najpoznatiji regulatorni princip državnog ograničenja slobode govora je tkz. princip štete (eng. The Harm Principle), čije je prvobitno opravdanje dao britanski filozof Džon Stjuart Mil u knjizi O slobodi (On liberty) iz 1859. Mil smatra da je sloboda govora od tolikog značaja za svakog pojedinca da je država može legitimno ograničiti samo onda kada ona nanosi štetu drugima. Mil ima u vidu merljivu štetu, poput štete po naše telo, život, imovinu i ostala značajna dobra. Principom štete se stoga mogu opravdati sankcije govora koji podstiče ili uzrokuje fizičko nasilje ka određenim pojedincima ili grupama ili za koga se, sa velikom dozom verovatnoće, može naslutiti da će imati takve posledice.

Međutim, govor mržnje često ne podstiče niti uzrokuje ovaj vid štete. U većini slučajeva, jedina šteta govora mržnje je uvreda i emocionalna uznemirenost koja je prati. Kada je 1987. američki umetnik Andres Serano objavio provokativnu fotografiju Popišani Hrist (Piss Christ), a 2005. danski dnevni list Jyllands-Posten karikature proroka Muhameda koje ga prikazuju kao bombaša samoubicu, hrišćani i muslimani su imali identičan zahtjev: zabraniti pomenute radove jer su uvredljivi po njihova verska osjećanja.Premda su karikature pratili i nasilni incidenti, ni one ni Seranova fotografija nisu bile zabranjene.

Nasilne posledice sa strane, ako su nečija osećanja povređena onim što kažete, da li bi to bio dovoljan razlog da budete zakonski ućutkani ? Mil smatra da nije. Nesumnjivo je da je povreda osećanja merljiva jer neretko izaziva neželjene psihičke i somatske reakcije, poput stresa, ali uprkos tome, Mil smatra, ona ne može biti sankcionisana principom štete. Problem sa zabranom takvog oblika štete je da je ona izazvana sasvim drugačijim postupcima, kod drugačijih pojedinaca, te je nemoguće naći neproizvoljan kriterijum na osnovu kojeg bi pravna zabrana usledila.

Rat protiv slobode

Primera radi, verska osećanja revnosnog vernika će biti povređena ismevanjem njegovih religioznih načela ali će kod ateiste ili slobodnog umetnika imati sasvim suprotan efekat ; pornografija će izazvati drugačije emocije kod feministkinje i srednjoškolca, a vegan neće gledati istim očima na reklame KFC-a kao i ljubitelj pohovane piletine. Ako bi odredba o kažnjavanju svega uvredljivog stupila na snagu, malo toga bi bilo dozvoljeno, a mnogo toga vrednog zabranjeno. Kako Mil primećuje, zabrana uvredljivog govora koji ne uzrokuje nasilje donela bi mnogo više štete nego koristi.

U današnjem akademskom svetu posebno onom na anglo-američkim univerzitetima zapatio se jedan poseban trend ograničenja slobode govora, na kome posebno insistiraju nove generacije studenata, tzv. milenijalaci. Traži se ograničenje javnog diskursa, kodifikovani jezik obraćanja, nepozivanje na univerzitet osoba koje bi svojim govorom ili mišljenjem mogli povrediti nečija osećanja (cancel culture). Traži se tzv. Free space, tj slobodni prostor u kome neće biti moguća polemika niti bilo kakva ekspresija  govora koji na ovaj ili onaj način ne pogoduje nekoj manjini… etničkoj, rasnoj, seksualnoj, društvenoj, kulturnoj itd…

Određene „dobro organizovane manjine“ pokrenule su pravi „rat protiv slobode izražavanja“, kojim se namerava prevladati intelektualni život na kampusima zabranjujući bilo kakvu alternativu njihovom svetonazoru. Na gotovo svim univerzitetima su reorganizovane katedre i promenjena pravila života na kampusima, uvođenjem obaveznih „sigurnih prostora“ i „aktivirajućih upozorenja“ za sve studente i osoblje koje se oseća na bilo koji način ugroženim od strane tuđeg drugačijeg mišljenja. Definisan je sve veći broj verbalnih ili čisto estetskih definicija (danas je na pr. kapa s natpisom „Make America Great Again“) – „microaggression„. Nepoštovanje novih pravila podrazumeva određene kazne i druge vidove ostrakizma, što je dodatno uslovljeno uvođenjem ad hoc sudova za osoblje i studente.

Prema standardima prošlosti, često se kaže da je intelektualni liberalizam koji je ranije karakterisao ove akademske institucije „dekonstruisan “, po modelu sveprisutnog postmodernizma. On se otkazuje kao „represivna struktura“. Iznenada, svaka ideja koja izgleda da u sebi sadrži vrednost ka pravcu idealnog puta ka univerzalnoj emancipaciji, od sada je zabranjena za izražavanje. Ali ova represivna utopija je više varijanta „hiper-liberalne ideologije“ nego anti-liberalne. Činjenica je da se čini da je ova ideologija odlučna da „pročisti intelektualni svet i društvo od bilo kakvog traga alternativnog svetonazora, sem sopstvenog“.

„Kada kineski studenti dolaze da studiraju na Zapadne univerzitete, jedna od lekcija koje tamo nauče”, piše John Gray, jeste da nametanje intelektualne ortodoksije ne zahteva autoritarnu vladu. U institucijama koje tvrde da su posvećene kritičkom istraživanju, cenzura je efikasnija kada je samonametnuta. Policiju mišljenja, konstitutivnog elementa svake tiranije, danas praktikuju naša društva, koja sebe smatraju slobodnijima i slobodumnijima nego što su ikada bila. “

Režanje iza tastature

Takva politika, sasvim logično, prenosi se iz škole na ulicu i svuda u javni život. Rasne, seksualne i klasične polne (muške i ženske) radne kvote od strane državnih institucija i privatnih preduzeća sada se dodaju modernim polnim kvotama. Baš kao i na kampusima, u javnom i profesionalnom životu postalo je opasno kritikovati nove norme. Novinari, umetnici i intelektualci koji se protive tom trendu su prvi koje pogađa ova neobjavljena vrsta kulturnog rata. Nosioci te politike odmah optužuju kritičare za netoleranciju, nazadnost, rasizam, ksenofobiju, mizoginiju, ili već šta je prigodno u datom kontekstu. Takvo ponašanje u političkom i javnom životu nedavno je steklo zasluženu definiciju koju možemo prevesti kao reklamiranje sopstvenih vrlina „virtue signaling „. Ukratko, u toj dinamici onaj koji bez pokrića optužuje protivnika za najgore stavove, zapravo, samo želi da izreklamira samog sebe kao moralno i vrednosno superiornog.

Ovaj postmodernistčki pogled na svet dovodi na jedan pervertirani način ne samo do dekonstrukcije svih ideja, sve podvodeći pod subjektivno i samim tim nerealno, nego opet svoju subjektivnost dekostruisanog sveta brani kao novu dogmu, izbegavajući kritiku i samim tim mogućnost slobodnog izražavanja i razmene ideja. Ako je bilo koja ideja irelevantna, ako se poriče da je jezik važan instrument nad kojim imamo kontrolu i da su moralna prosuđivanja moguća, kao i da je objektivnost teško ostariv cilj, lako se na tu istu logiku nadovezuje neneophodnost komunikacije, sem već jedne jedine zadate i ispravne.

Internet je novi medij, omogućava nam maksimalnu slobodu izražavanja, kao i isto tako maksimalnu zloupotrebu. Osnovni problem je što novi mediji onemogućavaju stvarni susret između ljudi, nego je susret posredovan na simboličkom nivou. Ali i takav može voditi ka plodotvornom dijalogu o nekoj temi, ako postoji neki dogovoreni okvir razumevanja i poštovanja. Međutim, ako tog okvira nema, budući da se sagovornici u elektronski posredovanom komuniciranju ne poznaju, ili se vrlo površno poznaju, oni nikad ne razviju međusobno saosećanje i osnovno ljudsko poštovanje. Posredovano komuniciranje je dosta osiromašeno i zbog toga što nema fizičkog susreta između dva ljudska bića. A kada sagovornika na netu ne doživimo kao ljudsko biće od krvi i mesa, kao „bližnjeg svoga “, a još nam se ni ne sviđa šta „on “tamo piše ili pokazuje, onda ga uz pomoć stereotipa grupe kojoj pripada lako redukujemo na predmet naše mržnje. I tada nam relativna anonimnost u sajber-prostoru i zaštita uz pomoć duhovnog „protivpožarnog zida “, omogućava da režimo i lajemo do mile volje. Naravno, ako nismo sposobni ni za šta drugo.

Demonstrant sa znakom na kojem piše: „Cenzurisan sam, pomozite mi” (Foto: LEON NEAL /AFP via Getty Images)

Jezik nema kosti, ali ih zna polomiti, stara je izreka o moći izgovorenog. Sloboda govora da se iskaže mržnja, kleveta i svaka druga uvreda je jedan jezik isključivosti, koji se mora prevladati, pre svega kulturom dijaloga da se poštuju i prihvataju i pravo drugih na svoje mišljenje, koliko god bilo drugačije ili pogrešno.

Škola je najvažnije mesto za početak borbe protiv isključivosti, netolerancije i jezika mržnje. Ako u školi ućutkujemo mlade ljude, na ulici ćemo dobiti mržnju. Oni koji ne znaju da govore, reže i laju, a ponekad i grizu. Mediji su tu jednako važni. Ako u medijima imamo za sagovornike ljude koji su sposobni da jasno i argumentovano artikulišu svoje stavove i mišljenja, kao i medijske stručnjake koji savesno obavljaju svoj posao, koriste opisni jezik i ne postavljaju pristrasna i retorička pitanja, poštuju različita mišljenja i nepopularne stavove, mediji će početi negovati diskurs prihvatljivosti i kulturu logičkog dijaloga. U tom smislu, ključni su profesionalni kodeksi u medijima čije je poštovanje uslov za rad na bilo kom mediju. Takvi kodeksi, a ne kodirani jezik, su jednako važni i za škole i druge kulturne, obrazovne i religiozne ustanove.

Naravno, protiv govora mržnje moramo se boriti svi i na svakom mestu: snagom argumentovanog dijaloga, razvijanjem sposobnosti za komuniciranje, stvaranjem prostora za ravnopravan razgovor, za razgovor u kome su različitosti prihvatljive i dobrodošle. Protiv govora mržnje treba se boriti i ukazivanjem na primere govora mržnje, na infantilne osobine takvog govora, na njegove suštinske logičke nedostatke, na jalovost i zakržljalost duha koji ga izriče, kao i na moguće posledice takvog govora na odnose među ljudima i opstanku svake društvene zajednice.

Sloboda govora i dijalog su osnova svakog progresa. Nove ideje zameniće neke stare, koje su opet u nekom drugom vremenu bile napredne, ali tada teško prihvaćene, pronalazile su put do svog ostvarenja, postajući vremenom neke nove dogme. U našem veku nema apsolutno nikakvog razloga da utišamo glas drugog i drugojačijeg, njegov pogled kakav god bio samo nas obogaćuje. Nešto novo i neobično će vremenom postati stvarno, ponešto i odbačeno, kao i što će nešto staro ostati kao večno ili manje ili više prihvatljivo…

I da ideje jednostavno pustimo da teku kakve god bile, citirajući pri tom Džon Stjuarta Mila – „Mi nikada ne možemo biti sigurni da je mišljenje koje nastojimo da ugušimo lažno mišljenje; a ako bismo i bili sigurni, gušenje bi opet bilo zlo…“

 

Marko Kostić je lekar iz Beograda.

 

Rad prezentovan na konferenciji organizacije francusko-srpskog prijateljstva na temu Evropa budućnosti

 

Naslovna fotografija: Brandon Robbins/Getty Images

 

Izvor: Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

 

Društvo
Pratite nas na YouTube-u