Valja ubrzati proces vraćanja nadležnosti

Timoti Les smatra da je Srpska propustila šansu za vreme Trampovog mandata, ali da će biti još prilika. Ovo je ta i ne treba više usporavati. Naprotiv, sada već valja ubrzati

Metju Palmer, Gabrijel Eskobar, Stjuart Pič, Samanta Pauer, Mevlut Čavušoglu, Angelina Ajnhorst, Robin Bruks, Derek Šole, Oliver Varhelji, francuski i britanski parlamentarci… Bili su to samo neki od zvaničnika transatlantskih saveznika koji su u posljednja tri mjeseca tražili kontakt sa Dodikom, iako zvanično izolovanim dvostrukim sankcijma SAD, koje EU opet nije slijedila. Pošto su izrazili rutinsku zabrinutost za regionalni mir i stabilnost, bila je to prilika da još jednom čuju da Srpska ne namjerava secesiju i rasturanje BiH. Orban i Sijarto su čak bili u Laktašima, svoje su rekli i Milanović i Janša, a Dodik je bio kod Putina i, podrazumijeva se, više puta u Beogradu. Direktno ili indirektno, dobio je podršku da uspostavi ustavno stanje u Srpskoj.

Ali, šta je, nakon te neophodne duže spoljnopolitičke pripreme, konkretno urađeno na vraćanju entitetskih nadležnosti? Bijaše najprije „do kraja prošle godine“, pa onda „u januaru ove“. Zatim je i januar istekao, a ništa izuzev osnivanja relativno marginalne Agencije za lijekove nije učinjeno. Stekao se utisak da istorijska inicijativa vlasti u Banjaluci da se RS u BiH vrati na poziciju potpisanu i garantovanu Dejtonom gubi na poletu i energiji pred spoljnim i unutrašnjim pritiscima. To je poduprlo tezu opozicije da je Dodik i ranije znao da zakazuje referendume i donosi skupštinske rezolucije od kojih je kasnije, pod različitim okolnostima, odustajao, odlagao ih, zamrzavao. Međutim, NS RS je 10. februara ipak donijela odluku o VSTS, što je pokazalo da Dodik ne odustaje. No, onda se iz opozicionih klupa čulo: „I mi hoćemo izvorne entitetske nadležnosti, ali ne na ovaj način. Čitav svijet se digao protiv Srpske i to je politički avanturizam“.

Vremenski faktor

Odluka februarske sjednice NS RS o vraćanju pravosuđa iz Sarajeva u Banjaluku nije samo kapitalna sama po sebi nego i po tome što je kao prva probila led da se vrate i ostale tri nadležnosti. No, uz istorijsku odluku i razočaravajući rok: za realizaciju biće potrebno godinu dana. Ako je tako, zašto odluke nisu donesene još jesenas, zašto se nije radilo brže, zar se dalje procedure ne mogu skratiti? „Poslije izbora će Dodik zaboraviti vraćanje nadležnosti!“

Revizija Dejtona trajala je dvije i po decenije, pa se ni u suprotnom smjeru ne može za dvije i po nedjelje. Radi se i o 140 nametnutih zakona, izmišljenim agencijama i zajedničkim institucijama koje su, mic po mic, paralisale RS, a Dodik nema bonska ovlašćenja da ih jednim potezom ukine. Redovni postupak iziskuje dvomjesečnu javnu raspravu, tzv. čitanja, prednacrte i nacrte, predlog, sistematizaciju… Valja unaprijed ukalkulisati i apelaciju poslanika SDA kod Ustavnog suda RS, koja će, na kraju procedure, potrošiti najmanje mjesec dana i više.

Vrijeme je bilo potrebno i da iz više zemalja na teren stignu nacionalni specijalni izvjestioci. Izgleda da se niko više ne uzda samo u informacije predstavnika SAD i EU, niti od njih monopolisanih gloablnih medija. Pojavile su se ozbiljne pukotine u do sada monolitnim ocjenama kolektivnog Zapada. Ako ništa drugo, sada su na licu mjesta čuli i drugu (i treću) stranu i neće nasjedati na bošnjačko panično zapomaganje „da je svijet dužan da spasava unitarnu Bosnu od Dodika“ i njihov eho u izjavama zapadnih lobista.

Trebalo je sačekati i da Izetbegovićev samit u Neumu skrene u ćorsokak i da se čuje Čovićev odgovor. Dao ga je predsjednik HSS Mario Karamatić: „Već u prvoj godini možemo napraviti savez hrvatskih općina i gradova u BiH, potom savez županija. Nekada davno, tako je i nastala Herceg-Bosna… Ako nametnu Komšića i novu platformašku vladu FBiH, Hrvati danas, u političkom smislu, mogu doslovno zaustaviti život u BiH.“

Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik tokom sednice Predsedništva BiH, Sarajevo, 31. avgust 2021. (Foto: predsjednistvobih.ba)

Vrijeme čini svoje i stvara navike. Komšije i stranci će se postepeno privići da ne skaču na noge i hvataju se za pištolj na svaku vraćenu nadležnost, da ne prave buku ni oko čega, odnosno da osporavaju ono što su jedni potpisali i drugi garantovali. Srpska vraća nadležnosti koje su očevi osnivači postigli u Dejtonu, a nastavljači se za njihovo ostvarenje bore 25 godina. Ako sa onih pet od ’90. ne bude dovoljno, biće to tri decenije koje su pojeli skakavci. Budu li u tome silom spriječeni, sljedeće će zaista biti secesija, sporazumna, mirna ili kakva god.

Dočekali smo da čujemo i šta bi mogle da budu „strašne ekonomske sankcije“ za Srpsku. Njemačka stvara koaliciju voljnih unutar EU. Zaustaviće priliv određenih finansijskih sredstava što je takođe već viđeno prvih poslijeratnih godina, kada je od enormne međunarodne pomoći 4/5 išlo u FBiH, a 1/5 u RS. Očekivalo se da siromašni entitet potrči u zagrljaj imućnom, kao Istočna Njemačka Zapadnoj, ali Srpska je preživjela i još više se udaljila. Dodik kaže „dobićemo pare na drugoj strani“, a to im opet ne odgovara.

Najzad, treba dati vrijeme naknadnom unutrašnjem dogovoru i čak ga uporedo neprestano držati otvorenim. Istina, Izetbegović i dalje smatra da Bošnjaci treba da biraju hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH i opstruiše svaki dogovor sa Srbima. Ali ako je u ovoj fazi tako, ne znači da kada vraćanje nadležnosti uznapreduje neće prihvatiti pruženu ruku da bi sačuvao Bosnu. Ako ne može jedinstvenu, ono barem cjelovitu.

Prava prilika

Ne na posljednjem mjestu, valja pratiti globalno opasnu situaciju u Ukrajini. Po nekima je to dobra prilika da se nešto završi na sporednom bosanskom terenu, a po nekima rizik da Srpska postane moneta za potkusurivanje velikih. Ima argumenata i za jedno i za drugo, ali mudro ćutanje i taktičko iščekivanje da se kriza prelomi negdje na višem mjestu ne daje rezultat. Ni najrođeniji neće pomoći onome ko skršetnih ruku sjedi u čekaonici istorije.

Negdje u međuvremenu, na konferenciji za medije poslije susreta u Beogradu, odjeknula je Vučićeva molba da se predstavnici Srpske vrate u zajedničke organe BiH. Dodik je odgovorio da je odluku o apstinenciji donijela NS RS, i da će molbu prenijeti poslanicima u Banjaluci. U Sarajevu su podozrijevali da se opet radi o dilu „Dodik-Vučić“. Na srpskoj strani, osjetljivoj na četiri ocila, prisjetili su se i da je Vučić oslovio Šmita sa „visoki predstavnik“. Međutim, Srpska neće u zajedničke organe zbog Inckovog zakona, a ne zato što je Sarajevo može, a Beograd želi spriječiti u vraćanju nadležnosti. O statusu građanina Šmita, pak, odlučile su Rusija i Kina u SB UN u Njujorku, a ne Vučić i Dodik u Beogradu. Najzad, Srpska je uslov za učešće u zajedničkim organima modifikovala kontrazakonom kojim će biti sankcionisano stigmatizovanje Srpske kao genocidne i Srba kao genocidaša. A nije ni bilno sporno da će participirati kada joj to bude u interesu.

Da će Srbija i dalje biti pod pritiskom SAD i dijela EU, ne samo povodom KiM nego i RS, i da će morati da se dovija, svjedoči skorašnje uslovljavanje ansambla zapadnih ambasadora da prisustvuju proslavi Dana državnosti Srbije i Prvog srpskog ustanka. Rekli su – jedino bez Dodika, a on je govorio u Orašcu i sjedio pored Vučića i patrijarha u Beogradu, dok su oni po rezidencijama grickali koščicu koju su htjeli da bace između dva dijela jednog naroda. Biće u narednom periodu i krupnijih kostiju, ali…

Patrijarh srpski Porfirije, predsednik Srbije Aleksandar Vučić i srpski član Predsedništva BiH Milorad Dodik tokom obeležavanja Dana državnosti Srbije, Beograd, 15. februar 2022. (Foto: Predsedništvo Srbije/Dimitrije Goll)

U knjizi Bosanski rat Dobrica Ćosić pamti svoja osjećanja pri povratku sa Jahorine u Beograd, nakon što je NS RS odbila ubjeđivanje rukovodstva Srbije i grčkog predsjednika Micotakisa da prihvati Vens-Ovenov plan: „Uprkos neuspjehu, intimno sam bio ponosan na odlučnost srpskih poslanika, a čini mi se da je i Milošević ćutke dijelio moja osjećanja.“ Baš zbog toga što su ih ubjeđivali pod spoljnim pritiskom i nisu bili dovoljno ubjedljivi.

Timoti Les smatra da je Srpska propustila šansu za vrijeme Trampovog predsjednikovanja, ali da će biti još prilika. Ovo je ta i ne treba više usporavati. Naprotiv, sada već valja ubrzati.

 

Prof. dr Nenad Kecmanović je politikolog, sociolog, bivši rektor Univerziteta u Sarajevu (1988-1992) i član Senata Republike Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Naslovna fotografija: Ministarstvo odbrane Republike Srbije

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Kolumna, Politika
Pratite nas na YouTube-u