Kakve veze imaju Bošnjaci sa Ukrajincima, odnosno bošnjački kantoni sa Ukrajinom?
Reklo bi se – baš nikakve. I dok se na svjetskoj sceni sudaraju divovi SAD i Rusija sa, zasada, indirektnim uključivanjem i Kine, malima se trese tlo pod nogama i trude se da ostanu po strani.
Dodik im je pružio šansu da BiH ostane bez zvaničnog stava umjesto da se i ovim povodom dijeli i svađa. Ali vraga, ne radi se o realnoj procjeni, nego o percepciji i autopercepciji žitelja Kantona Sarajevo.
Pošto su navikli da im se tokom istorije sudbina rješava u Stambolu, Beču, Zagrebu, Beogradu – imaju naslijeđenu kolektivnu sklonost da i danas svoju budućnost odgonetaju iz svake riječi ili gesta inostranih diplomatskih zvaničnika Vašingtona, Brisela, Berlina i Londona, te da se priklone jačem.
No, umjesto da sačekaju novi globalni raspored snaga poslije Ukrajine, kao što su se partizanima pridružili tek 1943. godine, oni reaguju po sistemu „vidjela žaba da se konji potkivaju, pa i ona digla nogu“.
Poput likova u Andrićevoj prozi, eno ih, sjede po baščaršijskim nargila-barovima i raspredaju o tome da li će Putin poslije Kijeva pravac u Sarajevo ili će Bajden preventivno da primi Bosnu preko reda u NATO i EU. A svakom trezvenom čoveku je jasno da im se neće desiti ni jedno ni drugo.
Sektaški mentalitet
No, čim su u Stejt departmentu počeli da govore o „malignom uticaju Rusije na Balkanu“ – oni su iz sveg grla počeli da ponavljaju tu mantru, mada Rusi baš nikada nisu dolazili kao okupatori u Bosnu, a bosanski muslimani jesu ratovali na istočnom frontu pod znamenjem SS handžar divizije. I jeste da se ruska vojska okomila na nacističke kolaborante iz Drugog svjetskog rata koji su oživjeli u Ukrajini.
Ali, opet, uz Putina su se svrstali Kadirov i čečenski muslimani. I hajde ti sad budi pametan!
Pamet, izgleda, jedino ne treba Biseri Turković.
Dok su Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović zabavljeni o jadu sa izbornim zakonom i u brizi da će Palmer i Šmit da iskoriste opštu gužvu i promijene ga u korist Hrvata, ministarka spoljnih poslova BiH Bisera Turković vodi glavnu riječ ispred Bošnjaka. Niti šta pita svog premijera (predsjednika) u Vladi (Savjetu ministara), niti Predsjedništvo BiH, koje je po Ustavu zaduženo za vođenje spoljne politike.
Ova žena diplomata od karijere, koja je profesionalne reference sticala u osnivačkom jezgru SDA, ličnim prijateljstvom sa Halilom Brzinom, generalom Armije BiH i šejhom derviške tekije na Mejtašu, zatim sa Sakibom Mahmuljinom, takođe generalom Armije BiH koji je ugostio mudžahedine glavosječe u Srednjoj Bosni, te sa El Kardavijem, ideologom Muslimanske braće, daje dnevne izjave o svemu i svačemu, od kojih se sutradan zvaničnici ograđuju, a mahala joj aplaudira.
Taj provincijalni sektaški mentalitet da se o svemu zna najbolje, jedinstveno i bez pogovora, nedavno je na vlastitom iskustvu detektovao Muharem Bazdulj.
Sarajlije sebe inače vide kao planetarni centar i univerzalno mjerilo, obrnuto proporcionalno „kasabilizaciji grada“ opisanoj u članku koji je pripisan Zlatku Dizdareviću.
Uvjereni su da se ovih dana, dok traje rat u Ukrajini, Stoltenberg, Bajden, Putin, Si i Ursula fon der Lajden ujutru bude s pitanjem: „Šta ćemo s Bosnom i Bošnjacima?“. A da Vučić i Milanović i noću kuju planove kako da im raskomadaju BiH, koja je još od 1992. podijeljena teritorijalno, vjerski, nacionalno, jezički i kulturno.
Za sve je kriv Dodik, a onaj ko, poput Putina, Sija, Orbana, Milanovića, Vučića, Čovića, ne misli tako – još je gori od njega.
Odakle Sarajlijama taj kompleks više vrijednosti, izuzetnosti, globalne važnosti, kosmopolitizma, megalomanije?
Sarajevski atentat!? – Nije li to za njih bio samo individualni čin srpskog teroriste Principa!?
Zimska Olimpijada!? – Sarajevo nije poput Insbruka postalo svjetski skijaški centar, a sjećanje je smješteno u muzej ZOI ‘84!
Najsvježiji podsticaj umišljenosti dali su Bernar-Anri Levi, Suzan Zontag, Bono Voks u periodu od 1992. do 1995. godine.
Prilikom jednodnevnih posjeta, grad su, tokom rata, zasipali ohrabrujućim izjavama: „Sarajevo je evropski Jerusalim“, „Sarajevo je otjelovljenje evropskog sna“, „BiH će ekspresno biti primljena u EU“, „Bošnjaci će dobiti bijele pasoše UN-a“ i sl.
A onda su se Sarajlije sjetile da treba nešto da im doture i bogata braća muslimani: „Koritom Miljacke pocuriće arapska nafta“…
Baš kao i sada Ukrajincima, Zapad je, umjesto intervencije, prosipao patetične fraze solidarnosti.
U ono vrijeme, Amerikanci su rat u BiH ne samo izazvali nego i opstrukcijom evropskih mirovnih planova produžavali da bi pokazali nemoć Evropljana i opravdali ostanak NATO-a u Evropi.
Svođenje računica
Sada su potresnim fotografijama ruševina i izbjegličkih kolona emocionalno ujedinili i mobilisali zapadnjake u strahu da su sljedeći na redu.
Ukrajincima su utrpali viškove američkog naoružanja sa omanjim kontingentima svojih instruktora, savjetnika, obvještajaca, koji se neće brzo vratiti kući.
Pritom, Stoltenbergu, Bajdenu, Makronu, Šolcu i Džonsonu ni na pamet ne pada da vojno intervenišu jer je Putin razmjestio transkontinentalne rakete sa nuklearnim glavama na gotovs.
Naprotiv, Bajden je zatražio vruću liniju sa Putinovim Generalštabom kako se ne bi omakao treći svjetski rat u kome bi, kako kažu i američki eksperti, Rusi imali odlučujuću prednost.
SAD, NATO i EU odmah su obznanili da nema ništa ni od zatvaranja neba nad Ukrajinom za ruske bombardere, a kamoli prečice u evroatlantskim integracijama.
Jedino naivni Bošnjaci vjeruju da bi se Bosna mogla ubaciti u EU preko reda.
Za razliku od Alije Izetbegovića, Zelenski je shvatio igru makar i sa zakašnjenjem, te je ponudio vojnu neutralnost i razoružanje Ukrajine do nivoa ograničenih domaćih formacija, a Putin je prije nego što se zapucalo to i tražio.
Uoči nastavka pregovora već je došlo do fizičkih obračuna unutar ukrajinskog pregovaračkog tima.
„Banderovci“, „azovci“, „Desni sektor“ blokiraju evakuaciju civila, vrše nasilje nad ruskim i proruskim stanovništvom i ubijaju kompromisu sklone članove vlastite vlade. Nije isključen ni građanski rat u kome će, kako je najavio Putin, ruska vojska uvesti red i mir.
Niko ne sumnja da će Rusija završiti „specijalnu operaciju“ u Ukrajini. U Londonu je već spreman smještaj za vladu Zelenskog u izbjeglištvu.
Ako se ispostavi da je pregovarački intermeco samo taktički predah u pružanju otpora i produžavanje rata, Kremlj će upotrebiti veću silu da skrati završnicu. A onda slijedi otrežnjavajuće preračunavanje šta je ko dobio i izgubio tokom višednevog rata koji se mogao izbjeći.
Takve računice se zapravo već svode…
Beneficijari rata biće Rusija i Amerika. Prva zato što je udaljila NATO od rusko-ukrajinske granice i stvorila bezbjednosni koridor, te što se potvrdila kao vojna supersila sa liderom sa kojim se ne treba igrati. Druga, zato što je zahvaljujući globalnom medijskom monopolu iskoristila efekat slika materijalnih razaranja i izbjegličkih kolona koje su emocionalno ujedinile javnost Evrope u solidarnosti sa Ukrajinom i sankcijama prema Rusiji.
Pošto se Ukrajina podrazumijeva kao najveći gubitnik, Evropljani, a među njima prvenstveno Nijemci, slijedeći su na rang listi. Pod sankcije, za koje su samoubilački glasali, potpada Sjeverni tok 2 i izložili su se riziku da Rusija, pri još većem zaoštravanju odnosa, zavrne i Sjeverni tok 1, pa i ono što im stiže preko Ukrajine, te najveću evropsku ekonomiju baci na koljena. Plus ruske sirovine bez kojih moćna njemačka hemijska industrija gubi dah.
Angela Merkel otišla je onda kada je najviše bila potrebna svojoj zemlji. Naslijedila ju je nestabilna koalicija u kojoj su Zeleni od nastanka američki projekat, a i kancelar iz SPD-a nema ni volju ni izborni kapacitet da zemlju otrgne iz zagrljaja SAD.
Za Kinu je teško reći da li spada u tabor dobitnika ili gubitnika. Sa suzdržanim glasom u GS UN i djelimičnom podrškom Rusiji, postaće još veći i važniji ekonomski partner kolektivnom Zapadu. Ali je možda propustila momentum da Ukrajinom obuzetim Amerikancima zada efikasan udarac na Tajvanu. Istina, podsjetili su u Pekingu da je prijateljstvo sa Rusijom čvrsto kao stijena, zaprijetili su da će potopiti prvo američko plovilo koje se pojavi u Južnom kineskom moru.
Briga o svojoj avliji
„A šta će biti s Bosnom?“, pita usplahireni Amir Zukić na N1 za BiH. „Da li će Putin poslije Ukrajine napasti i Bosnu?“, „Možemo li se uzdati u NATO da će nas braniti ako nije intervenisao u Ukrajini?“, „Kako Orban i Milanović nekažnjeno podržavaju Dodika iako su im zemlje u EU i u NATO-u“, „Šta Rusi planiraju u BiH?“, „I da li se slažete da treba uhapsiti Dodika?“.
„Vrijeme ističe, a niste mi odgovorili na glavno pitanje: na šta je mislio Dodik kada je prekjuče u telefonskom razgovoru sa Lavrovom pitao ‘da li i dalje važi ono što je u decembru dogovorio sa Putinom’?“ A kako se sagovornici na takva pitanja nasmiju, Amir se ljuti: „Nisu to moja pitanja, postavljaju ih naši zabrinuti građani“.
No, šta stvarno čeka Amira?
Kratkoročno, ekonomska kriza koja će pogoditi razvijenu Evropu posebno u prehrambenom i energetskom sektoru, a najviše će se osjetiti u nerazvijenom balkanskom dvorištu EU. Srbija će biti djelimično pošteđena zato što ima viškove hrane i što će ostati privilegovani kupac sibirskih energenata, tako da će biti dovoljno i za Srpsku.
I umjesto da zahvale Dodiku što se BiH nije našla na Putinovom crvenom spisku, pa neće morati da se vrate na loženje ćumurom – oni još navijaju za sankcije Rusiji!
Srednjoročno, nastaviće se trend opadanja američke moći, zalaska neoliberalne globalizacije, rast resuverenizacije nacionalnih država, multipolarizacija svijeta, dislokacija planetarnog centra u Evroaziju.
Tvrdi se: „Poslije Ukrajine ništa neće biti kao prije“. I za pandemiju se isto govorilo, pa nije došlo do smaka svijeta. A kada je i bilo sve kao prije?
Dugoročno, ako je tačna prognoza da će krajem vijeka Evropljani nositi kofere evroazijskim turistima, onda će im po Baščaršiji vući rikše potomci Bisere i Amira.
Zato bi njima dvoma bilo pametnije da se pobrinu o svojoj avliji i da vide kako će sa komšijama s one strane entitetskog i kantonalnog plota.
Naslovna fotografija: Snimak ekrana/Jutjub/FACE HD TV
Izvor sveosrpskoj.com
BONUS VIDEO:
