Ideologija Vladimira Putina

„Putinova civilizacijska doktrina u međunarodnim odnosima“ temeljno određuje odnos ruskog predsednika prema Zapadu, a u njenom korenu je, pored ostalog, i nasleđe Lava Gumiljova

Malo ko je uoči milenijumske 2000. godine obratio pažnju na članak „Na razmeđu milenijuma“ (Rossiя na rubeže tыsяčeletiй) koji je 28. decembra 1999. u Nezavisimoj gazeti objavio tadašnji premijer Rusije Vladimir Vladimirovič Putin. Uostalom, niko tada nije mogao ni da nasluti da će tri dana kasnije, u javnom televizijskom obraćanju, ruski predsednik Boris Jeljcin svoje kremaljske predsedničke odaje da prepusti upravo Putinu. Za sve je to bio dominantan događaj, a ne novinski članak koji je objavio izabrani naslednik.

To je bila nesmotrenost svih koji su s pažnjom gledali i analizirali kremaljska zbivanja. Već u tom tekstu, Putin je najavio svoj politički eklekticizam, spajanje modernog i istorijskog, univerzalnog i lokalnog, u nastojanju da se Rusija preobrazi na jedinstveni način.

Putin je u članku ocenio da „Rusija završava prvu, prelaznu fazu ekonomskih i političkih reformi“, da je i pored svih poteškoća i neuspeha „stigla na glavni put, kojim ide celo čovečanstvo“, jer „samo ovaj put, kako svetsko iskustvo ubedljivo svedoči, otvara realne izglede za dinamičan rast privrede i podizanje životnog standarda ljudi. On nema alternative“, napisao je Putin, dajući tako počast univerzalnim i globalnim vrednostima.

Bilans devedesetih

Opisujući teškoće tadašnje Rusije, Putin je markirao da ona više nije među državama koje određuju najviše granice ekonomskog i društvenog razvoja savremenog sveta, već da se suočava sa veoma teškim ekonomskim i socijalnim problemima. Tokom devedesetih ruski bruto društveni proizvod se skoro prepolovio i prema njemu Rusija je zaostajala 10 puta za SAD i pet puta za Kinom. Posle krize 1998. bruto društveni proizvod po glavi stanovnika pao je na oko 3.500 dolara, što je oko pet puta niže od proseka zemalja G7.

Struktura ruske privrede se promenila, pa su ključne pozicije u nacionalnom ekonomskom kompleksu zauzimale naftna industrija, elektroprivreda, crna i obojena metalurgija. Njihovo učešće u društvenom proizvodu bilo je oko 15 odsto, u ukupnom obimu industrijske proizvodnje 50 odsto, a u izvozu – više od 70 odsto.

Produktivnost rada u realnom sektoru je izuzetno niska. Ako je u industriji sirovina i energije blizu svetskog proseka, onda je u ostatku mnogo niža – 20-24 odsto niže nego u Sjedinjenim Državama.

Novi ruski predsednik Vladimir Putin tokom polaganja predsedničke zakletve na Ustavu Ruske Federacije u Kremlju u prisustvu bivšeg predsednika Borisa Jeljcina, Moskva, 07. maj 2000. (Foto: AFP/Getty Images)
Novi ruski predsednik Vladimir Putin tokom polaganja predsedničke zakletve na Ustavu Ruske Federacije u Kremlju u prisustvu bivšeg predsednika Borisa Jeljcina, Moskva, 07. maj 2000. (Foto: RIA Novosti/Vladimir Rodionov)

Nedostatak kapitalnih investicija, nedovoljna pažnja na inovacije doveli su do naglog smanjenja proizvoda koji su po odnosu cene i kvaliteta konkurentni na svetskim tržištima. To se posebno odnosilo na tržištima naučno intenzivnih proizvoda. Udeo ruskih proizvoda ovde je manji od jedan odsto. Poređenja radi: SAD čine 36, Japan – 30 odsto ovih tržišta, naveo je Putin. Bilo je jasno šta sve čeka novog ruskog lidera u ostvarenju njegovog glavnog zadatka – nastojanju da Rusiju vrati među vodeće države sveta.

U obimnom članku, Putin se nije previše bavio statistikama i ekonomskim računicama. Uostalom, znao je da Rusiju može da ponese samo nova ideja. Već tada je mogla da se uoči njegova izričita netrpeljivost prema prevratima: „Rusija je iscrpela svoje limite na političke i društveno-ekonomske preokrete, kataklizme i radikalne transformacije. Samo fanatici ili političke snage duboko indiferentne, ravnodušne prema Rusiji, prema narodu, u stanju su da pozovu na još jednu revoluciju. Pod kakvim god parolama – komunističkim, nacionalno-patriotskim ili radikalno-liberalnim – da bi se desio sledeći nagli slom svega i svakoga, država i narod to neće izdržati. Strpljenje i sposobnost nacije da opstane, kao i da stvara, na granici su iscrpljenosti. Društvo će se jednostavno urušiti – ekonomski, politički, psihološki i moralno“, upozorio je Putin.

Traženje puta

Jasno je bilo da Vladimir Putin u svoj projekat ulazi sa određenom filozofijom društvenog razvoja koja će u kasnijim godinama sve jasnije da se ispoljava. On je pozvao „odgovorne društvene i političke snage“ da ponude narodu „strategiju preporoda i procvata Rusije“, koja bi uključivila sve pozitivno što je stvoreno u toku tržišnih i demokratskih reformi, uz ograničenje da bude sprovedena „isključivo evolutivnim, postepenim, uravnoteženim metodama, u uslovima političke stabilnosti i bez pogoršanja uslova života ruskog naroda“. Ono što je do tada bilo, Putin je nazvao „opipavanjem puta“ i svog modela transformacije.

„Moći ćemo da računamo na dostojnu budućnost samo ako uspemo da organski spojimo univerzalne principe tržišne ekonomije i demokratije sa realnošću Rusije“, naveo je. „Čini mi se da će se nova ruska ideja roditi kao legura, kao organski spoj univerzalnih ljudskih vrednosti sa iskonskim ruskim vrednostima koje su izdržale test vremena“, sažeo je Putin svoj kredo.

Bilo je, dakle, jasno da novi lider odstupa od univerzalizma zapadnog liberalnog sistema. Zapad – da; demokratija – da, ali u ruskom kulturnom miljeu i na ruskim osnovama.

Putin je već tada uvideo da je ključ preporoda i uspona Rusije u državno-političkoj sferi. Zato je naglasio da je „Rusiji potrebna jaka državna sila i mora je imati“. On je odbacio da je ovde reč o pozivu na totalitarni sistem. „Istorija ubedljivo pokazuje da su sve diktature i autoritarni sistemi vlasti prolazni. Samo su demokratski sistemi trajni. Uz sve njihove nedostatke, čovečanstvo nije smislilo ništa bolje. Jaka državna vlast u Rusiji je demokratska, pravna, sposobna savezna država“, formulisao je on.

Putinova doktrina

Danas, dok traje sukob u Ukrajini, u ovom članku iz 1999. možemo da prepoznamo da je još tada Putin naglašavao ulogu civilizacija, identiteta i kulturnih faktora u ruskoj politici. Na istoj liniji nalaze se i dva značajna nedavna Putinova istupa, jedan iz jula prošle godine, kada je objavio članak „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, i drugi od 22. februara ove godine, u kojima je detaljno elaborirao kulturno-istorijske odnose Rusa i Ukrajinaca. Tako je ruski predsednik formulisao ono što neki zovu „Putinova civilizacijska doktrina u međunarodnim odnosima“, koja temeljno određuje njegov odnos prema Zapadu.

U njenom nastanku i formulisanju, Vladimir Putin ima niz značajnih preteča. U poslednjoj deceniji on je više puta pominjao ideje Lava Gumiljova – jednog od očeva modernog evroazijstva – u kontekstu uloga civilizacije i kulturnih faktora u ruskoj unutrašnjoj politici. Gotovo svake godine u različitim prilikama navodio je njegove ideje, a Gumiljovljevo ime se često pojavljuje i u nastupima Putinovih najbližih saradnika.

Lav Gumiljov (1912-1991) sin je plemića i pesnika Nikolaja Gumiljova i pesnikinje Ane Ahmatove. Deklarišući sebe kao „evroazijca“, Gumiljov je u svojim učenjima isticao da Rusija može da se spasi samo ukoliko odbaci ideologiju (komunizam) koja je strana njenoj religiozno-istorijskoj tradiciji, kao i postojeću državnu formu (Sovjetski Savez), i emancipacijom od tuđih elemenata ponovo se vrati originalnom ruskom etnosu.

Lav Nikolajevič Gumiljov, ruski istoričar, etnolog i antropolog (Foto: Yury Belinsky/TASS)
Lav Nikolajevič Gumiljov, ruski istoričar, etnolog i antropolog (Foto: Yury Belinsky/TASS)

Ideje Lava Gumiljova stekle su pravo građanstva u prelomnom i sudbinskom trenutku ruske istorije, 1980-ih godina u doba perestrojke, upravo kada je, kako je to Gumiljov i predlagao, odbacivan sovjetski komunizam zajedno sa sovjetskim državnim modelom, a obnavljala se ruska ideja i ruska državnost.

Godine 1988. ogromna sovjetska partijska publicistička mašinerija sasvim je prestala da objavljuje literaturu i filmove koji su propagirali marksizam-lenjinizam. Umesto toga, ona je počela da štampa eksplicitno antikomunistička, istorijska i religiozna dela predrevolucionarnih mislilaca i filozofa, uključujući i „evroazijce“.

Ideolog perestrojke Aleksandar Jakovljev je u svom memorandumu upućenom Politbirou Komunističke partije Sovjetskog Saveza predložio preusmeravanje propagandne mašinerije u religioznom i filozofskom pravcu. Jedna od prvih knjiga koja je objavljena u partijskoj akademskoj publicistici bila je knjiga Drevna Rusija i Velika stepa (Drevnяя Rusь i Velikaя stepь, 1989) kultne ličnosti „evroazijaca“ Lava Gumiljova, s predgovorom akademika Dmitrija Lihačova. Gumiljov je tim povodom dao intervjue nekadašnjim zvaničnim organima CK KPSS – listovima Sovjetska kulturaLiteraturnaja gazetaPitanja filozofije.

Etnogeneza ruske nacije

Prema njegovom učenju, životna energija naroda određena je spoljnim svetom. Energija koja dolazi iz kosmosa stvara aktivne uslove za život i pretvara se u naciju ili etnos. Tokom uspona, nacija osvaja teritoriju za sebe, stvara nacionalnu državu i dominira regionom, napredujući u nauci, tehnologiji i humanističkim naukama. Povremeno, dva ili više etnosa, koji su prirodno i genetički slični i geografski bliski, mogu da se ujedine u superetnos.

Tako su Rusi, Ukrajinci i Belorusi, zajedno sa mongolsko-turkijskim narodima iz doba Zlatne horde stvorili etnos Velike Rusije. Drugi superetnos je nemačko-romanski. Pošto svaki etnos ima životni vek koji je između 1.200 i 1.500 godina, Gumiljov ocenjuje da je evropski superetnos potrošen. U istorijskim terminima, on je osuđen da umre, osim ako ne dobije novu energiju od mladog superetnosa, recimo od Velike Rusije koja je stara samo 500 godina.

Međuetnički kontakt može da bude fatalan za mlađi i energičniji etnos, ako on dođe u kontakt sa starijim „reliktnim“ etnosom. Mnogo gori je kontakt sa „parazitskim“ etnosom, koji se definiše kao etnos koji je izgubio vlastitu nacionalnu energiju i sada postoji na energiji drugih etnosa.

Prema Gumiljovljevom mišljenju, svaki put kada „parazitski etnos“ dominira nad „starosedelačkim etnosom“ dolazi do rata i revolucije i stvaranja „himeričke državnosti“. To se dogodilo sa francuskim racionalistima koji su doveli do velike Francuske revolucije i britanskim puritancima koji su stvorili „himeričku državu“ – Sjedinjene Američke Države.

Zastave Sjedinjenih Država pobodene ispred američkog Kapitola uoči inauguracije izabranog predsednika Džoa Bajdena, Vašington, 18. januar 2021. (Foto: AP Photo/Alex Brandon)
Zastave Sjedinjenih Država pobodene ispred američkog Kapitola uoči inauguracije izabranog predsednika Džoa Bajdena, Vašington, 18. januar 2021. (Foto: AP Photo/Alex Brandon)

Gumiljov označava SAD kao „parazitsku državu“ koja je stvorena od „disidenata“ i od „ostataka“ umirućeg anglosaksonskog etnosa. Prema njegovom mišljenju, ta država može da živi samo od eksploatacije stranih mentalnih, bioloških i energetskih resursa.

Gumiljovljeva Rusija ima svoju veliku sudbinu, ali bi trebalo da bude otvorena za međucivilizacijski dijalog. Ovo je time u potpunoj suprotnosti sa nekim ekstremnijim i zatvorenijim verzijama neoevroazijstva.

Solženjicinov manifest

Eksplicitno rešenje za Rusiju na „evroazijskim osnovama“, koje će kasnije doista biti usvojeno u nešto modifikovanom obliku, predložio je i napoznatiji sovjetski disident Aleksandar Solženjicin u svom eseju „Kako da izgradimo Rusiju“, koji je objavljen u septembru 1990. u časopisima Komsomolskaja pravda i Literaturnaja gazeta u ukupnom tiražu od 28 miliona primeraka.

Solženjicin je smatrao da je raspad Sovjetskog Saveza neminovnost i predložio je da se stvori savez od četiri republike, Rusije, Ukrajine, Belorusije i Kazahstana, a da ostale republike dobiju nezavisnost. Suštinski, bio je to koncept kako da centralnoazijske i neruske republike brzo i jednostavno dobiju nezavisnost, a ne hvalospev principu samoopredeljenja. Tekst je izazvao nezapamćene reakcije, pa čak i demonstracije.

„Gorbačov je, navodno, brošuru pročitao pažljivo, dva puta s olovkom u ruci i rekao da sam ‘ceo u prošlosti’, da sam ‘nastupio kao monarhista’ i da brošura u celini ‘nije prihvatljiva’“, svedočio je kasnije Solženjicin.

Gorbačov nije želeo da ovo prihvati kao program, ali jeste ruski predsednik Boris Jeljcin. Ono što je Solženjicin preložio, on je sproveo posle sukoba sa Gorbačovim i neobičnog i neuspelog državnog udara 8. avgusta 1991. godine, koji je u suštini označio Gorbačovljev kraj i stupanje Jeljcina na veliku pozornicu.

Teorija strastvenosti

Nacije, poput ljudi, umiru ne samo kad im snaga isuši – već i kada nikome ne koriste. Samo što se u slučaju nacije radi o odbacivanju samih ljudi od njihove zajednice, njihove istorije i, što je najvažnije, od vere u sopstvene snage, a time i u sopstvenu budućnost. U tom smislu, Putin smatra da sudbina Rusije zavisi od vere njenih pripadnika u nju, od dubine razumevanja njene suštine i puta, od sposobnosti da ga slede i pravilno procene svoje stanje. On od Gumiljova preuzima pojam „strastvenosti“ nacije.

Na sastanku sa glavnim urednicima medija februara 2021. Vladimir Putin je ovako govorio o tome: „Svaka nacija, kao i svaka osoba, ima svoju sudbinu. Verujem u strastvenost, u teoriju strastvenosti. To u stvari znači da kako u prirodi tako i u društvu postoji razvoj, vrhunac i slabljenje. Rusija nije dostigla svoj vrhunac. Mi smo sada u maršu, maršu razvoja. Ona je prošla kroz teška, najteža iskušenja u svojoj istoriji – devedesetih i početkom dvehiljditih – ali sada je u maršu razvoja. U to sam apsolutno uveren…“

Ovo nije prvi put da se Putin podseća na teoriju strastvenosti i etnogeneze Lava Gumiljova (teoriя passionarnosti i эtnogeneza), prema kojoj svaka etnička grupa prolazi kroz određene faze u svom životu, od nastanka do degradacije i nestajanja. Ali ovog puta Putin je detaljno objasnio svoje razumevanje izvora moći ruskog naroda – tačnije, ruskog superetnosa:

„Možete klevetati i pljuvati bilo koji koncept, ali osećaj patriotizma i ljubavi prema otadžbini su srž naše budućnosti. Jer ako ne volite svoju otadžbinu, odnosite se prema njoj s omalovažavanjem, prezirom, pljujete po svojoj istoriji, svojim precima u kojima se zapravo ogledamo, ponižavate njih i njihova dostignuća, to znači da ne verujete u budućnost. A ja sam apsolutno ubeđen da za Rusiju ona postoji…“

Predsednik Rusije Vladimir Putin (Foto: Alexei Babushkin/Sputnik/Kremlin via Reuters)
Predsednik Rusije Vladimir Putin (Foto: Alexei Babushkin/Sputnik/Kremlin via Reuters)

„Da, ima puno problema, ali mi smo i dalje u usponu, za razliku od drugih starih nacija ili nacija koje brzo stare. Mi smo prilično mlada nacija. Imamo beskrajan genetski kod. Zasnovan je na mešavini krvi, da kažem to na jednostavan, popularan način. Naš uspon je moguć ako održavamo međunacionalno jedinstvo i međukonfesionalno jedinstvo, poštujući svakog čoveka na našoj teritoriji, tako da svako ko ovde živi oseća da je ovo njegova domovina, čak i ako je predstavnik najmanje nacije. Stoga se sve ovo može objediniti u jednoj reči – ‘patriotizam’“.

Ključni koncept ovde je „beskrajni genetski kod prilično mlade nacije“. Sama po sebi, ova izjava izazvala je puno zamerki – kako to, Rusi su prešli milenijum, kakva mlada nacija! Ali za Putina je najvažnije da je ono što on naziva „beskonačnim genetskim kodom“ zapravo izvor mladosti ruskog superetnosa i izvor ruske snage.

Obraćajući se 2012. učesnicima foruma „Zaostavština Lava Gumiljova i sudbina naroda Evroazije: istorija, modernost, izgledi“, Putin je o Gumiljovu rekao da je dao jedinstven doprinos razvoju domaće i svetske naučne misli, ocenjujući da će „konstruktivni dijalog u obrazovnoj, kulturnoj i duhovnoj sferi da doprinese daljem unapređenju integracionih procesa na prostoru Zajednice nezavisnih država, jačanju poverenja i međusobnog razumevanja u regionu“.

Iste godine, u svom redovnom godišnjem obraćanju Dumi, Putin je citirao ovog evroazijskog klasika: „Globalni razvoj postaje sve neravnomerniji. Sazrevaju uslovi za nove ekonomske, geopolitičke i etničke sukobe. Konkurencija za resurse postaje sve jača. I da naglasim: ne samo za metale, naftu i gas, već pre svega za ljudske resurse, za intelekt. Ko će napredovati a ko ostati autsajder i neizbežno izgubiti nezavisnost, zavisiće ne samo od ekonomskog potencijala, već pre svega od volje svake nacije, od njene unutrašnje energije; kako reče Lav Gumiljov, od strasti, od sposobnosti da se ide napred i da se menja.“

Nakon ovog istupa, Centar „Lav Gumiljov“ primio je brojne zahteve za komentarisanje govora ruskog predsednika, a posebno za objašnjenje pojma „strastvenosti“. Direktor Centra Pavel Zarifuljin, posvetio se ovom zadatku.

„Hipoteza Gumiljova opisuje istorijski proces kao interakciju etničkih grupa u razvoju sa drugim etničkim grupama“, naveo je Zarifuljin. „A strastvenošću se naziva višak biohemijske energije žive materije, neodoljiva unutrašnja želja za aktivnostima usmerenim na promenu života i okoline. Ovo je društveno-istorijski fenomen koji karakteriše pojava velikog broja ljudi sa određenom aktivnošću na ograničenom području.“

On je dodao da je Gumiljov „prvi imenovao ovu neuhvatljivu supstancu rastvorenu u svetu, koja, možda, vodi ljude i prostore… Strastvenost je živa supstanca, zahvaljujući kojoj nastaje sve: genijalnost, strast, krstaški ratovi, nove etničke grupe. Strastveni narodi su uvek u pokretu i spremni su da naelektrišu sve oko sebe“, precizirao je Zarifuljin.

Lev Gumilyov statue at L.N.Gumilyov Eurasian National University.
Statua Leva Gumiljova u dvorištu Evroazijskog nacionalnog univerziteta L. N. Gumiljov u Nur-Sultanu (Foto: Wikimedia/ChelseaFunNumberOne, CC BY-SA 4.0)

Obraćajući se ruskim srednjoškolcima 2017. godine, Putin im je poručio da njihov zadatak nije samo da urade „nešto novo“.

„Vaš zadatak je da napravite suštinski novi korak. Pogledajte kako se svet danas razvija. Postoje zemlje koje su neuporedivo veće od naše po broju stanovnika, postoje države u kojima su tehnologije i savremeni metodi upravljanja mnogo efikasniji od naših. Ali postavlja se pitanje: ako mi postojimo više od 1000 godina i aktivno se razvijamo i jačamo, da li to znači da imamo nešto što tome doprinosi? To ‘nešto’ je unutrašnji ‘nuklearni reaktor’ našeg naroda, ruskog čoveka, ruske ličnosti, što nam omogućava da idemo napred. Ovo je neka vrsta strasti o kojoj je govorio Gumiljov, koja našu zemlju gura napred. I tako vi, koji sada ulazite u aktivan život, morate to imati na umu“, rekao je Putin školarcima.

Nastavljajući svoj govor, Putin je predložio Ministarstvu obrazovanja da održi sverusko takmičenje za sastav na temu „Rusija, gledajući u budućnost“. „Naše Ministarstvo prosvete organizuje pisanje godišnjeg eseja, pa predlažem da napišete takav esej – ‘Rusija, gledajući u budućnost’, da pogledamo kako vi vidite našu zemlju za 40-50 godina“, pozvao je Putin ruske srednjoškolce.

Ruski svet

Konzervativnom političaru poput Putina, koji vodi Rusiju tokom perioda svetskih turbulencija, Gumiljovljeva sinteza kulturnih i duhovno zasnovanih predviđanja o ruskoj veličini poslužila mu je kao dobra osnova da sugeriše da civilizacijska jedinstvenost Rusije ne može da se koristi samo kao domaća već i kao međunarodna agenda, izvodeći iz toga zaključak da ruska civilizacija može postati referentni okvir za odnose i sa susednim zemljama.

Polazeći od toga, predložio je da istorija, kultura i vera budu faktički osnovne veze koje ujedinjuju Rusiju, Ukrajinu i Belorusiju – pored, naizmenično ili čak nasuprot vezama na nivou odnosa između država.

O tome je Putin pisao u tekstu pod nazivom „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, koji je objavio 12. jula prošle godine.

Kao jedan od povoda za pisanje ovog članka, Putin je naveo usvajanje Zakona o autohtonim narodima u Ukrajini, koji je ukrajinskoj skupštini podnet na usvajanje 1. jula te godine, i koji u potpunosti eliminiše i diskriminiše ruski nacionalni identitet kao deo ukrajinske i sadašnjosti i istorije.

People wave Russian national flags to celebrate, in the center of Donetsk, the territory controlled by pro-Russian militants, eastern Ukraine, late Monday, Feb. 21, 2022. (AP/Alexei Alexandrov)
Stanovnici Donjecka sa zastavama Rusije tokom proslave i vatrometa zbog Putinovog ukaza o priznanju LNR i DNR, 21. februar 2022. (Foto: AP Photo/Alexei Alexandrov)

Svoj članak Putin je nazvao analitičkim materijalom zasnovanom na istorijskim činjenicama, događajima i dokumentima. Zbog toga će biti teško raspravljati sa onim što je u njemu navedeno, naglasio je ruski lider, izražavajući uverenje da bi ukrajinske vlasti trebalo pažljivo da ga analiziraju pre nego što se o njemu izjasne.

Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski odgovorio je da je spreman da o Putinovom članku diskutuje u direktnom susretu, ali do te akademske debate nikada nije došlo. Zelenski je pomenuti Zakon potpisao desetak dana kasnije, 21. jula 2021. godine, čime je on stupio na snagu.

Četiri predloga

Nakon objavljivanja članka „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ Putin je dodao da je on namenjen stanovnicima Rusije i Ukrajine, ali i „sponzorima ukrajinskog političkog rukovodstva“. „Oni bi takođe trebalo da znaju šta smo i kako smo povezani jedni s drugima. Po mom mišljenju, ovo je važno za sve“, zaključio je ruski predsednik.

U osnovi, Putin je u svom tekstu izneo četiri predloga.

Prvo, „da bismo bolje razumeli sadašnjost i gledali u budućnost, moramo se okrenuti istoriji“, naveo je ruski predsednik, jer su „Rusi, Ukrajinci i Belorusi potomci Drevne Rusije, koja je bila najveća država u Evropi“ i koja je stvorila snažne objedinjujuće temelje za državnost i izgradnju nacije.

Drugo, činjenica je da je ruska civilizacija istovremeno prigrlila tri nacije dok je sovjetska politika to poremetila: „Sovjetska nacionalna politika je umesto velike ruske nacije – trojedinog naroda koji su činili Velikorusi, Malorusi i Belorusi – na državnom nivou ustanovila odredbu o tri odvojena slovenska naroda: ruskom, ukrajinskom i beloruskom.“

Treće, Putin je u tekstu tvrdio da je moderna Ukrajina u potpunosti proizvod sovjetske ere: „Znamo i pamtimo da je ona u velikoj meri nastala na račun istorijske Rusije“.

Konačno, on u članku zaključuje da su sadašnje ukrajinske političke elite narušile kulturno, duhovno i istorijsko jedinstvo Rusa i Ukrajinaca.

Anti-Rusija

Opominjući ton teksta ruski predsednik je potkrepio opisom projekta „anti-Rusije“, koji je na delu kako bi se Ukrajina neprijateljski postavila prema istočnom susedu. Nakon objavljivanja članka on je o tom projektu posebno govorio.

Prema njegovim rečima, na tome se aktivno radi i to ne može a da ne izazove zabrinutost. Putin je objasnio da je taj projekat započeo u 17-18. veku u poljsko-litvanskom komonveltu, a zatim su ga koristili poljski nacionalni pokret i Austrougarska pre Prvog svetskog rata. Za glavni cilj ovog projekta Putin je naveo slabljenje Rusije.

Prema njegovim rečima, Ukrajina je korak po korak uvučena u opasnu geopolitičku igru čiji je cilj da je pretvori u barijeru između Rusije i Evropske unije, a istovremeno u projektu „anti-Rusije“ nema mesta za suverenu Ukrajinu. Rezultat ove politike, prema Putinu, bili su tragični događaji 2014. godine.

Protesters stand behind barricades during a face-off against police on February 20, 2014 in Kiev. Hundreds of armed protesters charged police barricades Thursday on Kiev's central Independence Square, despite a truce called just hours earlier by the country's embattled president. Protesters pushed the police back about 200 metres and were in control of most of the square they had occupied at the start of Ukraine's three-month-old political crisis. AFP PHOTO/BULENT KILICBULENT KILIC/AFP/Getty Images
Demonstranti tokom sukoba sa policijom na Trgu nezavisnosti u Kijevu, 20. februar 2014. (Foto: Bulent Kilic/AFP/Getty Images)

„Milioni Ukrajinaca odbacili su antiruski projekat. Stanovnici Krima i Sevastopolja napravili su svoj istorijski izbor. A ljudi na jugoistoku mirno su pokušavali da odbrane svoje stanovište. Ali svi oni, uključujući i decu, evidentirani su kao separatisti i teroristi. Počeli su da im prete etničkim čišćenjem i upotrebom vojne sile. I žitelji Donjecka i Luganska uzeli su oružje da zaštite svoj dom, jezik, svoj život“, naveo je ruski predsednik.

Putin je dodao da se sada za „ispravne“ ukrajinske patriote proglašavaju samo oni koji mrze Rusiju, dok građani sa proruskim stavovima „ne smeju da podignu glavu“ – zastrašuju ih, tajno i nekažnjeno ubijaju. Istovremeno je primetio da je Rusija otvorena za dijalog sa Ukrajinom, ali za njega Kijev mora da brani svoje nacionalne interese, a ne da bude instrument u pogrešnim rukama za borbu sa Moskvom. „Rusija nikada nije bila i nikada neće biti ‘anti-Ukrajina’. A šta bi Ukrajina trebalo da bude – na njenim građanima je da odluče“, rezimirao je Putin.

Istovremeno, „trojstvo ruskog naroda neće nigde nestati, koliko god se neko trudio“, bio je siguran ruski lider. Prema njegovom mišljenju, milioni Ukrajinaca žele da obnove odnose sa Rusijom. Neke političke snage takođe to žele, ali se eliminišu nezakonitim sredstvima. Zauzvrat, Moskva je spremna da na svaki mogući način održava odnose sa Kijevom i radi na partnerstvu sa svim susedima.

Civilizacijski diskurs

Ono što je u ovim Putinovim izjavama najzanimljivije iz perspektive međunarodnih odnosa jesu ideje koje čine osnovu nove ruske doktrine međunarodnih odnosa, koja civilizaciju tretira kao moćan referentni okvir u međudržavnim odnosima.

Po njoj, u slučajevima Rusije, Ukrajine i Belorusije, kulture mogu premašiti druge formalne asocijacije. „Rusi, Ukrajinci i Belorusi“, piše Putin, „su svi naslednici Drevne Rusije, koja je bila najveća država u Evropi“. Ovde se sugeriše da bi civilizacijske veze mogle biti stabilnije, dublje i čak humanije od međuvladinih odnosa zasnovanih na nacionalnim interesima i posredovane trenutnim političkim rukovodstvima tri države.

Na osnovu današnjih događaja, možemo da rekonstruišemo da je Putinov članak otvorio najmanje četiri međusobno povezana puta za tumačenje kako Rusija može da se ponaša u međunarodnim odnosima i da strukturira svoje odnose sa neposrednim susedstvom.

On je ukazao da se Rusija pridružuje ostalim moćnim akterima poput Kine, Indije, Irana i drugih „revizionističkih država“, koje svetsku politiku vide kao ulazak u novo doba definisano mnoštvom kulturnih i civilizacijskih diskursa, a u kojem civilizacija – pored država, međunarodnih organizacija, zakona i regionalnih i globalnih društvenih kretanja – postaje jedan od presudnih elemenata u novoj strukturi međunarodnih odnosa.

Predsednik Rusije Vladimir Putin, predsednik Kine Si Đinping i predsednik Irana Hasan Rohani tokom samita Šangajske organizacije za saradnju, Biškek, 14. jun 2019. (Foto: Vyacheslav Oseledko/AFP/Getty Images)
Predsednik Rusije Vladimir Putin, predsednik Kine Si Đinping i predsednik Irana Hasan Rohani tokom samita Šangajske organizacije za saradnju, Biškek, 14. jun 2019. (Foto: Vyacheslav Oseledko/AFP/Getty Images)

Bilo je uočljivo da ruski lider veruje da se dugi period od poslednja tri veka, u kojem je Zapad bio dominantna ekonomska, kulturna i politička sila, ne samo završava, već da ga zamenjuje nova paradigma. Ovu paradigmu karakteriše pojava civilizacijskog modela međunarodnih odnosa i regionalnog dijaloga, u kojem će kulturno-civilizacijske sličnosti i razlike uticati na globalne obrasce saradnje, konfrontacije i zavisnosti.

To znači da će u svetu civilizacija neke manje i srednje države (poput Belorusije ili Ukrajine) morati da donesu ključne odluke koje mogu da preoblikuju trenutni oblik geopolitike zasnovan na odnosima moći, kako bi se uklopile u model zasnovan na oslanjanju na regionalno ili globalno dominantnu civilizaciju.

Putinov članak iz jula prošle godine imao je zanimljive međunarodne odjeke. Agencija RIA Novosti je 14. jula izvestila iz Sofije kako su čitaoci bugarskih medija na društvenim mrežama komentarisali tekst „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“.

„Azijati ponovo žele da porobe najstariju naciju i iskoriste kreativni genije potomaka drevnih Sumera“, sarkastično je napisao Taras Vasiljevič. „Međutim, oni nemaju šanse, jer su ponosni naslednici svojih velikih predaka. Pošto su jednom okusili slobodu, demokratiju i evroatlantske vrednosti, radije bi umrli nego da se vrate pod jaram potomaka Horde.“

„Moje čestitke predsedniku Putinu – vrlo razuman članak“, napisao je Zloduhi. „Šteta što je ukrajinskom narodu Bajdenov sin ukrao milijarde. U zemlji vladaju jaka korupcija i siromaštvo, a predsednik je još i humorista.“

„Ukrajinu je 1991. godine osnovao Henri Kisindžer da bi Ruse suprotstavio Rusima“, naveo je Fakticet.

„Rusija je 2014. godine potcenila podlost i obmanu Zapada“, uveren je korisnik pod nadimkom Posmatrač.

„Putin u samom članku jasno kaže da je Ukrajina u njenim granicama posle 1991. proizvod SSSR-a. I u principu je tačno, a ko god je ušao, neka ode… Koji su to ‘pokloni’ – Krim, Donbas, Odeska oblast, Galicija i slično?“ – postavila je pitanje 007.

Predsednik Rusije Vladimir Putin prilikom potpisivanja Ukaza o priznanju DNR i LNR u Kremlju, Moskva, 21. februar 2022. (Foto: kremlin.ru)
Predsednik Rusije Vladimir Putin prilikom potpisivanja Ukaza o priznanju DNR i LNR u Kremlju, Moskva, 21. februar 2022. (Foto: kremlin.ru)

„Zelenski zove Rusiju Kainom, ali želi dve milijarde za tranzit gasa!“, rezimirao je Njakoi. „Dakle, vi ste i dalje braća i hoćete da trgujete, ili ste neprijatelji? Jer ako ste neprijatelji, zašto bi vam Moskva plaćala tranzit? Ili ste partneri, ili ste u ratu.“

 

Naslovna fotografija: kremlin.ru

 

Izvor oko.rts.rs

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u