Ustav Srbije i pitanje vojne neutralnosti

Srbiju uskoro očekuje intenziviranje NATO pritisaka. Ako svi to pasivno čekamo – onda saučestvujemo u postmodernoj okupaciji svoje zemlje. A imamo način da preventivno delujemo

Poznate su reči carice Marije Terezije (18. vek) u vezi sa učešćem njene zemlje u Ratu za bavarsko nasleđe (1778-79). Protiv svoje volje bila je uvučena u njega, a tokom sukoba brzo je još jasnije uvidela sve rizike koje taj veliki sukob nosi za njenu državu. Posle toga je, izazivajući nezadovoljstvo mnogih u svom najbližem okruženju ali i inostranstvu, javno izjavila: „U ovom ratu Austrija ne može da dobije bilo šta, a može da izgubi sve.“ Zatim je, uprkos snažnim pritiscima koji su dolazili s raznih strana, energično realizovala odluku da Beč iz njega izađe. U pitanju je bila prosvećena i odgovorna carica koja je državne interese bespogovorno stavljala iznad želja dvorske kamarile.

Mi danas nemamo lidere takvog formata, ali srećom Srbija nije ni posredno, a kamoli direktno, uvučena u američko-ruski sukob koji se na prostoru Ukrajine odvija između snaga Ruske Federacije i ukrajinskog topovskog mesa SAD. Povukli smo, doduše, poteze koje s moralnog stanovišta nismo smeli da činimo, kao što je davanje podrške antiruskoj rezoluciji Generalne skupštine OUN. Mogli smo da budemo neopredeljeni kao Indija i Kina ili da izbegnemo glasanje kao Turkmenija ili Venecuela. Nismo to uradili, ali smo za bedno priklanjanje Zapadu izgleda – verovatno još i pre glasanja – izmolili razumevanje Moskve. Ona potez Beograda – koji je sam po sebi nedostojan naše istorije – nije protumačila kao da se okrećemo protiv nje. Stavila je, vrlo dobronamerno, akcenat na naše opredeljenje da nikada Rusiji ne uvodimo sankcije ili da bilo šta drugo direktno ne uradimo protiv njenih interesa.

S obzirom na to, možemo da kažemo da i pored prekomerne popustljivosti u odnosu na zahteve ruskih neprijatelja nismo uvučeni u sukob. Da je drugačije, bilo bi fatalno. Za Srbiju s početka 21. stoleća, bez trunke preterivanja, važi isto što i za Austriju krajem 18. veka. Razlozi su u našem slučaju drugi, ali bi ishod bio isti ako bi naša neutralnost bila suštinski narušena. Izgubili bismo sve! Nalazimo se u zoni gde je Zapad dominantan i mogao bi, ukoliko bi se odlučio za novi balkanski pohod, da nam učini još mnogo više zla nego što je to sada slučaj. Opet, Rusija je ključni faktor podrške zaštiti naših nacionalnih interesa. Bez obzira na to što smo prostorno odsečeni od nje, na razne načine i dalje može da učini dosta toga u prilog opstanka Republike Srpske i odbrane Kosova i Metohije.

Okretanje od Rusije predstavljalo bi – da to ponovim po stoti put – kapitulaciju Srbije. Moskva bi i dalje bila u stanju da brani svoje nacionalne interese bez nas, a mi bismo se odrekli sopstvenih interesa radi „savezništva“ sa onima koji ih razaraju. To bi sve bilo ekvivalentno slanju snaga raskomadane Srbije iz 1942. na Istočni front. General Nedić, naravno, nije učinio tako nešto ni u okolnostima koje su za nas bile mnogo teže nego sadašnje. Nadam se (iako se pribojavam suprotnog) da i posle predstojećih izbora srpska vlast neće postupiti drugačije. Ni u vezi sa sadašnjom, ni nekom predstojećom američko-ruskom eskalacijom.

Varenje pigmeja

Sadašnji sukob u Ukrajini, na način kako se odvija, neće dugo trajati. Rusi će u njemu svakako pobediti, a svaki rat završava se pre ili kasnije mirom ili bar zamrzavanjem sukoba. Teško je sada precizno reći kako će izgledati geopolitička arhitektura na istoku Evrope posle toga, ali je već uveliko jasno da će globalni odnosi biti radikalno drugačiji nego pre otpočinjanja iznuđene ruske intervencije u Ukrajini. Konkurencija i nadmetanje između velikih i regionalnih sila, a ne samo SAD i RF, biće intenzivirani, a zone njihovog uticaja postajaće sve jasnije definisane. Isto važi i za raskrsnice gde će se one, na ovaj ili onaj način, presecati.

U takvim okolnostima nastupiće, između ostalog, i ono o čemu je Čerčil, bez ustručavanja, pisao posle Prvog svetskog rata. „Rat giganata je završen, počelo je varenje pigmeja“. A mi smo, budimo realni, u velikoj igri kakva je u toku, geopolitička mrvica. No, locirani smo na bitnom mestu i oni koji sada predvode pohod protiv Rusije pojačaće dosadašnje napore da okončaju naše gutanje i krenu sa varenjem, čim budu u prilici da se ozbiljnije pozabave nama. Ne treba ni pomišljati da ih poraz koji će doživeti u Ukrajini neće podstaći da pokušaju da brzo i energično okončaju „čišćenje“ onoga što smatraju svojim dvorištem.

Zastave Srbije i NATO-a (Foto: Ministarstvo odbrane Republike Srbije)

Ako dopustimo da se stvari tako neometano razvijaju, za nas bi to bilo pogubno. Kada se već nismo ukrcali na NATO brod u vreme dok se kretao punim jedrima posle pada Berlinskog zida, bilo bi iracionalno da tako nešto uradimo sada kada se već uveliko urušava atlantski bedem. I da nam kartu za „krstarenje“ (ili, tačnije, veslanje u potpalublju) ne naplate konačnim oduzimanjem onoga što predstavlja srž naših vitalnih nacionalnih interesa, ne bi bilo normalno da tako nešto dozvolimo iz niza razloga (vojnih, političkih, ekonomskih, demokratskih, moralnih) u koje sada nećemo ulaziti. Kamoli kada su u pitanju još i Kosovo, Srpska, a vrlo verovatno i Vojvodina, okolina Vranja i Raška oblast.

Šta nam je onda sada činiti kako bismo ublažili veće pritiske sa kojima ćemo se uskoro susresti? Oni sada nisu takvi kao što nam se s državnog vrha poručuje iz predizborno-propagandnih razloga. Evroatlantski centri moći trenutno imaju preča posla nego da se nama mnogo bave. Ali neće proći mnogo vremena pre nego što nam se zaista okrenu. Mi smo, da naglasim, jedan od retkih pigmeja koji trčkara po predelima koje smatra svojim, a da ga još nisu u potpunosti ni progutali, tim pre i svarili.

Da bismo makar kupili neko vreme da se sve to ne desi brzo, danas bez oklevanja moramo da povlačimo odgovarajuće poteze. A to je, po receptu koji smo nedavno videli u vezi sa reformama pravosuđa, munjevita promena Ustava. Narodna skupština Srbije je 2007. godine usvojila „Rezoluciju o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka“. U njoj se, između ostalog, govori o našem odbacivanju da se priklonimo NATO-u zbog njegove, po nas negativne, uloge u vezi sa Kosovom i  Metohijom. U pitanju je šesti segment pomenute Rezolucije.

„Zbog ukupne uloge NATO-a, od protivpravnog bombardovanja Srbije bez odluke SB do Aneksa 11 odbačenog Ahtisarijevog plana, u kome se određuje da je NATO ‘konačan organ’ vlasti u ‘nezavisnom Kosovu’, Narodna skupština donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka po tom pitanju.“

Nacionalna ofanziva

Iz rečenog, vidi se da je naša neutralnost privremena, te da je proizašla iz revolta. Zasniva se na običnoj skupštinskoj odluci (rezolucija baš to znači – odluka, zaključak, rešenje). Do sada je naša kao i svaka druga Skupština donela ko zna koliko sličnih odluka i potom ih brzo ukinula ili zamenila novim. Drugačije stvari stoje sa ustavom. I on može da se promeni, ali ne tiho, bez uključivanja naroda u taj proces. S njim i te kako može da se manipuliše – to svi dobro znamo – no kod nekih pitanja njegovim uvlačenjem u priču rizikuje se eksplozija. O tome i naši političari, i oni koji žele da ovde zaokruže svoj okupacioni status – i te kako misle.

Znaju do koje mere su Srbi protiv ulaska njihove zemlje u NATO. Stoga omamljuju žabu da ne pobegne iz lonca u kome će u pogodnom trenutku za njih otpočeti njeno ubrzano kuvanje. Da bismo to bar odložili, moramo pod hitno da pokrenemo proceduru usvajanja ustavnih amandmana kojima bi naša neutralnost bila podignuta na mnogo viši nivo, odnosno ugrađena u Ustav. I ranije je bilo takvih inicijativa, ali sada je vrag odneo šalu i na tome moramo energično da insistiramo. To je ključno pitanje koju patriotska javnost – uključujući i sve one koji na političkoj sceni deluju pozivajući se na nacionalne ideje – mora da nametne vlastima.

Navijački transparent i zastava upereni protiv EU i NATO-a (Foto: Snimak ekrana/Jujtub/FCRedStarBelgrade)
Navijački transparent i zastava upereni protiv EU i NATO-a (Foto: Snimak ekrana/Jujtub/FCRedStarBelgrade)

Jer oni koji je sada čine, ma koliko da se zaklinju u neutralnost, beže od njenog produbljivanja kako se ne bi zamerili Zapadu, odnosno u cilju slanja tamošnjim središtima moći poruke da drže otškrinuta vrata za brz ulazak Srbije u NATO u odgovarajućem momentu. Što se tiče tzv. prozapadne opozicije, tu stvari stoje i gore. To vidimo i po stavovima u vezi s aktuelnom krizom u Ukrajini. Mnogima tu možemo da prebacimo dosta toga malicioznijeg od onoga što čine vladajuće strukture. U takvim okolnostima, svi oni koji drže do opstanka Srbije kao nezavisne zemlje i njenih nacionalnih interesa imaju obavezu da glasno i jasno, uporno i dosledno, krenu u ofanzivu s ciljem istinskog, umesto sadašnjeg pozerskog, opredeljivanja za vojno-političku neutralnost.

Ni ona, sada to vidimo, ne znači previše. Ne zavaravajmo se da je drugačije. Ovih dana smo svedoci toga da su se neutralne Švajcarska i Finska – usvajanjem niza sankcija i uključivanjem u prljavu propagandu – pod pritiskom SAD, ali i želja rusofobnih građana, okrenule protiv Rusije. U sve većoj meri njihovim stopama ide i Austrija koja se neko vreme držala korektnije. Ipak, dometi delovanja svih njih drugačiji su nego kada se radi, recimo, o  NATO članicama poput Italije ili Norveške. Gaženje neutralnosti je manjeg negativnog radijusa dejstva nego otvoreno učestvovanje u evrotlantskom jurišu protiv Rusije.

To dobro znaju i NATO stratezi i svakako bi – ako budemo imali hrabrosti i odlučnosti da pre nego što pokrenu svestranu akciju uvlačenja Srbije u njihov pakt – pokušali da to u narednim godinama postepeno anuliraju. Ali ni oni ne bi mogli da očekuju da će se tako nešto desiti preko noći. Koliko god da ne poštuju demokratske vrednosti o kojima toliko govore, zbog laži o privrženosti istima koje plasiraju na sve strane, i sopstvene javnosti koja u njih veruje, moraće da postupaju obazrivije. A srpski narod je tvrd orah i bilo bi potrebno vreme da on bude slomljen uz čuvanje privida demokratske procedure.

Imali bismo, kada za to nastupi trenutak, novi veliki talas NATO propagande, pa onda simulaciju javne diskusije. Tek onda bi se krenulo u novu promenu Ustava (eliminisanje iz njega neutralnosti koju sada treba da u njega ugradimo) kako bismo mogli da uđemo u Severnoatlantsku alijansu ili bi se na neki drugi način radilo na našem pojačanom povezivanju sa njom (na primer, po švedskom modelu kvazineutralnosti). Ali kako god bilo, dobili bismo vreme da do daljeg ostanemo makar koliko-toliko geopolitička raskrsnica.

Dom Narodne skupštine Republike Srbije (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)
Dom Narodne skupštine Republike Srbije (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Do eventualnog onemogućavanja toga, kako naš narod kaže: „Ko živ, ko mrtav“. Ni Rusija, niti Kina neće sedeti skrštenih ruku, a pukotine na atlantskom bedemu postajaće sve veće. To ostavlja mogućnost da Srbija uspe da sačuva svoju nezavisnost i ono što je ostalo od srpskog prostora van njenih granica ili opsega vlasti Beograda, a što ugrožavaju oni koji hoće da nam, kao, budu „saveznici“. Zato, krenimo svi, bez okolišanja, u akciju nametanja ustavnih amandmana o neutralnosti i zahtevanja da o tom pitanju što pre bude raspisan referendum. To je sada najvažnija nacionalna dužnost!

 

Naslovna fotografija: Ministarstvo odbrane Republike Srbije

 

Izvor Pečat

 

BONUS VIDEO:

Politika
Pratite nas na YouTube-u