Ovako počinje dokumentarni film Citizenfour o Edvardu Snoudenu:
– Predstavite se.
– Ime mi je Edvard Snouden, zovu me Ed.
Po ovome kako odmah navodi nadimak vidi se koliko je još dijete. Nije se navikao da ga zovu po imenu. Htjeo bi da se svi prema njemu odnose kao društvo iz škole. Onaj mali što sjedi u prvom redu, slabo vidi, nosi naočare.
Upravo je iz temelja zatresao svjetski poredak; zbog njega su u panici svi centri svjetske moći; progone ga sve tajne policije ovoga svijeta; bukvalno nigdje u svijetu se ne može sakriti. „Zovite me Ed.“ Ćao, Ed.
Nešto je ušlo u njega
Snouden je radio za najperspektivniju firmu na svijetu, NSA. Zarađivao je godišnje 200.000 dolara; živio je na Havajima; imao je 28 godina. Za deset godina bi zarađivao trostruko, bio u dodiru sa najuticajnijim ljudima na svijetu, imao bi vilu na moru, svakog dana bi išao da surfuje, djeca bi mu pohađala najbolje škole. Bile su mu otvorene sve mogućnosti o kojima ljudi sanjaju.
I baš kad se sve otvorilo, odlučio je da sve odbaci. Ne može da živi u laži. Prekida veze s porodicom, prijateljima, djevojkom, da ih ne bi izlagao riziku. Ne može nikome da kaže šta planira, jer zbog mjesta na kome radi, u NSA, zna da se nijedna tajna ne može sakriti.
Kako se to dešava? Odjednom čovjek koji je sve do tada živio običnim životom među drugim ljudima, sa istim ambicijama i željama, više ne može tako da živi; probudila se u njemu savjest koja ga primorava da sve odbaci i rizikuje život u ime istine. Zna se da postoje takvi skokovi u ljudskoj psihi, javljaju se kroz cijelu istoriju. Ali se o njima ne zna ništa više danas nego na početku istorije.
U nedostatku boljeg objašnjenja, govori se o „moralnoj pobuni“. U narodu se kaže: „Nešto je ušlo u njega“. Nagađalo se i o nekom „glasu“ koji su ti ljudi čuli, obično u snu. Kao, Bog im naređuje da promijene život i krenu drugim putem. Govorilo se svašta, jer se o toj pojavi ništa ne zna. Osim da dolazi u obliku moralnog imperativa kome se ne može odoljeti. Tolstoja su hvatala ovakva raspoloženja, zagorčavala mu život, vjerovatno su bila štetna za njegovu umjetnost. Zapisivao bi tada, iznuren, kao posle velikih unutrašnjih borbi: „Ovako se više ne može živjeti.“
Tajna, međutim, ostaje netaknuta: ako se do juče moglo ovako živjeti, i ako niko oko tebe očito nema problema s ovakvim životom, šta je tebe baš sad uhvatilo?
I bolje je što je tako. Jer je ta famozna savjest, ta moralna energija, neka divlja sila koja sve poruši kad prodre u čovjekovu psihu, kao što iz temelja zaljulja društvo u kome se pojave pobunjenici koji nastupaju u njeno ime. Protiv nje se mobilišu sve sile „reda i mira“, sve što je naviklo da živi tako kako živi, naročito oni koji najviše profitiraju od postojećeg poretka. Kad bi se moglo otkriti odakle dolazi taj poriv, gdje je leglo iz koga izlazi zvijer ranjene savjesti, davno bi se sve vlasti ovoga svijeta složile da začepe tu rupu, zacementiraju je na vjeki vjekova, pa da konačno živimo poslušni i zahvalni kome treba.
Zar ne bi tako bilo bolje? Šta ljudi dobijaju od moralne pobune? I ovo – kao sve drugo oko „glasa savjesti“ – velika je tajna. Jer, zaista, ništa se ne dobija od takvih pobuna. Tj. ništa opipljivo. A često se gubi mnogo. I sam pobunjenik gubi status u društvu ili život, gubi još više društvo. Moralna pobuna dovede čovjeka u sukob sa svima, čak i ako čudom preživi po pravilu mu upropasti život. U društvu, ako se proširi, može da dovede do sukoba, haosa, ekstremizma, fanatizma, a po pravilu se društvo vrati u stanje u kome je bilo, sa svim najgorim osobinama koje je imalo i ranije.
Ako je tako, zašto onda svi ljudi i narodi, bez izuzetka, instinktivno znaju da su baš ove moralne pobune ono najvažnije i najljepše što se događa u vremenu njihovog života? Čak i kad znaju da će sa moralnom pobunom doći nevolje, ipak ne zaboravljaju da je to ono zbog čega je bilo vrijedno živjeti.
Rečnikom našeg vremena – da ne uvodimo Boga i mistiku – moglo bi se reći da je korist koju moralna pobuna donosi svome pobunjeniku i društvu osjećanje smisla života i podmlađivanje njegovih oblika. Osjećanje smisla objašnjava zašto se ovi pobunjenici ponašaju kao da su dobili neku misiju, kao da su izabrani; oni znaju zašto žive. Moralna energija podmlađuje sve što dotakne: od uređenja društva do jezika kojim ljudi govore, čak se osvježavaju i osjećanja koja diktiraju odnose među ljudima.
Pobunjenici u ime savjesti su kao ljudi kojima su se odjednom vratile mladalačke iluzije. Vrijedi živjeti. Vjeruju da život može biti lijep, da su prijateljstva vječna, da su ljudi lafovi, i da ljubav čeka iza ćoška. Posle svi gube te iluzije i počnu da vjeruju da se život svodi na izgubljene iluzije. Nevolja je što su ljudi koji su izgubili iluzije uvijek žrtve najveće iluzije: da život nema smisla i da ništa u njemu ne vrijedi truda. Onda se pojavi neko ko kaže: „Ovako se više ne može živjeti.“
Mladalačke iluzije se vrate, ali jače nego ranije, kao nepobitne istine za koje jedino ima smisla živjeti. Moralni pobunjenik je kao stari čovjek koji se zaljubljuje. Zarumeni mu se ona mlohava koža na obrazima. Izgubiće u toj ljubavi sve što ima, ali osjetiće, koliko god bio smiješan, još jednom dah mladosti. I ništa na ovome svijetu ga neće ubijediti da za ovo nije vrijedilo živjeti. Ovo važi i za moralnu pobunu koja i jeste, u krajnjoj analizi, dokaz čovjekove vjernosti čistome srcu. Bez razloga, bez interesa, najčešće bez nade, nudi se život kao žrtva. I baš tada život dobija najveću vrijednost.
Buđenje savjesti
Ali Edvard Snouden je derle!
I to je neko znamenje. Evo kako.
Jedna od misterija moralne pobune koja se s vremena na vrijeme javlja u pojedincima i zahvata i veće grupe ljudi je u tome kako ova pobuna mijenja način na koji ljudi vide realnost u kojoj žive. To počne kao najobičnija neposlušnost. Moralni pobunjenici, čak i ako su stari, ponašanjem liče na tinejdžere. Okolina ih tako i vidi. Svi im daju savjete u smislu: „vrijeme je da odrasteš, svijet je takav kakav je…“, „u tvojim godinama ljudi vode računa o porodici i poslu…“ Ovako su govorili i ostarelom Sokratu, koji je najveći poznati primjer neposlušne svijesti.
Tinejdžerske pobune su takođe uvijek moralne, iako ne moraju biti tako izražene. Mladost se otima prije nego je natjeraju da uđe u kalupe poslušnosti koji su neophodni za funkcionisanje svakog društva. Kako se vidi kod mladih, ta psihološka muka u odricanju od slobode i iluzija ima organsku osnovu, praćena je fizičkim promjenama. I kasnije, kad se javi prava moralna pobuna, to je neka vrsta sjećanja na ono što je čovjek mogao da bude da je imao snage da slijedi svoj unutrašnji glas. Kao da se taj unutrašnji glas, koji se već bio utišao u kompromisima i navikama preživljavanja, odjednom ponovo javi. I obasja cijelu realnost novom svjetlošću.
To se zove „buđenje savjesti“. Kao da se u jednom dijelu mozga, u kome se odavno ništa nije dešavalo, odjednom zapalila grupa neurona. Sve što svijest sadrži osvijetljeno je takvom svjetlošću da cio taj sadržaj izgleda kao gomila besmislenih laži. Isto važi i za spoljnje okolnosti u kojima čovjek živi. Kako se ta vatra rasplamsava, tako jača osjećaj da je čovjek zarobljen u mreži laži, da mu je neko podvalio, da je prokockao život. Sve dok ne prizna sam sebi: „Ovako se više ne može živjeti“. I počne da otkazuje poslušnost, na svoju štetu i na zgražavanje okoline. I u tome probuđena savjest liči na „bezrazložne“ pobune tinejdžera. Pobuna je ista, samo više nije bezrazložna. Tinejdžer je upoznao život koji su mu hvalili i u koji su ga utjerali i sad vidi da su mu podvalili.
Svaka moralna pobuna tako osvijetli život samog pobunjenika i cijelog društva. Više nikad neće biti isti. U najvećim primjerima osvijetli i cijelu istoriju (kao u slučaju Sokrata, ili Isusa Hrista).
Tako je Snouden osvijetlio društvo u kome živi. Može se reći da se sve to znalo i bez njega, ali je bilo iskidano, bez jasnog smisla, i prolazilo je u svijesti savremenika po inerciji – nešto se zapazi, čovjek se načas uznemiri, pa se sve slegne i prođe. Jer je nedostajala ta jedna probuđena savjest koja sve dovodi u vezu, daje zbivanjima smisao i – naročito – unosi užarenost moralnog suda. „Ovako se više ne može živjeti“.
Naučena bespomoćnost
Snouden je prvi pravi moralni pobunjenik u društvu kakvo je nastajalo posle kraja Hladnog rata: prvi pobunjenik globalizovanog svijeta. Govorilo se o kraju istorije. Kraj naravno nije bio u smislu u kome su to vidjeli sociolozi ili političari – kao konačan trijumf liberalnog društva – ali je taj termin tačno prenosio osjećanje da se ovome društvu više niko i ništa ne može suprotstaviti.
Smisao je u stvari bio: kraj pobune. Više neće biti ideja pobune, osim kod ludaka; više neće biti moralnog impulsa usmjerenog protiv društva, jer su ljudi dovoljno sazreli da se bave samo svojim interesima; više niko ne može imati sredstva neophodna za pobunu, jer su sva sredstva pod kontrolom. U jednom trenutku, polovinom devedesetih godina, bilo je sociologa koji su govorili o potrebi da se izmisle moralne pobune, neprijatelji društva, ali kao glumci, jer život postaje suviše monoton i dosadan. Moralna pobuna je trebalo da postane biznis kao svaki drugi. Govorilo se da je poslednja velika avantura koju mogu da dožive oni najhrabriji, najdinamičniji među nama – igra na berzi. Sociolozi su počeli da pišu knjige pod naslovima „Doba poslušnosti“, „Doba bespomoćnosti“, „Doba beznačajnosti“: nema i ne može se više roditi u ljudima impuls ka promjeni života i traženju ljepšeg smisla.
Možda su ključ cijele epohe – onaj čarobni ključ koji objašnjava sve zagonetke našeg ponašanja i sva naša raspoloženja – pronašli američki psiholozi: „naučena bespomoćnost“. Cio pravac poznat kao „pozitivna psihologija“ usavršava efikasnost ovog programa: kako se u ljudima stvara osjećanje bespomoćnosti, a zatim kako im se daje osjećanje da je bespomoćnost, kad je jednom prihvate kao ideal, put do uspjeha u društvu.
Ovi psiholozi su razradili sistem mučenja u Gvantanamu i tamo u praksi usavršavaju svoja naučna otkrića. Kažu da mogu za nedjelju dana prevaspitavanja da postignu ne samo savršenu poslušnost, nego da razviju u „objektu“ spontanu želju za saradnjom. Kao psi koji jedva čekaju gospodarevu naredbu. Shvatili su vezu između poslušnosti i obilnog ručka.
Novi klinci
Sve se ovo znalo, ili moglo znati i prije pojave Snoudena. Znalo se i da NSA, američka agencija za bezbjednost, prisluškuje ljude širom svijeta. Znalo se i da kompjuteri i mobilni telefoni skupljaju sve informacije o ljudima i da ih tajne službe mogu koristiti, ili davati multinacionalnim kompanijama da bi ove tačno znale ko šta želi, i kome šta treba prodati širom svijeta. Sve se znalo, ali to je kao da se ne zna ništa ukoliko probuđena savjest ne usmjeri svoj užareni reflektor na tu realnost i počne da ponavlja danju i noću u svijesti svoje žrtve ili svog izabranika: „Ovako se više ne može živjeti“.
U ovom smislu je Snoudenova mladolikost važan znamen. Svijet je bio počeo da izgleda sklerotično i mrtvo. Zar nije lijepo što prvi veliki pobunjenik u tom svijetu izgleda kao da mu nije ni osamnaest godina? Tek mu raste prva bradica. Takvi su mu i drugari: Džulijan Asanž, Čelzi Mening. Ova poslednja još ne može da se odluči da li je dječak ili djevojčica, a već hoće da ruši Pentagon.
Kad im se niko više nije nadao, stigoše neki novi klinci. Bar u jednom smislu ovi klinci su najveći pobunjenici u istoriji: ovo je prvi put da se ljudi bune u ime cijelog čovječanstva. Do sada su se ljudi obraćali jednom društvu, jednoj civilizaciji, sad prvi put govore u ime cijele planete.
Jer ono što je objelodanio Ed Snouden nije ništa drugo nego zavjera protiv ljudskog roda. Postoji agencija koja prisluškuje sve ljude na Zemlji, s ciljem da uspostavi totalnu kontrolu nad njima. Niko više nema privatni život, ništa više nije tajno ni skriveno. Kako je rekao Snouden okupljenim novinarima na svojoj prvoj konferenciji za štampu: do prije mjesec dana ja sam radio na takvom mjestu koje mi je omogućavalo da znam više o svakom od vas u ovoj sali nego vi sami. Pritisne na dugme i izvuče čiji hoće dosije. Tu sve piše: šta radite, šta i s kim govorite, gdje idete, čak i šta želite i o čemu fantazirate.
Nikad od postanka čovjek nije bio manje slobodan. I to svaki svuda: u džungli, u pustinji, na Himalajima. Nema zaklona. Ono što je Snouden objavio je da smo na pragu ukidanja same ideje ljudske slobode. Usavršava se mašina koja će u mozgu otkriti prvi drhtaj neposlušne savjesti i ugasiti ga još prije nego stigne do čovjekove voljne svijesti. Svi će biti savršeno poslušni i srećni što su takvi. Jer su tako programirani. Ovo više nije naučna fantazija. Već se desilo.
Uzgred budi rečeno – jer ne znam šta da radim sa tom informacijom, a htio bih da je se oslobodim – snovi zatvorenika u Gvantanamu su klasirani kao „državna tajna“.
Kad pomislim da je jedan od glavnih dokaza o totalitarnoj prirodi komunističkih režima bio u tome što prisluškuju političke protivnike! Zamislite: ljudi nijesu slobodni ni u privatnom životu! Zamislite: režim ih kontroliše i u spavaćim sobama! Zvučalo je strašno. Savjest je urlala: ovako se više ne može živjeti.
Sad je mnogo teže. Ova kontrola je bezbroj puta jača. Osjećanje bespomoćnosti je toliko jako da savjest ne može ni da se pomakne.
Kad je Snouden objavio ove podatke o prisluškivanju, grupa američkih građana je podnijela tužbu protiv svoje vlade. Branitelj koji je zastupao vladu je iznio sledeći argument: ovi ljudi (i to je u filmu o Snoudenu) nemaju pravo da se žale jer niko njih ne prisluškuje kao zasebne ličnosti, nego su svi ljudi prisluškivani. Začuđeni sudija pita: kako, vaš argument je da nemaju pravo da se žale zato što vlast ne prisluškuje samo njih, nego svakoga? Upravo tako, kaže branilac. Ako je Apokalipsa, onda ništa.
I u pravu je. Ono što on hoće da kaže je: ovo je sad norma, nema tu ništa lično protiv bilo koga, ovo važi za cijelo čovječanstvo, prema tome niko ne može da se žali, osim, možda, cijelo čovječanstvo. A ono neka se žali Bogu.
Možda bi mogao da se žali samo onaj čovjek koji bi otkrio da njega ne prisluškuju. To bi bilo lično, uvredljivo i ponižavajuće.
Jutro u Hongkongu
Snouden izranja iz planetarnog ropstva. Iako se to doba tek najavljuje, ovo je već pobuna protiv robota. Tehnologija još nije potpuno ovladala ljudskom sviješću, ali je već uklanja sa istorijske scene. Već se pišu naučni radovi o tome da čovjek, onakav kakvog smo ga znali do sada, polako nestaje.
Istorijska scena zahtijeva izuzetnost: iskrcava se u Hongkongu, izranja iz dubina okeana kao preistorijsko čudovište. Niko na njega više nije računao. Još nije ni vodu sa sebe otresao a bukvalno su sve oči stanovnika globalnog sela uprte u njega. Pojava golobradog pobunjenika izaziva senzaciju. Zovite me Ed.
Sudbina voli nepredvidive izrode, smjesta se za njih zakači, najobičniji detalj vezan za njih izgleda „sudbinski“: pošto je istorija postala svjetska, gdje drugo se Snouden mogao prvi put ukazati ako ne u Hongkongu? Simbol modernosti, grad u kome se ukrštaju civilizacije, u kome je sve pretjerano, u domenu fantastike, više kao da je djelo mašte nego realnosti. Najveći disident globalne istorije bježi iz Amerike i objavljuje svijetu istinu o do sada nezamislivim oblicima ropstva koji se neprimjetno uvijaju oko čovječanstva. Koji bi se artista – pod uslovom da smije da izmisli ovakvog disidenta – sjetio da ga prvi put otkrije svijetu u Hongkongu? A opet: kad se već desilo, svakome se čini da je taj izbor bio toliko očigledan.
Ova pojava odmah izaziva paniku.
Gdje je izvor panike? Šta je važnije: državne tajne koje Snouden nosi u kompjuteru i otkriva ih svijetu, ili razlozi zbog kojih se on ponaša tako kako se ponaša?
Jedan mladi čovjek otkazuje poslušnost Svjetskom poretku iz moralnih razloga. Kako?! Nije do juče pokazivao nijedan znak neuračunljivosti.
Je li ovo greška u Sistemu? Kako to može da se dozvoli? Ne mogu mase ljudi, kroz više generacija, da grade društveni poredak koji u jednom trenu dovodi u pitanje jedno neuračunljivo derle koje tvrdi da iz moralnih razloga više ne može da podnosi laž. Strašna je ta misterija istorije koja čini da jedan usamljeni glas tako odjekuje u mozgovima ljudi da ga ne mogu ućutkati svi navijači svijeta, svi mediji, pojačani svim zvučnicima, jer onaj glas, kad je jednom prodro u kolektivnu svijest, iz nekog razloga postaje jedini stvaran.
Do tada nijedan čovjek nije bio svjestan šta se oko njega dešava, a onda odjednom svako zna: ovo je istina, ovo što kaže taj glas, a svi drugi glasovi su laž. I koliko god se ljudi svjesno trudili da izbrišu to novo saznanje koje im remeti uhodani život i ugrožava Poredak, sve je uzalud: jednom otkrivena moralna istina se ne može protjerati iz svijesti.
Šta ima u kompjuterima
Čim se pojavio u Hongkongu, Snoudena je okružio planetarni strah. Nije trebalo ni da pokažu bijes iz Vašingtona, a sve zemlje svijeta, sve vlade, svi važni novinari, sve što na bilo koji način zavisi od Svjetskog poretka, znalo je da ne smije pokazati ni najmanji znak simpatije za njega.
Nije zbog tajni koje se spremao da objavi. To da NSA prisluškuje cio svijet i prati pokrete svih ljudi na Zemlji znalo se i ranije, samo se o tome nije glasno govorilo. Neoprostivo je što je opet proradio mehanizam koji ruši najveće sile istorije: bezrazložni a neumoljivi moralni pokret u duši jednog čovjeka, i to „našeg“, savršeno obrađenog i uslovljenog agenta. Ako ova iskra uhvati plamen, ako se požar raširi, ako drugi neuračunljivi ljudi počnu da rade slične stvari… Nije bilo potrebe da se kaže, svi su odmah znali da neće biti milosti za one koji na bilo koji način podrže Snoudena.
Toliki napori, tolike finansije, takva tehnologija, nema šta nije uloženo u proces „učenja bespomoćnosti“, da bi nam se onda otelo naše dijete u koje smo se zaklinjali! Kako ćemo kontrolisati druge, ako nijesmo mogli Eda!
Ni Kina, velika nova sila, ne smije da primi golobradog disidenta. Može da vodi geostratešku i ekonomsku borbu sa Amerikom na svim tačkama svijeta, ali ne smije da ponudi sklonište bjeguncu koji u rukama nosi, kao živu vatru, zabranjenu istinu. Nijedna država u svijetu ne smije bjeguncu da otvori vrata.
Niko neće da zna šta ima u kompjuterima. Kao što niko ne želi da zna šta radi mafija. To znanje može skupo da košta. Ako čovjek ne zna, ako začepi oči i uši, ako se napije i navije muziku do daske – možda će ga mafija poštedjeti. Možda je sve samo ružan san.
Kad se vrijeme zaustavi
Tačka na kojoj se u svijesti otkriva, u datom istorijskom trenutku, da se ovako više ne može živjeti postaje centar svijeta. Odatle se moralno sudi svijetu. Tu se začinje novi svijet. Ovaj događaj liči na otkrovenje. Prati ga osjećanje svjetlosti koja dolazi iznutra. Ova svjetlost je živa, uz nju idu moćna osjećanja kojima je se skoro nemoguće oduprijeti. Zajedno nastupaju strah i nada. Ovo stvara iluziju o duhovnoj dimenziji života, nešto kao „dubina“ iskustva: iznutra, što će reći otpozadi u odnosu na površinu zbivanja, stiže moralna svjetlost koja pokazuje istinu zbivanja. Uobičajeni oblici svijesti – navike, planovi, ambicije, želje, rad inteligencije, čak i strasti i sama ljubav – počinju da se grče, kao na vatri; svaka tačka na kojoj se do tada živjelo boli. Taj bol je najpouzdaniji znak probuđene savjesti. Ako ne boli, nije ona.
„Ovako se više ne može živjeti“. Ko to kaže? Otkud mu pravo? Naređena je opšta mobilizacija. Pozvani su spavajući agenti sirom svijeta. Ućutkaj ga, zatvori ga, ubij ga, ali uvijek i prije svega: moralno ga kompromituj.
Što baš ti?! Ko si ti da tako pričaš?! Jesmo li svi mi drugi budale i pokvareni?
Ovako o Snoudenu govori bivši šef NSA: „On jedini misli da zna šta je dobro, a hiljade drugih zaposlenih ne znaju ništa! Kao da drugi ljudi, kvalifikovaniji od njega, nijesu o svemu tome razmišljali. Kao da nema odgovarajuće mjesto na kome o tome može da se razgovara. Mogao je da uloži žalbu. Mogao je da piše predsjedniku. U demokratiji su predviđene procedure. A ne ovako, nepatriotski, u korist naših neprijatelja. Objektivno je saveznik terorista.“
Vjerovatno je i Snouden bio iznenađen posle prvih dana provedenih u Hongkongu kad je shvatio da nijedna država ne smije da ga primi. Nadao se u neke južnoameričke države, tamo ne vole Jenkije, tamo su ljudi inače prilično van kontrole, a živi se lijepo pa bi mogao i on. Nadao se i u neke evropske države, to su stare demokratije, imaju tradiciju primanja političkih izbjeglica, vole da pričaju o moralu i pravima ljudi. Obožavali su, zar ne, disidente komunizma? Vjerovatno je mislio da će moći da bira gdje će se skrasiti. Sigurno mu nije palo na pamet, ma šta mislio o američkoj moći u svijetu, da će Amerika reagovati tako žestoko, bukvalno kao da joj je objavio rat.
Niko se nije usuđivao. Vrijeme se zaustavilo u Hongkongu.
Svaka napetost u životu, kao u knjizi, u nekom trenutku mora da se razriješi. Neka jeza obuzme čovjeka dok čeka da vidi kuda će istorija krenuti posle ovako neočekivanog obrta.
Bog ima smisla za humor. Šta se ovdje može smisliti?
Snouden čeka u Hongkongu. Objavio je da američka Nacionalna agencija za bezbjednost prisluškuje cio svijet. Niko ni da se oglasi.
Priča se da je nestao iz Hongkonga. Kinezi mu nijesu mogli garantovati bezbjednost. Skriva li se? Da nije sišao u ilegalu? Gdje se može sakriti od svevidećih aparata NSA?
Priča se da je u Moskvi. Nije moguće. Na moskovskom aerodromu. Čeka vizu neke južnoameričke ili evropske države. Nedjeljama.
Znači, poslednje pribježište za disidenta je Moskva.
Ako je i od Boga, mnogo je.
Našlo se mjesto za Snoudena. Još nije kraj istorije. Ima jedan čovjek koji se usuđuje da ga primi.
(NASTAVIĆE SE…)
Napomena: Tekst je prvi put objavljen u časopisu „Moderna vremena“ br. 1
Naslovna fotografija: AP Photo/Armando Franca
Izvor oko.rts.rs
BONUS VIDEO:
