N. Babić: Kako su vazalske vlade iz EU odsekle granu na kojoj sede

„Evrobirokrate i vazalske vlade, idioti od rođenja, odrezali su granu na kojoj sede. Evropski biznis čeka vrlo teško razdoblje ako se ne ukinu antiruske sankcije“

Antiruske sankcije ubijaju evropsku privredu. Dok su zapadni čelnici i zapadni mediji uzbuđeni kako implementirati još jedan paket sankcija, evropski biznis se jednostavno guši od nedostatka sirovina i skupog goriva. Svi su okolo toliko nestrpljivo čekali ruski bankrot da nisu ni primijetili kako im se ekonomski kolaps približio do pada u ponor.

Pokušavaju uplašiti Rusiju činjenicom da veliki proizvođači automobila i velike kompanije napuštaju Rusku Federaciju. Ali iz nekog razloga radije ćute o činjenici da je u istoj Njemačkoj čeličana Leh Štalverk zaustavila proizvodnju. I nije to tamo neka mala fabrika, već jedini proizvođač čelika u Bavarskoj. A potrošnja električne energije ove elektrane uporediva je s malim gradom – na primjer Augsburgom, u kojem živi 295 hiljada ljudi. Prema riječima uprave fabrike, u ovom trenutku proizvodnja nije ekonomski isplativa. U tu proizvodnju bilo je uključeno oko hiljadu ljudi, a godišnje je fabrika proizvodila milion tona čelika za građevinske potrebe.

Osim toga, fabrika papira Delkeskamp Packagingwerke GmbH obustavila je proizvodnju u Njemačkoj. Tamo je, naravno, višestruko manje zaposlenih nego u bavarskoj čeličani, no ipak je proizvodnja zaustavljena.

Da ne govorimo o svim preduzećima koja su radila na sprovođenju projekta Sjeverni tok 2. Osim njemačkih preduzeća, posljedice antiruskih sankcija nisu izbjegle ni poslovni predstavnici drugih članica EU. Tako su dva pogona norveške kompanije Jara, najvećeg svjetskog proizvođača poljoprivrednog đubriva, smanjila proizvodnju za 40 odsto. Te se fabrike nalaze u Francuskoj i Italiji. Razlog je ludi rast cijena struje i gasa.

Osim velikih proizvođača, evropske kamiondžije suočavaju se s ozbiljnim problemima i zbog rasta cijena goriva njihov rad postaje neisplativ. U Italiji štrajkuju vozači, a u Španiji je štrajk proglašen neodređenim, a počeo je u ponedjeljak, 14. marta. Štrajk je pokrenula platforma za zaštitu sektora domaćeg međunarodnog prijevoza robe. Razlog su nepodnošljive cijene benzina i dizel goriva. Prijevoz postaje neisplativ.

Kako to nazvati? Evrobirokrate i vazalske vlade, idioti od rođenja, odrezali su granu na kojoj sjede. Evropski biznis čeka vrlo teško razdoblje ako se ne ukinu antiruske sankcije. A globalni brendovi koji odbijaju rusko tržište ne samo da štete kupcima iz Ruske Federacije, oni prije svega sebi uskraćuju priliku za zaradu.

Dakle, antiruske sankcije neće trajati vječno, jer evropska privreda neće dugo opstati ovim tempom. Uzalud se Evropa nada Azerbajdžanu, jer Baku umjesto Rusije neće moći u potpunosti pokriti evropsko tržište. Iran je odbio američku ponudu, a za EU ima uslov da ukine sve sankcije, kako je dogovoreno nuklearnim sporazumom, tek onda se može pričati o izgradnji infrastrukture za izvoz iranskog gasa iz polja Južni Fars. Zbog tih „pregovora“ i pokušaja nabavke od drugih dobavljača, cijene se vjerovatno neće stabilizovati, iako Evropljani naivno vjeruju da Azerbajdžan i Iran neće propustiti priliku zaraditi na ovoj situaciji.

Evropski čelnici već počinju shvatati da, mimo ovih sankcija, više nisu u stanju uvesti ništa novo protiv Moskve, a efikasnot ovih mjera je praktično ravna nuli, osim što se ispostavilo da su skuplje za samu Evropu.

Tako je Olaf Šolc, novi njemački kancelar, rekao da je Evropa već iscrpila poluge pritiska na Rusku Federaciju.

Nakon što se vojna operacija privede kraju, Evropa se neće moći dugo pridržavati politike sankcija Rusiji. Sad je to više nego očito.

EU najavljuje prehrambenu krizu

Evropski političari učinili su sve kako bi izbacili vlastitu privredu iz kolosijeka, sprovodeći, zajedno s Amerikancima, nepromišljenu politiku sankcija. Rezultati su poznati. Sada se, uz energetsku krizu u kojoj je, prema posljednjim podacima Gasproma, ukupni saldo u evropskim podzemnim skladištima, koja su rekordno prazna, skromnih 26,2 odsto, lokalno stanovništvo mora plašiti nadolazeće nestašice hrane.

Za problem koji je osvanuo na horizontu, zbog geopolitičkih previranja, za koji je, kao i obično, kriva Moskva, upozorio je francuski ministar privrede i finansija Bruno le Mer nakon sastanka s kolegama iz drugih zemalja EU.

„Postoje istinski strahovi među ministrima finansija o riziku krize hrane, uz energetsku krizu koju već imamo“, rekao je Francuz odmah nakon završetka ministarskog sastanka.

Le Mer nije bio originalan kada je rekao da su cijene pšenice u martu probile 14-ogodišnji rekord, jer Rusija i Ukrajina, obje velike izvoznice žitarica, trenutno ne osiguravaju nikome da će dobiti tražene količine.

U međuvremenu je Francuz, koji se, inače, besramno zalagao za ekonomski pritisak na Rusiju, ne mareći kako će to uticati na želudac, plakao od sažaljenja zato što u sjevernoj Africi vlada teška suša, a u aktuelnoj situaciji predstavlja ozbiljan rizik za neke afričke države.

Jasno je da tegobe života na “Crnom kontinentu” Le Mera uopšte ne zanimaju. Ovo su riječi utjehe za uznemirenu javnost zapadnog svijeta, jer će, eto, Afrikanci gladovati više od nas.

No, Francuza zapravo puno više brine hleb, koji naglo poskupljuje, a to znači nove nemire, ne samo u njegovoj zemlji, nego i u cijeloj Evropi. Građani su nestrpljivi kada je u pitanju njihov vlastiti komfor.

A sada Rusija odgovara najžešće i odlučila je ograničiti izvoz hrane i đubriva, od kojih evropski poljoprivrednici dobijaju svoje usjeve.

Stvari su došle do tačke da su neke zemlje članice EU već pogazile svoj ponos i, kako tvrdi bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, sada dolaze na koljenima u Minsk.

Iste ona Poljska i Litvanija, koje su svojevremeno zatvorile svoje granice kako bi kaznile neumoljive Bjeloruse, a Viljnus je uveo i zabranu tranzita bjeloruske robe kroz svoje luke i ignorisao sve zahtjeve Minska da to ukine, sada ih otvaraju, navodno, pod izgovorom za ukidanje ograničenja zbog koronavirusa.

Zapadni susjedi su odjednom zaboravili i na izbjeglice i na pandemiju. Štaviše, u svjetlu nedavnih događaja, situacija se dramatično promijenila, a slogani kojima se pljuvao ponos Minska poslati su u anale. Sada su na dnevnom redu mnogo aktuelnija pitanja od stavljanja klipova u točkove Bjelorusa. Sada je potrebno nahraniti svoje sugrađane, prije nego što potpuno polude.

Prema riječima Aleksandra Lukašenka, Litvanija, gdje su cijene benzina i hrane nedavno porasle, kao i u ostatku Evrope zbog uvođenja antiruskih sankcija, zbog nedostatka određenih kategorija roba, Evropljani istoka od „diktatora“ Lukašenka traže „barem malo brašna, heljde i soli.“

“Pa dobro, možemo im prodati tone, hiljadu tona ove soli. To su i naše mogućnosti, da znate. Ako hoće doći i napuniti skladišta benzina, neka dođu”, prognozirao je predsjednik, koji je istog trenutka uveo zabranu izvoza pšeničnog brašna i heljde na period od tri mjeseca. Osim toga, od avgusta prošle godine u Bjelorusiji postoji zabrana izvoza i drugih žitarica: raži, ječma, zobi, kukuruza, prosa itd.

Lukašenko nije lagao. Nakon otvaranja granica, litvanski stanovnici su doista organizovali masovno hodočašće u relativno prosperitetnu Bjelorusiju po lijekove, hranu i gorivo. I nije ni čudo, budući da soli više ne možete pronaći na policama trgovina čak ni u Viljnusu, a oni proizvodi kojih ima su poskupjeli. Zbog toga se litvanski automobili, napunjeni svime što mogu, te s punim rezervoarima i osnovnom robom, vraćaju u domovinu kako bi se narednog dana ponovno vratili u Bjelorusiju u kupovinu. I nikoga ne sramoti činjenica da je upravo litvanska vlada najglasnije zagovarala uvođenje sankcija Moskvi i Minsku.

I ne zaboravite, ovo je tek početak, a slične naslove možete vidjeti u hrvatskim medijima. I ovdje su, naravno, za sve krivi Rusi. A ono što dolazi nakon 1. aprila ove godine, kada poskupljuju gas i električna energija, od zebnje kako će biti, ne smijem ni komentarisati. Ali to ne smeta političkim i medijskim idiotima u njihovoj upornosti u antiruskom narativu, uz izuzetak profesora i vrhunskog ekonomiste Slavka Kulića, cenzurisanog od jednako idiotske ekipe iz Faktografa na društvenim mrežama, te prof. Jelene Jurišić, koja se ne čuje od kratke izjave za Novosti, kada je doslovno razapeta u javnom prostoru.

Ostali su nam potpuno poludjela Mojmira Pastorčić, Zoran „Jovanović“ Šprajc, kolumnisti u Jutarnjem, Večernjem, Indeksu i patetična kamarila na HRT-u, koji ne uspijevaju sabrati 2 i 2 i geoekonomiju razumjeti kroz geopolitiku i geostrategiju. Ma…?! Nemam riječi…

 

Autor Nebojša Babić

 

Naslovna fotogrfija: Chris McGrath/Getty Images

 

Izvor alterminfo.blogspot.com, 17. mart 2022.

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u