Sokrat je pristao da radi za Soroša (KRAJ)

Krajem hladnog rata disidentskih pet minuta poklopilo se sa trijumfom 1% najbogatijih ljudi u istoriji. Glas moralne savesti postao je glas sile i bogatstva. Sokrat je pristao da radi za Soroša

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Drugi deo teksta možete pročitati ovde.

Između komunista i disidenata je bila bliska veza koju je bilo teško uočiti dok je među njima trajala borba.

I jedni i drugi ilustruju drame koje čekaju ljude, uvijek i svuda, ako pođu putem moralne pobune. I jedni i drugi ilustruju sramotu koja čeka ljude koji iznevjere sebe i prodaju svoje ideale. Zato je posle komunističkih revolucija i disidentskih pobuna nad njihovim karikaturama sa toliko slasti zaigrala finansijska i medijska svjetska elita. Ona je sve znala od početka. Ona uživa da gleda zanose moralnih pobunjenika, velika osjećanja i velike žrtve, i nijedna kupovina joj toliko ne prija kao kad dođe trenutak da ove moralne gromade kupi za šaku dolara i ponudi im mjesto reklamnih agenata ili zabavljača. Nije to samo zbog pobjede nad protivnicima, nego prije svega zato što su dobili potvrdu da su oduvijek bili u pravu u pogledu ljudske duše i morala: ona je trula, a moral je iluzija.

Je li ovo ovako?

Možda je najveće filozofsko pitanje, jedina prava tajna istorije: šta je to što se ne prodaje?

Poznavao sam, u periodu njihove vlasti, mnoge stare komuniste. Pomalo sam prezirao njihovu naivnost, pa i slabost i kukavičluk koji su se pojavili u vrijeme vlasti, mislio sam da su disidenti superiorniji: naš zanos je bio ukorijenjen u realnosti.

Bilo je u njima nešto slomljeno. U riječima, u očima, u cijelom držanju, u načinu na koji su vukli dim iz cigarete, u toj spontanoj naklonosti – čim nije bilo „prisluškivača“ – prema disidentu koji je neprijatelj svega što su bili, u tome kako pasivno, ako ne i sa mazohizmom, slušaju kritike upućene cijelom njihovom životu – svuda su bili slomljeni, nigdje u njima nije bilo zdrave kosti.

Neki put bi rekli, saučesnički, kao da se svi borimo uvijek za iste ideale: „Nećeš ni ti uspjeti.“ Onda bi sakupili svoje komade i skrpili ih da bi se pojavili na javnim manifestacijama gdje su odisali vjerom u partiju, državu, vođu i ideologiju. Odmah iza te pojave bila je pukotina koju sam znao, tu su se lomili. Kako god da su se namještali, svuda oko njih su visile razbucane krpe. Ni na kraj mi pameti nije bilo da će koju deceniju kasnije tu istu ulogu u istim krpama zaigrati disidenti.

A evo kad mi je prvi put palo na pamet.

Bauk komunizma

U vrijeme euforije koja je zahvatila pobjednike na kraju Hladnog rata, evropskim i američkim kontinentom su kružile izložbe avangardnih umjetnika iz nekadašnjih komunističkih zemalja posvećene njihovom političkom iskustvu. Umjetnici pokušavaju da se dodvore pobjednicima. Ja sam vidio bar dvije takve izložbe, u Njujorku i Parizu, ali pošto je bilo puno prikaza tih izložbi u prestižnim medijima, pretpostavljam da ih je bilo svuda. Neki umjetnici su čak bili dostigli kratkotrajnu slavu.

Ovo se desilo na izložbi u Parizu. Povukla me je sa sobom jedna prijateljica koja me je odavno znala. Ona je izložbu već bila vidjela, ali je htjela još jednom da je vidi ko zna iz kojih razloga. Danas mislim da je u stvari htjela mene da vidi na toj izložbi, možda kao eksponat koji nedostaje da bi bila potpuna. Kao stari antikomunistički disident, trebalo je da uživam. Desetak godina ranije bih sigurno uživao. Ali, sada su se kockice različito namjestile u svijetu i u svijesti, umjesto uživanja pojavljivali su se prvi elementi gađenja.

Izložba je bila nešto kao vesela varijanta njemačkog ekspresionizma. Ono što je počelo u ekspresionizmu kao eksplozija duše unakaženog čovjeka na izlasku iz Prvog svjetskog rata, kao obećanje i zakletva da „nikad više takav neću biti“, završavalo se u djelima umjetnika-disidenata kao hepiend za gospodare svijeta.

Sad ćete, za kaznu, sve one prijetnje i uvrede ponoviti, ali kao karikature o samima sebi – to je bio smisao ovih izložbi. Ko god se ikad bunio morao se vratiti tačno na tačku svoje pobune, pokajati se za svaku jaku riječ i svaki nepristojan gest, obećati da se to više nikad neće ponoviti i zamoliti za oproštaj. Proleterska stoka je morala da plati za ono „bauk komunizma“.

Na izložbi su mrtvi komunistički lideri – od Marksa do Brežnjeva – sa simbolima radničkog pokreta, na fonu pjesama Crvene armije, preuzeli ulogu kapitalističkih eksploatatora i ratnih manipulatora iz vremena Prvog svjetskog rata i revolucije. Debeli, dekadentni, truli i odvratni, dekorisani jarkim bojama i ukrašeni ordenjem, revolucionarne vođe su se kreveljile, grlile i ljubile u usta, i ponavljali više manje sve scene iz vremena revolucionarne propagande, samo su sad oni bili tema ruganja i gađenja. Izgledalo je kao da se svjetska buržoazija sveti proleterima za sve pretrpljene strahove u poslednjih sto i pedeset godina.

Grafit Dmitrija Vrubelja na Berlinskom zidu na kom je prikazan čuveni poljubac Leonida Brežnjeva i Eriha Honekera iz 1979. godine (Foto: Wikimedia/Panoramio/Hiroki Ogawa, CC BY 3.0)

Trebalo je da bude veselo i duhovito, ali je na izložbi vladala tišina kao kad se izlažu djela starih majstora čije slike zahtijevaju neku vrstu pobožnog preobražaja od posjetilaca koji im se primaknu. U prisustvu smo smrti.

Tako je dolazio do izražaja prigodno tihi hor Crvene armije. Oni moćni glasovi skroz utišani, u funkciji cerekanja koje su izražavale slike na zidovima.

Sve je bilo lažno. Ali je li sve bilo laž i prije desetak godina kad bih ja ove umjetnike dočekao kao hrabre i inspirisane borce za istinu? Kao za inat, ne samo da je sve bilo laž, nego je ovo bila namjerno pretjerana karikatura, tako da se nikako nije moglo pobjeći od osjećanja sramote i stida. Sramote i stida zbog nepodnošljive sličnosti sa osjećanjima zbog kojih su do juče disidenti bili spremni da idu u zatvor, čak i da nestanu u zatvoru nošeni idealima. Umjetnici su se obračunavali s poraženim komunistima poltronski i lažno, ali su se nesvjesno, i možda sa istinskim darom, obračunavali i sa disidentima koji su se bunili protiv komunizma. Ova korumpirana šarena laža je postala disidentska realnost.

U jednom trenutku, pred kraj izložbe, zatekosmo se pored jednog italijanskog para. Stariji gospodin, pravi signore sa zalizanom prosijedom kosom, elegantan i preplanuo, sa mladom i zgodnom ljubavnicom. Nijesam mogao zaključiti do kraja da li je bio prosto bogati buržuj koji obilazi izložbe u pratnji sekretarice, ili umjetnički kritičar. Tek, znao je previše.

Govorio je vrlo tiho, tako da sam se ja kao slučajno, okrenut leđima, držao blizu njega. Bez dogovora, isto je radila moja prijateljica. Uhvatio sam njen pogled dok je primicala glavu slikama: nije gledala slike, nego poluzatvorenim očima, skroz ukoso, malo u mene, malo u Italijana. Italijan je govorio hladno, nezainteresovano, kao da saopštava očigledne i već dosadne činjenice i rekao je otprilike sledeće: „Odlučili su da ih dovrše… bez milosti… ništa ne praštaju… osveta je slatka… ovo je zabava posle trijumfa… nijesu se ni u snu nadali da će se ovako završiti… nesrećni ljudi… ne znaju šta ih je snašlo… dok se ne pobijedi u umjetnosti nema prave pobjede… umjetnost zla…“ I u jednom trenutku, valjda jer presuda tako bolje zvuči, rekao je na engleskom: „Just for fun.“

Kao neki agent koji prenosi tajne, nikad nije rekao ko su to „oni“, ni za jedne ni za druge, samo se dalo zaključiti da govori o istoriji više nego o umjetnosti, o klasama, o gospodarima i robovima, o buržoaziji i radnicima, o onome što je ostalo od velike pobune koja je trajala decenijama a koja se sad završila. Zbog ravnog tona govora, bez osjećanja, nije se moglo pogoditi na kojoj je on strani, vjerovatno ni na jednoj, izgledao je kao stari patricij koji je došao sa svog ostrva da vidi šta se dešava u zbrci svijeta i blazirano je zaključivao da nema ništa novo pod nebom, ista dosadna priča surovih gospodara i glupih robova. Glas istorije.

Tada me prvi put bilo stid što sam se kao bivši disident našao na strani pobjednika.

S krajem Hladnog rata, kao u komičnoj iluziji, poklopilo se disidentskih pet minuta sa trijumfom jednog postotka najbogatijih ljudi u istoriji. Ono što je u drugoj polovini dvadesetog vijeka bio glas moralne savjesti, postao je glas sile i bogatstva. Sokrat je pristao da radi za Soroša. Dugo se i odupirao. Poklopili su se duša i lukavstvo, račun i moral, pohlepa i askeza, humanizam i osvajački ratovi, slobodni svijet i tajni zatvori – i nije više niko imao primjedbi. Oni koji su nekad kao otkrovenje primili tajni glas: „Ovako se više ne može živjeti“, sad su u svjetskim medijima razdragano poručivali: „Nikad bolje.“

Ovo je drugo čudo moralne pobune, ravno onome kako se ona javlja u duši pobunjenika: kako ta pobuna umire u istim ljudima. Oni koji su slijedili istinu kao otkrovenje i bili spremni za nju život da daju odjednom se pretvaraju u korumpirane kukavice, spremni na svaku pogodbu samo da se dokopaju para i privilegija. Spolja gledano – to su isti ljudi, ali iznutra – to su dva potpuno različita bića.

Dvadeset godina trijumfa

Poslednja decenija milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. U deceniji između pada Berlinskog zida i prvog otvorenog rata NATO pakta, „Vašingtonski konsenzus“ je obuhvatao sve narode svijeta s izuzetkom Kine koja je u tom periodu bila usamljena i povučena. Bila je to slika koja zahtijeva fantastičan sklop planeta. Ljudi koji su tada živjeli još ni izdaleka nijesu svjesni kakvom su fenomenu prisustvovali. Treba više generacija da se tako veliki događaj slegne u svijesti.

Bila je to prva imperija bez neprijatelja, čiji problem je bio ne kako da savlada protivnike, nego kako da nađe protivnika. Na koga da troši oružje? Kako da se ne ulijeni i opusti ako joj se niko ne protivi? Tako su, just for fun, u poslednjoj deceniji dvadesetog vijeka napravljene greške koje će se plaćati bar još u sledećem vijeku. Možda i svjetskim ratovima. Prekršeni su svi zakoni zdravog razuma: u politici, finansijama, medijima, u odnosima između ekonomskih klasa i između polova, u odnosu ljudi prema prirodi i prema drugim vrstama… Eksperti su procjenjivali da će globalna fešta finansijske elite trajati dvadesetak godina. Posle toga slijedi slom, to su svi znali, ali to nije bio razlog da se otkaže učešće na najvećoj fešti u istoriji! Naprotiv.

Izgledalo je, u toj deceniji mađioničarskog trijumfa, da svi ljudi i sve ljudske aktivnosti skladno streme istom cilju. Heroji su bili bankari i igrači na berzi koji su mjesečno zarađivali i trošili bogatstva o kojima nijesu ni sanjali najbogatiji ljudi ranijih epoha. Mediji su pozivali sve ljude da igraju na berzi i pridruže se provodu milenijuma. U Rusiji je bila organizovana najveća pljačka u istoriji, šačica mladih oligarha, vođena zapadnim tajnim službama i za račun zapadnog kapitala, preuzela je cijelo bogatstvo ove ogromne zemlje.

File - In this Dec. 2, 2010 file photo, then Russian Prime Minister Vladimir Putin, right, congratulates members of the Russian delegation, from left: conductor Valery Gergiyev, businessman Roman Abramovich and Nizhny Novgorod governor Valery Shantsev; after it was announced that Russia would host the 2018 soccer World Cup, in Zurich, Switzerland. The sudden immigration to Israel of billionaire Abramovich makes him the latest in a string of Jewish Russian oligarchs who have made a home in the country in recent years. Abramovich, who has an estimated net worth of more than $11 billion, received Israeli citizenship upon arrival Monday, May 28, 2018. The Chelsea football club owner made the move after his British visa was not renewed, apparently as part of British efforts to crack down on associates of Putin. (AP Photo/Alexei Nikolsky, Pool, File)
Premijer Rusije Vladimir Putin tokom razgovora sa oligarhom Romanom Abramovičem (u sredini) i drugim ruskim biznismenima i političarima, 02. decembar 2010. godine (Foto: AP Photo/Alexei Nikolsky, Pool)

Svi su slavili „Vašingtonski konsenzus“: novinari, intelektualci, umjetnici, filozofi, ekonomisti, vjernici i nevjernici svih religija, sve je to pijukalo i zijevalo tražeći svoj dio kolača i nudeći svoje usluge, kunući se u vjernost, utrkujući se u ređanju superlativa koji bi možda prijali uhu blaziranih gospodara. Najveće egzistencijalno pitanje cijelih društava je bilo: kako doći do Soroša?

Je li to zaista bilo? Nije prošlo ni dvadeset godina.

To je bilo tih toliko očekivanih disidentskih pet minuta.

Imali su šta da prodaju: ipak su doprinijeli, bar moralno, trijumfu novih gospodara.

U Vatikanu je sjedio disidentski papa, onaj čiji je blagoslov pratio poslednja i najveća osvajanja.

Moral i ljudska prava

Odjednom, disidenti su bili svuda. Pobjednici su im otvorili sva vrata, jer niko ne voli sam sebe da hvali. Mnogo je bolje da se čovjek pretvara da radi nešto drugo, zauzet je drugim mislima i poslovima, kad ono, odjednom, gdje god se okrene čuje svoje ime, svi su došli da mu čestitaju rođendan. A pošto je zaista izuzetan, slavljenik je uzdržan, jer ne vjeruje u laskanje, možda su ti koji ga hvale plaćeni, zato treba provjeriti da li iskreno misle to što kažu. I gle čuda, mediji su puni divljenja za objektivnost i iskrenost tih koji vas hvale, oni nikad ne lažu, oni su obijali zatvore zato što neće da lažu, oni su moralna savjest epohe.

Hipokrizija je postala zarazna: disidenti su hvalili zapadnu vojnu, političku i finansijsku elitu zbog njene moralne čvrstine, i pozivali je da ne posustane u osvajanju svijeta, jer je vrijeme da moral i ljudska prava svuda trijumfuju, nemamo pravo da se oglušimo o patnju ljudi… Ako mora da se bombarduje za viši cilj, ako moraju dronovi, ako moraju tajni zatvori, mi vas molimo da ne oklijevate; ako iko ima neke primjedbe neka se obrati nama, naše poštenje se ne dovodi u pitanje, mi smo se odupirali totalitarnoj policiji… Bili su sjajni! Tako zabrinuti za sudbinu svijeta.

A pobjednici su im uzvraćali istom širokogrudošću: padale su nagrade, mediji su bili puni pohvala za heroje našeg vremena, one koji se nikad ne varaju, koji ne mogu biti potkupljeni i obeshrabreni. Dobijali su visoke položaje, postajali bogataši preko noći, bili su pozivani na proslave međunarodnog džet-seta. Naročito srednjoevropski disidenti na čelu sa Havelom, Mihnjikom i Geremekom. Mislim da su se odupirali Kuron i Dinzbir, ali nekako umorno, bez vjere i nade. Brzo su pali u bolest. I većina ruskih disidenata je otrčala na proslavu, oduprli su se Brodski, Zinovjev, Solženjicin. Možda još poneki, ali beznačajna manjina.

Kao simbol disidentske moralne čvrstine izabran je Havel, za njega su oni koji upravljaju svijetom bili uvjereni da nikad ništa neće odbiti. Spadao je u provjereni kadar. Onaj što se ničega ne gadi.

Vaclav Havel, goodfellow

Mogao sam oduvijek znati da će Havel izdati.

Mogao sam znati već po ovoj rečenici: „Ljubav i istina treba da pobijede mržnju i laž.“ Mogao sam znati da će na ovoj tački, tu gdje se ovaj glas čuje, po zakonima fizike pobijediti zlo i podmuklost. Kad sam čuo da umjesto potpisa crta srce, mogao sam znati da je u pitanju vjerovatno najveći lažov na svijetu.

Čovjek bi mogao sve znati. Da nije neodoljive sklonosti u nekom mlitavom, ljigavom dijelu duše da se vjeruje u kič i iluzije. Mogao sam znati da će se Havel do kraja života boriti za poštovanje ljudskih prava i demokratiju na Kubi, u Bjelorusiji, u Rusiji, u Kini, u Avganistanu, u Iraku, da će vatreno podržati ratove zapadne imperije širom svijeta. Mogao sam znati da će američki predsjednik koji bude na vlasti, kad umre Havel, izjaviti da je on živi dokaz da moral pobjeđuje u istoriji. Moral i istina. A ne sila, bombardovanja, dronovi, tajni zatvori, propaganda, itd, kao što misle tirani.

Vaclav Havel u zagrljaju sa američkim predsednikom Džordžom Bušom Mlađim nakon dodeljenog odlikovanja (Foto: Flickr/Levan Ramishvili)
Vaclav Havel u zagrljaju sa američkim predsednikom Džordžom Bušom Mlađim nakon dodeljenog odlikovanja (Foto: Flickr/Levan Ramishvili)

Mogao sam sve o ovome svijetu znati a da se nikad ne maknem sa obale Morače! Mogao sam znati da će džeparoš sjesti na tron svijeta na kraju istorije. A morao sam – apsolutno sam morao, to je neoprostivo – znati da će se, po svim psihološkim, socijalnim, etičkim, estetskim i fizičkim zakonima ovog svijeta, pojaviti Vaclav Havel, tačno onakav kakav je bio, sa biografijom kakvu je imao, da se zakune u poštenje džeparoša i primi trofej iz njegove ruke.

Mogao sam znati da će ga u bolesti pratiti simptomi „gubljenja ravnoteže i gubljenja memorije“.

Mogao sam znati da će goodfellas pobijediti.

Srećno lice i mirna savjest

Havel se pojavio prvi jer je najmanje oklijevao da zagrabi kad se prilika pružila. Njegova glad za društvom elite, ali one zapadne, iz Centra, koja ima monopol na slavu, ne komunistička, seljačka i radnička, bila je nezajažljiva. Čekali su ga krugovi moćnika, bogataša, slavnih umjetnika i intelektualaca, u koje će on sad stupiti kao autentičan junak, borac za ljudska prava, a pošto oni toliko vole autentičnost, prava osjećanja, hrabrost, biće to velika uzajamna ljubav i sreća koja će zadiviti cijelo čovječanstvo.

Nikad posle toga nije se moglo jasno odmjeriti ko se kome više divi: Havel vladajućoj eliti, ili ta elita njemu. Bio je to, sve do finansijskog kraha 2008, najbolji od svih mogućih svjetova.

Ako je istorija metafora procesa koji se dešavaju u čovjekovim neuronima, onda ovaj trenutak odgovara situaciji kad se čovjek trgne iz sna, sav naježen, jer osjeća da lopov hoda po kući.

Tako je u disidentskom uhu odjeknulo Havelovo otimanje za vlast u Pragu koje je rutinski orkestrirala američka obavještajna služba. Aleksandar Dubček je bio prirodni kandidat za novog predsjednika. Bio je mnogo popularniji od Havela i lako bi dobio izbore. Onda su Amerikanci izvršili pritisak na češki parlament da se predsjednik ne bira na izborima nego u parlamentu. Havel je obećao Dubčeku da će kratko ostati predsjednik, možda godinu dana, samo da pomogne da se stabilizuje situacija; isto su mu obećale zapadne diplomate. Dubček je odustao, zapadna diplomatija je izvršila pritisak na poslanike i Havel je izabran za predsjednika, odakle ga niko nije mogao otjerati dok je mogao stajati na nogama. Razočaran, izolovan i smiješan, Dubček je uskoro umro.

A Havel je krenuo u kampanju za promociju NATO pakta i novog svjetskog poretka. Ni ratovi ni egzibicije finansijskog kapitalizma nijesu nijednog trenutka doveli u pitanje njegovu moralnu podršku zapadnom imperijalizmu. Mnogi su imali moralnih dilema, čak i generali, bankari, trejderi, samo Havel nije. Srećnijeg lica i mirnije savjesti nije bilo na planeti.

Forma je ostala ista: ona disidentska moralna samouvjerenost i superiornost, pozivanje na savjest uspavanog čovječanstva, retorika o slobodi, ljudskim pravima i demokratiji; još uvijek se potpisivao crtajući srce: ništa kao ljubav. Živio je kao kralj, nastanio se u dvorcu, zapadni mediji su ga slavili kao savjest čovječanstva.

Izdao je sve. Upotrijebio je svaku disidentsku ideju, svako uvjerenje, svaki izum, svaki gest, svaki trik, kao da gradi paralelni svijet: sve je bilo isto, sve je bila laž.

Václav Havel waves to wellwishers December 29, 1989 | Lubomir Kotek/AFP via Getty Images
Vaclav Havel prilikom mahanja svojim pristalicama, 29. decembar 1989. (Foto: Lubomir Kotek/AFP via Getty Images)

Nevjerovatnom brzinom su svijet preplavile „nevladine organizacije“ za odbranu ljudskih prava. Sve „nevladine“, sve „bez granica“, sve finansirane iz istih centara moći. Sve na istom poslu osvajanja i potčinjavanja neposlušnih ljudi i društava. Na neki neobjašnjiv način ove organizacije su predstavljene kao nastavak disidentskih borbi iz vremena komunizma. Korumpirani, disidenti su pristali na ovu igru. I one su se borile za demokratiju i ljudska prava. Kao nekad sa disidentima, samo sada na masovnom nivou, zapadni mediji su organizovali promociju ovih organizacija kao čuvara moralne savjesti čovječanstva.

Bili su čisti, humani, saosjećajni; bili su podmukli, pohlepni, lažovi; bili su moćni jer je iza njih stajala svjetska vlast i najavljivali su cijelim narodima užasne tragedije; i bili su toliko smiješni da ih je bilo nemoguće kritikovati, ili čak samo gledati u njih a da čovjek ne prasne u smijeh. Zavjera protiv ljudskog roda je skovana u cirkusu.

Kraj istorije

Na svakom izvoru u svijesti gdje se sumnjalo da može da se javi šapat „ovako se više ne može živjeti“, postavljen je stražar maskiran kao pobunjenik. Niko pored njega ne može proći. On je zvanično zadužen za moralnu pobunu. Pretpostavka je da će ovi „agenti spavači“ prvi namirisati nezadovoljstvo. „Evo me“, kažu ako čuju da se neko primiče. I ako se onaj glas pobune prevari, stižu smjesta specijalne jedinice i dezinfikuju cijelo područje.

Devedesetih godina je svjetski poredak postavio tri ovakve lutke za koje se mislilo da će preduprijediti sve pobune. Zvali su ih Vaclav Havel, Bernar Kušner i Eli Vizel.

Havel je pokrivao disidentsku borbu protiv totalitarnog sistema. Kušner patnje bolesnih i siromašnih u kolonijama. A Vizel je zastupao nijemi vapaj miliona iz koncentracionih logora i gasnih komora. Kroz njih je stizao u svijet glas koji je podržavao i pravdao upravo one akcije na koje su oni navodno upozoravali: stvaranje totalne kontrole nad ljudima, pljačkanje bespomoćnih masa, bombardovanje inferiornih naroda.

S ovakvim stražarima, svijet je tada, gledano sa duhovne tačke, ličio na crnu rupu. Na osnovu toga se i zaključivalo u Vašingtonu da je američka imperija poslednja u istoriji. Gdje bi se mogao roditi pobunjenik? Ubili bi ga prije rođenja. Bez obzira na kolateralnu štetu. Dronovi su ovako satirali cijela sela na osnovu sumnje da se u njima skriva neko sumnjiv.

Nijesu se više potpisivale ni peticije.

U humanitarnim ratovima provjeravala se istina „Povelje 77″ i disidentskog iskustva. Od ove istine se nije moglo pobjeći.

Novi moralni ideal

Ima li gore?

Pojavio se početkom novog vijeka, kako i priliči za novi početak, najveći u istoriji disidenata. Ime mu je Mihail Hodorkovski. Ruski je oligarh i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. Kad je Putin počeo da dovodi u red Rusiju, ovaj oligarh mu se suprotstavio. Nije pobjegao kao većina oligarha koji su opljačkali zemlju devedesetih godina. Nije pristao, kao oligarsi koji su ostali u Rusiji, da prihvati autoritet nove vlasti ni da uskladi svoje poslove sa interesima Rusije. Kupovao je poslanike iz svih partija u ruskoj skupštini da bi mogao da blokira donošenje zakona koji mu smetaju. Imao je kontrolu nad najvećim dijelom ruskog energetskog bogatstva i već skoro ostvarene planove o prodaji tog bogatstva zapadnim multinacionalnim firmama. Smatrao je – ne samo on, to je mislila i zapadna elita – da Putin neće smjeti da uđe u sukob sa ovakvom silom.

Putin se usudio. Bio je to njegov najveći grijeh u očima svjetske vlasti. Posle toga mu ništa nije moglo biti oprošteno.

Samo ta jedna riječ, Hodorkovski, obasjava cijelu jednu epohu, period od kraja Hladnog rata do velike ekonomske krize. On je lice svih promjena, kao neko mitološko biće koje sadrži sva lica i mijenja ih po potrebi.

Ko je Hodorkovski? Jedan iz grupe najvećih gangstera dvadesetog vijeka, vjerovatno najvažniji učesnik u onome što se zvalo „najveća pljačka u istoriji“, ali ipak, to je samo gangster, gangsteri ne znače ništa u istoriji, njima bez ikakvih problema upravljaju policije čak i slabih država. Dok nije izbio na čelo onih koji su opljačkali Rusiju posle kraja Hladnog rata, bio je komsomolac u Komunističkoj partiji. Biti komsomolac u Komunističkoj partiji u periodu kad je ova izgubila sav prestiž, kad nijedan njen član odavno nema iluziju o bilo kakvoj misiji te partije, to su mogli samo oni koji su odabrani kao najgori u svojoj generaciji. To zna svako ko je živio u komunističkim zemljama: ko je tada ulazio u Partiju, taj je zaista bio nizašta. Truo sa osamnaest godina, truo od rođenja.

FILE - In this March 9, 2014 file photo, Russian former oil tycoon Mikhail Khodorkovsky cheers people during a rally in Independence Square in Kiev, Ukraine. A Dublin judge ordered authorities on Wednesday, Dec. 7, 2016, to unfreeze 100 million euros ($107 million) in cash belonging to Khodorkovsky, ruling that police had provided no evidence that the funds were illegally gained as Russia contends. (AP Photo/Efrem Lukatsky, File)
Bivši ruski tajkun Mihail Hodorkovski tokom mitinga na Trgu nezavisnosti u Kijevu, 09. mart 2014. (Foto: AP Photo/Efrem Lukatsky)

Odatle su regrutovani ruski oligarsi. Podrška zapadnih vlada u procesu uništavanja Rusije i prebacivanju njenog bogatstva u zapadne banke obezbjeđivala im je zaštitu i primoravala predstavnike političke vlasti da im se potčine. Da bi obezbijedili drugi predsjednički mandat Borisu Jeljcinu, predstavnici američke tajne službe su organizovali sastanak u Švajcarskoj između Jeljcina (ili Jeljcinovih predstavnika ako je ovaj bio pijan) i ove grupe oligarha. Jeljcin im je obećao da će dobiti sve što je ostalo od ruskog bogatstva, a oni da će mu obezbijediti pobjedu na izborima. Pobjeda je lažirana, ali proslavljena od strane zapadnih posmatrača.

Na takvu silu je udario Putin.

Onda su gangsteri-milijarderi postali disidenti. A svijetu je ponuđen novi moralni ideal.

Izvan nemuštih i promuklih glasova iz podzemlja gdje se skrivaju otpadnici od društva koji imaju status ludaka i terorista, godinama niko nije izgovorio nijednu riječ kritike ili samo sumnje u fantastičnu priču o velikom disidentu što čami u Putinovom gulagu.

Tada su bivši disidenti iz sovjetskog perioda ponovo počeli da potpisuju peticije za ovog borca za ljudska prava i demokratiju, tražili su da ga Internacionalna amnestija proglasi za političkog zatvorenika. Organizovan je strahovit pritisak na Putina i Rusiju. Gomilali su se kasnije razni razlozi za taj pritisak, ali ovo je uvijek bio najvažniji, onaj posle koga se prelomila istorija.

Veliki svjetski mediji su se smjenjivali u obnavljanju teme o stradanju Hodorkovskog koji se polako pretvarao u nesalomivog sveca koji je sve žrtvovao, porodicu, bogatstvo, mladost, da bi se borio protiv tiranina, za slobodu svoje zemlje i svijeta. Pojavljivale su se njegove fotografije napravljene po klišeima o sibirskim zatvorenicima, bezbroj puta su preštampavane njegove poruke iz zatvora.

Pravio se mit. Podigao se ogromni talas moralnog ogorčenja preko više kontinenata, niko nije mogao ostati ravnodušan na stradanja jednog od najvećih gangstera dvadesetog vijeka koji je osuđen zbog utaje poreza. Tvrdilo se da ga je Putin napao jer se plašio da će mu ovaj biti protivkandidat na izborima. Putin je jedan od najpopularnijih državnika u ruskoj istoriji, a Hodorkovski jedan od najomrznutijih ljudi u Rusiji, pa ipak širom svijeta se pronio glas da se Putin uplašio moralnog prestiža velikog disidenta.

Šifra „Hodorkovski“

Ono što je osvijetlila pojava koja je živjela pod šifrom „Hodorkovski“ je svjetska vlast. Nikad zvijer nije prišla bliže vatri. Ono što se sluti, što se osjeća, što niko nije vidio, što ne postoji, što odlučuje o sudbini ljudi i svijeta, bilo je nadohvat ruke. Za doček ovakvog gosta pripreme su bile nezapamćenih razmjera. Sve je moralo biti savršeno, moraju se čuti samo najljepši komplimenti, maske moraju biti iskrenije nego ikada, Hodorkovski je morao biti najbolji među ljudima. Kad je najbogatiji neka je i najbolji.

Postojao je rizik da se odjednom otkrije velika laž. Sve je laž, sve što se dešava, sve što se govori, piše, cijela istorija. Ko bi preuzeo taj rizik? Ko bi to dozvolio? Da se svjetski poredak sruši na Hodorkovskom?

Iza ove postmoderne konstrukcije gangstera i sveca, milijardera i borca za ljudska prava, koja liči na moderne skulpture u kojima se miješaju materijali i oblici ljudi i životinja kakvih nema u prirodi da bi se dočaralo raspadanje granica i oblika i rađanje monstruma na ruševinama starih svjetova, stajale su mitološke sile čija imena parališu ljudski mozak. Ekson, Goldman Saks, Rotšild, Kongres, Senat, CIA, Evropska unija, Si-En-En, Bi-Bi-Si, Njujork tajms… Onaj ko bi želio da nacrta mapu vlasti ovog svijeta mogao bi da slijedi samo tragove koji vode od Hodorkovskog do onih koji ga štite i zaduženi su da održavaju mit o borcu za slobodu. Ne znam za drugi slučaj u kome su svi konci istovremeno bili povučeni kao u slučaju Hodorkovskog. Mogao se procijeniti i stepen organizovanosti mreže svjetske vlasti i njena snaga. Treba slijediti ime „Hodorkovski“ u medijima, u izjavama, u akcijama vlada, institucija i firmi, i pojaviće se nešto kao skrivena geografija svijeta, ili nervni sistem, ili krvotok tijela.

FILE – Russian opposition figure and former owner of the Yukos Oil Company Mikhail Khodorkovsky smiles during a news conference after the Vilnius Russia Forum at the “Esperanza” hotel in Paunguriai village, Trakai district west of the capital Vilnius, Lithuania, on Aug. 20, 2021. The Dutch Supreme Court is ruling Friday, Nov. 5, 2021 in a $50 billion legal battle between Russia and former shareholders of the country’s bankrupted oil giant Yukos. (AP Photo/Mindaugas Kulbis, File)
Ruski opozicionar i bivši ruski tajkun Mihail Hodorkovski tokom konferencije za medije u Viljnusu, 20. avgust 2021. (Foto: AP Photo/Mindaugas Kulbis)

Bio je to završni portret pobunjenog čovjeka. Sledeća generacija će biti roboti.

Lekcija koju je „slobodni svijet“ održao disidentima, sa poglavljem o Hodorkovskom, dosegla je savršenstvo remek-djela. Bilo je to nešto kao izvrnuta istorija svijeta, u kojoj je sve preokrenuto, zlo i dobro, laž i istina, grdilo i ljepota, muka i radost, dosada i smijeh, ali tako izvrnuto savršeno se uklapalo u cjelinu.

Tako se ispisivalo poslednje poglavlje priče o disidentima. Poslednji zatvorenik iz gulaga bio je groteskna karikatura patnji pravednika, ljudskih snova o boljem svijetu, o slobodi, hrabrosti, dostojanstvu. Nekad velika epska – tj. herojska, u glavama ljudi iz tog perioda, uključujući i moju – priča o Arhipelagu Gulag završavala se u sprdnji i sramoti. I to je valjda neka varijacija na temu o kraju istorije.

A onda se iz te potpuno zamračene pozadine pojavi Ed Snouden da upozori svijet na zavjeru protiv ljudskog roda! Nije mogao da živi u laži. Savjest ga primorava da rizikuje život u ime slobode.

Sve je bilo pod kontrolom. Osim NSA.

Smisao pobune

Znači, da rezimiramo. Nekad se u društvu pojave ljudi koji u ime savjesti hoće i život da rizikuju, koji su privrženi istini i poštenju, koji imaju neku ljepšu viziju ljudskog života, i te ljude zaista svi cijene i dive im se, i uopšte sve je to uzbudljivo i krasno. I šta promijene? Ništa. Poredak se malo zaljulja, pa se prilagodi, obračuna se sa pobunjenicima, ili ih potkupi, sve bude po starom. Tako je bilo i sa Sokratom, Isusom Hristom, Budom, a ne samo sa Snoudenom, ili revolucionarima i disidentima. Oni koji ne plate glavom, na kraju se prodaju. Ili ih prodaju njihovi najbliži i najvjerniji. Ugrade ih u vlast. Tek to niti traje, niti mijenja svijet. Bude kao ona narodna: gdje si bio – nigdje; šta si radio – ništa.

Koliko će trajati Snouden dok ne nastrada, ili se nagodi? Neće dugo. Oženiće se, dobiće djecu, dolaze brige i troškovi. A promijeni se i moda. Ako izdrži dugo na putu kojim je krenuo, ovako vjeran istini i savjesti, onda će postati sasvim izuzetan karakter. Ali ni tako neće promijeniti društvo i ljude.

Pa čemu onda ovolika priča niokošta?

Ove dileme su stare koliko i ljudski rod. Sve velike knjige, velike religije, od Bhagavad Gite, preko Platona, pa do Fausta, bave se ovim tajnama ljudske svijesti. Razlog je što je ovdje riječ o samoj prirodi ljudske svijesti, onakve kakva se pojavljuje u najdubljim izvorima. Svijest balansira između dvije krajnosti koje se starinskim rečnikom zovu „dobro“ i „zlo“, ili „Bog“ i „đavo“, ili, današnjim rečnikom, „istina“ i „interes“. Ni danas, niti ikad ranije, ljudi ne mogu trajno da odluče kako bi trebalo živjeti. Biti privržen istini, ili trčati za ostvarenjem svojih interesa? Probaju jedno, probaju drugo, ali kojim god pravcem da krenu brzo će se predomisliti i krenuti u suprotnom smjeru. Život izgleda besmisleno, a ljudi se ponašaju iracionalno.

Ali to nije sasvim tako. Jer ovo balansiranje između krajnosti dobra i zla je neophodno za rađanje i sazrijevanje ljudske svijesti. Iz toga se rađaju zanosi i patnje, nade i razočarenja, tu se razvijaju velika iskustva iz kojih nastaju najveći i najljepši oblici koje stvara ljudska psiha. Da nije tih drama njen put bi bio ravan i svijest bi se ugasila. Ostala bi samo vještačka inteligencija koja nema potrebu za iskustvom i osjećanjima. Ljudi bi bili roboti. Srećom, njihova svijest je sklona da skrene sa puta, da sve polomi i otvori vrata za ulazak nezvanog gosta. Zato je mnogo bolje što ljudi moraju da lutaju između ovih krajnosti, nego kad bi mogli da nađu nešto što liči na definitivno rešenje.

Moralna pobuna kao ova Snoudenova je velika upravo zato što ničemu ne služi. Ni njemu, ni društvu. Ona je sama sebi cilj. Tada izgleda kao da je čovjek postao ono što treba da bude. S potpunom sigurnošću se može reći, jer to potvrđuju sva iskustva, da će čovjek koji je ovo uradio, ma šta kasnije u životu radio, na samrtničkoj postelji biti zadovoljan samo zbog ovog čina. Njegova svijest će mu potvrditi da je bio u pravu kad je sve žrtvovao u ime istine.

Ali ovo ne znači da bi svijet bio dobar kad bi svi ljudi ovako stalno radili. Probale su to ponekad da nametnu neke religije. Takvi pokušaji takođe umrtve svijest, taman kao vještačka inteligencija. A ona moralna drama iz koje se rađaju velike vizije tada se pretvori u svoju suprotnost: prazno moralisanje i hipokriziju. Srećom, ljudi se brzo užele grijeha i grešnika. I opet počne lutanje ljudske svijesti između nemogućih krajnosti. Ovu dinamiku života održavaju moralne pobune. One nijesu sredstvo ni za šta drugo. Da jesu, to bi umanjilo njihovu veličinu.

Uzgred, ovaj mehanizam ugrađen u svijest je razlog zašto ljudi stalno i u svemu vide neku napetost, neizvjesnost i očekivanje. U svijesti vlada, kako se to danas kaže u svim jezicima, saspens. Stalno se svi takmiče, stalno se klade, stalno zagonetaju i pogađaju, stalno se pričaju priče sa neizvjesnim ishodom, stalno svi drhte, nadaju se i nagađaju.

A copy of Edward Snowden's "Permanent Record." | Justin Sullivan/Getty Images
Primerci knjige „Trajni zapis“ Edvarda Snoudena (Foto: Justin Sullivan/Getty Images)

Ovo nije normalno, s obzirom da je čovjek smrtno biće i zna da se sve priče završavaju isto i da je svijet dosadna monotonija fizičkih i hemijskih zakona. Nigdje u svijetu saspensa nema. Samo svijest, svojom nepredvidivošću, unosi pometnju i saspens: tu ratuju želje, planovi, sjećanja, vizije… I iz tog rata, kako bi rekao Heraklit, sve nastaje. I nikad ne izgleda ta svijest toliko neprikosnovena kao kad napravi ovaj moralni zaokret kao što se desilo sa Snoudenom. U ime istine, protiv svake računice, čak protiv univerzalne želje da se živi što duže i što lakše.

Na kojoj se kladionici, izvan nebeske, može naći kockar spreman da stavi pare na golobradog mladića u borbi protiv svjetske vlasti? Eto tako: u ljudskoj svijesti ima neko ko se ponekad kladi na čistotu srca, a protiv svih želja, planova, strahova, intriga, ogorčenja i razočarenja, protiv naslaga smeća što se gomila godinama u društvu i u ljudima – i dobija.

 

(KRAJ)

 

Napomena: Tekst je prvi put objavljen u časopisu „Moderna vremena“ br. 1

 

 Naslovna fotografija: IMF And World Bank Hold Spring Meetings

 

Izvor oko.rts.rs

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u