Руска застава на крову руске амбасаде у Кијеву (Фото: Reuters/Gleb Garanich)

Olga Andrejeva: Rusija protiv postmodernizma

Inscenirani horor u Buči – to je samo jedna epizoda dugog serijala pod naslovom „Postmoderna može sve“

Jedan od mojih starih prijatelja, uslovno ga nazovimo Vasilij, napisao mi je pismo koje naše dalje prijateljstvo čini nemogućim. „Patriotizam u ruskom smislu – to je nešto slično pedofiliji. Vaša strana namjerno ubija djecu. Baš djecu. I sovjetska armija uvijek se prikrivala ženama i djecom. To im je u krvi“.

Reći ću samo da njegova porodica potiče od drevnog plemićkog roda kneževa Golicinih. Potomci tog ogromnog porodičnog stabla razbacani su po cijelom svijetu. Po staroj tradiciji Golicinih, bave se naukom i umjetnošću. Njihova imena zauvijek su upisana i još će se upisivati u rusku istoriju.

– Ja sam potomak velikog plemićkog roda – nedavno mi je gordo saopštila jedna moskovska Golicina, uslovno je nazovimo Natalija. Zaćutala sam, pribojavajući se da će i ona nastaviti sa pričom svog bliskog rođaka. Ali ta kneginja je drukčije vidjela svoj istorijski dug pred Rusijom.

– Mi služimo Rusiji još od vremena Dmitrija Donskog. Kako ja mogu biti protiv svog naroda, protiv svoje zemlje?! – završila je misao i stidljivo se osmjehnula.

Nije teško pretpostaviti kakvi su dalji životni planovi Vasilija i Natalije. Kneginja ostaje u Rusiji i nastavlja da drži lekcije iz matematike, a knez se priprema za emigraciju na Zapad.

Zašto ja ovo pričam? Pa zato što smo došli do istorijske prekretnice na kojoj treba izabrati svoj put. Vremena mirne ambivalencije i demokratske širine mišljenja, koja obavezno pretpostavlja prisustvo mnogih tačaka gledišta („s jedne strane“ , „s druge strane“, „s treće strane“) – potonula su u Letu. U našem svijetu ostale su samo dvije strane – za nas i protiv nas. Moguće je samo biti sa svojom zemljom, ili protiv nje. Naš izbor umnogome je sudbonosan. On određuje ne samo krug prijatelja, nego i budućnost.

Po svemu sudeći, Rusija je svoj izbor već napravila. Rejting podrške predsjedniku koji je za mjesec dana uzletio do 80% najbolje govori o tome kakvu smo stranu izabrali. Međutim, inteligencija, koja sebe smatra savješću nacije, kao i uvijek, nije sklona da ide za gomilom. Odlazak Ivana Urganta, Andreja Makaroviča ili Maksima Galkina – to je izbor koji ne ostavlja mjesta za sumnju. Oni su sa one strane barikade, a mi – sa ove. Mi smo Rusija, a oni – Rusi koji su se odrekli svoje domovine.

Mi štitimo dostojanstvo velike Rusije i naše pravo da se ponosno nazivamo Rusima. Mi smo oni na koje sa iznenađenjem i oduševljenjem gleda pola planete, zarobljene američkom dužničkom kabalom. Mi smo naslednici naših vojnika koji su pobijedili fašizam, i spremni smo da ga opet pobijedimo. Mi smo jurnuli naprijed, u novi svijet, gdje naša djeca neće gledati filmove kompanije Dizni sa transvestitima u glavnim ulogama. A oni? Oni ništa od toga ne žele. Tako mi shvatamo suštinu ukrajinske spec-operacije.

Dakle, 24. februara 2022. godine u Rusiji se završio postmodernizam. Taj veseli i pomalo slaboumni postmodernizam, koji nije volio da gleda na strahote, ali je zato obožavao Azurnu obalu i njene ljepotice. Postmodernizam koji je ukinuo rad, bol, smrt, a usput i gender, i ljubav i – što je naročito važno – ljubav prema domovini. Postmodernizam koji nije umio da zarađuje novac, jer su mu ga prosto davali – samo zato što on postoji.

I mi smo odjednom prestali da se smijemo, da pričamo jedni drugima viceve i da vjerujemo u ironičnu postmodernu. Odjednom je sve u našim životima postalo ozbiljno – i naši izbori, i naša Domovina, i naša rovovska pravda. Rusija je odjednom nabrala obrve i pogledala na svoje komičare dugim pogledom. Ivan Urgant taj pogled nije izdržao, otišao je i mi smo za njim zatvorili vrata. Zaključali smo ih i bacili ključ.

Postmoderna nam je marljivo predlagala da zaboravimo na naše ljudsko zajedništvo, insistirajući na dijalogu, individualizmu i beskonačnoj varijabilnosti mišljenja. Kao rezultat, sloboda govora pretvorila se u teror i cenzuru mnogo suroviju od one koja je nekad prijetila Ahmatovoj. Postmodernističko gušenje drukčijih glasova dovelo je svijet do takve informacione čistke, da je realnost sada lako izmijeniti uz pomoć najprostijih video tehnologija, a poslušni potrošač, navikao da u potrebnom trenutku osjeća naručene emocije, vjeruje u sličice više nego u život, logiku i sopstveno iskustvo. Inscenirani horor u Buči – to je samo jedna epizoda dugog serijala pod naslovom „Postmoderna može sve“.

U takvoj situaciji, i izbor stila postaje političko rješenje, a oproštaj sa postmodernizmom – neophodna operacija spasavanja realnosti i ljudske sposobnosti da je prihvati. Ostavši ubijeđeni postmodernista, knez Vasilij će promijeniti državljanstvo. A kneginja Natalija će ostati ovdje, u Rusiji, to jest u istinskoj realnosti.

 

Izvor Vzglяdь/Iskra, 18. april 2022.

Preveo: Ž. Nikčević

 

Foto: Reuters/Gleb Garanich

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u