Šta je Putin prepisao od Solovjova

Iako je knjiga „Tri razgovora“ Vladimira Solovjova objavljena 1900. godine, uočljivo je veliko podudaranje između njegovih ideja i argumenata koje je Putin izneo uoči vojne operacije u Ukrajini

Spletom okolnosti, dok se odvija vojna operacija Moskve, u autorovom rasporedu čitanja na red je došla knjiga ruskog filozofa Vladimira Solovjova pod nazivom „Tri razgovora o ratu, napretku i kraju svjetske istorije“. Prevod na engleski jezik, nastao u drugoj deceniji prethodnoga vijeka, nosi naslov „Rat i hrišćanstvo iz ruske perspektive“. „Tri razgovora“ je filozofski rad Vladimira Solovjeva u okviru kojega se on osvrće na više bitnih pitanja, putem izlaganja svojih ideja u formi rasprave među pet likova.

Solovjov, od samoga početka, privlači čitaoca univerzalnošću svoje misli i plastičnim prikazom učesnika rasprave. Bašta vile, smještene na obroncima Alpa ispod koje se pružaju vode Mediterana, služi kao mjesto sastanka pet glavnih likova rasprave. Svi su Rusi i svi pripadaju imućnijem sloju. Prvo se spominje iskusni vojskovođa, kojeg Solovjov jednostavno naziva Generalom. Pored Generala, prisutni su Političar, Dama, Princ i misteriozni Gospodin Z koji je opisan kao čovjek „upitnih godina i socijalnog položaja“.

„Hristoljubiva militantnost”

Njihove razgovore nam prenosi šesta, potpuno nepoznata osoba koja se zatiče u blizini grupe privučena temama o kojima se raspravlja. Prvi razgovor, posvećen ratu i njegovoj ispravnosti, započinje Generalovom kritikom pokreta za mir i demilitarizaciju te pitanjem da li zaista i dalje postoji ruska vojska kao „hristoljubiva militantnost“. Već na samome početku možemo uočiti uspostavljanje odnosa između Boga i armije na jednoj pozitivnoj osnovi, koja je u sudaru sa rasprostranjenim shvatanjem rata kao manjeg ili većeg zla. Ova pozitivna osnova polazi od pretpostavke da vojnik kao učesnik sukoba, te vojna služba kao jedan od aspekata ljudskog djelovanja, nisu mrski Bogu niti da pak stoje van ljudskoga društva kakvo je ono u materijalnom svijetu.

General obrazlaže svoju kritiku ne putem napada na same pokrete za mir i razoružavanje koliko kroz osvrt na ideološku pozadinu fenomena koji, počevši da se širi društvom, zahtijeva od vojnika da prihvati svoj poziv kao nešto „zlo i štetno, suprotno Božijim zapovijedima i ljudskoj inteligenciji, najstrašniju nevolju i nesreću“. Političar, koji vojsku posmatra kao samo još jedan elemenat državnog mehanizma odgovara da se od vojnika i oficira „zahtijeva samo, sada kao i ranije, da ispune naredbe nadređenih bez postavljanja pitanja“. Upravo ovdje dolazimo do značaja veze koju između Hrista i vojske formuliše General svojom sintagmom hristoljubiva militantnost. Nema sumnje da je njemačka armija iz perioda Trećeg Rajha opravdano slovila kao jedna od najboljih vojski, ne samo svoga vremena: po pitanjima obučenosti, opremljenosti, mobilnosti i predanosti ne može biti sumnje u kvalitet nacističkih trupa, no niko, sem u nastupu najdubljeg ludila, ne bi nikada mogao tvrditi da su trupe Rajha bile hristoljubive.

Solovjovom Političaru bi se Vermaht nesumnjivo dopao. Od njih je traženo samo da izvršavaju postavljena naređenja, i njemačke trupe su to činile, bez obzira da li govorili o izvođenju borbenih dejstava ili pak o genocidnim kampanjama istrebljenja usmjerenim protiv svih onih koji su, po parametrima nove nacističke ideološke misli, bili definisani kao „untermensch“, odnosno podljudi. Zahtijevati od vojske da izvršava naređenja vrhovnih vlasti bez pogovora vodi ka uklanjanju morala kao faktora koji utiče na ponašanje armije, počevši od pojedinačnog vojnika u rovu pa sve do glavnokomandujućeg oficirskog kadra.

Jednu od ključnih zamisli koju Solovjov pokušava da prenese svojim radom, ideju da je rat manje dobro a ne manje zlo, izražava General kada se osvrće na samu prirodu vojne profesije. Odgovarajući Političaru visoki oficir ističe: „Do juče sam znao da moram obučiti i u našim trupama utvrditi ništa drugo do upravo ovaj vojni duh – spremnost svakoga vojnika da ubije svoga neprijatelja i da bude, ako je to potrebno, ubijen – no za to je apsolutno neophodno biti potpuno siguran da je rat nešto sveto“.

Više od izvršioca

Solovjovljev General vidi vojnika i vojnički poziv kao nešto više od pukoga izvršavanja naredbi. Solovjovljev vojnik, u skladu sa Generalovim argumentima, se svojom službom uzdiže ka vječnome idealu, Bogočovjeku. Piščevi argumenti, predstavljeni putem Generala, zapravo ističu da se rat može razumijeti, a samim time i opravdati, jedino kroz Boga. Iz ovoga razloga General i samouvjereno navodi da se u redovima svetaca Ruske pravoslavne crkve nalaze samo dvije vrste osoba – monasi i kneževi, pri čemu je uloga kneza podrazumijevala zvanje ratnika.

Ovaj fenomen nije stran niti pravoslavlju niti hrišćanstvu uopšte, iako je u prvom slučaju značajnije izražen zbog prisustva kako univerzalnih svetaca-ratnika kao što su Sv. Đorđe, Sv. Teodor, Sv. Andrej, Sv. Dimitrije[1] i brojni drugi, tako i putem specifičnih nacionalnih svetaca ratnika kao što su Sv. Knez Lazar kod Srba ili pak Sv. Aleksandar Nevski kod Rusa. Štaviše, unutar arhiepiskopske kapele u Raveni, sagrađene krajem petoga vijeka, nalazi se mozaik Hrista Pobjeditelja na kojem je sam Isus prikazan u oklopu vizantijskog stila sa krstom sličnim maču.[2]

Mozaik Svetog Aleksandra Nevskog u crkvi Aleksandra Nevskog u Sofiji (Foto: Wikimedia/Gmihail, CC BY-SA 3.0 RS)

U Solovjovljevom radu, ideju da je rat manje dobro, ne manje zlo zastupaju General i Gospodin Z. Ništa spomenuto u samoj raspravi ne ide u prilog teze da je rat krajnje zlo ili da je pak isključivo zlo. S obzirom da Solovjovljevi likovi posmatraju rat, u značajnoj mjeri, kroz optiku religije, nije zgorega ovde obratiti pažnju na dvije Hristove pouke koje se širom svijeta koriste kako bi se ratna dejstva prosto opisala kao zlo. Naime, u Jevanđelju po Mateju, kada Juda izdaje Isusa jedan od Hristovih pratilaca poseže za mačem i napada slugu prvosveštenika. Isus mu tada govori; „Vrati nož na mjesto njegovo; jer svi koji se maše za nož, od noža će poginuti“.[3] Druga pouka je univerzalnije poznata od prve i pronalazi se u Jevanđelju po Luki, u šestoj glavi gdje Hristos uči da „kako hoćete da vama čine ljudi, činite tako i vi njima“.[4]

Značaj ovih pouka leži  u činjenici da se u oba slučaja Hrist ne obraća samo jednoj osobi ili pak nekolicini njih, već čitavome čovječanstvu. Svaki čovjek je pozvan da na sebe preuzme djelovanje u skladu sa ovim poukama, no one obje ne služe samo kao poziv na plemenitije i humanije ponašanje već i kao upozorenje. S obzirom da se Hristos obraća svim ljudima, pouka da od noža ginu oni koji ga se prihvate jasno stavlja do znanje da je život osobe koja svojevoljno posegne za nasiljem u potpunosti podložan kraju putem nasilja, te da Bog u tome ne uočava ništa zlo u smislu moralnog shvatanja zla. Drugo učenje može i promijeniti svoju formulaciju bez promjene suštine svoje poruke, odnosno, očekujte od drugih ono što drugima činite. Svako od nas je pozvan da se ponaša u skladu sa navedenim učenjima, te svako od nas mora biti svjestan da postoje posljedice za ponašanje koje odstupa od ovih pouka.

Pravedni rat?

U oba slučaja, opomena za upotrebu nasilja je sasvim jasna te, štaviše, legitimiše nasilje ispoljeno u svrhu očuvanja samoga sebe. Iz ovoga, nesumnjivo proizilazi da i rat, uključujući svo uništenje i smrt, može biti pravedan, odnosno moralno dobar. Iz perspektive Rusije, i svakako Ruske pravoslavne crkve, takav je nesumnjivo bio Veliki otadžbinski rat. Takav je i trenutni sukob u Ukrajini, te je stoga razumljiva podrška koju vojna operacija uživa od svih crkvenih slojeva.[5] Prilikom službe za ruske vojnike, patrijarh Kiril je istakao: „Rusija uopšte ne teži ka ratu ili da naškodi drugima, no mi smo kroz svoju istoriju bili podizani da volimo otadžbinu, i mi smo spremni da je zaštitimo, kako samo Rusi umiju da zaštite svoju državu“.[6] Sukob u Ukrajini za rusku državu i crkvu je pitanje odbrane sopstvenoga postojanja, s obzirom da je Ruska pravoslavna crkva veoma aktivan faktor unutar ruskoga društva, isprepleten sa samim tim društvom i političkim strukturama, u skladu sa vizantijskom formulom državno-crkvene simfonije.

Pravoslavna crkva u Rusiji je i ranije djelovala u simbiozi sa vojskom i administracijom Rusije, na korist opšet nacionalnog interesa a od posebnog značaja se ističe očuvanje ruskog nuklearnog arsenala neposredno nakon raspada Sovjetskog Saveza. U svome radu „Rusko nuklearno pravoslavlje“ Dmitri Adamski detaljno opisuje napore koje je RPC preuzela kako bi očuvala i promovisala ruske nuklearne snage u periodu kada je to bilo veoma nepopularno.[7][8] Danas, tri decenije nakon nestanka SSSR-a, mudrost ruskog sveštenstva po pitanju očuvanja nukleranih kapaciteta Ruske Federacije je sasvim očigledna. Vrhunac uzajamnog prožimanja ruske vojske i crkve vidi se u izgradnji i osvećenju Hrama Hristova Vaskrsenja, u blizini Moskve, koji se zvanično vodi kao Glavni hram Oružanih snaga Rusije.[9] Završen na dan pobjede nad fašizmom, hram je ispunjen motivima iz ratničke istorije Rusije i slavi vojne podvige koji su očuvali rusku naciju i državu.

Osnovna poruka hrama, a samim time i Ruske pravoslavne crkve, je očigledna: ruskog vojnika njegova profesija ne čini zlikovcem. Naprotiv, on je pozvan da, oponašajući uzore svojih prethodnika iz ranijih vijekova, postane heroj, te u skladu sa svojim pozivom stupi u odbranu naroda, države i crkve. Na osnovu svega istaknutog, sa ovim pozivom bi se Solovjov u potpunosti složio.

Robijaški okovi

Vratimo se sada raspravi i sljedećoj bitnoj Solovljovoj ideji. U toku čitavoga prvog razgovora, Političar i Princ se javljaju kao glavni protivnici Generalove predstave rata. U nekoliko navrata obojica ističu da se stav same crkve i naroda, po pitanju shvatanja rata, promijenio, što se može uočiti kako u zvaničnim crkvenim izdanjima tako i u mišljenju narodnih masa. Iako se ta promjena odigrava, Političar uvjerava Generala da nema potrebe za negodovanjem, na kraju krajeva, uvijek će postojati potreba za vojnicima i od njih će se uvijek očekivati isti vojni kvaliteti koji su krasili trupe i ranije.

Nakon što Političar iznese svoju opasku o nepromijenjenim očekivanjima, General slikovito objašnjava da njegov sagovornik traži „mlijeko od mrtve krave“ te pita: „Ko će vam osigurati vojne kvalitet kada primarna inspiracija ovih vojnih kvaliteta – vjera u svetost poziva – bude uklonjena? (…) Jednom kada vojna služba postane obavezna za sve a istovremeno negativni stav prema vojnoj vještini postane prihvaćen širom društva, počevši sa predstavnicima Države kao što ste vi, onda nesumnjivo ovaj negativni stav mora biti asimilovan i od strane samih oficira i vojnika… svi oni koji budu obavezani da nose oružije, nositi će ga sa istim duhom sa kojim robijaši nose svoje okove“.

Direktna povezanost između efikasnosti, predstavljene putem vojnih kvaliteta, i vjere u ispravnost sopstvenog poziva, predstavljene putem Generalove primarne inspiracije, je druga ključna ideja Vladimira Solovjova. Solovjov, putem svoga Generala, od Političara koji predstavlja proevropske tendencija određenog sloja ruske elite, u suštini zahtijeva poštovanje za vojnika i njegovu ulogu te doprinos unutar društva. Čak ni ovaj minimalni zahtjev ne može biti ostvaren ako se rat shvati u smislu isključivog zla s obzirom da su sami vojnici i oficiri intimno povezani sa ratom upravo kroz svoju službu i djelovanje. Solovjovljeva poruka je sasvim jasna – vojnik nije zločinac niti je njegova vještina zločinačka, iz čega proizilazi prost zaključak da ni sam rat ne može biti shvaćen kao isključivo zlo.

Borbena oklopna vozila ruske vojske u blizini Marijupolja, 18. arpil 2022. (Foto: AP)

Ovo biva potvrđeno u samome razgovoru kada aktivnijeg učešća uzme Gospodin Z. Princ Gospodina Z pita da li on zaista sumnja da je vojna služba ništa drugo do neupitno i ekstremno zlo od kojega se čovječanstvo mora u potpunosti osloboditi. Gospodin Z odgovara da je u „potpunosti uvjeren u suprotno“ odnosno da „rat nije bezuslovno zlo niti je mir bezuslovno dobro, odnosno jednostavnije, moguće je imati dobar rat, takođe je moguće imati loš mir“. Za Gospodina Z očigledna je nepomirljiva suprotnost između dobra i zla, no čak i tada, sasvim je jasno da se mir i rat ne mogu posmatrati na takav način.

Pitanje efikasnosti koja proizlazi iz ispravnosti svoga djelovanja se takođe pojavljuje u okviru političko-ideološkog opravdanja ruske vojne operacije u Ukrajini. Iz perspektive trupa Luganske i Donjecke republike ne postoji niti jedan razlog za dovođenje u pitanje opravdanosti borbenih operacija s obzirom na dešavanja tokom prethodnih osam godina. Za Donjeck i Lugansk ovo je pitanje opstanka na teritorijama koje obje republike opravdano vide kao svoje. Sadašnja borba je kulminacija zamalo decenije sukoba i nesumnjivo između vojnih jedinica narodnih milicija te samoga stanovništva ovih republika postoji jasno iskazan, organski nastao, osjećaj uzajamne podrške i zalaganja za konačnu pobjedu.

Podsticanje pobune

S druge strane, pitanje morala ruskih trupa iz same Ruske Federacije je već dugo vremena predmet psiholoških operacija zapadnih medija u sponi sa njihovim obavještajnim agencijama. Uprkos više puta iznesenim izjavama najviših ruskih zvaničnika da u borbenim operacijama učestvuju isključivo profesionalni vojnici, te da su svi narativi o „regrutima koje Moskva šalje u smrt“ ništa drugo do gluposti, zapadni mediji insistiraju, u dobro poznatom maniru, na širenju lažnih informacija. Prevashodni cilj ovakvih tekstova nije zapadna publika, u svojoj botovskoj ulozi ona samo služi kao amplifikator poruke, već rusko stanovništvo unutar same Rusije koje bi na ovaj način trebalo biti podstaknuto na pobunu protiv trenutnih vlasti i stvaranje duboke političke krize unutar Ruske Federacije.

Ako je suditi po istraživanjima popularnosti ruskog predsjednika među sopstvenim građanima, onda je pokušaj stvaranja dioba unutar ruskog društva za sada osujećen. Prema anketi Levada centra, organizacija koju ruska država definiše kao stranog agenta,[10] podrška svim institucijama vlasti se povećala nakon početka vojne operacije u Ukrajini. Više od 80% Rusa podržava postupke predsjednika Putina, 71 odsto podržava stav premijera Dmitrija Medvedeva, 70% Rusa ima povjerenja u rusku vladu dok je najzanimljivije opažanje vezano uz činjenicu da skoro 70% ispitanika vjeruje da se država kreće u ispravnom smjeru. Jedan od mogućih zaključaka jeste da ruski narod i stanovnici Rusije shvataju značaj ovoga sukoba, ne samo u smislu borbenih dejstava već i u pogledu prekomponovanja geopolitičkih, ekonomskih i ideoloških odnosa na globalnom planu.[11]

U okviru istog istraživanja, utvrđen je izuzetno visok stepen podrške, više od 80 odsto ispitanih, ruskog stanovništva samoj vojnoj operaciji i trupama Ruske Federacije.[12] Širom Rusije održavaju se manifestacije podrške vojsci, građani Rusije u oblastima na granici sa Ukrajinom daruju vojnike sa hranom i vodom, te i pored prigovora na račun vojnog rukovodstva za određene aspekte vojne operacije, sam ruski vojnik je hvaljen i podržan od strane običnog građanina Rusije. To nesumnjivo mora podsticati rast morala. Ova podrška građana, kada se uzmu u obzir video-zapisi kako ukrajinske trupe postupaju sa ruskim zarobljenicima, može samo porasti.

Desetine hiljada građana Rusije na skupu proslave povodom Dana ujedinjenja Krima sa Rusijom i podrške vojnoj akciji u Ukrajini, 18. mart 2022. (Foto: Eugeniy Biyatov, RIA Novosti)

Istovremeno, problematika nacizma u Ukrajini te širenje ove ogavne ideologije među ukrajinskom populacijom, nije isključivo pitanje filozofske rasprave već pitanje praktičnog djelovanja na terenu. Samo prazne glave zapadnih „novinara“ još uvijek mogu tvrditi da unutar Ukrajine ne postoji nacizam, odnosno da je to periferni fenomen koji se pojavljuje samo u nekim vojnim jedinicama. Prema raspoloživim podacima, ukrajinske državne strukture, posebno vojne i sigurnosne su prožete elementima koji podržavaju nacističku ideologiju u liku i djelu Stepana Bandere. Stvarne razlike nema – između Bandere i nacizma stoji znak jednakosti. Upravo u ovoj okolnosti, ovoj stvarnosti, provijava ona svetost na koju se poziva Solovjovljev General. Iz perspektive svakoga slovenskog naroda, a posebno Rusa, nacizam je ništa drugo do zlo i sasvim je logično shvatiti uznemirenost ruskoga čovjeka kada uoči bujanje te iste ideologije na prostoru koji je do juče bio ruski i među ljudima koji su se do nedavno smatrali, ako ne Rusima, onda njima sasvim bliskim.

Ovo shvatanje, uzeto zajedno sa činjenicom da zapadne zemlje već skoro dva mjeseca bez ikakvog suzdržavanja otvoreno ispoljavaju svoju rusofobiju te naoružavaju Ukrajinu do iscrpljenja sopstvenih zaliha, u potpunosti je promijenilo stav samih Rusa prema glavnim stubovima Zapada, Sjedinjenim Državama i Evropskoj Uniji. Prema spomenutoj anketi 73 odsto ruskog stanovništva gaji negativan stav prema Americi dok isti stav prema Evropskoj Uniji ispoljava 67 odsto Rusa.[13]

Po svim pokazateljima, jasno je da ruska vojska uživa podršku svoga naroda, bez obzira na aktivnosti određenog broja ruskih liberala i prozapadnih komentatora, kao i petokolonaških elemenata unutar ruskoga društva. Ako prihvatimo da moral vojnika zavisi od opravdanosti njegovih postupaka, što se čini logičnim, onda je sasvim jasno da opravdanost svojih akcija ruski vojnik može uočiti ne samo u pogledu državnog i nacionalnog interesa, već i u podršci ruskog stanovništva, no i značajnog broja stanovnika same Ukrajine. Mariupolj je možda najbolji primjer ovoga.

Ubistvo i moral

Sada dolazimo do treće i finalne ideje u prvom razgovoru. U okviru rasprave između likova, srž pažnje se pomjera na pitanje moralnosti ubistva i problematika nasilja od svojevrsne apstrakcije rata prelazi u polje konkretnog, odnosno zločina ubistva, prilikom čega Princ zagovara stav da je svako ubistvo loše, čemu se Gospodin Z suprotstavlja navodeći primjer oca koji, kako bi zaštitio kćer od silovanja, ubija njenoga napadača. Kao i u slučaju rata, problem koji se ovdje obrađuje leži u pitanju krajnje moralne definicije ubistva, kao krajnjega zla ili pak dobra. Gospodin Z u razgovoru sa Princom zauzima svoj raniji stav, iskazan po pitanju rata, te se prema ubistvu ne odnosi kao prema isključivom zlu već kao fenomenu koji se kreće između dvije krajnosti moralnoga spektra.

Štaviše, u daljem toku razgovora Gospodin Z, što je sasvim logično, uspostavlja prirodnu povezanost dva fenomena, ubistva i rata, te ih zajedno podređuje pitanju dobra koje je, po njemu, nesumnjivo izuzetno blisko povezano sa Bogom. Osporavajući Prinčevo gledište kojim svako ubistvo posmatra kao krajnje zlo, Gospodin Z ističe da, prateći logiku datoga agrumenta, dolazimo u situaciju u kojoj je Bog indiferentan prema dobru i zlu. „Ako je Bogu svejedno hoće li divljak, vođen brutalnim strastima, uništiti slabo i krhko stvorenje, onda taj isti Bog zasigurno ne pronalazi ništa sporno u postupcima čovjeka koji, iz samilosti, uništi divljaka,“ objašnjava Gospodin Z.

Svi učesnici razgovora se slažu da problem nije u nedostatku razuma i savjesti, koji su zajednički svim ljudima, već u činjenici da postoje osobe koje svojevoljno odluče zanemariti imperative razuma i savjesti. Ovde se uspostavlja trijada od značaja za čitav razgovor, odnosno postojanje nasilnika, žrtve i posmatrača. Onaj ko se pronađe u ulozi posmatrača ne može ostati ravnodušan prema činu nasilja. Štaviše, stav da je svaki čovjek obdaren razumom i savješću po automatizmu stvari nameće djelovanje u korist žrtve kao ispravnu opciju. Gospodin Z okupljenima stavlja do znanja da je volja Božija spasiti žrtvu, i poštediti nasilnika, ako je to moguće. Pružiti pomoć koja se pružiti može je obaveza – prekor, ako je to dovoljno, ako ne, fizička sila, i jedino u krajnjem slučaju, iskoristiti ultimativnu sankciju.

Vladimir Solovjov (levo) u Sankt Petersburgu 1893. godine (Foto: Vikipedija)

Ovdje se susrećemo sa trećom idejom koju Solovjov provlači kroz razgovor posvećen ratu, a to je pozvanost na djelovanje u ime žrtve. Kao što sam Gospodin Z ističe, on je pozvan, Božijim mandatom čak, da djeluje protiv nasilnika. Rat i ubistvo, iako ne jedine alatke koje se mogu iskoristiti u datoj situaciji, svakako spadaju u skup sredstava na raspolaganju onome koji stupa u zaštitu žrtve.

Nadovezujući se na opaske Gospodina Z, General ističe da je u svome životu potpuno moralno zadovoljstvo iskusio samo jednom, pri čemu je taj jedan momenat proistekao iz čina ubistva, i to ubistva više od hiljadu ljudi za manje od petnaest minuta. Naime, toko Ruskog-turskog rata, General je komandovao artiljerijskom jedinicom koju je pratila konjica. Tokom manevrisanja kavkaskim planinama, njegova grupacija ulazi u jermensko selo iz koga su svi odstupili pred Turcima. Nedaleko od sela Rusi susreću i same Jermene, mučene i ubijene od strane osmanlijskih neregularnih trupa, bašibozuka. Sve žrtve su bile civili, što je značilo i visok broj žena i djece. Sustigavši turske jedinice, General ih razbija sa tri plotuna te ostatak ostavlja na milost svoje konjice, koja za milost nije bila raspoložena.

S obzirom da je i među ruskim vojnicima bilo žrtava, organizuje se sahrana poginulih, koju obavlja jedan od starovjeraca. Uprkos razlikama između Ruske pravoslavne crkve i starovjeraca, General ističe da u tome trenutku nije bilo potrebe za dozvolom od strane nekog višeg crkvenog autoriteta, dozvola je bila sadržana u Hristovoj poruci o „onima koji polože živote za svoje prijatelje“.

Elementi trijade

Razgovor se završava opaskom Gospodina Z o prirodi samoga Hrista. Naime, Princ, suprotstavljajući se ideji rata kao manjeg dobra iznosi svoje mišljenje po kome je osoba ispunjena stvarnim duhom Jevanđelja sposobna da u svakoj situaciji pronađe način kojim će doseći dobro skriveno u svakom ljudskom biću, pa čak i najgorim prestupnicima. Gospodin Z koristi priliku te odgovarajući Princu postavlja pitanje zašto nije sam Hrist „nakon što je oprostio svojim neprijateljima, izbavio njihove duše iz užasnoga mraka u kojem su obitavale? On to ili nije mogao ili nije htio učiniti“, onda dalje navodi: „U oba slučaja se ispostavlja, sudeći po vama, da On nije bio dovoljno prožet istinskim duhom Jevanđelja, a s obzirom da govorimo, ako se ne varam, o Hristovom Jevanđelju a ne nekom drugom, stiče se utisak da Hrist nije bio u dovoljnoj mjeri prožet istinskim duhom Hrista“.

Poenta Gospodina Z je ovde sasvim jasna. Ako svemogući Bog nije, iako zasigurno sposoban, djelovao u skladu sa Prinčevim pretpostavkama, kako se onda to može očekivati od pale ljudske prirode. Kao što je Gospodin Z istakao, s obzirom da govori o Bogu, postoje dvije opcije, ili Svevišnji nije mogao da djeluje na prirodu svojih neprijatelja, takvih kakvi su bili, ili je pak odlučio da ne djeluje tako. Sveznajući po samoj definiciji, Bog svojevoljno donosi odluku, zasigurno svjestan svih posljedica proisteklih iz takve odluke, čime ih u isti mah i odobrava. Posljedica ove odluke je ubistvo, takođe i rat, no istovremeno i slobodna volja. Sposobnost da se izabere svoj put, bez obzira vodio on ka dobru ili zlu – sposobnost na raspolaganju svakom od elemenata ranije spomenute trijade, nasilniku, žrtvi i posmatraču.

Nije teško uočiti da se svaka od istaknutih ideja zapravo i pojavljuje u različitim izjavama ruskih zvaničnika, počevši od samoga predsjednika, te ruskih ciljevima trenutne operacije.

U svome nedavnom obraćanju sa kosmodroma Vostočni, Putin je istakao da uprkos činjenici o zajedničkom nacionalnom biću Rusa, Bjelorusa i Ukrajinaca, Rusija nije imala drugoga izbora već započeti vojnu operaciju na teritoriji Ukrajine.[14] Šta je primoralo Moskvu da vojnom silom djeluje protiv režima u Kijevu? Isti onaj poriv koji u Solovjovljevom radu vodi Gospodina Z, odnosno nagon da se pomogne žrtvi, čak i po cijenu rata i ubistva. Prilikom svoga govora održanog 23. februara predsjednik Rusije je istakao: „Nije moguće gledati šta se tamo dešava (u Donbasu) bez saosjećanja. Bilo je prosto nemoguće izdržati sve to. Bilo je neophodno odmah zaustaviti ovaj košmar – genocid nad milionima ljudi koji tamo žive, koji se uzdaju samo u Rusiju, koji svoje nade polažu samo u nas. Ova nadanja, emocije, ljudska patnja su nama predstavljali osnovni motiv za odluku da priznamo narodne republike Donbasa“.[15] Sastavni dio ove odluke jeste potpuno oslobađanje teritorija obiju republika u njihovim originalnim grancama, u kojima ih je Moskva i priznala.[16] Štaviše, sam ruski predsjednik se tokom ovoga govora, ispred više od 200 000 ljudi, pozvao na Sveto Pismo, te indirektno i samoga Solovjova, kada je istakao Hristovo učenje „od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje“.

Vladimir Putin drži govor u kojem je objavio početak „Specijalne vojne operacije” u Ukrajini, 23. februar 2022.

Sasvim opravdano bi neko mogao istaći da su Putinove riječi čista retorika, iskorištene kako bi se opravdali postupci Moskve, no činjenice na terenu idu u prilog onoga što je rečeno. Dvije donbaske republike jesu osam godina bile izložene napadima ukrajinskih snaga. Prema različitim izvorima, između deset i četrnaest[17] hiljada ljudi je poginulo u toku ovih osam godina, pretežno civila. Događaji iz Kramatorska su pokazali spremnost ukrajinskih trupa na žrtvovanje, navodno, sopstvenih građana za potrebe političkih ciljeva. Prema ruskim izvorima, Kijev je spremao opsežan napad na sam Donbas u toku ove godine čiji cilj je bilo potpuno uništenje dvaju republika. Prisustvo bioloških laboratorija je potvrđeno čak i od zvaničnika samih Sjedinjenih Država a dokumentacija zarobljena od strane ruskih trupa upućuje na projekat stvaranja patogena za biološki napad na Rusku Federaciju.

Argumentacija koja se zasniva na pružanju pomoći ugroženima čini smislenom Putinovu opasku o istorijskoj, odnosno nacionalnoj, zajednici Rusa i Ukrajinaca, koja bi inače bila paradoksalna s obzirom da između Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa ističe bliske bratske veze.[18][19] Ipak, u svrhu odbrane slabijeg od nasilja, zanemaruju se i bratski odnosi. Nešto slično obrazlaže i Solovjov General prilikom svoga odgovora Princu, koji insistira na postojanju dobrote u svakom čovjeku te univerzalnom bratstvu među ljudima. Odgovarajući Princu stari General primjećuje da su „svi ljudi braća. Odlično! Oduševljen sam! No, šta nakon toga? Braća se u mnogome razlikuju. Zašto ne biti zainteresovan koji od moje braće je Kain, a koji Avelj? I ako pred mojim očima moj brat Kain nasrne na moga brata Avelja, te ja u tom trenutku, obuzet emocijama, disciplinujem brata Kaina takvim udarcem iza uha da mu nikada slična zamisao ne padne na pamet – iznenada mi prebacujete da sam zaboravio svoju braću“.

Bratska obaveza

Stav ruskog rukovodstva odgovara Generalovoj predstavi bratske obaveze. Ukrajinci i Rusi čine jedno nacionalno biće, no isti je slučaj sa Rusima i stanovnicima donbaskih republika. Iz perspektive Moskve i Donbasa, Kijev se prema republikama na istoku odnosio kao Kain prema Avelju, što je, na kraju, i dovelo do reakcije Rusije.

Tri razgovora“ Vladimir Solovjova su objavljena u godini piščeve smrti, 1900. S obzirom na značaj Solovjova u razvoju ruske filozofije zanimljivo je uočiti podudaranje između njegovih ideja te političko-ideološke argumentacije ruskog političkog vrha sadašnjice, uprkos jazu od 120 godina. Činjenica da podudaranja postoje samo govori u prilog tezi velikog broja analitičara i mislilaca, kako sa Istoka tako i sa Zapada, da trenutni sukob u Ukrajini predstavlja transformativni momenat za Rusiju u više pogleda, od kojih se, po dugoročnom uticaju, ističe onaj ideološki s obzirom da je njegova noseća pretpostavka značajan otklon od zapadnih ideja o uređenju društva i ljudskoga života. Tu savremenoga Rusa, zajedno sa Dostojevskim i drugim ruskim misliocima, čeka Solovjov i njegova filozofija, mnogo prostranija od razmišljanja o ratu i njegovoj pravednosti.

 

Ljubiša Malenica je diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard. 

 

POVEZNICE:
[1] https://iconreader.wordpress.com/2012/05/07/the-warrior-saints/

[2] https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/7/71/Cappella_arcivescovile_Ravenna_7.JPG/1280px-Cappella_arcivescovile_Ravenna_7.JPG

[3] https://svetosavlje.org/bogosluzbeni/sveto-pismo-7/#mt_26

[4] https://svetosavlje.org/bogosluzbeni/sveto-pismo-7/3/#lk_6

[5] https://time.com/6167332/putin-russian-orthodox-church-war-ukraine/

[6] https://www.economist.com/europe/2022/03/21/russias-orthodox-church-paints-the-conflict-in-ukraine-as-a-holy-war

[7] https://www.sup.org/books/title/?id=30653

[8] https://nuclearnetwork.csis.org/weapons-in-the-hand-of-god-the-russian-orthodox-church-and-russias-nuclear-weapons-establishment/

[9]https://en.wikipedia.org/wiki/Main_Cathedral_of_the_Russian_Armed_Forces#:~:text=The%20Main%20Cathedral%20of%20the,Victory%20in%20the%20Great%20Patriotic

[10] https://www.levada.ru/en/about-us/

[11] https://www.levada.ru/en/2022/04/11/approval-of-institutions-ratings-of-parties-and-politicians/

[12] https://www.levada.ru/en/2022/04/11/the-conflict-with-ukraine/

[13] https://www.levada.ru/en/ratings/

[14] https://www.aljazeera.com/news/2022/4/12/putin-flies-into-russian-east-for-ukraine-talks-with-belarusia

[15] https://www.euractiv.com/section/global-europe/news/in-putins-words-why-russia-invaded-ukraine/

[16] https://www.euractiv.com/section/global-europe/news/putins-world-selected-quotes-from-a-disturbing-speech/

[17]https://tass.com/world/1289095?utm_source=google.com&utm_medium=organic&utm_campaign=google.com&utm_referrer=google.com

[18] https://ria.ru/20210712/ukraina-1741008144.html

[19] https://ria.ru/20210712/putin-1740960128.html

 

Foto: Alexander NEMENOV/AFP

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Istorija, Svet
Pratite nas na YouTube-u