Velika analiza: Rusija je spremna za višegodišnji rat

Kremlj je pre početka operacije u Ukrajini imao nekoliko razrađenih scenarija. Pošto nije uspeo scenario brze kapitulacije Kijeva, prešlo se na temeljni i organizvani pristup

Tako je došao još jedan „okrugli“ datum i 24. 04. je bilo točno dva mjeseca od početka ruske specijalne vojne operacije u Ukrajini. Naša svijest je snažno uslovljena vremenskim faktorom, stoga, kad god dođe takav datum, mi automatski procjenjujemo prošlo razdoblje. U ovom slučaju, takva „automatska procjena“ odnosit će se na Specijalnu vojnu operaciju i mislim da postoji nekoliko važnih stvari za razumijevanje iste, a mnogi ih iz ovog ili onog razloga gube iz vida.

Svi borci antiruskog  informacijskog fronta dobro su svjesni ove karakteristike svijesti, pa će stoga u ovom razdoblju sigurno biti raznih sredstava usmjerenih na uništavanje vjere u rusku vojsku, vodstvo, put Rusije i njenu sudbinu. Sve je to usmjereno na „kanaliziranje” vitalne energije kroz silazna i destruktivna stanja psihe kao što su razočaranje, nevjerica, ljutnja, malodušnost, depresija, itd.

Je li Rusija pogrešila?

Neprijateljski glasovi će reći da vojna operacija „tone“, da su ruske trupe „zaglavile“, da je vojno-političko vodstvo Rusije „pogriješilo“ u procjeni snage i „vojnog duha” Oružanih snaga Ukrajine. Uporno se gura narativ je ruski vojni i politički vrh pogriješio u procjeni spremnosti ukrajinske elite da prijeđe na stranu Rusije, te da odbace Zelenskog.

Tvrdi se da je rusko vodstvo pogriješilo u procjeni spremnosti ukrajinskog društva da stane na stranu Rusije i ustane protiv korumpirane vlasti koju je samo ukrajinsko društvo toliko kritiziralo i iskreno nije poštovalo, dobar dio i preziralo.

Svi ljudi koji su aktivno uključeni u situaciju, koji prate i analiziraju što se događa na internetu, već su riješili sve ove probleme u protekla dva mjeseca.

No, širi krug još nije do kraja razradio to pitanje za sebe, stoga će se ti ljudi suočiti s porastom unutarnjeg sukoba i, sukladno tome, gubitkom energije.

Zašto je potrebno pozabaviti se ovim pitanjem, za one koji to još nisu shvatili? Konkretno, ideje o ukrajinskom društvu i ukrajinskim oružanim snagama oblikovale su se među Rusima tijekom nekoliko decenija, najaktivnije u posljednjih osam godina, a drastična korekcija tih ideja se događa upravo sada. I to naglo.

Razdoblje od jednog ili dva mjeseca je vrlo kratko razdoblje u odnosu na godine u kojima su se te ideje formirale i fiksirale u podsvijesti, stvarajući sliku svijeta kakvu su Rusi imali u vrijeme početka Specijalne vojne operacije (SVO).

Spomenimo ukratko najznačajnije faktore koji su pridonijeli formiranju svih ideja o ukrajinskom društvu, uključujući vojsku, s kojima su mnogi prosuđivali tok SVO, a koji su sada u sukobu sa stvarnosti.

Prvo, razmotrimo prilično uobičajenu ideju u Rusiji da se Oružane snage Ukrajine mogu relativno brzo poraziti. Najočitiji razlog su višegodišnje priče o degradaciji Oružanih snaga Ukrajine u ruskim medijima.

Brojni korupcijski skandali, eksplozije u skladištima streljiva, izvješća o pijanstvu i ovisnosti o drogama u Oružanim snagama Ukrajine, informacije o stalnom sukobu između nacionalističkih bataljona i regularnih jedinica Oružanih snaga Ukrajine, priče o sukobima između Oružanih snaga Ukrajine sa stanovnicima onog dijela Donbasa koji je ostao pod Kijevom, priče o psihičkim problemima koji su uočeni među „veteranima antiterorističke operacije”, itd.

Bilo je zaista puno informacija o degradaciji Oružanih snaga Ukrajine, pa čak i ako osoba ne prati vijesti, „prihvatila“ je ovu ideju u ruskom informativnom prostoru, zbog čega je, ne shvaćajući vrijeme 24. februara 2022, vjerovala u „brzu pobjedu” nad „Kijevskom huntom“.

Ogroman uspjeh ruskih oružanih snaga u prvim danima SVO uveliko je pridonio osjećaju slabosti Oružanih snaga Ukrajine u odnosu na rusku vojsku.

Kauč-generali

Najsnažniji raketni napad u noći s 23. na 24. februara, brzi upad ruskih vojnika na sjever i na jug Ukrajine, ofenziva velikih razmjera postrojbi Luganske i Donjecke armije na istoku, sve to je bio dokaz da su Oružane snage Ukrajine doista bile u šoku, a u ruskim medijima vladalo je vrlo optimistično raspoloženje.

Nisu zaostajali ni „kauč-generali“ koji su govorili o „kolapsu južnog fronta Oružanih snaga Ukrajine”, o „kolapsu obrane Kijeva” i drugim pobjedama.

Osim toga, veliki ohrabrujući faktor bio je Putinov izravan poziv vojsci Ukrajine u prvim danima da zbace s vlasti Zelenskog i da pregovaraju.

Znajući iz iskustva koliko je Putin oprezan s riječima i koliko ne voli davati neutemeljene izjave, svi su pretpostavili da ako je dao tako hrabru i prilično riskantnu izjavu, onda se zaista nada da vojska Ukrajine još nije potpuno zombirana od strane ukronacizma, te da još uvijek predstavlja neku vrstu neovisne sile, jer je vojska općenito uvijek bliža stvarnosti od političara.

Ta nada je prenijeta na obične ljude, koji su se nekoliko dana nakon tih Putinovih riječi iskreno nadali da će ovu poruku čuti i vojska Ukrajine. To su glavni faktori koji su u društvu doveli do formiranja osjećaja da su Oružane snage Ukrajine slabe.

Ideološko vrenje

Sljedeća ideja o Ukrajini, koja je pridonijela vjeri u relativno brz uspjeh specijalne operacije, je bila ideja o ukrajinskom društvu.

U Rusiji se svima činilo da ljudi koji žive u Ukrajini ne mogu ne vidjeti ovu očitu i flagrantnu nacizaciju zemlje. Glorifikacija nacista predvođenih Banderom i Šuhevičem nije bila neka vrsta „ideološkog vrenja” u dubinama zapadnoukrajinskog društva. Središnje ulice Kijeva dobile su imena po tim dokazanim zlotvorima, po Ukrajini su im podignuti spomenici i spomen-ploče, a cijela Ukrajina je oduševljeno pjevala „Oče naš, Bandera“, itd.

Gledajući ovo, činilo nam se da široki slojevi ukrajinskog društva, barem u središnjoj, južnoj i posebno istočnoj Ukrajini, ne mogu ozbiljno shvatiti ovaj otvoreni satonizam. Činilo se da široki dijelovi ukrajinskog društva pate od propadanja u mrak neonacizma.

Činilo se da ukrajinsko društvo ne može shvatiti činjenicu da je nacizam egzistencijalno zlo, te da je Rusija, koja predstavlja SSSR, pobijedila to zlo i sačuvala sjećanje na tu veliku pobjedu.

Općenito, nitko u Rusiji nije očekivao da je praktički cijelo ukrajinsko društvo, na cijelom svom teritoriju, već potpuno i nepovratno zombirano od strane nacizma. U religioznom smislu, pokazalo se da je cijelo ukrajinsko društvo samovoljno, svojevoljno prodalo dušu vragu i postalo njegove sluge, od inteligencije do najobičnijeg građanina.

Inače, da Rusija nije pokrenula Specijalnu vojnu operaciju, onda bi u takvom stanju u ukrajinskom društvu Ukrajina definitivno uskoro postala vlasnik nuklearnog oružja i to prije ili kasnije u pravom trenutku, a njihovi bi zapadni gospodari napali Rusiju. Tada bi se Rusi suočili s realnim šansama da umru kao punopravni geopolitički entitet, budući da bi nuklearni udar, čak i da nema poseban vojni značaj, nevjerojatno oslabio Rusiju.

Ovaj bi udarac vratio rusko gospodarstvo daleko unatrag i bilo bi nemoguće vratiti izgubljeno u narednim desetljećima. A tijekom tog vremena bi svi drugi geopolitički subjekti otišli toliko daleko u svom razvoju da bi ih bilo nemoguće sustići.

Dakle, ruske ideje o ukrajinskom društvu bile su puno optimističnije nego što se zapravo pokazalo.

Početak histerije

I ovaj trenutak zablude popularnih ideja o Oružanim snagama Ukrajine i ukrajinskom društvu ruski neprijatelji predstavljaju kao pogreške ruskog vodstva. Ali vrlo je važno prepoznati i razumjeti da su ovakve slike o Ukrajini preovladavale u cijelom ruskom informacijskom polju te da su ih aktivno širili ne samo profesionalni borci informacijskog fronta, već čak i stručnjaci, analitičari, blogeri i novinari koji su potpuno proruski nastrojeni i koji podržavaju demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine.

Neke vrlo poznate osobe su, čim su vidjeli kočenje brzog napredovanja ruskih trupa u prvim danima SVO, počele sa kuknjavom po šablonu „Generalštab Ruske Federacije nije izračunao…“, „Rusko vodstvo je pogriješilo“, i slično.

Neki su aktivno emitirali te iste pripovijesti, samo s mnogo više histerije. Tvrdili su da je „vojno-političko vodstvo Rusije sve pogrešno izračunalo, pogriješilo, da mora djelovati ne na način na koji djeluje, već na način kako oni misle da je potrebno, itd. Naravno, nitko od njih nema ni prave informacije ni vojna znanja. Ali to je u redu, blogeri su blogeri, što očekivati od mnogih, pogotovo onih koji bi „sve i sad“ i koji nemaju strpljenja i odlikuju ih pogrešne analitičke metode.

Omaške analitičara

No, mene je osobno mnogo više razočarao stav Rostislava Išćenka, briljantnog publicista, povjesničara, analitičara, kojeg sam sa zadovoljstvom čitao dugi niz godina.Čim se brzo napredovanje ruskih trupa u Ukrajini usporilo, posebno nakon povlačenja ruskih trupa iz Kijeva, on je počeo aktivno promovirati narativ da je rusko vojno-političko vodstvo bilo u krivu.

rostislaviscenko
Poznati ruski politički analitičar Rostislav Išćenko (Foto: Oko-planet.su)

Samo u njegovim mislima to je izgledalo ovako: „Ruski vojno-politički vrh je vjerovao u uvjeravanja ukrajinskih političara i javnih osoba koji su nakon državnog udara 2014. Rusiji i navodno ruskom vodstvu emitirali nekakvu ružičastu sliku o raspoloženju u ukrajinskoj eliti“. Pa je rusko vodstvo navodno povjerovalo u te priče, a sad ga je ta elita odbacila, a to je glavni razlog „neuspjeha“ napada na Kijev. Čak i kao bivši vojnik potpuno je zaboravio da su snage oko Kijeva bile nekoliko desetaka tisuća pripadnika specijalnih snaga, a Kijev je metropola od najmanje tri milijuna ljudi. Bez prigradskih naselja. Takva „omaška“ u razmišljanju Išćenka je neoprostiva.

Oleg Carev, bivši ukrajinski zastupnik, koji aktivno podupire SVO u Ukrajini, pripada istoj skupini ljudi. Isprva se činilo da je riječ o osobi koja je u potpunosti razumjela što se događa. Ali ne. Čim operacija nije išla prema njegovim zamislima, počeo je histerizirati da je „rusko vodstvo pogriješilo, nije kalkuliralo, itd.“

I naveo sam samo one osobe koje službeno zauzimaju proruski stav i čini se da podržavaju ruske akcije u Ukrajini. A što onda reći o petoj koloni koja se drži antiruskog stava, legiji ukrajinskih propagandista i njihovih prijatelja po Evropi? Svi odreda aktivno guraju priču da je rusko vodstvo pogriješilo i nije kalkuliralo.

Ključna pitanja

Sukladno tome, ako želimo ne upasti u te zamke, ne gubiti energiju i ne uništiti svoje živce, moramo to analizirati i razumjeti, budući da će se ovaj narativ i dalje razvijati, posebno oko nekih ključnih datuma. Dakle, ključna pitanja su zašto nije sve prošlo kako se očekivalo i je li rusko vodstvo pogriješilo u planiranju Specijalne vojne operacije?

Razmislite o prvom pitanju i zašto stvari nisu išle kako se očekivalo? Zašto su se Oružane snage Ukrajine pokazale puno jačima, zašto je ukrajinska elita ponovno prevarila Moskvu, zašto se stanovništvo Ukrajine pokazalo toliko nacificiranim i tako negativno reagiralo na ruske trupe, itd?

Ali ovdje odmah trebate postaviti pitanje tko je očekivao da su Oružane snage Ukrajine slabije, da će ukrajinska elita podržati Moskvu, te da stanovništvo nije tako duboko nacificirano? Odgovor je jednostavan. To je očekivalo šire civilno društvo, uključujući brojne analitičare, stručnjake, blogere i druge, uključujući sve gore spomenute i nespomenute. Njihove, i samo njihove ideje uništene su u prvoj fazi kampanje u Ukrajini. Samo one. Sve ostalo je baš kako je trebalo biti.

Ali pitanje je zašto su, pobogu, pripisali njihove pogrešne premise i propale ideje na vodstvo Rusije? Zašto su odlučili da rusko vodstvo ima istu ideju o Oružanim snagama Ukrajine, ukrajinskoj eliti i ukrajinskim građanima kao i oni. Svi ti analitičari, blogeri, stručnjaci koji se oslanjaju ili na otvorene izvore ili na neke „insajdere“, koji su često i uglavnom bezvrijedni.

Dakle, prvo što je ovdje važno razumjeti, ako ne želimo upasti u istu zamku u koju su upali „analitičari i stručnjaci“, jest da rusko vodstvo ima podatke iz puno ozbiljnijih izvora od šire javnosti. I rusko vodstvo sigurno nije gajilo iluzije o Oružanim snagama Ukrajine, eliti i ukrajinskim građanima. I u skladu s tim, bilo je potpuno spremno za ovakav razvoj događaja.

Ali tu se mora postaviti pitanje zašto rusko vodstvo nije raspršilo te iluzije u ruskom društvu? Ili zašto rusko vodstvo, znajući zasigurno da započinje dugu i vrlo tešku vojnu kampanju, nije spriječilo prisutnost u društvu tako optimističnog raspoloženja u pogledu napretka i rezultata SVO?

Ovdje vam je odgovor prilično jednostavan. Rusko vodstvo se vodilo zakonima psihologije masa. Ti su zakoni dobro poznati ruskom vodstvu. A prema tim zakonima u rat je potrebno ući s maksimalnim optimizmom, maksimalnim entuzijazmom širokih narodnih masa.

Ako u rat uđete na valu sumnje u sebe, na valu straha od neprijatelja, onda vojni pohod neće imati nikakvu podršku društva i dekadentna raspoloženja će preplaviti zemlju pri prvim poteškoćama tijekom vojnog pohoda.

Zakoni psihologije

Istovremeno, isti zakoni masovne psihologije jasno pokazuju da kako društvo ulazi u rat, ono već ima druge motive, druge motivacijske faktore, a ne narativ koji je prethodio kampanji, a to su, prije svega, herojstvo vojnika, ponos na vojne uspjehe, kao i bol zbog gubitaka, ogorčenost odnosom prema ruskim zarobljenicima, civilima i ruskom govornom području u Ukrajini, a tu vam je najbolji primjer baka sa zastavom Sovjetskog Saveza, koja je za samo nekoliko dana postala ikona otpora i slobode u Rusiji. Na faktore koji su prethodili kampanji sada mase manje obraćaju pažnju. Ovi su važniji, a to je posao vojnih propagandista.

Zakoni psihologije se ne mogu poništiti, i što više ruskih vojnika gine u ovom ratu, to je veća odlučnost društva da se dovrši zadaće demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine. Ali zapravo, nakon svih gubitaka koje je Rusija pretrpjela u ova dva mjeseca, već postaje sasvim jasno da bez lišavanja Ukrajine njenih istočnih i južnih teritorija, bez uskraćivanja pristupa moru, rusko društvo neće prihvatiti nikakve druge rezultate kampanje. Ovo je minimum.

Ušavši u rat nadahnuti i s entuzijazmom, sve poteškoće, neuspjehe, kao i žrtve vojnog pohoda, društvo doživljava prilično konstruktivno, pogotovo jer je rusko vodstvo planiralo „čišćenje“ svih glavnih antiruskih medija odmah s početkom kampanje, što je i učinjeno. U skladu s tim, opća informacijska pozadina u Rusiji sada je prilično konstruktivna.

Naravno, ova se pozadina može održati kao takva samo ako nema izravnih, očitih neuspjeha na svim frontama – vojnim, ekonomskim, međunarodnim, itd.

Jedini neuspeh

No u posljednja dva mjeseca Rusija je doživjela samo jedan očiti neuspjeh – gubitak krstarice Moskva. Ništa više.

Gubitak vodećeg broda Crnomorske flote u vojnoj operaciji protiv zemlje koja uopće nema flotu je ozbiljan udarac prestižu Oružanih snaga Rusije. No, u isto vrijeme, objektivno gledajući, ovaj neuspjeh nije Rusiju toliko pogodio na vojnom nivou – budući da se u njoj ne odlučuje na moru, već na kopnenim frontovima – koliko na psihološkom. Ali ipak je lakše izdržati, preživjeti, skupiti se i stisnuti zube i ići dalje.

A osim gubitka „Moskve“, u Specijalnoj vojnoj operaciji nije bilo ozbiljnih neuspjeha, kao ni na drugim frontovima globalne konfrontacije između Rusije i Zapada.

A sada pogledajmo drugo pitanje i je li vojno-politički vrh Rusije pogriješio u planiranju SVO u Ukrajini?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan i sasvim očigledan za svaku zdravu osobu zdravog razuma, zbog čega je iznenađujuće kako svi ti „analitičari“ i njima slični to ne razumiju?

Dakle, vojno-političko vodstvo Rusije nije pogriješilo i unaprijed je imalo nekoliko scenarija za razvoj situacije. To je očita stvar, jer kada se planira neka ozbiljna operacija, odjednom se razvija nekoliko planova. Pa, relativno govoreći, razvija se najoptimističniji scenarij, najpesimističniji scenarij i nekoliko, naglašavam, nekoliko srednjih.

Oni su, slikovito rečeno, u sefu. Uprava kampanje ima nekoliko mapa odjednom. Na primjer, na početku se otvara mapa s najoptimističnijim scenarijem i razvoj SVO teče po njoj. Onda se ispostavi da se Oružane snage Ukrajine opiru mnogo jače nego što je planirano, pa umjesto da ne uđu u besmisleno klanje i pređu na stranu svoje prave Domovine, Rusije, tvrdoglavo i „herojski“, a zapravo fanatično, bore se protiv svoje braće Rusa.

Zatim uzmete fasciklu broj dva i razvoj Specijalne vojne operacije ide kroz nju. Onda se ispostavi da su Oružane snage Ukrajine tvrdoglave, da oficiri ne žele srušiti Zelenskog, da je ukrajinska elita lagala, a lokalno stanovništvo je puno mržnje, uz izuzetak jugoistoka, dok se ostali iznenađujuće okupljaju oko Zelenskog, potpuno nekompetentne marionete kojom upravlja Zapad.

Dobro, otvaramo sljedeću fasciklu u kojoj piše – trupe povući iz blizine Kijeva i prebaciti ih tu i tu. I tako dalje, sve su opcije proračunate, od najoptimističnije do najpesimističnije. Stoga vojno-političko vodstvo Rusije ne može ozbiljno pogriješiti, jer je spremno za svaki scenarij.

Zašto možemo biti sigurni da je ruski vrh započeo SVO, usredsređujući se ili na najoptimističniji ili skoro optimistični scenarij? Prvo, na temelju ključnog stava kojeg ruski vrh ima o Ukrajincima, a to je da su oni i Rusi jedan narod.

Stoga, ruski vrh nije mogao ne dati Ukrajincima šansu, priliku da, vidjevši da je Rusija ozbiljno odlučila srušiti ovu nacističku vladu, sami Ukrajinci dođu k sebi i stanu rame uz rame s Rusima.

Ruski vrh nije mogao utjecati na to da sami Ukrajinci pređu na stranu Rusije i tako izbjegnu strašno uništenje koje bi ih neizbježno čekalo ako odustanu od ove šanse i ozbiljno se suprotstave Rusiji.

Vreme je život

I to je bila prva faza SVO, kada je Rusija djelovala u svim smjerovima odjednom brzim ubacivanjem duboko u ukrajinski teritorij, pokušavajući minimizirati gubitke ne samo civilnog stanovništva, već čak i vojnika Oružanih snaga Ukrajine. Ovo je bilo vrijeme koje su ruske vojne snage dale Ukrajincima kako bi se oni sami probudili.

Štoviše, ovo je vrijeme plaćeno životima ruskih vojnika, a sada se već pouzdano zna da je ruska vojska pretrpjela najveće gubitke upravo u ovim prvim danima, kada su se Oružane snage Rusije borile s najvećom suzdržanošću i kada su u velike gradove slale samo izvidnice da vide reakciju, bez zauzimanja bilo čega ili utvrđivanja zauzetih položaja. Osim zračne baze „Gostomel“ kod Kijeva, ali i to iz logističkih potreba.

Ali Ukrajinci se nisu predomislili, nisu se probudili i dalje su ostali uz huntu. Pokazali su najdublji stupanj nacističke zombifikacije. U skladu s tim, sada se na stolu nalazi još jedna fascikla u kojoj posebno piše da sada više neće biti sažaljenja ni za vojnike Oružanih snaga Ukrajine, ni za civilnu infrastrukturu, pa čak ni za stanovništvo u ratnim zonama.

Ukrajinski vojnik se kreće ispod šina u blizini linije vatre na Donjeckom frontu (Foto: Tajler Hiks/Njujork tajms)

Ruske trupe sada uopće ne štede granate i zračne bombe. Dronovi se isto aktivno koriste, kao i raketne snage. U naprednim jedinicama, uz pješadiju, ima mnogo specijalaca, i to primjereno opremljenih. Nakon izviđanja iz zraka specijalci kreću prvi, a iza njih već napreduje pješaštvo. Ako se pojavi i najmanji džep otpora, on se doslovno ruši topništvom ili avijacijom, bez obzira na okolnu civilnu infrastrukturu, ako je ima.

Nadalje, pješaštvo ulazi na kopnene položaje, čisti „neprijateljsku živu silu“ i skuplja trofeje. Ruski ratni dopisnici, koji su već posjetili više od jednog bojišta, napominju da toliku količinu topništva na prvim linijama nigdje nisu vidjeli.

Kijevska smejurija

Cijevi na topovima su doslovno crvene, a metal vruć. Ruska vojska sada napreduje polako, ali uz maksimalnu uštedu ljudstva. Upravo i taj format ratovanja je pomno razrađen u vrijeme početka SVO, na isti način na koji je pomno razrađen početni, nagli format ratovanja.

Time je ova tema završena, odnosno tema manipulacija vezanih uz činjenicu da je ruska vojska navodno pogriješila u svojim prognozama i procjenama tijeka vojne specijalne operacije u Ukrajini.

Ponavljam, ove lamentacije o „gluposti, uskogrudosti i ludosti” ruskog vrha, za kojeg kažu da je „uvukao Rusiju u besmisleni i unaprijed izgubljeni rat”, stalno će se preuveličavati, a posebno tijekom „ključnih datuma“, kao, na primjer 24. aprila, točno 2 mjeseca nakon početka SVO.

Stoga svakako treba analizirati ovo pitanje, a ovaj materijal da bude spreman i uvijek pri ruci kada treba argumentirano odgovoriti sugovorniku koji je potpao pod te manipulacije.

Pa sada, shvaćajući situaciju s prisutnošću ne jednog, već niza planova za kampanju, možemo reći da su svi ti radosni pokliči Ukrajinaca, koji su navodno „odbili“ ofenzivu ruskih oružanih snaga na Kijev, samo smijurija.

Još ne razumiju na što su osudili Kijev, a stanovnici Kijeva još uvijek ne razumiju na što su sami sebe osudili.

Na što su sami sebe osudili?

Teška žrtva

Počnimo s činjenicom da su se, kao što sam gore napisao, osudili na oštru i beskompromisnu prirodu ruskog djelovanja. Da, civilnog stanovništva je šteta. Posebno djece. Ali ako Rusija žrtvuje svoje najbolje sinove i kćeri koji se bore za svoju domovinu, za istinu, za mir, zar itko zaista vjeruje da Rusija nije spremna žrtvovati ukrajinske građane koji će se igrom sudbine ili namjerno naći u borbenoj zoni?

Koliko god teška ova žrtva bila, Rusija će je podnijeti, baš kao što je Rusija istu žrtvu podnijela 1943 – 1944, kada je počela opsežna ofenziva Crvene armije protiv Nijemaca, kada su krenuli na svoje gradove koje su ranije izgubili.

Kao što znate, tijekom napada na ove gradove, oni su nemilosrdno bombardirani, unatoč velikim žrtvama civilnog stanovništva. Isti Kijev, kada je oslobođen u novembru 1943. godine, doslovno je zbrisan s lica zemlje. U njemu je stradao ogroman broj tada sovjetskih građana.

Kada Rusija oslobađa svijet od tame nacizma, spremna je žrtvovati ono što joj je najmilije – živote svojih sinova i kćeri, uključujući one „izgubljene“, kao što su Ukrajinci danas. Ovo, inače, moraju dobro razumjeti svi koji su emotivno dirnuti informacijama o pogibiji civila u Ukrajini, uključujući i djecu.

Na primjer, prekjučer je u Odesi raketa ili fragment rakete pogodio stambenu zgradu, a tamo su poginuli ljudi, uključujući i tromjesečno dijete. I ovom prilikom mediji su se oglasili s još jednom suznom histerijom. I Zelenski je, dajući još jedan „veliki intervju“ u kijevskom metrou, također bio histeričan zbog toga.

Spremnost na žrtvu

Ali ako ste skrenuli pozornost ovim stvarno tužnim stvarima, onda morate pažljivo zapamtiti ono što sam gore napisao: ako Rusija žrtvuje svoju najbolju djecu, koji dobrovoljno idu u bitku protiv zla utjelovljenog u ukrajinskom neonacizmu i radikalnom nacionalizmu, onda je Rusija još više spremna da se žrtvuju ljudi koji su svojom ili voljom sudbine u to vrijeme završili u Ukrajini. I još više, Rusija je spremna na žrtvu ljudi koji su, zapravo, Rusi, ali su napustili svoju povijest, svoju kulturu, svoj jezik i zapravo su izdali Rusiju.

Pritom, ne treba zaboraviti da je velika većina Ukrajinaca koji se sada nalaze u ratnom području imala na raspolaganju čak osam godina da prekinu svoj uobičajeni način života i presele se u Rusiju.

Je li to gore nego sada biti bez svega? Je li gore to nego sada izgubiti voljene i oplakivati ​​ih? I još više, je li to stvarno gore od umiranja pod bombama? Ne, nije gore. Dakle, oni koji sada pate, jer su se našli u ratnoj zoni, pate prvenstveno zbog svog slobodnog izbora.

Nadalje, pokazavši tako tvrdoglavi otpor Rusiji i tako duboku nacifikaciju, Ukrajinci su se osudili na prestanak postojanja Ukrajine u njezinom sadašnjem obliku.

Da se Ukrajinci nisu „ohrabrili“ i ušli u potpuni vojni sukob s Rusijom, onda je Rusija mogla ići na očuvanje Ukrajine u njenom sadašnjem obliku, s izuzetkom, naravno, Luganska i Donjecka, koji su nakon njihovog priznanja postali potpuno izgubljeni za Ukrajinu.

U sadašnjem scenariju, kada je Rusija u ova dva mjeseca bila prisiljena staviti tolike živote na oltar borbe protiv ovog zla, živote svojih vojnika i civilnog stanovništva, Rusija više ne može napustiti okupirane teritorije Ukrajine. Ukrajinci su joj sami zatvorili put natrag. Sada Rusija neće napustiti okupirane teritorije.

Teška vremena

Nadalje, nakon što su „pobijedili” Rusiju u “bici za Kijev”, iako te bitke nikad nije bilo, Kijevljani, zajedno sa sjevernom, središnjom i zapadnom Ukrajinom, osuđeni na izuzetno teška vremena. Iskreno rečeno, izuzetno teška, budući da je ruski vrh stavio na stol onu mapu koja kaže „okupacija istočne i južne Ukrajine kao druga faza SVO”.

A to je, kao što svi znamo, točno neki dan ubačeno u informativno polje. To jesu rekli prilično visoki državni službenici, ali ne i službenici prvog ešalona, pa čak ni vojskovođe koje izravno zapovijedaju kampanjom.

Ruski narod je sada sve razumio, ali Ukrajinci i svjetska zajednica nisu, jer je za svjetsku zajednicu taj državni službenik gotovo neprimjetan. Sukladno tome, za svjetsku zajednicu ova izjava je nešto na razini glasina, što Moskvi i treba.

Šef Generalštaba Valerij Gerasimov, predsednik Rusije Vladimir Putin i ministar odbrane Sergej Šojgu nakon sastanka proširenog sastava Saveta bezbednosti pri ruskom Ministarstvu odbrane, 21. decembar 2021. (Foto: Mikhail Metzel, Sputnik, Kremlin Pool Photo via AP)

I tako, u narednim mjesecima, navodno, tijekom ostatka proljeća, cijelog ljeta i nekog dijela jeseni, Rusija će poraziti grupaciju na istoku Ukrajine, a zatim će se angažirati na oduzimanju Ukrajini pristupa Crnom moru.

Nikolajevska i Odeska regija bit će zauzete. Hoće li to odmah biti zajedno s gradovima Nikolajev i Odesa, to su detalji, ali to neće promijeniti poentu. Na istoku će u tom razdoblju Rusija dovršiti preuzimanje regije Harkov. Opet, ne ili da zajedno s Harkovom, to neće promijeniti bit.

Uz uspješan tijek svih navedenih pravaca, ne može se isključiti da će tako i Dnjepropetrovska regija biti uzeta pod kontrolu. Općenito, cilj druge faze SVO je zapravo Novorusija.

Živi štit

Budući da Rusija više nema zadatak posebno sažaljevati građane Ukrajine, dugotrajna blokada ovih gradova, bez ozbiljnih napada, vrlo je izgledna. Čak i unatoč činjenici da će život u ovim gradovima biti na rubu humanitarne katastrofe. Pa, evo ga. Sami tvrde da će jesti korijenje, ako treba, ali će braniti svaku uličicu, svaki stan. Neće morati braniti ništa, ali će sjediti tamo pod opsadom.

I tako će u drugoj fazi SVO Ukrajina biti lišena pristupa moru, a također će biti lišena industrijskog potencijala istoka. Čak i ako Harkov i Dnjepropetrovsk jednostavno budu blokirani, to znači da neće sudjelovati u ekonomskim aktivnostima i puniti ukrajinsku riznicu rezultatima svog rada.

Proizvodnja će stati, porezi se neće prikupljati, bit će humanitarna katastrofa u gradovima, a istovremeno će izlazak iz gradova za civile biti slobodan. Osim ako ih ne zadrže silom, kao živi štit, što je vrlo vjerojatno.

I u ovom scenariju, sudbina „pobjedničkog“ Kijeva, „pobjedničkog“ Černihiva, „pobjedničkog“ Sumija, „herojski protjeranih okupatora“ bit će krajnje nezavidna. Zašto?

Kao što znate, gospodarstvo Ukrajine prvenstveno počiva na industriji istoka i tranzitnim tokovima juga. Kolosalne tranzitne rute prolazile su kroz Odesu, uključujući one ilegalne.

Bez industrije istoka i tranzitnih tokova juga, Ukrajina se pretvara u izrazito neisplativu državu, opterećenu nerealnim iznosom duga. Sukladno tome, ako Rusija, po završetku druge faze SVO uzme pauzu, onda će ovaj rub Ukrajine biti na budžetu Europe. Istodobno, „pauza“ ne znači „kraj“, već privremeni prekid aktivnih ofenzivnih operacija.

Ali raketni udari će se nastaviti. Prema pisanju ruskih medija, broj projektila  „Kalibar“, proizvedenih dnevno, premašuje količinu koja se dnevno troši u kampanji.

Proizvodni kapaciteti su povećani, a preduzeće u Ribinsku, koje proizvodi motore za Kalibre, povećava broj zaposlenih za čak 500 ljudi.

Šta će ostati?

A to znači da ne može biti govora ni o kakvom ulasku Ukrajine u EU ili NATO, jer se u njoj vodi rat, a nije jasno što će od te Ukrajine ostati.

Prema tome, ovaj preostali, zapadni dio Ukrajine bit će u limbu.

Rusija će se, prije svega, baviti pitanjem gradova, sve ozbiljnijom blokadom i, paralelno, aktivnim pregovorima s stanovništvom i vodstvom tih gradova o mirnoj predaji.

A drugo, Rusija će biti angažirana na uređenju okupiranih teritorija i ovdje će, kako je već jasno, također biti mnogo problema. Iskreno rečeno, ima puno problema koje treba riješiti.

Ali na ovim prostorima barem neće biti gladi. Neće biti kaosa s naoružanim bandama. Neće biti problema s gorivom i tranzitom. Prema standardima ostatka Ukrajine, to će biti velika prednost.

Ali to nije sve. Zapravo, ostatak „slobodne“ Ukrajine u ovakvom jadnom stanju bit će „u rukama” Zapada, koji će se morati maksimalno upregnuti da pomogne Ukrajini, da je podrži u njezinoj “pravednoj” borbi.

Ali sam Zapad će u međuvremenu sve više uranjati u pravu, punu, oštru i nemilosrdnu ekonomsku krizu. Ova kriza se već sada širi i produbljuje. I ne samo da će biti potrebno pomagati stanovništvo Ukrajine, već će biti potrebno i održavati njezinu vojsku u borbeno spremnom stanju, iako s potpuno uništenom vojnom industrijom. Sada remont tenkova provodi Slovačka. Ali dokle će Slovaci to plaćati? Ili su se toliko obogatili otkad su u EU da to mogu? To ne mogu reći ni opovrgnuti, ali sumnjam.

Ukrajina će biti bez goriva, uz stalnu raketnu paljbu na sva glavna skladišta oružja. Kako može funkcionirati takva vojska, to vojna doktrina još nije objasnila.

Još veća katastrofa

Općenito, prekid aktivnih neprijateljstava u Ukrajini, koji je vrlo vjerojatan nakon završetka druge faze SVO, zapravo nije ništa manja katastrofa za Ukrajinu od nastavka aktivnih neprijateljstava. I najvjerojatnije će biti mnogo veća katastrofa. Kao u klasicima, „tada će živi zavidjeti mrtvima“.

I ovdje moramo obratiti veliku pozornost na još jednu popularnu manipulaciju koju aktivno koriste rusofobi na informacijskom planu. Kažu „to ide polako”, „ne treba odugovlačiti” itd.

Ova manipulacija je, u principu, usko povezana s već demontiranom manipulacijom da ruski vrh „nije kalkulirao, nije nešto promislio, pogriješio je i stao”, pa iz te teze proizlazi teza da SVO ide polako.

I ovdje se ponovno prisjećamo onoga što smo rekli gore, prije početka kampanje je u ormarićima vojno-političkog vrha Rusije bilo puno fascikli, za slučaj brzog ritma SVO, i slučaj sporog. Pa činjenica da kampanja ide sporo je jednako normalna za Rusiju kao i da ide brzo.

Štoviše, uzimajući u obzir činjenicu da je kampanja u Ukrajini samo dio globalnog preformatiranja svijeta kojeg je pokrenula Rusija, može se sasvim sigurno reći da čak i kada bi išla jednako brzo i uspješno kao u prvim danima, tada bi Rusija ipak zastala, jer bi za ruske planove ovaj sukob trebao biti relativno dug.

Iz kojeg razloga to Rusiji treba? Pa ako vidite finansijske tokove, a Rusija tim nije pogođena, onda se Zapadu više žuri da sve završi što prije, jer finansijski ne može izdržati dugu konfrontaciju.

Ko može duže?

Na početku ove godine su glavne središnje banke počele štampati novac kao nenormalne. Iz zraka. Ako je prije korone ECB imala bilancu oko 6.000 mlrd. eura, sad je došla na oko 10 000. FED je u kolapsu, a Rusija? Nema nikakvih problema, uz kalkuliranu štetu od sankcija, koje su brzo ispravljene. Čak i uz „otetih “ 300 mlrd. dolara rezervi, ostalo je još 350 milijardi, pa 120 mlrd. Fonda blagostanja, pa priljev zbog visokih cijena energenata, uskoro pšenice (tko je dobije), suncokreta, također kome ga budu htjeli prodati. Ukratko, Rusija, uz podnošljive štete, tipa „Nema parfema Šanel“ , „Nemamo nove Mercedese“ i slične gluposti, može voditi rat par godina i ništa se neće dogoditi. A Zapad ovim tempom neće izdržati do kraja ove godine. Ili će se odreći Ukrajine. Ništa se nemojte čuditi. Netko mora prvi kleknuti. Tko će to biti?

Sa sigurnošću možemo reći da će Rusija biti zainteresirana za nastavak sukoba u Ukrajini do kolapsa cjelokupnog postojećeg svjetskog finansijskog sustava koji se temelji na dolaru. Osim toga, imamo nedvosmislene izjave Lavrova i Putina da će Rusija okončati doba američke dominacije.

Zato Sjedinjene Države aktivno pomažu Ukrajini u njezinoj konfrontaciji s Rusijom, ali ta pomoć ne utječe bitno na tijek i kasniji ishod ruske kampanje. A Evropa? Ona će, grubo rečeno, „hraniti“ i SAD i Rusiju.

Sjedinjene Države se zapravo ne miješaju u opstanak Rusije, a Rusija se ne miješa u opstanak Sjedinjenih Država, a to je strateška linija koja ne isključuje najtežu konkurenciju u finansijama, ekonomiji, medijima, međunarodnoj politici, itd.

Pritom se svaka od strana nada da će dobiti što više od evropskog plijena. Tu SAD imaju puno više šansi, naravno. Iako će, po svemu sudeći, i Rusija dobiti sasvim dovoljno da prođe kroz najakutniju i najtežu fazu svjetskog požara.

Dakle, ne samo da je sudbina Ukrajine već zapečaćena, već i sudbina Evrope, ako se ne probudi.

Nećemo ovdje dalje razvijati ovu temu, budući da je prilično zahtjevna, već se vratimo na pitanje o navodno „presporom” tijeku Specijalne vojne operacije. Zbog čega drugog je tako relativno sporo napredovanje, osim zbog maksimalnog očuvanja života ruskih vojnika?

Pet razloga

Prvo, Rusija daje maksimalno vrijeme da se iz Ukrajine izvuče što više najradikalnijih Ukrajinaca i da odu u EU. Što više ovih tvrdoglavih ukronacista napusti Ukrajinu, lakše će je biti integrirati natrag u Rusiju.

Osim toga, uzimajući u obzir činjenicu da Ukrajina najvjerojatnije nikada više neće biti zemlja s ozbiljnom industrijom, takvo stanovništvo kakvo ima sada nije potrebno.

Ukrajina bi trebala postati moćna agrarna zona, kako se nekad zvala, „žitnica Evrope“. Samo što će sada to biti žitnica ne toliko Evrope koliko zemalja prijateljskih Rusiji, iako će, naravno, Evropa dobiti neke stvari.

A za takav format države treba manje stanovništva, pa je odljev ukrajinskog stanovništva iz Ukrajine za Rusiju sasvim prihvatljiv i iz tih razloga. Inače, to je jedan od razloga zašto ruske oružane snage ne uništavaju ukrajinsku željezničku komunikaciju u zapadnom smjeru, čak i unatoč tome što oružje dolazi sa Zapada.

Ukrajinski vojnik montira mitraljez na tenk nakon borbi sa ruskim snagama u Donjecku, 27. april 2022.  (Foto:Evgeniy Maloletka/AP)

Istina, u ponedeljak su provedeni udari po čest glavnih teretnih železničkih stanica i po depozitima lokomotiva, ali samo kako bi se spriječile isporuke oružja na istok.

A ono koje i stigne, treba obuku ljudstva, ne može se popraviti u Ukrajini, pa čak i malo oštećenje u borbi uzrokuje dugotrajni zastoj te iste opreme. Treće, u Ukrajini nema streljiva za ovo oružje, stoga će se morati uvoziti, trošeći puno vremena na to i stalno riskirajući gubitak tog streljiva u ruskim raketnim udarima.

Četvrto, potrebno im je more goriva i maziva, koje će također morati biti uvezeno. Ali svega toga jednostavno nema dovoljno i ne mogu puno toga dati Ukrajini, jer će jednostavno nedostajati samim Evropljanima.

I, konačno, peto, za sve to je potreban novac, koji će u krizi Zapadu kritično nedostajati.

Ukratko, čak i uz najpovoljniji razvoj događaja u smislu isporuke zapadne opreme Ukrajini, to još uvijek neće biti dovoljno za provođenje aktivnih ofenzivnih operacija.

I čim Rusija odluči dovršiti SVO, a još treba da traje, da se iscrpljuje Evropa, brzo će bombardirati sve rute za isporuku vojne opreme, streljiva za nju i goriva, što će dovesti do brzog okončanja svakog organiziranog otpora Oružanih snaga Ukrajine.

I baš najzanimljiviji trenutak vezan je uz činjenicu da se Rusiji ne žuri s tempom Specijalne vojne operacije. Kao što znate, rat je izuzetno skup posao.

Rusija zarađuje

Razlog zašto su SAD bile u stanju voditi toliko ratova u posljednjih 80 godina je taj što su imale neograničena finansijska sredstva kroz posjedovanje dolara kao svjetske rezervne valute. Ali sada ta era završava.

Rusija, s druge strane, nema takvu opciju, pa su joj svi ratovi u uvjetima dolarskog svijeta bili jako skupi. Ali sada se situacija dramatično mijenja. Cijene svih resursa, uključujući hranu, brzo rastu, što Rusiji omogućuje da vrlo dobro zarađuje, čak i uzimajući u obzir činjenicu da sada prodaje naftu po sniženim cijenama.

Ukrajinci već vrište zbog brojki koje je Rusija zarađivala u posljednja dva mjeseca. Štoviše, upravo sada, ovih dana, Rusija počinje prodavati svoje neiscrpne resurse za rublje. I naftu. A Poljacima je prekinula isporuke plina. Tek da drugi vide kako to izgleda.

Ispada da po prvi put u novijoj povijesti Rusija ne samo da se ne iscrpljuje od vođenja neprijateljstava, već i zarađuje na njima, točnije, u vezi s njima.

Dakle, ekonomska komponenta u potpunosti omogućuje Rusiji da vodi relativno dugotrajan rat u Ukrajini, najmanje godinu, dvije, tri – točno onoliko koliko je potrebno prije početka akutne i najdramatičnije faze globalne krize, baš za požar hiperinflacije.

Kao što se vidi gore, ne samo američke Federalne rezerve, već i sve središnje banke tzv. razvijenih zemalja štampaju valutu kao lude, kao nikad prije. Priroda i razmjer problema u posljednje dvije godine bio je potpuno bez presedana. Ovo se nikada prije nije dogodilo u povijesti.

Rezultat kršenja svih zakona kapitalističke ekonomije, i zdravog razuma općenito, bilo je podrivanje povjerenja u središnje banke, rekordna inflacija, kritične neravnoteže i distorzije u strukturi imovine. Sve se to ne može riješiti bez metoda radikalnih i izrazito bolnih za razmaženo zapadno društvo i, što je najvažnije, prisilne „terapije”. Ne postoji jednostavan i relativno bezbolan izlaz iz situacije.

Rusija, s druge strane, ima sve prilike da to najteže, dramatično razdoblje prođe na normalan način. Prvo, bez gladi, drugo, sa sigurnim energentima i treće, sa svime što je društvu potrebno da normalno živi. Luksuz, to će malo pričekati.

Najranjivija tačka

Ako Rusija provede sve zadatke odvajanja od postojećeg globalnog finansijskog sustava, formiranja punopravne valute, efikasne supstitucije uvoza, poboljšanja kulture i, konačno, okupljanja podijeljenog ruskog svijeta, uključujući Ukrajinu, tada će životni standard u Rusiji tijekom ovog razdoblja biti prilično visok, nipošto niži nego što je sada.

Osim toga, već sada ruski Sibir i Daleki istok, posebno uzimajući u obzir zatopljenje u tim geografskim širinama, postaju privlačniji za stotine tisuća ljudi. Općenito, izgledi za Rusiju u ovoj fazi su dobri.

Sada je najvažnije adekvatno proći sljedećih nekoliko godina. A glavno što je potrebno Rusiji da prebrodi ovo razdoblje je nacionalno jedinstvo, konsolidacija društva, jer je sve ostalo proračunalo vojno-političko vodstvo.

Najranjivija točka Rusije je njezino prilično veliko unutarnje nejedinstvo i niska razina masovne kulture, koja je duboko zahvaćena rakom postmoderne i prozapadnih trendova. U smislu prevladavanja nejedinstva, ova kampanja je Rusima dala ogroman poticaj. Rusija već jako dugo ne poznaje takvo narodno jedinstvo kakvo je sada, čiji je upečatljiv primjer doslovno narodna ljubav prema onoj nepoznatoj baki koja nije dopustila nacistima da gaze „Crveni barjak pobjede“. Štoviše, ova slika već uzbuđuje umove i srca ljudi diljem svijeta.

A jedinstvo Rusa s Čečenima, odnosno s cijelim muslimanskim umetom, koji prenosi borbe snaga Ramzana Kadirova, nešto je na rubu čuda. Nikada prije u povijesti odnosa naroda Rusi i Čečeni nisu bili tako bliski i tako suglasni. U razdoblju SVO već su se vidjele snimke Rusa i Čečena kako se zajedno mole u nekoj trošnoj crkvi. Stanovnici Donbasa već snažno povezuju Čečene s Rusijom i mnogi kažu: „Kada smo čuli Allahu Akbar, prekrstili smo se i rekli: Slava Bogu, došli su Rusi“.

Poglavar Čečenske Republike Ramzan Kadirov (Foto: AP)

Ako se ovo jedinstvo osnaži, američki projekat sukoba civilizacija je mrtav, a time i čitav koncept američkih neokonzervativaca. Treći Rim, Moskva, za one koji ne znaju, i islamski umet, zajedno u borbi protiv globalnog zla i neonacizma, to je nešto što zaista treba čeličiti. No, to je već druga tema. Ono glavno, mislim da je sve rečeno.

 

Izvor alterminfo.blogspot.com

 

FOTO: @urallive/telegram

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u