Ljudi su ključni resurs nacionalne države

Zbivanja u EPS-u su pokazala kako je presudan ljudski faktor i koliko je neophodno sistemsko obezbeđivanje ključnih sektora na način da se u najvećoj meri sprečavaju propusti, što slučajni, što planski

U zavisnosti od njene sveukupne moći, državi koja ih u većoj meri poseduje, prirodni resursi mogu biti blagoslov, ili prokletstvo. Iako joj (potencijalna) snaga umnogome zavisi od tih resursa, oni nisu dovoljni da bi neka zemlja, imajući ih, postala automatski snažna. Kao što, sa druge strane, ni resursna oskudacija u nekoj državi ne znači nužno da, uprkos tome, ona ne može biti uspešna i jaka. Vojna(i voljna), ekonomska, finansijska, naučna, meka moć – sve su to faktori koji utiču na jačinu i stabilnost neke zemlje. Veoma su važni geografski položaj i razmere, demografija, istorijsko iskustvo, forma političkog sistema i uređenja, kao i ono što nazivamo političkom kulturom, kolektivnim nesvesnim, duhom naroda, jer čvrsto verovanje zajednice u sopstvene vrednosti i civilizaciju, jača otpornost državnog i društvenog organizma, kako na udare spolja, tako i na urušavanje iznutra.

Jedino samosvesna  zajednica će umeti da spozna vrhovnu vrednost suverenosti i truditi se da je neguje i štiti. U nju spada, pored otpora bilo kakvoj potčinjenosti spoljnim faktorima i suverenog donošenja odluka, i posebno važno suvereno upravljanje prirodnim resursima, u skladu sa očuvanjem nacionalnih interesa, strateško planiranje u toj sferi, na način da bude, koliko god je to moguće, na polzu države i naroda. Ako zemlja, obdarena ogromnim prirodnim potencijalima, uspe još i da stvori i očuva veliki socijalni kapital, društvo takvih ljudi koji će uspeti da sve te komparativne prednosgi maksimalno iskoriste, onda su tu razvojne mogućnosti neograničene.

Blagoslov ili prokletstvo?

Države koje uspeju da ukombinuju respektabilan ljudski kapital sa posedovanjem ključnih resursa, bilo da su u pitanju zalihe nafte, gasa, uranijuma, ili retkih zemnih metala, litijuma itd. – mogu da zakorače stazom snažnog privrednog, naučnog, vojnobezbednosnog razvoja, ali i geopolitičke ekspanzije zemlje, a ti resursi, koji su svima na svetu potrebni, onda postaju i njeno moćno oružje za izgrađivanje jake međunarodne pozicije. Dok su zemlje koje (is)koriste svoje resurse na najbolji način, i kojima (što je veoma važno) oni nisu jedini adut moći, subjekti međunarodne politike, one druge države, koje imaju mnogo resursa, ali premalo svega ostalog, gotovo po pravilu postaju tužni objekti svetske geopolitike i žrtve ogoljene borbe za moć različitih spoljnih aktera, od država do moćnih multinacionalnih kompanija, čija realna moć premašuje i mnoge nacionalne države.

Tada, ne samo da im posedovanje prirodnih bogatstava nije blagodat, već im je velika opasnost, jer se traži da se potčine interesima moćnih stranih aktera koji žele sve to da eksploatišu – milom ili silom. Često su takve države i regioni žarište kriza, onda kada mete nisu pristale da se pokore mirno, ili ako su, prema percepciji napadača, odabrale neku drugu, pogrešnu stranu za saradnju, odnosno ako su u određenoj sferi direktna konkurencija spoljnom akteru koji na njih atakuje i želeći da ih u toj sferi eliminiše kao konkurenta.

Direktna posledica

Ukoliko se korumpirane, lokal-kompradorske ,,elite” povinuju volji globalnih vladara iz senke, u njihovim propalim državama, one žive na visokoj nozi, dok običan narod jedva sastavlja kraj sa krajem. Afrički kontinent je možda i najbolji primer na kom se pokazuje kako slabe zemlje prepune resursa lako postaju neokolonijalne žrtve, u kojima caruju ratovi, terorizam, ekstremno siromaštvo, glad, bolesti, trgovina ljudima, izrabljivanje dece za težak rad, kao i njihovo odvođenje u rat. Ekstremni profit iz tih zemalja izvlače  oni koji su hiljadama kilometara daleko, a delom od toga potkupljuju one koji su im to omogućili, dok običnom narodu ne ostanu skoro ni mrvice. Mnoge zemlje,  bogate energentima, poput Libije, Iraka, strašno pate i postoje kao celovite  samo na papiru, a raspad tih, nekada relativno stabilnih, državnih tvorevina, direktna je posledica spoljne agresije.

Bombardovanje Iraka od strane američke vojske u sklopu operacije „Iračka sloboda”, april 2003.

Poslednjih meseci, a naročito od početka specijalne operacije Rusije u Ukrajini, posebno je problematizovano globalno snabdevanje prirodnim gasom, čije su cene dostigle rekordne nivoe. Ovaj izuzetno važan energent, neophodan je, kako u svakodnevnom životu običnih građana, tako i za industrijski  razvoj i privredni rast svake iole ozbiljne zemlje. Države sa najvećim zalihama, a koje su razvile sposobnost eksploatacije, u višestrukom su dobitku – najpre, jer poseduju ono što im je neophodno za sopstvene potrebe, a potom i time što preko prodaje drugim zemljama ovog energenta potrebnog čitavoj planeti, stiču veliku ekonomsku dobit.

Od biznisa do geopolitike

Ukoliko su, u kontekstu našeg uvoda sa početka teksta, te zemlje još i geopolitički potentne i ambiciozne, onda isporuke gasa nisu više samo pitanje biznisa, i čisto ekonomskog interesa, već postaju i stvar (geo)politike, projektovanja uticaja, potencijalnih ucena i kazni, sveobuhvatne i nemilosrdne borbe konkurentskih svetskih sila, gde je gasni segment samo jedan od mnogih preko kojih se one nadmeću. Tranzitne zemlje, ali i sve one kojih se određeni gasni projekti tiču, postaju ozbiljno političko bojno polje, u kojima ovakva pitanja postaju potencijalni generatori velikih društveno-političkih i ekonomskih kriza, umesto da budu faktori stabilizacije i prosperiteta. Primeri Bugarske i Južnog toka 2014. ili  Nemačke i Severnog toka 2 u aktuelnom trenutku, su i više nego znakoviti.

U tom smislu odnos politike i ekonomije je krajnje kompleksan, i pitanje je šta je od ta dva baza, a šta nadgradnja, što podseća na dilemu je li starija kokoška ili jaje. Čini se da (geo)politika stoji kao nadređen(ij)a u toj relaciji, ali sve krajnje međusobno isprepletano, poput Ojlerovih krugova. Pogotovo se u ovim danima čini kako politika globalno dominira, no ipak, bez uvažavanja (geo)ekonomskih realija, potezi koji se npr. od strane političkog Zapada trenutno vuku protiv Rusije, vrlo lako se kreatorima mogu vratiti kao bumerang i pokazati se kao pravljenje računa bez krčmara. Ozbiljna (geo)politika, pak, mora izbalansirano uvažavati i ekonomske i političke faktore, jer svaka strategija koja previše forsira jedno, proporcionalno zanemarivši drugo, ne može dugoročno uspeti.

Frenemies

Ako bismo to preveli na teren naše pozicije u ovom teškom trenutku, jasno je da Srbija mora vešto da balansira, vodeći računa o realnostima svog geostrateškog okruženja, strašnih pritisaka, ekonomskih interesa, ali sa druge strane i interesa zaštite energetske bezbednosti, kao i očuvanja dobrih odnosa sa partnerskim zemljama – velikim silama koje su stalne članice SB UN i koje podržavaju naše vitalne interese u globalnoj areni.

Zabluda je da, kada je reč o Istoku, treba da mislimo da je sve samo u domenu srca, jer itekako se i na toj strani radi i o našim ekonomskim, političkim, energetskim, infrastrukturnim, strateškim, bezbednosnim i ostalim, krajnje racionalnim (i nacionalnim) interesima. Dakle, ka dobrim odnosima sa Istokom nas tera i razum, a ne samo srce, dok kad je reč o zapadnoj strani razlozi razuma pretežu nad razlozima srca, usled dobro poznatih razloga iz ne tako davne prošlosti, a dobrim delom i zbog sadašnjosti.

Iako emocije često ne odlučuju u politici, veoma greši onaj ko misli da one ne igraju nikavu ulogu. Istorijsko-kulturne spone, civilizacijski aspekt bliskosti sa ruskim narodom i Rusijom, nisu nešto što je zanemarljivo. Oni koji to tek tako bagatelišu, ili su površni, naivni, ili su zlonamerni. To su, takođe, realiteti koji su bili, jesu i biće važni dok je sveta i veka u međunarodnim odnosima. Što se tiče već pomenutog balansa politike i ekonomije (srca i razuma) u srpskoj strategiji, jasno je da bismo morali da vodimo računa i osrcu, duhu, kao i o našim pragmatičnim interesima, bezbednosti, o tome da ne provociramo najmoćnije na drugoj strani, one sa kojima nismo toliko civilizacijski bliski, ali jesmo ekonomski uvezani, a bezbednosno i potencijalno ugroženi. Obzirom da su odnosi sa političkim Zapadom ipak uznapredovali u odnosu na neka prošla vremena, pa smo u određenim segmentima partneri, dok smo ostali nepomirljivo udaljeni kada su u pitanju naši vitalni nacionalni interesi – možda je najbolji opis tog specifičnog odnosa izražen kroz njihovu kovanicu – frenemies.

Najgora varijanta

Jedan od ključnih izazova u narednom periodu svakako će nam biti pitanje energetske bezbednosti, a posebno snabdevanje naftom i gasom. Zasad uspešno opstajemo između čekića i nakovnja, ali mnoge stvari koje ovde život znače ne zavise od nas, već prevashodno od dužine trajanja i rezultatskog ishoda sukobljavanja najmoćnijih svetskih aktera. Idealno bi bilo kada bismo mogli, čak i u uslovima još žešće globalne konfrontacije, da balansiramo između Scile i Haribde, da postanemo neka vrsta nove Švajcarske, što nije nemoguće, ali opet ni to ne zavisi samo od nas. Najgora varijanta je da prema nama sve strane primene logiku „s nama ili protiv nas“, pa da dospemo, ne daj Bože, u situaciju kao u tamnom vilajetu, u kojoj ćemo se kajati šta god da uradimo. Očuvanje mira se zaista nameće kao ogroman izazov, kao i društvene i ekonomske stabilnosti, ukljućujući energetsku.

Što se energetske situacije tiče, neizvesnost nas čeka, kako u pogledu novog aranžmana i cene gasa, od 1. juna, tako i oko sudbine tek zaživelog Balkanskog toka, gde je opet mnogo toga izvan naših moći i zavisi od globalnih aktera, ali i od susednih, regionalnih aktera, u smislu njihovog reagovanja na pritiske ovih prvih. Obzirom da živimo u turbulentnim vremenima obnovljenog direktnog nadmetanja među velikim silama, pitanje gasovoda na globalnom nivou, koje bi u nekim mirnijim okolnostima bilo prevashodno u racionalnijem poslovnom domenu – mada nikada i potpuno odvojeno od politike – sada sve više preti da pređe u iracionalnije vode, pomešane sa psiho(pato)logijom, sujetom, metafizikom, pa i (kvazi)religioznim sentimentima, ako znamo da mnogi ova svetska sučeljavanja posmatraju u eshatološkom ključu kao borbu Dobra i Zla, gde svako za sebe misli da je dobar, a da je zao onaj drugi. U tom smislu je primetno da su razmišljanja o Apokalipsi i Poslednjim vremenima, kao potencijalno realnoj mogućnosti, maltene postala uobičajena stvar u medijskom životu.

Tamo gde je mnogo (geo)politike, tu je i pregršt dvostrukih standarda, licemerja, surovosti velikih spram malih, nepravde, pretnji, ucena, logike „ili sa nama – ili protiv nas“. Rivalitet koji bi svakako postojao u ravni materijalnog profita, poprima još i dodatne dimenzije, pa jedno polje bitke (poput energetskih projekata) tako postaje istovremeno poprište aktera koji se bore ne samo za novac, već i za dušu. Ako neka strana, primera radi, ne može određenim državama da ponudi ništa povoljno i izvodljivo u domenu ekonomske ili energetske saradnje, onda bar može, vodeći se geopolitičkom logikom, da sabotira drugu stranu koja ima povoljniju i ostvarivu, a zapravo i jedinu ponudu.

Zašto tonu „tokovi“

U tom ključu treba posmatrati i sva zbivanja i opstrukcije oko Severnog toka 2, kao i za nas mnogo važnijeg Turskog – Balkanskog toka, ali valja se za nauk prisetiti i ne tako davnog i neslavnog kraha projekta Južni tok. Iako su kod ovakvih projekata ogromne brojke u igri, milijarde kubnih metara gasa koji treba nekud da p(r)oteče i milijarde profita koje neki treba da steknu  – posredi je, najpre, surova geopolitika, a ona je svakako dovoljno inkluzivna da u sebe obuhvati i finansijski aspekt cele priče.

Jer od geopolitičkih interesa, koji su po pravilu dugoročni, mnogo teže se odustaje nego od novca, pa makar se radilo i o basnoslovno velikim ciframa. Pogotovo jer u današnjoj kazino-ekonomiji veliki uvek mogu da se snađu za novac, bilo putem fiktivnog zaduživanja, bilo kroz model stvaranja elektronskog novca koji nikada sa bankovnih računa ne bude pretočen u fizički oblik.

Jasna računica

Srbija nema te privilegije kakve imaju globalni igrači. Nema ni energente u dovoljnoj meri da ne bi morala da se oslanja na uvoz. Osim država koje ga u većoj meri poseduju, i onih koje energente kupuju od njih, u tom globalnom lancu međuzavisnosti, posebno su važne tranzitne zemlje, kroz koje prolaze gasovodi i naftovodi. One su, takođe, po pravilu i same korisnik tih energenata koje protiču kroz njihovu teritoriju, ali osim što sebe energetski obezbeđuju, i sam tranzit ka drugim zemljama im donosi dodatne benefite i prihode. U tom smislu, jasna je računica, koliko je za nas važno da opstane Balkanski tok.

Direktor Srbijagasa Dušan Bajatovć i predsednik Aleksandar Vučić puštaju u rad gasovod Balkanski tok, Gospođinci, 1. januar 2021. (Foto: Tanjug/Tara Radovanović)

U današnje vreme, čini se i da je borba za sve moguće obnovljive i neobnovljive izvore energije, intenzivnija nego ikada pre. Teško je razlučiti u globalnoj tzv. Zelenoj agendi, šta je stvarnost, a šta fikcija, koliko je zaista reč o zabrinutosti za planetu, a koliko o političko-ideološkoj agendi, basnoslovnim profitima, itd. Živimo u postmoderna vremena, gde se više sa sigurnošću ne može (ili ne sme) reći ni kom se polu pripada, a kamoli da je lako razaznati istinu od laži. Pa se tako dešavaju groteksne stvari, da se odjendom silni strani fondovi i NVO brinu za prirodnu sredinu u Srbiji, boreći se, tobože, protiv Rio Tinta, a to su isti oni uglavnom imaju razumevanja za npr. ,,lekovito’’ obogaćivanje Srbije osiromašenim uranijumom. Svaka sličnost sa nemačkim Zelenima Joške Fišera, u tom smislu je, slučajna, zar ne?

Propuštena šansa?

Pod pritiskom su donete određene odluke oko Rio Tinta, za koje ne možemo sa sigurnošću reći da li su pobeda Srbije, ili možda propuštena šansa, ekvivalentna onoj da su se neke bliskoistočne zemlje svojevremeno odrekle nafte i gasa?! Čini se da naša država nije bila spremna, da na tom širem medijsko-informativnom i društvenom planu deluje onako kako se mora delovati u tim situacijama, odnosno da građanima objasni šta je zaista srpski nacionalni interes.

Jedino pravedno rešenje, u skladu sa nacionalnim interesima, bilo bi pronaći balans između poštovanja ekoloških standarda, zaštite životne sredine i ekonomskog razvoja. To je moguće samo ako imate prave ljude na pravom mestu, patriote i eksperte, koji bi uradili apsolutno objektivnu analizu o mogućnosti realizacije projekta na način koji ne bi u neprihvatljivoj meri ugrozio prirodnu sredinu i život ljudi u jadarskoj oblasti. Za to je potreban tim ljudi sa stručnim i moralnim integritetom, koji nemaju lične finansijske interese, i koji bi jasno saopštili da li je projekat neprihvatiljov štetan po našu zemlju, ili ga je moguće sprovesti uz poštovanje minimalnih standarda.

Pitanje integriteta

Sličan problem (ne)poverenja je imala struka i tokom pademije Kovida oko mera i vakcinacije. Nema važnije stvari nego na najvažnijim mestima imati stručnjake koji ulivaju poverenje i koji neće zbog novca lobirati za nešto što bi uništilo živote i zdravlje građana sopstvene zemlje, ali takođe i ljude koji bi samouvereno podržali nešto ukoliko dokazano ne šteti životu i zdravlju građana, a predstavljalo bi ogromnu razvojnu šansu. Koji ni u tom slučaju ne bi podlegli novcu, pritiscima ili želji da budu na liniji „popularih mišljenja“. Zbivanja u EPS-u tokom zime takođe su pokazala kako je presudan ljudski faktor i koliko je neophodno sistemsko obezbeđivanje svih ključnih sektora, na način da se u najvećoj mogućoj meri sprečavaju propusti, kako slučajni, tako i oni planski.

Zalud svi resursi, ukoliko nema sistema, a njega čine ljudi. Dobar sistem čine pravi ljudi na pravim mestima, koji ispunjavaju stručne, ali ništa manje i moralno-vrednosno-patriotske kriterijume. Koji će biti adekvatno plaćeni, jer oni koji rade teške i odgovorne poslove i treba da budu dobro plaćeni. Sve ostalo je populizam. Naravno, oni moraju snositi odgovornost ukoliko naprave propuste, pogotovo ako su propusti namerni i(li) posledica izdaje.

Najveća vrednost

Poučni su primeri resursima prebogatih DR Konga ili Kazahstana sa jedne strane, naspram Izraela sa druge strane, koji je postao jedan od glavnih igrača čak i u poljoprivrednom domenu. Naravno da je Izrael vanserijski sposoban u mnogim oblastima, ali namerno ističemo poljoprivredu kao oblast, obzirom na prirodne predispozicije te zemlje za istu. Srbija se nalazi u izazovnim vremenima, zbog globalne krize koja je dramatično eskalirala nakon 24. februara, a na lošim, ali poučnim primerima sage oko Rio Tinta, protesta, svega što se dešavalo, kao i oko havarija u EPS-u –  koji je toliko vitalan za nas da ga mnogi smatraju ,,državom u državi’’ – može da se vidi da je vreme da se stvari postave sistemski, za počeatk barem u kritičnim sektorima, a onda i u celoj državi. Na načelima stručnosti i patriotizma, kao uslova svih uslova.

Zgrada Vlade Srbije (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)
Zgrada Vlade Srbije u Nemanjinoj ulici u Beogradu (Foto: Radomir Jovanović/Novi Standard)

Za početak, da naučimo mlade naraštaje da je sramota imati lažnu diplomu, da je mnogo bolje biti fakultetski neobrazovan, ali pošten radnik. I da je najveća sramota biti izdajnik. Čini se, doduše, da mlade snage mnogo bolje to razumeju od nekih prethodnih generacija. I da su svesne da tehnologije i resursi 21. veka jesu važni, ali da od postanka, pa do kraja sveta – najveća vrednost leži u ljudima samim.

 

Uroš Nikolić je diplomirani politikolog iz Beograda. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Foto: Sputnjik Srbija

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Društvo
Pratite nas na YouTube-u