Crna Gora je prethodne nedelje prošla kroz novu smenu vlasti. Viđen je povratak DPS-a na „mala vrata“ preko formiranja „manjinske vlade“ novog premijera Dritana Abazovića. O tome šta će to značiti za položaj Srba u Crnoj Gori, za SPC, zatim o sankcijama Rusiji i „bauku srpskog sveta“, te predstojećim svečanostima za praznik Svetog Vasilija Ostroškog i poseti patrijarha srpskog Porfirija Crnoj Gori razgovarali smo s gradonačelnikom Nikšića Markom Kovačevićem.
Formiranjem manjinske vlade DPS se nakon izgubljenih izbora faktički vraća na vlast. Kako vidite to prekrajanja pobede od 30. avgusta 2020?
– Već 31. avgusta se krenulo sa kovanjem plana kako da se izborna volja građana promjeni. Jedan od glavnih nosilaca te priče je bio i ostao Dritan Abazović. Kako u vremenu kada se formirala prethodna, tako i u vremenu kada se formirala sadašnja vlada. To što je Abazović igrajući trule kobile preskočio sa mjesta vicepremijera na mjesto premijera ne mijenja suštinu osnovne namjere koja je postojala od 30. avgusta. Čini se da je godina i po dana iskorišćena da se nosioci pobjede od 30. avgusta razvodnje, posvađaju, razjedine i tako sa manje kondicije i jedinstva dočekaju ono što je možda bio plan od prvog dana. Samim tim krivicu snose oni koji su prvi odstupili od zajedništva i sabornosti do koje su nas dovele litije i borba za odbranu SPC.
Moglo se zaključiti još na osnovu „ekspertske vlade“ a potvrđuje se i novom „manjinskom“ da Srbima u Crnoj Gori očigledno ni izborna pobeda ne obezbeđuje mogućnost da formiraju vlast i institucionalno poboljšaju svoj položaj. Šta to govori o karakteru savremene Crne Gore kao države, a šta o položaju Srba?
– Po Ustavu Crna Gora je građanska država a građani su nosioci njenog suvereniteta. Što znači da je trećina današnjeg suvereniteta Crne Gore svakako srpska. Međutim, kada ti građani izaberu na izborima svoje predstavnike, i oni budu dio nove većine, pokušava se uspostaviti pravilo kako ti predstavnici ne mogu da učestvuju u izvršnoj vlasti. To je izraz klasičnog nepoštovanja građana i njihovog biračkog prava. Tako se želi poslati poruka građanima koji su Srbi da glasaju za nekoga drugog a ne za onoga koga oni hoće. DF je od početka protiv takve prakse i zbog toga je stigmatizovan i progonjen. Zbog toga smo insistirali da se potpiše Temeljni ugovor i održi popis stanovništva. Ništa od toga još uvijek nije urađeno. Nekome smeta da se osigura status SPC u Crnoj Gori i da se građani slobodno izjasne o tome kom narodu pripadaju. Tačnije, plaše se istine koja je na talasu litija imala mogućnost da oslobodi najveći dio naroda da se slobodno izjasni o tome ko su i šta su.
Uprkos tome što ste gradonačelnik jednog od najvećih gradova u državi, medijski ste najprogonjeniji Srbin u Crnoj Gori. Zbog čega?
– Činjenica da je posle 80 godina i Lazara Mijuškovića na čelu Nikšića ponovo srpski političar mnogima nije bila mila. Zbog toga mi se od početka pretpostavlja neka krivica i traži se od mene da nešto priznajem ili da se nečega odreknem. Krivotvore se ili pogrešno interpretiraju i tumače mnogi moji stavovi. Ne sumnjam da će im i ovaj intervju poslužiti u slične svrhe. Situacija u kojoj se nalazim zaista je prelazni period od antisrpskog društva u klasično građansko i mi smo dužni da sve izdržimo zarad svih naših sugrađana ma koje nacije i vjere bili. Mislim da su i moji sugrađani osjetili da se prema njima ne odnosim na osnovu toga kom narodu pripadaju ili koje su vjeroispovjesti već pokušavamo da pomognemo svima koliko se može. Neko ne želi da se stanje normalizuje. Bez brige – sve ćemo izdržati.
U novom izlivu antisrpske mržnje na Cetinju je kamenovan autobus sa srpskom decom koja su bila u poseti tamošnjem manastiru, a određeni „Cetaši“ su se „hvalili“ kako bi i pucali u njih samo da su tad bili na Cetinju. Kako rešiti tu „jednačinu“ i taj paradoks, s obzirom na to da se tamo nalaze neke najveće srpske svetinje u Crnoj Gori, ali su okružene ljudima čija mržnja prema svemu srpskom zabrinjavajuće mnogo nalikuje onoj ustaškoj?
– Brojne antisrpske ideologije koje su djelovale u Crnoj Gori u prethodnom vijeku najžešće i najrevnosnije su djelovale na Cetinju. To je uslovilo mnoge deformitete kojima je Cetinje izmjenilo svoj izvorni lik i suštinu svoga postojanja i pretvorilo se u svoju suprotnost. Ono izgleda kao dementni starac za koga znate da je nekada bio snažni i hrabri vitez, a kome su se sada u glavi izmješali događaji iz života pa on više ne zna ko je bio i ko su bili njegovi neprijatelji. I džaba mu prinosite dokumenta, ličnu kartu, ime i prezime oca i majke, datum i mjesto rođenja, bolest je uzela maha, sve je izmješano, govor je nelogičan i nepovezan, a postupci nekada opasni. Takvo stanje izaziva tugu i žalost, ali to ne znači da treba da dopustimo da zbog toga plaćaju i pate naša djeca samo zato što nisu zaboravila ko su. U tom bunilu u kom se nalaze niko od javnih ličnosti sa Cetinja nije uspio da shvati i potom javno kaže da je loše to što je neko na Cetinju kamenovao autobus sa djecom iz Nikšića. O izvinjenju da ne govorimo.
Šta svrstavanje države Crne Gore na antirusku stranu znači za Srbe u njoj? Uzev u obzir da je većina stanovništva sa proruskim i anti-NATO sentimentom. Čemu takva politika može doprineti?
– Crna Gora je odavno dokazala da ne želi da vodi sopstvenu politiku, da su priče o tome kako će posle 21. maja 2006. ili nakon ulaska u NATO ona sama odlučivati o svojoj sudbini i svojim stavovima – samo šarena laža. Doskorašnje elite na vlasti nikada i nisu željele da Crna Gora samostalno odlučuje o sebi, one su samo trgovale time prema kom će centru moći Crna Gora biti servilna. Sve to ne pomaže da se stekne poštovanje drugih a dovodi do potpunog gubitka svakog samopoštovanja. Biće potrebno vreme da Crna Gora stekne kakvo-takvo samopoštovanje u međunarodnim odnosima ne bi li mogla računati na poštovanje bilo koga drugog. Zato ona danas bespogovorno podržava antirusku politiku kao što bi možda nakon neke nove trgovine i promjene strane podržavala antizapadnu politiku. Jedini u Crnoj Gori koji se bune ne protiv saradnje s našim zapadnim partnerima već protiv takvog servilnog odnosa i prema njima i prema bilo kome jesu Srbi, dokazujući time da su istinski državotvorni narod u Crnoj Gori.
Najavljena je poseta Njegove svetosti patrijarha srpskog Porfirija Crnoj Gori 11. i 12. maja, povodom obeležavanja praznika Svetog Vasilija Ostroškog, pa je u planu mnogo svečanosti, uključujući i Svetovasilijevsku litiju ulicama Nikšića. Šta za vas i za Srbe uopšteno ova poseta znači, pogotovo u kontekstu aktuelnih dešavanja?
– Prije svega znači kontinuitet. Za vrijeme ropstva pod Turcima, nakon spaljivanja moštiju Svetog Save na Vračaru, nikšićki vojvoda Grdan je zajedno sa tadašnjim srpskim patrijarhom Jovanom podigao opštenarodni ustanak protiv Turaka. On nažalost nije uspio, ali je pokazao šta je stajalo nasuprot ropstvu u tom teškom vremenu. Patrijarh Porfirije već treći put u poslednjih godinu dana dolazi u Crnu Goru. U ovako teškom vremenu to nam mnogo znači a posebno što je povod Dan Svetog Vasilija Ostroškog, zaštitnika i slave grada Nikšića. Svetovasilijevska litija je najljepši događaj u Nikšiću a predvođena našim patrijarhom ona će imati posebnu dimenziju. Njegova kamilavka je jedini krov pod koji još uvijek svi mi koji smo jedan narod, ma kako se ko izjašnjavao, stajemo. On je domaćin u svakoj našoj kući. I domaćin i temelj. I samo se to pokazalo čvrstim i neuništivim pred silama ovog svijeta.
Prethodna vlast nije potpisala Temeljni ugovor sa SPC. Pošto je teško poverovati da će nova vlast to potpisati, kakvu budućnost ima SPC u CG?
– Pored svega što se dešavalo i dalje mi ostaje nejasno kako je bivši premijer propustio istorijsku šansu da bude taj koji će definitivno regulisati status SPC u današnjoj Crnoj Gori i tako je najbolje zaštititi od eventualnih nasrtaja neke buduće vlasti. Ne mislim da bilo koji budući napad na SPC u Crnoj Gori može biti uspješan, ali bi svakako bilo bolje da smo ih jednom zasvagda preduprijedili kroz Temeljni ugovor. Vidimo da među onima koji su izglasali novu Vladu imamo one koji se zalažu za potpisivanje Temeljnog ugovora i one koji su protiv toga. SPC je jedina organizacija u Crnoj Gori koja ima sigurnu budućnost bez obzira na koji će način biti regulisani njeni odnosi s državom. Mijenjale su se mnoge države na ovom prostoru a naša pomjesna crkva je postojala i opstajala evo preko 800 godina.
Nesporno je da je iz Crne Gore krenulo, pre svega duhovno, oslobođenje srpskog naroda u celini i podizanje opšte svesti o pripadnosti istom, svetosavskom krugu. Šta za vas predstavlja ideja redovno pominjanog, mahom u negativnom kontekstu, srpskog sveta?
– Prvi koji je upotrijebio kovanicu „srpski svijet“ bio je kralj Crne Gore Nikola Prvi Petrović Njegoš. Prilikom postavljanja Gavrila Dožića za pećkog episkopa, nakon oslobađanja Metohije u Prvom balkanskom ratu, rekao je kako „Ključeve drevnih svetih i divnih hramova srpskih, koje sam primio po milosti Božijoj iz ruku moje pobjedonosne vojske, predajem vama, sa blagoslovom mitropolita Mitrofana, da u njima novom velikoljepnom svjetlošću skoro dogorjeli žižak kandila u prvobitnu svjetlost i snagu podžežete, da vrata mojih hramova u pećkoj eparhiji srpskom svijetu širom otvorite, da se pred dverima istih Bogu za srpsku slogu molite i da duše poginulih za njihovo oslobođenje pobožnošću pominjete“. Crna Gora je danas, makar deklarativno, nezavisna država, i niko nema ništa protiv toga da ona to zaista bude. Srbi u Crnoj Gori moraju naći svoje mjesto, ali ne na način da nas neko ucjenjuje da ako želimo to mjesto, moramo da se odreknemo kulturnog, istorijskog, tradicijskog, jezičkog i duhovnog jedinstva s našim sunarodnicima izvan granica današnje Crne Gore. U balansu ta dva odnosa, prema našim sugrađanima u Crnoj Gori i prema našim sunarodnicima izvan nje, leži suština opstanka srpskog naroda u Crnoj Gori na način da doprinosi na oba kolosjeka i da to bude prednost i srpskog naroda i države Crne Gore a ne povod za nove progone i sukobe.
Aleksa Šantić kaže: „Mi znamo sudbu i sve što nas čeka“, u istoimenoj pesmi. Šta donosi budućnost za srpski politički činilac na Balkanu?
– Šantić je proročki napisao kako će se i naši grobovi boriti sa onima koji žele da nas unište. Mi znamo dokle sežu naši grobovi, znamo šta su nam neprijatelji radili i šta bi opet bili spremni da nam rade ukoliko bi došli u priliku. Imajući to saznanje uvijek u podsvjesti, ono ne treba da nas zarobi i zatvori prema svijetu. Naprotiv, mi treba da radimo najbolje što možemo da u državama u kojim živimo uslovi života budu najbolji mogući za sve ljude, ne samo za naše sunarodnike. Da s našim susjedima razvijamo napredne ideje koje će omogućiti zajednički prosperitet čitavom regionu, da shvatimo da ma šta se dešavalo hiljadama kilometara odavde, mi ćemo ostati tu da živimo jedni s drugima, i da ako mi jedni drugima ne pomažemo, nego dopuštamo da nam neko sa strane pomaže u borbi jednih protiv drugih, nećemo ići naprijed. Mislim da je Srbija to shvatila prva i mi vidimo da ideja Otvorenog Balkana počinje da živi. Srpski narod ima najviše potencijala da iznese tu priču, da bude bolje i nama i svima koji tu žive. Samo drugi moraju da preskoče barijere koje imaju u svojim glavama. Mi taj problem nemamo.
Autor Nikola Jović
Izvor Pečat, 5. maj 2022.
Foto: Snimak ekrana
BONUS VIDEO:
