Je li Ukrajina pred porazom u Donbasu?

Zelenski i njegovi zapadni gospodari klade se na dve stvari: mobilizaciju za povećanje broja vojnika na milion ljudi i na masovne isporuke zapadnog oružja. Pa je li to moguće?

Više od tri mjeseca je prošlo od kada je Moskva odlučila da se igra otvorenim kartama i da se odbaci ono za mnoge iritirajuće „naši zapadni partneri“, iako su ruske ponude za suradnju uvijek bile na stolu, pa je s njihove strane taj eufemizam bio iskren. Ali sve je bilo uzalud i na kraju se moralo dogoditi neminovno i to na teritoriji susjedne i „bratske“ zemlje.

Ipak, Sjedinjene Države i njihovi saveznici su ti koji vode tri rata protiv Rusije u isto vrijeme. „Vrući“, ekonomski i propagandni. “Vrući” rat ruskoj vojsci ide dobro, iako sporije nego što su mnogi očekivali. Više o tome kasnije. Ekonomski rat protiv robusne ruske ekonomije, temeljene na realnom sektoru u bogatstvu prirodnih resursa, iskreno propada. Naravno, Rusija doživljava znatne poteškoće. Ali one nisu kritične. Prave međunarodne blokade zapravo nema, prije svega zbog pozicije Indije, Kine, Pakistana Irana i mnogih drugih zemalja. S druge strane, zapadni sudionici sankcija doživljavaju ogromne poteškoće, uključujući nagli porast inflacije i pad životnog standarda stanovništva.

Zato ratom na informativno-propagandnom frontu SAD i njihovi saveznici nastoje kompenzirati neuspjehe na druga dva fronta. Otvorene laži o situaciji u Ukrajini se na temelju modernih digitalnih tehnologija repliciraju u gigantskim razmjerima. Dezinformacije se iz pomoćnog alata politike pretvaraju u učinkovito ratno oružje. Laž, multiplicirana u takvim razmjerima, postaje stvarnost na temelju koje cijele države formiraju svoju politiku.

Zataškavanje poraza

Ako čitate ili slušate što Kijev i zapadni „stručnjaci“ pišu i govore o neprijateljstvima u Ukrajini, imate osjećaj da Oružane snage Ukrajine idu iz pobjede u pobjedu, a ruska vojska je na rubu potpunog poraza. Nedavno je zastupnik Državne dume Rusije iz frakcije Komunističke partije s popularnim ukrajinskim prezimenom Juščenko, posjetio Donjeck. Odatle se vratio u šoku, ne samo od onoga što neonacisti rade, redovito granatirajući gradove regije teškim oružjem, već je još više šokiran razornom propagandom Kijeva. Gledajući ukrajinsku televiziju, stekao je dojam da se ukrajinska vojska već približava Moskvi. Čak je nazvao Moskvu kako bi se uvjerio da ruski glavni grad nije opkoljen kijevskim snagama.

Predaja 2500 tisuća boraca Oružanih snaga Ukrajine i nacističke pukovnije „Azov“ u Mariupolju prikazana je gotovo kao pobjeda Kijeva. New York Times tvrdi da su borci Oružanih snaga Ukrajine hrabro završili svoju borbenu misiju, a tek nakon toga je započeo proces njihove “evakuacije” ili “spašavanja”, navodno pod potpunom ili djelomičnom kontrolom Kijeva. Tako se prikazuje katastrofalan poraz u ključnom strateškom smjeru. Tisuće vojnika i časnika Oružanih snaga Ukrajine i nacionalnih bataljuna u Mariupolju položilo je oružje, podiglo bijele zastave i predalo se. Nema tu nikakve „evakuacije“. Oni su ratni zarobljenici. Ali sama predaja je u Kijevu prikazana kao manifestacija herojstva.

Veliki porazi se potpuno zataškavaju. Nedavno su Oružane snage Ukrajine pokrenule napade na položaje ruske vojske na jugu Ukrajine. U bitku je bačeno na desetke tenkova. Najvjerojatnije, među 200 borbenih vozila koje je nedavno isporučila Poljska. Ruska avijacija i topništvo uništili su u ovoj bitci 26 tenkova. U Kijevu i na Zapadu o tome se potpuna šutnja.

Od Vijetnama do Ukrajine

Istina, dijelom je za to kriva i Rusija, koja je samo kratko objavila vijest da su dva velika napada na Herson odbijena, uz znatne gubitke neprijatelja. Nema snimki uništene tehnike, palih neprijateljskih vojnika i toka samih neprijateljstava. To možete naći tek na Telegramu, kao što su objavili neki sudionici ovih borbi, ali je na Telegramu za mnoge nepregledno i teško pronaći željeni sadržaj u stotinama objava dnevno na svakom od kanala.

Kijevska propaganda i stotine zapadnih „vojnih stručnjaka“ iskreno lažu. Propagandni stroj Kijeva i Zapada mora stvarati sliku stalnih pobjeda. Nitko neće trošiti novac na vojsku koja trpi poraz. Stoga su “pobjede”, čak i na papiru ili na društvenim mrežama, najvažniji uvjet za nastavak vojne i ekonomske potpore režimu u Kijevu.

Laži i dezinformacije od strane SAD-a i njihovih saveznika njihova su uobičajena sredstva propagandnog ratovanja. “Ozbiljne publikacije” i “ozbiljni analitičari” lažu bez prestanka. Ali najupečatljivije je da oni koji stvarno oblikuju američku vanjsku politiku vjeruju u svoje laži.

Američki predsednik Džo Bajden (Foto: AP Photo/Evan Vucci)

Pokušavajući prevariti svjetsku zajednicu, varaju, prije svega, sebe. Tako je bilo i tijekom Vijetnamskog rata, tako je bilo i u svim ratovima koje je Amerika vodila, bilo da se radilo o Iraku, Afganistanu, Libiji ili Siriji. S karakterističnom američkom arogancijom, sigurni su da je njihova slika svijeta jedina istinita. Prava slika svijeta ih baš i ne zanima. Ali to predodređuje lanac poraza SAD-a u svim ratovima posljednjih desetljeća. Otprilike ista stvar se događa sada u Ukrajini.

Naravno, u Sjedinjenim Državama postoje analitičari realnog razmišljanja, na primjer, istaknuti stručnjak za Rusiju, umirovljeni časnik marinaca Skot Riter. Čini se da su njegove procjene situacije u Ukrajini najpouzdanije. Ali ni on ni drugi pošteni analitičari poput njega ne određuju vanjsku politiku Sjedinjenih Država i njihovih saveznika.

Tok ruske operacije

Svjetsko javno mnijenje prisiljeno je tvrditi da spor razvoj ruske ofenzive pokazuje da je ruska vojska na izmaku i to nagovještava njen skori poraz. Da bismo razumjeli istinitost takvih tvrdnji, potrebno je razjasniti ciljeve ruske operacije.

Ti su ciljevi definirani u izjavi predsjednika Putina na dan početka operacije. To je zaštita interesa ruskog govornog područja Donbasa i puna kontrola nad teritorijama Donjecke i Luganske Narodne Republike, demilitarizacija ili neutralni status  Ukrajine i denacifikacija, odnosno likvidacija fašizma u Ukrajini. Cilj okupacije cijele zemlje i promjene režima nije bio postavljen i nije postavljen ni sada.

Možda će biti tako, ako se pokaže da je Kijev pripremao nuklearna oružja za sada  u Nuklearnom institutu u Harkovu i nuklearnoj elektrani u Zaporožju, jer će se onda morati zauzeti sva nuklearna postrojenja, a dvije nuklearne elektrane su na samom zapadu zemlje. Ali i to bi bila vojna akcija, a ne brisanje Ukrajine s političke karte svijeta, jer je Moskva više puta isticala da je neotuđivo pravo naroda ove zemlje da određuje sastav vlasti u Ukrajini.

Svi ovi ciljevi mogli su se postići pregovorima na samom početku operacije, uz uvjet političke volje i zdravog razuma u Kijevu. Bilo je jasno da Kijev ne može zadržati Donbas. Demilitarizacija bi se sastojala u usvajanju izvanblokovskog statusa. Denacifikacija bi se provela s usvajanjem skupine zakona koji zabranjuju nacističku i ideologiju Stepana Bandere. Dakle, ništa posebno teško ili nemoguće. Na razgovorima u Istanbulu sredinom marta gotovo su se i dogovorili. Ali tada su zapadni gospodari Ukrajine krenuli u produžavanje sukoba kako bi uništili Rusiju. Zapravo, ovaj plan se pripremao najmanje osam godina, najvjerojatnije i dulje.

Ratni paradoks

Dakle, odbijajući učinkovite pregovore s Rusijom, Kijev i njegovi vlasnici su se kladili na vojnu pobjedu nad Rusijom. Odlučeno je boriti se „do posljednjeg ukrajinskog vojnika“. Ciljevi rata su se promijenili i to nije krivnja Rusije. Bili su prisiljeni nastaviti započeti posao.

Zašto se ofenziva u Donbasu i u regiji Harkov sporo razvija? Ovo se pitanje predstavlja gotovo kao poraz ruske vojske. Ali nitko, od samog početka nije ni odredio vremenski okvir za operaciju. Ruskoj vojsci se ne žuri. Činjenica je da je ključna zadaća koju je vojsci dodijelilo političko vodstvo Rusije maksimalno smanjenje gubitaka među njezinim jedinicama i civilnim stanovništvom, kao i minimalno uništenje civilne infrastrukture. To je ono što predodređuje „sporu“ taktiku ruskih trupa. Dolazi do paradoksalne situacije kada obrambene snage Ukrajine uništavaju ono što navodno štite. A trupe koje napreduju, a to je ruska vojska, zainteresirane su za smanjenje štete na civilnim objektima.

Ukrajinski vojnik a automobilu sa ruksacima, Severodonjeck, maj 2022. (Foto: RICK MAVE/SOPA IMAGES//SHUTTERSTOCK)

Ovaj se paradoks može lako objasniti, jer Oružane snage Ukrajine značajnim dijelom čine stanovnici zapadne Ukrajine.

U Oružanim snagama Ukrajine jasno shvaćaju da ne mogu zadržati te teritorije. Stoga, u obračunu s ruskom vojskom, niti ne razmišljaju o cijeni za civilno stanovništvo. Štoviše, namjerno postavljaju vatrene položaje u klinike, bolnice, škole, stambene zgrade, znajući da ruska vojska maksimalno nastoji izbjeći gađanje takvih objekata. Otuda i podla taktika korištenja civilnog stanovništva kao živog štita, iako je to monstruozno kršenje pravila i običaja ratovanja. Čak ni SS trupe u nacističkoj Njemačkoj to nisu učinile. Ali licemjerni humanisti na Zapadu tvrdoglavo zatvaraju oči pred ovim.

Postoje i drugi razlozi za sporo napredovanje ruske vojske. Jedna od njih je da se ruska vojska oduvijek pripremala za sukob s NATO paktom. Mogućnost sudara s ukrajinskom vojskom najvjerojatnije nije ozbiljno ni uzeta u obzir.

Veliki problem

U međuvremenu, uz aktivnu pomoć Sjedinjenih Država, Oružane snage Ukrajine postale su šesta najjača vojska u Europi. Ali to je prema formalnim pokazateljima, odnosno prema broju i dostupnosti oružja. No, po razini borbene sposobnosti, Oružane snage Ukrajine možda su postale prva vojska u Europi, budući da se dugi niz godina namjerno pripremaju za rat s Rusijom. Rusija se, s druge strane, počela pripremati za sukob tek tri do četiri mjeseca prije početka sukoba, kada je postalo potpuno jasno da se Oružane snage Ukrajine spremaju za udar na Donbas i, vrlo moguće, na Krim.

Do tada su stvorene najmoćnije utvrde u Donbasu, brigade Oružanih snaga Ukrajine bile su dobro opremljene osobljem i oružjem, prošle su temeljitu vojnu obuku, uključujući i pod vodstvom američkih i britanskih instruktora. Individualna obuka vojnika regularne ukrajinske vojske nije bila loša. Ukrajinci su po svemu kao Rusi, pa i po vještinama ratovanja. Povijesno gledano, Kijev je majka ruskih gradova. U Oružanim snagama Ukrajine oficiri s ruskim prezimenima čine najmanje trećinu. A u ruskoj vojsci trećina vojnika i oficira ima ukrajinska prezimena. Ovo više liči na građanski rat. Borbene tradicije Ukrajinaca imaju stoljetni karakter. Dakle, za Rusiju tvrdoglavost ukrajinske vojske nije iznenađenje. Oni su kao i Rusi ili su toliko izmiješani da su razlike neznatne. Mnogi  će reći da su oni zapravo Rusi, ali etnogeneza bilo koje od današnjih nacija je vrlo nezahvalna tema, pa ću je odmah presjeći. Time neka se bave pećinski nacionalisti, kako ih zove ruski predsjednik.

Veliki je problem što su vojnici Oružanih snaga Ukrajine bili podvrgnuti višegodišnjoj indoktrinaciji u duhu pomahnitale rusofobije. Osam godina vojnicima i oficirima Oružanih snaga Ukrajine govorili su da su im Rusi neprijatelji. Tome moramo dodati kontrolu nad vojskom od strane fanatičnih neonacista. Divizije i jedinice su pune neonacista, koji pod prijetnjom smrću ne dopuštaju vojnicima i oficirima predaju, pa čak ni povlačenje. To su nekakvi unutarnji „zaštitni“ odredi.

Nije nikakva tajna ni korištenje takozvanih „borbenih droga“, odnosno sredstava koja pomažu u održavanju borbene sposobnosti vojnika u najtežim trenucima. Ima ih koliko hoćete, a koristio ih je ISIL, gdje je to, barem po Kur’anu, „haram“, pa zašto ne bi i Azov i njima slični.

Šta dalje?

Tijekom vojne operacije ruske trupe su brzo i gotovo bez krvoprolića zauzele Herson i veći dio regije Zaporožje, onaj na jugu. Ovo je veliki strateški uspjeh. Rusija ponovno dobiva izravnu kopnenu vezu s Krimom. To značajno smanjuje vrijeme putovanja i smanjuje troškove isporuke tereta na Krim. Glavne luke Mariupolj i Berdjansk na Azovskom moru i Herson na Crnom moru su pod ruskom kontrolom. Okupacija Hersonske regije znači obnovu Sjevernokrimskog kanala, kojim je voda iz Dnjepra dolazila na Krim. A to je od presudne važnosti za oživljavanje krimske poljoprivrede.

Sada ruska vojska rješava strateški zadatak proboja u divovsko obrambeno područje u zapadnom dijelu Donbasa, koje su Oružane snage Ukrajine stvarale osam godina. Napredak je spor zbog zadaće koja je dodijeljena postrojbama da što više smanje gubitke. Stoga se prvo položaji Oružanih snaga Ukrajine obrađuju topništvom i zrakoplovstvom, a zatim dolazi pješaštvo. Ako se  naiđe na aktivni otpor, onda se staje. Identificirani vatreni položaji ponovno se obrađuju zrakoplovstvom i topništvom. I tako, ako treba, nekoliko puta. Napredak je spor, ali gubici su minimalni.

Moral ruske vojske je visok. Ovo je dobro uvježbana vojska. Razumije za što se i protiv čega bori. Činjenica da se bori protiv nacizma, što je već u krvi ruskih naroda, uvelike podiže moral vojske. A epizode ruganja ruskim ratnim zarobljenicima od strane nacista ruske vojnike čini još tvrdoglavijima u borbi.

Ruskoj vojsci ne nedostaje moderne vojne opreme, streljiva, hrane i medicinske potpore. Ruska granica je u blizini. Naravno, kao i u svakom ratu, javljaju se problemi, nedostatak određenih sredstava za ratovanje, kao npr. dronova, ali ti problemi su rješivi.

Brojnost ruske vojske

Tvrdi se da je glavna slabost ruske skupine u Ukrajini njezin nedovoljan broj. Kažu da to objašnjava povlačenje ruskih vojnika s položaja oko Kijeva i Harkova, zarobljenih u prvoj fazi operacije. Ali teorija ratovanja pretpostavlja maksimalnu koncentraciju snaga u smjeru glavnog napada. A ruske trupe bile su jako razvučene po golemom teritoriju Ukrajine. Sada su usredsređene. I strateški zadatak se promijenio i sada on više nije zauzimanje velikih gradova, već poraz Oružanih snaga Ukrajine, što omogućava da se riješe sve druge zadaće, uključujući i oslobađanje Donbasa.

Problem nedovoljne veličine vojske se do danas nije pojavio. Osnovana je prije mnogo godina, kada su svi govorili da Rusija nema vanjskih neprijatelja. Stoga, govorili su, nema smisla održavati veliku vojsku. Smanjena je na milijun ljudi, iako u stvarnosti sada nema više od 850 tisuća ljudi, a oko 350 tisuća u kopnenim snagama. To je nedovoljno za najveću državu na svijetu s ukupnom dužinom granica od 60.000 kilometara, uključujući 19.000 kilometara kopnene granice.

Ruski vojnik u Ukrajini na borbenom oklopnom vozilu (Foto: AFP / Anadolu Agency)

Međutim, broj vojnika nije presudan. Uostalom, moderno ratovanje vode prvenstveno topništvo, zrakoplovstvo i raketne snage. Mase pješaka ne sjede više u rovovima i ne trče preko polja u napad. Postoje snage za specijalne operacije. A njih je po definiciji malo.

Situacija na terenu

Što se tiče opće situacije na frontama, na sjevernom boku, u regiji Harkov, i na južnom krilu, u Hersonskoj oblasti, ruske trupe uglavnom su angažirane na obuzdavanju snaga Oružanih snaga Ukrajine. Likvidacija moćne skupine Oružanih snaga Ukrajine i Azova u Mariupolju, gdje je ukupno zarobljeno više od 4.000 vojnika, dramatično je promijenila stratešku situaciju na jugu. Počela je intenzivna obnova mirnog života, otklanjanje posljedica razaranja i oživljavanje ekonomije.

Glavne borbe vode se u Donbasu na području Severodonjecka, Slavjanska, Kramatorska. I tamo je napredak spor, ali postojan. Grupacija Oružanih snaga Ukrajine podijeljena je na nekoliko dijelova. Stvara se potpuno opkoljavanje niza jedinica Oružanih snaga Ukrajine u „kotlove“, a zatim dolazi do njihovog postupnog poraza. Kao što se dogodilo u Mariupolju.

Vojni vrh Ukrajine shvaća opasnost od „kotlova“. Međutim, političko vodstvo, Zelenski i njegova pratnja, kao i njihovi američki i britanski savjetnici, zabranili su povlačenje trupa. Potrebna im je stalna potvrda uspjeha otpora ukrajinske vojske, pa čak i, ako je ikako moguće, njezinih pobjeda. To je od velike političke važnosti, jer iluzija uspjeha osigurava nastavak isporuke oružja Ukrajini i nametanja sankcija Rusiji. Sama činjenica da tisuće Ukrajinaca besmisleno gine u kotlovima ne zanima vrh Ukrajine i njihove zapadnjačke pokrovitelje. Vodi se rat „do posljednjeg Ukrajinca“.

Dalji otpor?

Zelenski i njegovi zapadni gospodari klade se na dvije stvari: mobilizaciju za povećanje broja vojnika na milijun ljudi i na masovne isporuke zapadnog oružja. Pa je li to moguće?

Kažu da će do ljeta Ukrajina, tijekom 4. vala mobilizacije, moći povećati broj Oružanih snaga na milijun. Brojka je impresivna, budući da sastav ruskih trupa u Ukrajini ne prelazi 180 do 200 tisuća ljudi.

Mobilizacijski potencijal Ukrajine prije izbijanja neprijateljstava procijenjen je na 900 000 ljudi. Slijedom toga, koš jedan milijun više nije moguće mobilizirati. U isto vrijeme, do 10 milijuna građana Ukrajine odavno je otišlo raditi u Rusiju i Europu i očito se ne žele vratiti. Štoviše, radi se o najsposobnijim ljudima i vojnog uzrasta. Onda je nakon izbijanja neprijateljstava, više od šest milijuna ljudi otišlo je u inostranstvo. Uključujući mnogo vojno sposobnih muškaraca.

Stanovništvo Ukrajine 1991. je procijenjeno na 45 milijuna ljudi. No, kao rezultat odlaska ljudi u inozemstvo na rad i povećane smrtnosti zbog socio-ekonomske politike, uz dio Donbasa i Krim koji su otišli iz Ukrajine, stanovništvo se smanjilo na 30-35 milijuna. Prema nekim procjenama i do 25 milijuna. Odnosno, potencijal za mobilizaciju naglo je opao. Često se pozivaju ljudi koji nikada nisu držali oružje u rukama i iz zdravstvenih razloga uopće nisu sposobni za borbu.

Ali pretpostavimo da je mobilizirano nekoliko stotina tisuća ljudi. Te ljude treba odjenuti u vojne uniforme, dati im pancire i kacige. To su gigantski troškovi. A ima li zaliha uniformi i opreme? Često se panciri moraju kupiti o vlastitom trošku. Legendarna ukrajinska korupcija hara i dalje i tamo nema „pruske dicipline“.

Rezerviste je potrebno hraniti najmanje dva puta dnevno. Čak i na mjestima formiranja mogu se praviti obroci. Ali u ratnoj zoni situacija je sasvim drugačija. U Donbasu se garnizoni Oružanih snaga Ukrajine grade već osam godina. Ali za tek pristigle snage mora se sve graditi ispočetka. Suhi obroci ili poljske kuhinje. Ali i to treba dopremiti i pripremiti. Postoje li mobilizacijske rezerve za poljske kuhinje? Teško. U zapadnim vojskama nema poljskih kuhinja. Imaju suhe obroke. Ali da biste pripremili suhe obroke, morate imati cijelu industriju, a ni nje nema.

Nema kadra

Potrebno je održavati higijenu i redovito prati ili mijenjati uniforme. Potreban je sustav medicinske skrbi, od bolničara na frontu u do bolnica u pozadini, pa sustav za evakuaciju ranjenika. Trebaju i oficiri koji će svim tim upravljati. Ali za tako veliko, peterostruko proširenje vojske jednostavno nema kadra. Svi koji mogu zapovijedati odavno su na frontu. Većina ih je već poginula ili su ranjeni.

Nedostatak goriva i streljiva, umor vojnika, nedostatak kvalificiranih vojnih stručnjaka, nedostatak zračne podrške, kolosalni logistički problemi, sve to ignoriraju oni koji tvrde da će Oružane snage Ukrajine dobiti nove snage.

Ali glavno je da se moderno ratovanje razlikuje od onog u Drugom svjetskom ratu. Uloga pješadije je naglo opala. Da, tu su ulične borbe, uzimajući u obzir varvarsku strategiju Oružanih snaga Ukrajine i pretvaranje gradova i sela u uporišta, a one zahtijevaju pješadiju. Ali odlučujući faktor u modernim bitkama je tko kontrolira zrak.

Zrakoplovstvo Oružanih snaga Ukrajine uglavnom je poraženo na aerodromima već u prvim danima operacije. Preživjele zrakoplove uništili su snažni ruski sustavi protuzračne obrane i borbeni zrakoplovi. Nedavno su se u zraku ponovno počeli pojavljivati ukrajinski ratni zrakoplovi. Oni su očito dio od otprilike 70 borbenih zrakoplova sovjetske proizvodnje koji su pripadali Poljskoj, Rumunjskoj i nizu drugih bivših saveznika SSSR-a. Ali to su jako zastarjeli zrakoplovi koji ne mogu dobiti pristojno održavanje zbog činjenice da je mreža aerodroma u Ukrajini uništena.

Ukrajinski avion SU-25 u niskom naletu (Foto: Creative Commons)

Aktivnosti ukrajinskog ratnog zrakoplovstva svode se na to da pokažu da Kijev ima borbene zrakoplove. Oni praktički ne igraju nikakvu ulogu u tijeku neprijateljstava i puno su inferiorniji od ultramodernih ruskih borbenih aviona. Svaki pokušaj ukrajinskih pilota da se uključe u borbu se pokazao kao samoubilački.

Sustavi protuzračne obrane Ukrajine srednjeg i dugog dometa uništeni su gotovo u potpunosti. To ne dopušta pokrivanje mjesta razmještaja trupa i velikih vojnih objekata od napada ruskih zrakoplova i krstarećih projektila. Ono što imaju Ukrajinci u ogromnim količinama, složeni su i nepouzdani sustavi. Djeluju do visine od 5 kilometara, što oštro ograničava njihovu učinkovitost.

Omjer gubitaka ruske i ukrajinske vojske je otprilike 1 prema 5. Omjer ratnih zarobljenika je 1 prema 10. Ovog trenutka je više od 8000 ukrajinskih vojnika u zarobljeništvu u Rusiji. U Ukrajini ima 500 do 700 ruskih zarobljenika. Štoviše, ako su ruski vojnici bili zarobljeni na početku neprijateljstava, sada su se gubici ruskih vojnika smanjili, ali u Oružanim snagama Ukrajine proces predaje je u porastu. Kako se mobilizirani vojnici pojavljuju na fronti, a oni ne gore od želje za borbom i umiranjem, uz česte bijegove oficira, očito će se povećati broj zarobljenih ukrajinskih vojnika.

Kvalitet upravljanja

Zapovjednik operacije ruskih trupa je general Dvornikov. Ima 60 godina i prošao je sve korake vojne službe, od zapovjednika voda do zapovjednika jedne od četiri ruske vojne oblasti. Dvornikov ima pravo borbeno iskustvo. Zapovijedao je skupinom ruskih vojnika u Siriji u najtežem razdoblju, kada su se teroristi Islamske države približili Damasku.

Zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine, general Zalužni, 48 godina, već je proizvod NATO obrazovanja. Zapovjedno iskustvo mu je specifično. Uostalom, svih ovih godina Oružane snage Ukrajine „borile su se“ s milicijama Donbasa. Ali taj je rat imao čisto pozicijski karakter, što ga oštro razlikuje od sadašnje faze svojom velikom pokretljivošću i nedostatkom prve crte bojišnice.

Zapadne isporuke oružja su važne. Ali u pozadini činjenice da je 1.500 topova i minobacača Oružanih snaga Ukrajine već uništeno, pojava 89 američkih haubica neće donijeti prekretnicu u neprijateljstvima. Moderni američki zrakoplovi neće biti dani Kijevu. Skupi su, a obuka pilota traje godinama. Tenkovi sovjetske proizvodnje iz arsenala Poljske su od prije 30 godina. Moderni zapadni tenkovi lak su plijen ruskih jurišnih zrakoplova. Teško zapadno oružje, o kojem se toliko govori kao o jamstvu neizbježne pobjede Oružanih snaga Ukrajine, tek treba isporučiti. Od Lavova, glavne točke opskrbe zapadnog oružja, do crte bojišnice u Severodonjecku je više od tisuću kilometara. I to uz potpunu zračnu nadmoć ruskog ratnog zrakoplovstva. Kako će se to isporučiti na istok? To je nemoguća misija i samo dolijeva ulje na vatru propagande. Iste one u kojoj su Kijev i Zapad jako dobri, ali na bojnom bolju i u ekonomskom ratu su prava katastrofa.

Rusija se ne bori protiv Ukrajine, nego protiv NATO pakta, koji koristi Oružane snage Ukrajine kao svoje pomoćne snage. Bez vojne, političke, informacijske i propagandne potpore Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, sukob bi odavno završio. Sjedinjene Države namjeravaju potrošiti 40 milijardi dolara na produljenje „vruće“ faze borbe u Ukrajini. Ovo je gigantski iznos koji pokazuje da je „rat do posljednjeg Ukrajinca“ glavni prioritet američke vanjske politike.

 

Neznatno skraćena verzija teksta objavljenog na sajtu alterminfo.blogspot.com

 

Naslovna fotografija: Tass/Reka Aleksandr

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u