„Bože! Zar pored sve venecijanske lepote da uživam i u ruskim narodnim pesmama!”, ozarih se ljuljuškajući se na talasima u brodiću koji me je sa ženama u narodnim nošnjama vodio na otvaranje Bijenala u Veneciji 7. maja 2015. godine.
„A odakle ste, iz Moskve ili Petera?”, nisam odolela da im ne pokažem naklonost. Sve do jedne zarile su poglede pune mržnje u mene: „Mi smo iz Ukrajine!” Shvatih da baš ne razlikujem ukrajinski od ruskog, a i da one nisu gošće na otvaranju, već da rade u Italiji.
Kako je brodić prilazio rivi kojom svi novinari (preko 6.000 na otvaranju), umetnici i kuratori celoga sveta moraju da prođu da bi došli do glavnog izložbenog prostora u Đardinima, preglasna muzika ih je nadjačavala. Dolazila je iz njihovog nacionalnog paviljona Ukrajine koji je te godine dobio mesto, udarno kakvo niko nikad nije za 127 godina ove najstarije i najuglednije manifestacije umetnosti na svetu!
Ukrajina nema svoj paviljon u Đardinima, i do te godine je iznajmljivala neki udaljeni prostor. Sa bine su probijane i moždane opne: svi su ekstatično skakali i vikali „Slava Ukrajini!”, tako da se moj performans „Da prežive deca Donbasa” uopšte nije čuo. Srećom po mene jer bih se danas baškarila na dnu venecijanske lagune.
Paviljon Ukrajine, ogroman koliko god je mogao da bude na rivi crnog metalnog krova bio je ekstremna estetska agresija u javnom prostoru (i to najlepšem na svetu). Zato sam odmah prepoznala „umetnika”: bio je to onaj isti koji je 2011. godine usred Đardina, a ispred svog paviljona, izložio – tenk! Doduše, prevrnut i „pretvoren u dolap” (iako se to nije videlo, za razliku od njihovih „nevidljivih” aviona).
Po istom „umetničkom” konceptu, zidovi paviljona bili su od stakla, odnosno providni, jer su umetnici Ukrajine želeli da izraze „transparentnost budućnosti njihove zemlje”. A da slučajno ne skrenu sa zadatog im puta, sokolio ih je ogroman natpis na paviljonu „Nada” (treba li reći – na engleskom).
Odmah je bilo providno da nema nade za budućnost Ukrajine: „umetnik” će je iskoristiti za svoj rad protiv Rusije, a onda će je rasparčanu podeliti nacionalnim muzejima. Kao i da je rusofobija fokusirana na Putina (Filip Markijevič u paviljonu Luksemburga „daje model za Evropu u kojoj brojne nacije stvaraju identitet zemlje”, a ko joj smeta pogledati na fotografiji).
„Umetnost” ovog velikog „umetnika” je toliko moćna da preti da nadmaši totalnu „umetnost” prvog „umetnika” svetske reputacije, koga je takođe finansirao globalni (tada su mu tepali „krupni”) kapital, a koji je na Bijenalu izveo instalaciju (1934. godine pod od mermera u paviljonu Nemačke).
Razbijanje, cepanje, uništavanje zlatnog trojstva klasične estetike (lepo, dobro, istinito) u biti su njegove poetike. Svestran je jer se bavi i digitalnom umetnošću (navođenja osiromašenog uranijuma na civile), moderan jer je dišanovac (samo proglasi „Pisoar je država…”) ali je i postmoderan, jer mu dela baš ne mirišu čoveštvom i imaju „otvoren” kraj.
Za poslednju osobenost možda nije loš primer instalacija „Montenegro” (treba li reći – na engleskom) koja je prekrila paviljon SCG 2005, koja se 2015. u paviljonu Crne Gore „pretvorila u priču o naciji”, a osećaj pripadanja toj naciji „vodi sadašnjost i biće konstanta u budućnosti”. Međutim, pojavio se pravi umetnik, genijalni Amfilohije…
Umetnički direktor ovog 56. Bijenala (a i svih značajnih zapadnih bijenala), Envezor odredio mu je temu „Sve budućnosti sveta”, ali selekcijom dokazao da, po njemu, postoji samo ona za globalni kapital (od 136 učesnika, 128 je predstavljalo najbogatije galerije i samo 26 umetnika nije bilo sa Zapada). Od dve učesnice iz Rusije jedna je, naravno, iz „Šta raditi”, a druga se bavi postsovjetskom Rusijom i socijalnim vrednostima.
Bijenale u Veneciji je osnovano sa zvaničnim ciljem „da se zamisli budućnost”, a stvarnim da likovna umetnost značajno pomogne da budućnost sveta bude baš onakva kakvom su je zamislile vodeće svetske nacije (od 1989. do 24. februara 2022. bila je samo jedna nacija). Iako je Bijenale imalo i otvoreno ispoljavanje političkih stavova (1977. je podržalo proteste u socijalističkim zemljama), politiku vodi kao pravi „stari Latin”. Nikad čulo za političku pristrasnost i jednoumlje: posvećeno je samo čistoj umetnost (kopiranje „Pusi rajot” 2013. na otvaranju paviljona Kanade bilo je samo zato što su to najbolje rok performerke).
Direktor Paolo Barata je za The Art Newspaper Russia ponosno izjavio da „nikada nijedna zemlja nije iskoristila paviljon za otvorenu političku propagandu!” U šta, po njemu, ne spada dodeljivanje paviljona u prestižnom Arsenalu terorističkoj tvorevini na jugu Srbije jer „Kosovo se odmah po proglašenju prijavilo za učešće”!
Na istom „umetničkom” konkursu sigurno je i Tajvan dobio paviljon tik uz Duždevu palatu, (sa kojeg bi drugog mesta i mogao da daje najskuplje kataloge i poklone novinarima). I Tibet sa sve monasima… Katalonija, Vatikan (ne, ne, on je dobio status po pozivu).
Politički značaj Bijenala u Veneciji je nemerljiv, ne samo zato što ima milion posetilaca iz celoga sveta, nego što je to zlatan milion, onaj koji kroz umetnost određuje sudbinu sveta. Zato je jasno zašto se svaka teritorijica, koja je digla nožicu da postane suverena zemlja, upinje da učestvuje makar i u pratećim programima. Kao i kakvu veleizdaju predstavlja i samo nedostojno (a da se ne govori o ruženju nacije) predstavljanje jedne zemlje u njenom nacionalnom paviljonu (ali to je već za sabrana dela).
A da Rusija nije bila svesna dubine i perfidnosti rusofobije potvrđuje i 56. Bijenale: u publikaciji koja se delila u paviljonu Rusije ističe se da „zapadni umetnički svet nema negativna osećanja prema Rusiji, naprotiv!”
Zato nisam ni morala da čitam najavu ovogodišnjeg Bijenala: znala sam da neće dozvoliti učešće Rusije (u paviljonu čiji je vlasnik!) i „da će na sve načine omogućiti ukrajinskim umetnicima da uprkos strašnom ratu u njihovoj zemlji učestvuju”.
Autor Ana Milovanović
Izvor Politika, 16. jun 2022.
Naslovna fotografija: EPA-EFE/Zsolt Czegledi
BONUS VIDEO: