N. Kecmanović: Šta će BiH u EU kad je već ima kod kuće?

Već i sama činjenica da Srbi, Hrvati i Bošnjaci u BiH složno hoće EU, ukazuje da ni tamo ni ovamo nešto ozbiljno nije u redu

Ima li bilo šta  u BiH ili u svetu u čemu se lokalni Srbi, Hrvati i Bošnjaci  slažu?  Jedni se uzdaju u SAD, drugi u Rusiju i Kinu. Srbi hoće u „Otvoreni Balkan”, a Bošnjaci neće. Bošnjaci grle migrante iz islamskih zemalja, a Srbi ih prevoze do hrvatske granice. Bošnjacima je Šmit v. p., a Srbima nije. Srbi i Hrvati hoće da protektorat ode, a Bošnjaci – ne. Kada biraju vakcine jedni hoće „Sinofarmovu” i „Sputnjikovu”, drugi „Fajzerovu” i „Moderninu”. Kada krenu na more, Hrvati biraju Jadran, Bošnjaci – Tursku, a Srbi – Grčku. Ne mogu da se slože ni da se ni u čemu ne slažu.

Ipak, postoji jedna jedina stvar u kojoj se Srbi, Bošnjaci i Hrvati u BiH slažu: svi hoće u EU. Međutim, put u EU za Balkance podseća na put u komunizam. Decenijama slušamo istu priču: ne samo da „Bosanci” čeznu za priključenjem, nego i Evropljani njih jedva čekaju. EU je tu bosansku čežnju decenijama koristila da „Bosance” tera na ustupke, a „Bosanci” su bili lakomi na pretpristupne fondove. Ali izgleda da je uzajamnom varakanju došao kraj.

Tokom tri meseca rata u Ukrajini EU je bumerang sankcijama prema Rusiji prešla put od partnera, preko vazala, do kolonije SAD. I umesto da se zabave o svom jadu (ekonomska kriza, bregzit, interne podele, politička marginalizacija) u koji ih je uvalila Amerika, evropski komesari brinu o (ne)miru i (ne)stabilnosti na Balkanu. Dok svet oplakuje EU, odande liferuju mrtvorođene ideje:  „EU u tri brzine” (Brisel), „Pakt o jugoistočnoj Evropi” (Berlin),  „Politička zajednici šira od EU i Balkana” (Pariz). Eno ga, i Leh Valensa predlaže da se EU rasformira i ponovo formira bez Poljske i Mađarske. Vučićev „Otvoreni Balkan” pokazao se životvornijim od tih jalovih evropskih planova, ali i izgovor da EU Balkancima odloži prijem.

I dok Amerikanci zamajavaju Evropljane projektima „na dugom štapu”, poput tečnog gasa i zelene energije koji će, bajagi, već krajem godine da zamene sibirski gas, kolonizovana EU hoće od Srba da napravi svoje podizvođače radova na zaokruživanju američkog dela multipolarnog sveta. Kinezi se šire po supsaharskoj Africi. Arapi su se prisetili da im je SSSR pomogao da se oslobode od zapadnog kolonijalizma. Bajden se muči da okupi Latinsku Ameriku na samitu u Kaliforniji, a Šolca i Šmita šalje na Balkan. Srpske zemlje im se čine lak plen da utvrde američku sferu gravitacije barem u Evropi. Na istom poslu je i bregzit-Boris sa posebnim punomoćjem SAD i iskustvom britanskih kolonizatora, ali Nemci su poslovično uporniji, temeljitiji i efikasniji.

Tako je Šolc bio u Beogradu sa zaoštrenim ultimatumom: „Ili ćete vi uvesti sankcije Rusiji ili ćemo ih mi vama.”  A njegov zemljak Šmit je krenuo u odlučujuću ofanzivu unitarizacije BiH pod dominacijom Bošnjaka protiv „separatizma” Srpske i „Herceg-Bosne”. Nije v. p. jer nije izabran u SB UN, a bonska ovlašćenja ne postoje u Dejtonskom ustavu, ali on se ponaša kao da jeste i da je sve po zakonu.  U svemu mu asistiraju Izetbegović, Džaferović, Turkovićeva, povremeno i on njima.  I sve po shemi: „Srbi su uvek bili ’mali Rusi’, a orijentalni Bošnjaci su postali najzapadnjaci koji, veli Bakir, „u džamijama čuvaju Bosnu” . Jeste da se i Dodik nerado usaglašava u Predsedništvu, ali kada oni rade isto, nije isto. Oni hoće jedinstvenu Bosnu, a on da entiteti budu samostalni po Dejtonu.  Već 28 puta su se izjasnili za sankcije Rusiji u ime BiH, uprkos tome što se srpski član Predsedništva svaki put službeno ogradio i njihova izjašnjenja učinio nevažećim.

No, u rusofobnoj histeriji na kolektivnom Zapadu sve prolazi što je protiv Rusa i Srba, pa se Šmit ne libi da sankcioniše ministre RS ( Šeranić) i HB (Čavara), jer opstruišu jedinstvo BiH, da se meša u finansiranje  izbora, da deli žute i crvene kartone, za koje u Banjaluci  ne haju. Dodik uzvraća: „Prema Šmitu treba primeniti zakon o ekstradiciji, što važi za strance koji se ogreše o domaće zakone.” Elem, što se BiH više spolja silom integriše, to se iznutra više spontano dezintegriše. A odnos kolektivnog Zapada prema prema Srbima podseća na onaj s početka 90-ih, koji je i izazvao građanski rat. Kada god im Dodik kaže da neće da trpi bošnjačku dominaciju, oni mu „zbog separatizma” podvuku ime na crnoj listi. No, ima i tamo bar jedan pametan sa autoritetom da kaže.

„Mi se ponašamo kao da pokušavamo da nateramo Srbe da se vrate u mitsku Bosnu koja nikad u istoriji nije postojala. Ne postoji bosanski jezik. Ne postoji bosanska kultura. Bosna je administrativna jedinica koja sadrži Hrvate, muslimane i Srbe, veštački stvarana kao poddeo koju su zapadne države glupo priznale kao državu  1991. Da ste pogledali istoriju Srba, videli biste da su se oni 600 godina borili da ne budu pod dominacijom muslimana. I zašto je trebalo da SAD promene sopstveni princip samoopredeljenja i da ih bombarduju? Zašto ih naši mediji nazivaju ’separatistički Srbi’? Od čega se oni to odvajaju  i da li je to nešto ikada postojalo?”  Tako je 2014, govorio Henri Kisindžer, Amerikanac nemačkog porekla, koji je svojevremeno pomirio SAD i Kinu, a bar jednom godišnje sedi sa Putinom.

Danas je, međutim, na čelu SAD umorni predsednik, EU predvodi kancelar koji ne vlada ni u svojoj stranci, u Sarajevu je predstavlja nemački turista. Svi nedorasli i domaćim, a kamoli svetskim poslovima. De Golove evropatriote „od Atlantika do Urala” zamenili su Bajdenovi potrkuši. Nikada EU nije imala manji kapacitet da se širi i nikad nije bila manje privlačna bosanskim mušterijama. Čak i štancane milione evra iz pretpristupnih fondova rapidno guta inflacija da bi ih zamenio dolar, koji uzmiče pred rubljom i juanom. Najzad, kada si kandidat, Brisel traži da se u svemu prilagođavaš politici EU, a kada si unutra onda svako radi po svom, baš kao i u BiH. Već i sama činjenica da Srbi, Hrvati i Bošnjaci u BiH složno hoće EU, ukazuje da ni tamo ni ovamo nešto ozbiljno nije u redu.

BiH je slika i prilika EU, i to u njenoj karikaturalnoj minijaturi, i zato je poslednja na prijemnoj listi Brisela, daleko i od poglavlja i klastera, koji opet malo znače.  Odande ipak ponavljaju obmanu „Sve zavisi od vas” i zato bi odgovor Srpske trebalo da glasi: „Ne, sve zavisi od vas i javite se kad odlučite.” Tako bi Srpska smanjila ucenjivački potencijal  EU, a Brisel ne bi prekinuo infuzije BiH, jer hoće da je održi na svaki način. Dodik je odavno rekao „Srpska na prvom mestu” ispred BiH i EU, a rodila se uprkos tome što je 1992. svet bio unipolarno antisrpski, „matica” pod sankcijama, „majčica” pod Jeljcinom, Kina okrenuta sebi. Danas nije tako i odbijanje sankcija Rusiji nije samo emocija i hrabrost nego i racionalan stav.

 

Izvor Politika onlajn, 21. jun 2022. 

 

Naslovna fotografija: Medija centar Beograd

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u