Tukidid, Zapad i Ukrajina ili gde je nestao realizam

Posmatrača ne može da ne zapanji podudarnost sukoba Atine i Sparte sa sukobom Rusije i SAD, uprkos tome što između njih stoje dva i po milenijuma ljudske istorije

I treba da znate da ne bi bilo pravo da ih primite za saveznike, iako je u ugovoru rečeno da svaka država koja nije ušla u spisak ima mogućnosti da priđe onoj strani kojoj želi. Međutim, ugovor nije predviđen za onoga koji se pridružuje jednoj strani da bi oštetio drugu, nego za onoga koji traži zaštitu, ne lišavajući svojih usluga druge i koji neće, ukoliko bude pametan, onima koji su ga primili doneti rat umesto mira. A to bi se moglo desiti vama ako nas ne poslušate. Jer vi ćete postati ne samo njihovi zaštitnici nego i naši neprijatelji umesto saveznika. Jer ako pođete sa njima, kada budemo njih napadali, nećemo svakako ni vas izostaviti.

Ne, navedeni redovi nisu deo izjave Vladimira Putina ili nekog drugog ruskog zvaničnika upućene rukovodstvu NATO-a povodom krize u Ukrajini koja je ušla u svoju akutnu fazu pre više od osam godina, nakon dramatične majdanske obojene revolucije u februaru 2014. U pitanju je odlomak iz klasične Istorije Peloponeskog rata atinskog stratega Tukidida. Na citiranom mestu poslanici Korinta, jednog od najvećih i najbogatijih helenskih polisa i istaknutog spartanskog saveznika, pokušali su da odvrate atinsku eklesiju od primanja Korkire u Atinski pomorski savez. Korkira, današnji Krf, bila je korintska kolonija, ali uprkos tome ne samo da je sa povećanjem svoje moći počela zanemarivati obaveze prema matičnom gradu (uglavnom ceremonijalne prirode), već je postala i rival Korinta u borbi za kontrolu važnih pomorskih puteva koji su vodili od Helade ka Italiji i Siciliji. Nakon što je Korint odlučio da vojnom silom razreši spor, Korkira je pomoć zatražila od Atine. Odluka Atinjana da intervenišu u ovom sukobu na strani Korkirana, u pomorskoj bici kod Sibote (433. god. p. n. e), imala je dalekosežne posledice eskalirajući lokalni sukob u opštehelenski rat, konačni obračun Lakedemonjana (odnosno Spartanaca; prim. NS) i Atinjana i njihovih mnogobrojnih saveznika klijenata.

U naučnoj literaturi odavno je poznat koncept Tukididove zamke koji govori o izglednom sukobu između status quo sile u opadanju i revizionističke sile u usponu. Pomenuto zapažanje temelji se na Tukididovom uvidu da ni sukob između Korkire i Korinta, ni megarska psefizma (zabrana pristupa Megaranima atinskom tržištu), niti brojni drugi sporovi koje su savremenici isticali kao izvorište konflikta nisu istinski uzroci Peloponeskog rata, već je to bio, kako Tukidid veli, strah Lakedemonjana od daljeg narastanja atinske moći. Poslednjih decenija Tukididova zamka korišćena je najpre kao oruđe za analizu prirode i perspektive američko-kineskih odnosa. Rusija je, uglavnom, ispadala iz ovih računica. Ali ipak, Tukididova zamka samo je jedna (svakako najpopularnija) od mogućih analogija koje je moguće povući između savremenog i helenskog sveta.

Tukididovo predskazanje

Danas, 2500 godina kasnije, istorija preti da se odigra po već poznatom scenariju, s tim što se na mestu američkog suparnika na bojnom polju ne nalazi Kina (barem ne još), već Rusija, primorana da interveniše u Ukrajini i Donbasu kako bi sprečila dalje vojno zaposedanje ovih teritorija (ruskih istorijskih teritorija, kako bi to rekao V. Putin) od strane Severnoatlantskog pakta. Posmatrača ne može da ne zapanji podudarnost dva velika sukoba, uprkos tome što između njih stoje dva i po milenijuma dinamične ljudske istorije koju je Frensis Fukujama, pre više od 30 godina, proglasio mrtvom (tipična američka površnost i etnocentrizam). Ipak, još jednom, Tukidid je trijumfovao. Započinjući svoje delo, otac naučne istoriografije piše da on beleži ono što je bilo i što, shodno ljudskoj prirodi, jednom opet mora biti. Kada se to ima u vidu, ne čudi da su se razborita korintska upozorenja ponovo začula u decembru 2021. kada je Rusija istupila pred savremenu atinsku eklesiju oličenu u političkim elitama Zapada, pre svega SAD-a i tražila jasne bezbednosne garancije, pre svega neulazak Ukrajine u NATO. Jer šta je bilo rusko diplomatsko delovanje od 2007. na ovamo, ako ne konstantno pokušavanje da se podvuče ta crvena linija?

„Minhenski govor“ Vladimira Putina 10. februara 2007. godine koji se smatra prekretnicom u odnosima Rusije sa Zapadom (Foto: Kai Pfaffenbach/Reuters)

Čuvajući se proste redukcije kompleksnih istorijskih procesa na banalizovana poređenja, nemoguće je ne primetiti kako se danas u Ukrajini i oko Ukrajine ponavljaju isti oni fenomeni koje je atinski istoričar već zabeležio. Između ostalog, ponovo je na delu politika neobuzdane ekpanzije kroz širenje sistema savezništava, danas krštena kao integracioni procesi. Još je Milomir Stepić primetio da se iza pomame za integracijama koja se pojavila nakon okončanja Drugog svetskog rata ne krije ništa drugo nego stara imperijalna ekspanzija, samo semantički zamaskirana u skladu da vladajućim liberalno-globalističkim diskursom. Politika „otvorenih vrata“, koje NATO odbija da se odrekne po cenu svetskog rata, dobar je primer.

Kada su Atinjani primali Korkiru u svoj savez obavezali su se da će braniti Korkiru u slučaju korintskog napada, što je posledično vodilo u sukobljavanje Peloponeskog i Atinskog pomorskog saveza, neku vrstu antičkog svetskog rata. Analogno, neobuzdano širenje NATO-a koje je na delu od kraja Hladnog rata neizbežno je vodilo u frontalni sukob sa Rusijom. Ujedno, ovakva ekspanzivna politika atlantista dovela je do toga da se pod NATO kapom nađu države čije međusobne odnose kroz istoriju karakteriše otvoreno ili prikriveno neprijateljstvo i niz nerešenih pitanja. Tako se danas nalazimo u na oko paradoksalnoj situaciji da se kao saveznice u NATO-u nalaze Albanija, Grčka i Turska! S obzirom da je NATO, u skladu sa članom 5 osnivačkog ugovora, sistem kolektivne odbrane, sve članice saveza su dužne da priteknu u pomoć napadnutoj članici. Nemoguće je ne zapitati se kako bi ovakav sistem funkcionisao ukoliko bi se u sukobu našle dve NATO članice danas. Da li bi Albanija branila Grčku od Turske i njenih pretenzija? Odgovor svi znamo…

Sumrak realizma

Mogućnost za pronalaženje paralela između Tukididovog dela i današnjeg sukoba deluje gotovo kao beskrajna: Peloponeski rat kao paradigma sukoba telurokratije i talasokratije, put Atine od demokratije do imperije (od osloboditeljke do okupatora ostalih helenski polisa), atinski odnos prema „saveznicima“ koje je odvraćala od razbijanja sopstvene vojne sile kako bi ona bila garant njihove bezebednosti… Ali nažalost, izgleda da današnja aktuelnost Tukidida i njegovog dela stoji u opreci sa stručnom javnošću Zapada. Olako odbacivanje ruskih argumenata i, još više, nespremnost da se oni uopšte i saslušaju otkriva mnogo o tome kako istraživači međunarodnih odnosa sa engleskog govornog područja (ali neretko i šire) danas vide i (ne)razumeju globalnu politiku u bezbednost.

Ukrajinska kriza i reakcija zapadne javnosti i političkih elita ogolile su koliko malo trezvenosti i razboritosti se može naći u političkom, akademskom i medijskom mejnstrimu. Tukidid nije samo otac istoriografije kao ozbiljne nauke i hroničar najvećeg unutarhelenskog sukoba, već je i jedan od ključnih mislilaca u realističkoj tradiciji promišljanja politike. Iako se počeci realizma, kao jedne od metateorija nauke o međunarodnim odnosima, prvenstveno vezuju za period između dva svetska rata, realizam ima svoju bogatu predistoriju u onome što se najčešće naziva realistička tradicija koja obuhvata mislioce kao što su već pomenuti Tukidid, Kautilja, Makijaveli i Hobs, ali i praktičare poput kardinala Rišeljea i Klemensa fon Meterniha. Realističko shvatanje međunarodne politike, fokusirano na moć, kao sržno pitanje vidi bezbednost, a ne ekonomski prosperitet. Shodno tome, okosnicu moći jedne države čine pre svega njeni razvijeni vojni kapaciteti, a ne prenaduvani finansijski sektor.

Džon Miršajmer, američki profesor i jedan od najistaknutijih protagonista realističke škole međunarodnih odnosa, daje intervju za Njujork tajms, 2014. godina (Foto: Chatham House, London / Wikimedia Commons)

Realisti su dominirali pre svega američkim univerzitetima u prvim decenijama po okončanju Drugog svetskog rata. Danas oni predstavljaju manjinu, dok, kad je reč o pogledima na međunarodnu politiku, na zapadnim univerzitetima dominiraju socijalni konstruktivizam (heterogena skupina teorija koje su zamenile marksizam nakon 1989) i, odmah iza, liberalizam. Terminološki aparat ovih metateorijskih pristupa manje pažnje poklanja lajtmotivima realističke politike materijalnoj moći, vojnim sredstvima i borbi za opstanak dok centralno mesto posvećuje pojmovima kao što su (međunarodna) zajednica, međunarodni režimi i ekonomski prosperitet. Na prvi pogled, čovek bi mogao pomisliti kako bi, pre svega liberali, mogli izgraditi svet daleko miroljubiviji i prosperitetniji nego realisti. Ali stvarnost odudara do ovakve simplifikacije. Dobar primer je era Hladnog rata kada su se politički odlučioci na obe strane vodili uglavnom realističkim principima (uprkos ideološkim bajkama o liberalnim demokratijama i besklasnom komunističkom društvu). Ovaj period, uz sva svoja zastranjenja, danas (pogotovo nama na brdovitom Balkanu) izgleda kao sinonim za stabilnost u poređenju sa svim onim što nas je snašlo nakon 1991. kada su političari na Zapadu otvoreno najavili Novi svetski (liberalni) poredak.

Nakon Drugog svetskog rata upravo su istaknuti realisti bili najveći kritičari američkih krvavih avantura u Vijetnamu, Avganistanu i Iraku. Ali možda nikada kao danas nisu bili tako usamljeni glasovi poput Džona Miršajmera, istaknutog realističkog teoretičara i profesora Univerziteta Čikago. Ovaj istaknuti proučavalac međunarodnih odnosa našao se na stubu srama nakon otpočinjanja specijalne vojne operacije samo zato što je ponovo ukazao, kao što je to činio prethodnih osam godina, da odgovornost za sve ono što se danas odvija na teritorijama bivše Ukrajine leži prvenstveno na američkim političkim odlučiocima. Očigledno je da ni istaknuto ime u nauci više na Zapadu nije garant da smete da kažete ono što mislite. A ako svoje zaključke potkrepite snažnim argumentima, utoliko gore po vas!

Idući ka liberalnom rajhu

Ali nije ovde reč o sudbini realizma kao naučnog pristupa. Postoji mnogo toga što realizam ne može da objasni, mnogo toga iz realističkih teorija što su političari na Zapadu zloupotrebljavali svih ovih decenija da opravdaju svoja nepočinstva. Marginalizacija ljudi poput profesora Miršajmera i skrajnutost akademskog realizma samo su pokazatelj da je uoči i na početku SVO na Zapadu bilo nikad manje realizma u onom svakodnevnom značenju te reči. Tako se ponovo javio Frensis Fukujama da još jednom proglasi dolazak hiljadugodišnjeg liberalnog rajha, kao što je to već učinio 1989 ( jer eto, valjda se nešto izjalovilo pre 30 godina pa obećani liberalni raj ipak nije došao). Mnogobrojna pera, širom onoga što Pepe Eskobar naziva Natostanom, upregnula su se da, nakon prvobitnih euforičnih natpisa o nepostojećim ukrajinskim pobedama, objasne zaprepašćenoj zapadnoj javnosti kako je moguće da Rusi pobeđuju. Zamislite samo, isti oni Rusi u čijoj su vojnoj organizaciji mejnstrim eksperti sa Zapada videli oličenje nesposobnosti, ti Rusi sada pobeđuju na bojnom polju armiju jedne perspektivne demokratije! Sigurno je to bilo šokantno saznanje…

Ali šta vredi kada danas na Zapadu većina, shodno svojim liberalnim svetonazorima, čita Tukidida zatvorenim duhovnim očima? Kako Tukididova zapažanja, mudrost jednog istoričara, mogu ceniti ljudi koji preziru istoriju? Jer kako drugačije oceniti sve ideale Zapada pokoravanje Rusije, liberalni svetski poredak, večnu suprematiju Amerike (poznatiju kao kraj istorije) – nego kao nadobudno prenebregavanje onoga što je bilo i što, po Tukididu, jednom opet mora biti? Jer kada bi makar malo cenili istoriju morali bi znati neke lekcije, od kojih se jedna tiče šansi potencijalnog agresora na Rusiju. A upravo istorija, njeno pošteno proučavanje, leži u osnovi svakog realizma, svakog pokušaja da se politički deluje na stvarnim, održivim osnovama, a ne na ideološkim oblacima i rasnim predrasudama. Taj konstantni impuls da se prevaziđe istorija, da se izađe iz njenih okvira, da se čovek redefiniše (Bil Gejts i Klaus Švab, recimo) najveći su nepririjatelji svakom pokušaju da se uspostavi stabilan međunarodni poredak. Kako ljudi koji veruju da su bogom dani (iako Boga poriču) da kroje novi svet mogu dopustiti da im realnost kvari računicu, da činjenice protivreče njihovim visokoideologizovanim obrascima? Oni misle isto što i Hegel „utoliko gore po činjenice“ iako imaju mnogo manje duha od nemačkog filozofa.

Klaus Švab, osnivač i izvršni predsednik Svetskog ekonomskog foruma (Foto: Fabrice Coffrini/AFP/Getty Images)
Klaus Švab, osnivač i izvršni predsednik Svetskog ekonomskog foruma (Foto: Fabrice Coffrini/AFP/Getty Images)

Da stvar bude još napetija, desilo se nešto čemu niko nije svedočio vekovima: stvarnost je radikalno iskočila iz šina zapadnog narativa. I što veća bude divergencija stanja na terenu, sa jedne strane, i preovlađujuće političke formule Zapada, sa druge, cenzura i represija prema neistomišljnicima će samo rasti. Berlinski zid ne bi bio potreban socijalističkom lageru da se stvarnost načelno mogla uklopiti u komunistički narativ. Današnji svetski sukob teško će na Zapadu naći svog nepristrasnog i trezvenog hroničara kao što je to bio Tukidid.

 

Stevan Terzić je politikolog iz Beograda. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Eye Ubiquitous/Getty Images

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u