Kako su bivši nacisti ponovo ovladali Nemačkom

S početkom Hladnog rata, zapadne sile pobednice su mnogobrojnim teško opterećenim nacistima, uglavnom iz vojske i tajnih službi, pomogle da naprave nove karijere

Posle rata, Nemci u okupiranoj Zapadnoj Nemačkoj bili su impresionirani pojavom Amerikanaca, njihovim izgledom, efikasnošću njihovog oružja, ali i onim što je podrazumevao Good Life flair: žvakaća guma, Lucky Strike, after shave, magazin Life… Preko takvih asesoara mogao se naslutiti jedan daleki svet luksuznog konzuma koji je bio suzbijan u sumorno herojskom i provincijalnom Trećem Rajhu.

Pre svega, tu je bio paket pomoći američke organizacije Care sa raskošnim sadržajem, ali i sa savršenim, estetskim, impresivnim pakovanjem robe, koji je širio mit o „lepom novom svetu“. „Ker-aket“ je u vreme totalne nestašice u Nemačkoj bio mali zemaljski raj, sa ukupno 40.000 kalorija hranljive vrednosti.

Dok su se neki od Nemaca tek vrlo bojažljivo oslobađali nacionalsocijalističkih sumanutih ideja, mnogi ratni zarobljenici su u američkoj zoni mogli da upoznaju visok životni standard američkog društva. Uz to su došla i prva iskustva sa jednom popularnom kulturom koja nije imala ničeg zajedničkog sa nemačkim autoritarnim drilom.

Sving i energija džeza bili su posle rata simbol životnog stila koji nije prihvatao rituale i tabue, kruta pravila i autoritarne hijerarhije. Nemali broj bivših ratnih zarobljenika svirao je u tzv. džez-podrumima okupacione armije. Simptomatično je da se trećina od 60.000 želja slušalaca do kojih je u prve dve godine nakon završetka rata stizao prenos emisije Radio Minhena „Ponoć u Minhenu“, odnosila na jednu jedinu pesmu: Don’t Fence Me In („Ne zatvaraj me“).

Nirnberški proces

U okviru Potsdamskog sporazuma 1. avgusta 1945, SAD, Velika Britanija, Sovjetski Savez i Francuska potpisale su da će progoniti i kažnjavati glavne ratne zločince evropske Osovine, i ustanovile statut Međunarodnog suda u Nirnbergu. Počinioci sledećih zločina trebalo je da budu privedeni ovom sudu: „Zločini protiv čovečnosti, ratni zločini, genocid, agresorski ratovi i zločini protiv mira.“

Međunarodni sud se sastojao od četiri člana i četiri zamenika, koje su imenovale zemlje potpisnice; sud se sastao 28. oktobra 1945. u Berlinu na prvoj sednici. Procesi su počeli 20. novembra 1945. u Nirnbergu.

Glavni američki tužilac Robert H. Džekson je iznoseći optužnicu konstatovao da njegov zadatak nosi tešku odgovornost: „Nedela koje ovde želimo da osudimo i kaznimo su toliko proračunata, tako zloćudna i tako razorna, da civilizacija ne može da toleriše da se ona ignorišu, jer ona ne bi preživela njihovo ponavljanje… Ovde, na optuženičkoj klupi sedi dvadesetak slomljenih ljudi… Njihova lična sudbina nema značaja. Međutim, ono što je značajno jeste činjenica da su ovde optuženi predstavnici onih sila zla koje će vrebati još dugo nakon što se tela ovih ljudi raspadnu.“

Nakon osam meseci trajanja Nirnberškog procesa, 30. septembra i 1. oktobra 1946. godine doneta je presuda za 22 optužena koji su se svi izjasnili da nisu krivi. Na smrt vešanjem osuđeni su Gering, Ribentrop, Kajtel, Kaltenbruner, Rozenberg, Frank, Frik, Štrajher, Zaukel, Jodl, Sejs-Inkvart i Borman (u odsustvu); Hes, Funk i Reder su dobili doživotnu kaznu zatvora, Širah i Šper po dvadeset godina, Denic deset godina; Šaht, Fon Papen i Friče su oslobođeni. Četiri optužene organizacije, SS, Služba bezbednosti SD (Sicherheitsdienst), Gestapo i najuže rukovodstvo nacističke partije NDSAP sud je osudio kao zločinačke organizacije u smislu statuta Suda.

Nakon glavnog Nirberškog procesa ratnim zločincima usledilo je još dvanaest tzv. naknadnih procesa, između ostalih, protiv predstavnika Vermahta i SS-a, zatim protiv nacističkih pravnika i lekara, protiv industrijalaca Fridriha Flika, Alfreda Krupa i rukovodilaca industrijskog konglomerata IG Farben, zatim generala Ota Olendorfa i drugih vođa Ajnzacgrupa grupa (SS odreda smrti), kao i protiv nekih činovnika ministarstava Trećeg Rajha.

Američki paket pomoći u hrani: „CARE Packages“ (Foto: Care)

U Nirnbergu je od ukupno 206 optuženih osoba 38 oslobođeno, 102 osobe je osuđeno na kazne zatvora između 18 meseci i 20 godina, 23 osobe na doživotni zatvor i 36 je osuđeno na smrt. Od izrečenih smrtnih presuda, 24 je izvršeno.

Glavna zamerka Nirberškom procesu sastojala se u pravnom načelu: nulla poena sine lege, odnosno da niko ne bi smeo da bude kažnjen na osnovu zakona koji su doneti nakon počinjenog dela. Ali, kako su osuđeni odgovarali za milione ubistava, i obično nemačko kazneno pravo, pozivajući se na nemački Kazneni zakonik iz 1871, davalo je osnova za procese i presude. Nirnberški proces je postavio nove pravne norme proširivši međunarodno pravo i na kazneno pravo: prvi put su zbog prekršaja protiv međunarodnog prava pred jednim međunarodnim sudom odgovarali pojedinci.

Bilo je sudskih procesa i izvan Međunarodog suda. Prvi veliki proces protiv jednog ratnog zločinca, komandanta logora „Belzen“ Jozefa Kramera i njegovih 47 podređenih, počeo je pred britanskim vojnim sudom 17. septembra 1945. godine. Kramer, sa još desetoricom optuženih, osuđen je na smrt.

Američki vojni sudovi vodili su procese protiv ukupno 1.941 osobe. Od 1.517 osuđenih, 324 su dobili smrtne presude, 247 je osuđeno na doživotni zatvor, 946 je dobilo vremenske kazne zatvora, 367 optuženih je oslobođeno, a 57 nije više gonjeno. Britanski vojni sudovi su izrekli 240, a francuski 104 smrtne presude.

Denacifikacija stanovništva

Kada je reč o denacifikaciji stanovništva, 1945. godina je bila obeležena često rigoroznim direktivama, naredbama i odlukama vojnih uprava koje su zahtevale „totalno uklanjanje“ nacionalsocijalizma. „U Bavarskoj se program uklanjanja svih nacionalsocijalista sprovodi bez ostatka“, konstatovao je krajem septembra 1945. godine general Volter Bedel Smit, šef štaba generala Ajzenhauera. „Ali ultrakonzervativan stav najvećeg dela bavarskog stanovništva daje povod za zabrinutost“, upozorio je Smit.

Naime, većina Nemaca identifikovala se sa nacionalsocijalizmom; nije se, dakle, moglo pretpostaviti da će kod njih brzo doći do promene mišljenja, premda je „podanički stav“ Nemaca doveo do toga da su se ljudi spolja prilagođavali novim vlastodršcima i na sav glas objavljivali svoj antifašizam.

Određena američkim zamislima o denacifikaciji koja bi isključivala nasilne akcije, usledila je „revolucija putem papira“, džinovsko ideološko snimanje stanovništva pomoću anketnih listova sa 131 pitanjem, koje je obuhvatalo milione Nemaca. Ovaj birokratski postupak bio je pokušaj da se pojedinci podstaknu na takoreći samoispitivanje i osvešćivanje sopstvenih promašaja i grešaka, uključujući potvrđivanje donetih kazni.

Do 15. marta 1946. u američkoj zoni uručeno je oko 1,4 miliona anketnih listova, zatim još oko 742.000, a do juna 1946. obrađeno je ukupno 1.613.000. Prema Folkeru Dotervajhu, ispitanici su doživljavali da je ovaj postupak sve više poprimao karakter političke inkvizicije. Ali ne mnogo efikasne. „Neophodnost pribavljanja ‘besprekornih mišljenja’ kao sertifikata o podobnom karakteru ubrzo je u odborima za denacifikaciju dovelo do poplave takozvanih ‘zdravstvenih uverenja’ koje su neokaljani Nemci izdavali svojim zemljacima, često iz sažaljenja ili da im učine uslugu. Vrlo često su u to bili umešani i idejni odnosi lične prirode ili korupcija.“

Popunjavanje upitnika, koji je počinjao ličnim podacima a završavao se tačkom 131 „poznavanje stranih jezika i stepen poznavanja“, bio je preduslov za svaku delatnost i dobijanje posla. Kada je, krajem jula 1945, kasnije poznata novinarka Ursula fon Kardorf konkurisala za posao u regionalnom dnevnom listu Augsburger cajtung, morala je da ide kod američkog majora i da ispuni „groteskni upitnik“, kako je kasnije rekla: „Između ostalog, u njemu se tražilo da ispitanik odgovori koliko je težak, kakve ožiljke ima, koju boju očiju i kose, da li su i ako jesu koju su plemićku titulu nosili njegovi preci, koje je vere, da li je istupio iz crkve, koliko je zarađivao, da li je u nekoj od okupiranih oblasti imao neku funkciju, da li je bio hapšen“, sećala se Fon Kardorf. „Naročito apsurdnim smatrala sam pitanje za koga je ispitanik glasao na izborima 1933. godine. Najpre zbog toga što se prilikom odgovora na njega može lagati, i drugo zbog toga što sam do tada uobražavala da tajnost glasanja spada u osnovne zakone demokratije. I uopšte, sve to nam je izgledalo toliko smešno da smo zapadali u neko razuzdano raspoloženje tokom popunjavanja upitnika. Ranije je čoveku mogla da naškodi baka Jevrejka, a sada je to bila baka-plemkinja.“

Na području američke okupacione vlasti usledila je optužba protiv dobre četvrtine od onih koji su bili obuhvaćeni anketom: 600.000 osoba je kažnjeno, od toga njih 500.000 novčanom kaznom. Glavnih krivaca iz grupe I, koja je obuhvatala politički ili kriminalistički teško okrivljene, bilo je 1.549, dok je onih manje okrivljenih iz grupe II bilo 21.600.

Zakon o nekažnjavanju

Zbog namere da se Zapadna Nemačka uključi u antisovjetski sistem saveza, u avgustu 1947. američka vlada je generalu Lucijusu D. Kleju, komandantu američke okupacione zone u Evropi, dala instrukcije da denacifikaciju u Zapadnoj Nemačkoj okonča do 31. marta 1948, kako bi se zemlja uključila u zapadni antisovjetski sistem saveza.

Tome su se opirale nemačke institucije koje su u međuvremenu za to postale nadležne. Samo u američkoj okupacionoj zoni bilo je 545 civilnih sudova koji su se bavili denacifikacijom kojima je nametnuto 3,5 miliona slučajeva za obrađivanje. Do avgusta 1947. presude su donete samo u lakšim slučajevima, dok su oni teži odloženi za kasnije. „Male vešaju, velike puštaju“, šaputalo se. Bavarski premijer Vilhelm Hegner je u pismu Valteru Dornu, civilnom saradniku u vojnoj upravi, pisao da će posledica promene politike denacifikacije biti to što će stvarni krivci, koji bi tek trebalo da dođu na red za suđenje, uživati u blažoj primeni zakona: „Za nekoliko godina bivši nacionalsocijalisti ponovo će vladati nemačkom administracijom, i ovo nije preterivanje.“

Ovako sprovođena denacifikacija je, kaže istoričar Luc Nithamer, u zametku gušila nemački antifašistički koncept čišćenja od nacizma koji je težio samoorganizovanju, pošto je privlačenje konzervativnih krugova radi obnavljanja funkcionalne i nepolitičke uprave bilo u trendu koji je krajem 1949. doveo do Zakona o nekažnjavanju (Straffreiheitsgesetz). U konačnoj verziji, depolitizovan i podešen samo za administrativnu primenu denacifikacije, taj zakon je postao odlučujući instrumentarij masovne rehabilitacije nekadašnjih članova nacionalsocijalističke partije.

Herman Gering na suđenju (Foto: Galerie Bilderwelt

U indirektnoj suprotnosti sa moralnim principima Nirnberškog tribunala bila je moralna neosetljivost s kojom su nacionalsocijalistički zločini i zločinci, odnosno njihovi pomagači, ocenjivani u najvišim krugovima američke vojne i civilne uprave. Tako je, primera radi, takozvana „Appeasement Gruppe“ (grupa za pomirenje) u američkom Stejt departmentu još tokom rata pokazivala simpatije prema nacionalsocijalističkoj privrednoj eliti s kojom je pre rata postojala tesna veza, da bi je nakon rata uključila u brzo oživljavanje nemačke privrede.

Novac iz Maršalovog plana omogućio je reintegraciju u ratu kompromitovanih članova nemačke privredne elite: kao članovi vlade oni bi naišli na javnu osudu, zato su u poratnoj Nemačkoj radili u poludržavnom privrednom sektoru. Najmoćniji bankar Trećeg Rajha i kasnije Adenauerov savetnik i važna ličnost u obnovi nemačke industrije Herman Jozef Abs (1901-1994) bio je tu najvažnija figura.

Dvostruki moral saveznika pokazao se i u nastojanju da nemačke naučnike, nezavisno od njihove političke pripadnosti, pridobiju za svoj tabor. Samo na američkoj strani u pitanju je bilo oko 1.000 osoba.

A sa početkom Hladnog rata, zapadne sile pobednice su i mnogobrojnim teško opterećenim nacistima, pretežno pripadnicima vojske i tajnih službi, pomogle da naprave nove karijere jer su hteli da koriste njihova znanja.

Uz to dolazi i aljkavost s kojom su na Zapadu dopuštali, odnosno nisu sprečavali, bekstva nacista iz zemlje. „Pacovskim kanalima“, tj. preko Vatikana ili „manastirskom linijom“, sa katoličkim krugovima kao pomagačima u bekstvu, hiljade nacističkih funkcionera pobeglo je iz Nemačke na sve strane sveta.

Pitanje krivice

U prvom pozorišnom komadu Maksa Friša Sada opet pevaju (Nun singen sie wieder) izvedenom 29. marta 1945. u ciriškoj Šaušpilhaus, svet mrtvih, koji čini dvadeset i jedan talac koji pevaju nakon što su ih Nemci pogubili, konfrontira se sa svetom živih koji se lome oko savladavanja svoje krivice. „Znate šta kažu ljudi? Sada opet pevaju! Kad god čuju pucnjavu ili kada se dešava neka druga nepravda, kažu: sada opet pevaju!“, kaže jedan od likova u komadu.

Da li podsećanje na pesmu onih što pate ostaje uzaludno, ili će poziv na humanost privući pažnju? Kada je komad izveden u Nemačkoj, decembra 1946. u minhenskom Kamerspileu, nemačka publika pred koju je postavljeno pitanje krivice, snažno je reagovala. Pošto je rat završen, Friš je osetio puls vremena: „Neka svako brine o vlastitoj krivici!“

U očima norveške književnice i dobitnice Nobelove nagrade Zigrid Undset, koja je za vreme rata pobegla u SAD, bilo je neverovatno da se javlja žaljenje za poraženim Nemcima. Ona je Nojen cajtungu još 25. oktobra 1945. napomenula da „u narodu od 70 miliona naravno postoje pristojni kao i surovi muškarci i žene, inteligentni kao i zatupljeni duhovi; međutim, kod Nemaca se mora konstatovati i loš nacionalni kolektivni mentalitet“.

Njoj je odgovorio Karl Jaspers koji je smatrao da „Norvežankin revolt bez rezerve jeste opravdan“, ali da „neko ko je tako beznadežno osuđen morao bi, ukoliko želi dalje da živi, da u potpunoj nemoći samo bude poslušan i da trpi. No naš položaj nije takav. Ali sile pobednice, čiji narodi priznaju ljudska prava i poštuju ih, rekle su nam: nemački narod ne treba uništiti, što znači da će nam biti data šansa za život. Nemački narod treba prevaspitati, da bi mogli da ponovo izgradimo i razvijamo naš pravi, dobri duhovni svet.“

Godinu dana nakon objavljivanja knjige Pitanje krivice, u kojoj se vrlo intenzivno bavio nacionalsocijalizmom, Karl Jaspers je 1948. prihvatio poziv univerziteta iz Bazela. Iako je filozof u objašnjenju svog odlaska iz Nemačke tvrdio da taj čin ne predstavlja nikakvo izjašnjavanje, kao što to ne bi bio ni njegov ostanak, kod njega je ipak bila primetna izvesna rezignacija. Kada je Jaspers napustio Nemačku, spremnost na suočavanje s prošlošću u zemlji već je počela da popušta.

Nemačko-švajcarski psihijatar Karl Jaspers (Foto: Bildarchiv der ETH-Bibliothek Zürich, Photo: Jack Metzger, CC BY-SA 4.0.)

Jedan drugi pisac, Tomas Man, bio je nepopustljiv i nije se vratio u Nemačku. Avgusta 1945. pozvao ga je da se vrati zemlju Valter fon Molo, pre dolaska nacista na vlast predsednik nemačke Akademije pisaca. „Molim Vas“, pisao je Manu, „dođite brzo i pokažite da je čovek dužan da veruje u humanost, da stalno iznova veruje, jer bi čovečnost inače nestala iz sveta.“ Na Fon Molovo pismo, koje je izazvalo veliku pažnju, nadovezao se Frank Tis: „Ne očekujemo nagradu za to što nismo napustili Nemačku, za nas je bilo prirodno da posle rata ostanemo uz nju. Ali, bilo bi vrlo neprirodno kada sinovi koji su za njom tako časno i duboko patili, poput Tomasa Mana, ne bi danas našli put do nje, i kada bi najpre hteli da sačekaju i vide da li njena današnja beda vodi smrti ili novom životu.“

Man je u svom odgovoru sa izvesnom ironijom konstatovao da mu je, razume se, drago što Nemačka želi da ponovo ima i njega, a ne samo njegove knjige: „Ja ne zaboravljam da ste vi, nakon što sam ja izbegao, propatili mnogo toga strašnog, ali ni vi niste upoznali srčanu astmu egzila, čupanje iz korena, nervozne strahove čoveka bez zavičaja.“

I Herman Hese, koji je u Švajcarskoj živeo još od 1919, takođe je odbio da se vrati u Nemačku i učestvuje u prevaspitavanju Nemaca. Hese se žalio na oportunizam koji se širi Nemačkom.

Sa Tomasom Manom i Hermanom Heseom u mislima, mnogi koji su posetili poratnu Nemačku konstatovali su da se ne sme mnogo verovati deklarativnoj unutrašnjoj promeni. „Svuda se nailazi na umetnike koji se sada prikazuju u pokajničkoj odori; ali, čovek mora da posumnja u iskrenost njihovog pokajanja“, govorili su.

U avgustu 1949. Hana Arent se prvi put vratila u svoju domovinu iz koje izbegla 1933. Kao studentkinja ona je bila u vezi sa Martinom Hajdegerom, koji se u godini njenog odlaska, kao novoizabrani rektor Univerziteta u Frajburgu, zanosio veličinom i lepotom nacionalsocijalističkog pokreta i na sraman način pokušao da kolegu Jevrejina sa minhenskog univerziteta uništi rasističkim argumentima. Nakon završetka rata zaćutao je, bez imalo skrušenosti. Hana Arent po dolasku u Nemačku beleži da stvarnost nacističkih zločina, rata i poraza, bilo spoznata ili potisnuta, još vlada životom u Nemačkoj. „Nemci su izmislili razne trikove za izbegavanje šokantnih posledica svojih uverenja. Stvarnost fabrika smrti postaje puka mogućnost; Nemci su činili samo ono za šta su i drugi sposobni, ili bi bili sposobni, ako bi bili u takvoj situaciji. Saveznicima se inputira promišljen plan osvete; kao umirujući argument on služi kao dokaz da su svi ljudi podjednako grešnici.“

Antikomunistička Evropa

Na pragmatično-političkoj ravni, istoričar i bivši zatočenik u Buhenvaldu Eugen Kogon je već 1947. pledirao za pravo na političku zabludu. Način na koji nemački narod već dve godine pokušava da se oslobodi od nacionalsocijalizma i militarizma doprineo je haotičnom stanju u kakvom se Nemačka nalazi, smatrao je Kogon: „Rezultat je manje denacifikacija nego renacifikacija“. Zao slogan kružio je Nemačkom, upozoravao je: „Otkad nas obasjava demokratsko sunce, postajemo sve više braon“.

„Kogon se svakako bojao i novog izdanja nemačkog nacionalizma“, pisao je časopis Monat koji je u junu 1949. otvorio debatu o pitanju da li se Nemačka ponovo „budi“: „Nemačke mane i savezničke greške sa sudbinskom sigurnošću su se uzajamno dopunile kao da su uzajamno usaglašene.“

Amerikanci su bili ti koji su zahtevali da se odustane od do tada praktikovane politike reparacija i denacifikacije. Uz to, državni sekretar SAD Džordž Maršal je 5. juna 1947. objavio evropski program pomoći i izgradnje u kome je trebalo da ima udela i Nemačka.

Bivši američki državni sekretar Džordž Maršal (Foto: Twiter/usembvienna

U duhu Plana evropske obnove (European Recovery Program), nazvanog „Maršalov plan“, američka vlada je u julu 1947. generalu Kleju prenela nove direktive za buduću uređenu i prosperitetnu Evropu kojoj su potrebni privredni doprinosi stabilne i produktivne Nemačke, a da ograničavanje nemačke moći treba da spreči ponovno oživljavanje nemačkog destruktivnog militarizma. Na taj način je u društveno-ekonomskoj infrastrukturi bilo osigurano ono što je najavio državni sekretar Džejms Frensis Birns, prethodnik Džordža Maršala: da SAD žele da politički podrže i vojno zaštite izgradnju nekomunističke Zapadne Evrope, u čemu je uloga Nemačke ključna.

Nakon što su odluke Londonske konferencija šest sila, održane od 23. februara do 6. marta 1948, zapadnim okupacionim silama i državama Beneluksa preporučile da u Zapadnoj Nemačkoj, odnosno na prostoru američke, britanske i francuske okupacione zone, uspostave centralnu vlast i federativni sistem vladavine, uz uključivanje u Maršalov plan i kontrolu Rurske oblasti, sovjetski vojni guverner je raspustio Savezničko kontrolno veće, koje je 20. marta 1948. obustavio delatnost. Kondominijum Nemačka nije više imao zajedničku „vladu“; počele su pripreme za konstituisanje dve nemačke države.

 

Izvor RTS OKO

 

Naslovna fotografija: Wikimedia/Flickr/Arkivverket – National Archives of Norway

 

BONUS VIDEO:

Istorija
Pratite nas na YouTube-u