NATO kao vojno krilo Evropske unije

Lakoća kojom su Baltik i Poljska zaposeli političko telo EU, prisvojili „Mi" evropskog identiteta i učlanili ga u NATO je nepodnošljiva. Još samo da ga u ime USA i UK pošalju u rat

„Nema povratka na status quo„, rekla je u Beču Baiba Braže, šefica za javnu diplomatiju pri NATO savezu, broj tri u hijerarhiji Alijanse, inače kadrovsko rešenje iz Letonije. Nema povratka na staro narednih godina, sigurno ne u odnosu na Rusiju, kaže Braže ne leži vraže. Kaže, ali u stvari više informiše Austriju kuda prolazi mainstream. Nema više poslovanja s Rusijom, napušteno k’o pluskvamperfekt. Ko bi se u EU dogovarao s Rusijom, pregovarao s Rusijom, peh, baksuzluk, jer već sedi na ratnoj krstarici.

Baiba Braže je prošlog petka bila glavni gost na univerzitetskoj tribini održanoj u bečkom Institutu za publicistiku, s tim da slušaoci nisu bili studenti, već političari, diplomate i vojni atašei stacionirani u Beču, kao i nacionalna akademska i medijska scena koja se bavi pitanjima evropske bezbednosti. Njeno gostovanje je organizovala ovdašnja slovenačka ambasada, u čiju listu ovlašćenja spada i zastupanje interesa NATO saveza u Austriji. Već to vezivanje kompetencija u snop je mali ali relevantan primer o službenom i  funkcionalnom preklapanju EU i NATO.

Lingvistički neutralan snop, ne onaj istorijski, na italijanskom, daleko bilo!

Kancelarija za anesteziju

U Severnoatlantskoj alijansi Braže vodi Public Diplomacy Division (PDD), glavni civilni ured čiji je zadatak, po organigramu, „da osnaži javni imidž NATO-a, učvrsti saznanje javnosti o vrednostima koje ta organizacija zastupa, o njenoj politici i aktivnostima, kao i da podigne nivo javnih debata o miru, bezbednosti i odbrani“.

Ukratko, da se odmaknemo od mistifikacije i formalizma, Braže vodi propagandu. Približava javnosti EU ciljevima jednog vojnog saveza, gasi im alarme u glavi, navikava ih na rat za dobru i herojsku stvar, a šta je dobra i herojska stvar, to je upisano u kartu vrednosti NATO-a. Još kraće: PDD je kancelarija za anesteziju evropske zdrave pameti civilnog tipa.

Po izveštavanju austrijskog dnevnog lista Di Prese, koji jedini ima autentičan tekst, s obzirom da je jedan od njegovih urednika (Kristijan Ulč) bio i moderator tribine, učesnici su pazili da ne provociraju previše, za slučaj i nadu da bi se Beč u dogledno vreme ipak odlučio da postane član NATO saveza.

Za ohrabrenje, švedski ambasador u NATO-u Aksel Vernhof je objasnio slučaj svoje zemlje. Još od ranog 19. veka je Švedska ponosno gradila i osiguravala neutralni status, „ali je sada bila prisiljena da ga napusti“. Vernhof: „Na početku je stajalo saznanje kako je bezbednosna struktura Evrope uništena. Postalo nam je jasno da se sami ne možemo odbraniti od Rusije, ne bez podizanja vojnih izdataka na tri do četiri odsto bruto nacionalnog proizvoda.“

Dakle, kaže Vernhof: „Švedska se okrenula levo i desno, pogledala ko su joj saveznici i upitala se da li je obaveza EU solidarnosti dovoljna u slučaju da nas Rusija napadne? Nije, zato što EU nema vojni štab, nema planove, nema manevre.“

Švedski ambasador u NATO-u Aksel Vernhof (desno) sa Jensom Stoltenbergom i Klausom Korhonenom uoči podnošenja zvanične aplikacije Švedske i Finske za ulazak u NATO, Brisel, 18. maj 2022. (Foto: Johanna Geron/Pool via AP)

Švedskoj nije preostalo ništa drugo nego da se obrati NATO-u, jer bi bez toga bila jedina severna zemlja u neutralnom statusu „i tako bi u kriznoj situaciji i sama postala problem za druge“.

Govori se o Švedskoj, misli se na Austriju. Bilo je važno apostrofirati da je Austrija „jedina“ koja je još ostala van NATO-ve olovne strehe. Formulacija je nađena u deskriptivnoj formuli „jedina zemlja koja nije u NATO-u, a da nije ostrvo“. Da li sada Austrija „u kriznoj situaciji postaje problem za druge“? Stvar nije jednostavna, zna se kako NATO reaguje na probleme.

„Generalno se bezbednosna politika u Austriji tretira kao pastorče“, rekao je na tribini diplomata Tomas Majr-Harting. On je doajen austrijske diplomatije. Između ostalog, samo probrano, bio je bilateralni ambasador u Moskvi (1986-90); vođa austrijske misije u NATO-u (1993-2002); specijalni izaslanik austrijskog ministarstva diplomatije za Zapadni Balkan (2002-04, posmatrački mandat mu vremenski pokriva i martovski pogrom na Kosovu 2004); EU ambasador u sedištu Ujedinjenih nacija u Njujorku (2011-15); trenutno je specijalni izaslanik OEBS-a za Transnistriju (konflikt Moldavije i Transnistrije).

Profesionalno izrastao iz vojno-diplomatskog miljea, Majr-Harting zamera svojoj zemlji da je neodgovorna, jer se „čak i u Švajcarskoj mnogo odraslije govori o odbrani“, ali je svejedno svaka debata o ulasku Austrije u NATO „čisti gubitak vremena, s obzirom na raspoloženje u stanovništvu“.

A Braže Broj tri je na to „dodala kao u šali“ (augenzwinkernd/namigujući kako stoji u izveštaju austrijskog lista) da je NATO ovog momenta „ionako prilično zaposlen na drugoj strani“ da bi se bavio slučajem bečke infantilnosti.

Dokle više?

Mala Austrija od devet miliona stanovnika problem za okolinu? Opet! I dokle više?

Naglasak nije na tome da su ostale tri neutralne zemlje nebitne. Demografski su bitne, sve skupa nose blizu šest i po miliona ljudi – pet u Irskoj, oko 0,8 miliona na (južnom) Kipru i pola miliona na Malti. Kad bi se tome pridodao i severni Kipar, te tri zemlje bi zajedno imale stanovništva otprilike kao Srbija.

I humanistički su bitne, onako prema pesmici koju ponavljaju političari svugde na svetu da je svaki čovek bogatstvo, čak i kad misli da je siromah. Uz to su sve tri atraktivne zemlje, imaju more, lepu prirodu i lepe banke. Austrijske banke, recimo, više nisu tako lepe otkad su ukinuti anonimni računi.

Zašto se onda transformacija EU u NATO rešava u Beču, a ne u Dablinu, Nikoziji ili Valeti? Zašto Broj tri dolazi na tribinu u Beč, a raspravu zatvori za javno izveštavanje, i još u glavnom dnevnom listu objavi pamflet?

Uglavnom zato što su moguće alternative Irske, Malte i Kipra „motivisane“ kako bi se reklo meta-jezikom. Nešto drugo odlučuje o njihovom ulasku u NATO, ne one same, i to do te mere da je nebitno jesu li one oficijelno unutra ili ne. Kao da jesu iako nisu. Svejedno ako odluče da nisu, jer već jesu.

U trenutku isforsirane dileme, Irska će se uvek svrstati uz Veliku Britaniju. Zavisnosti su mnoge, istorijske, ekonomske i kulturne. Irci istina ne vole previše Engleze, ali dosta starih resentimana se poslednje tri decenije iz javne sfere preselilo u privatnu. Osim toga, Dablin ništa tako ne želi kao Severnu Irsku, a nju može dobiti samo od Londona, ne od Brisela. EU neće ratovati sa Englezima da bi nacionalna država Iraca integrisala šest severnih okruga.

Britanski refleks

Kako je Velikoj Britaniji posle izlaska iz EU ostao jedino NATO kao prostor nacionalne promocije, svi prioriteti Londona su sada vojni i vojno-obaveštajni. Drugih realno nema, pogotovo kad u ponedeljak sahrani kraljicu. Kad to obavi, opet mu ostaje samo ratovanje, još bolje potpirivanje tuđih ratova i svađa.

Transformacija britanske diplomatije u naduvani ratnički imidž je interesantno rešenje za jednu zemlju koja je odlučila da put rapidne pauperizacije stanovništva izbalansira sa megalomanskim međunarodnim ambicijama. Ali i logično, gledano iz vizure Londona, jer je za njega produbljivanje konfrontacije s Rusijom još jedini preostali topos za promociju britanskih interesa.

Rusija reaguje iz imperijalnog refleksa? Britanski imperijalni refleks je još jači!

Neka vrsta trgovine, da Dablin dobije na upravu Severnu Irsku, a kao protivuslugu uđe u NATO na britanskom brodu, ili, lepa engleska fraza koja vapi za srpskim idiomom „on the UK ticket“ ima smisla za sve strane. Nisu potrebni čak ni tajni obaveštajni podaci da bi se razumelo kako London i Dablin trenutno ispipavaju nosivost takvog rešenja.

Irski lojalisti tokom protesta zbog Protokola o Severnoj Irskoj, Belfast, 03. jul 2021. (Foto: Reuters/Jason Cairnduff)

Što se Kipra tiče, on je de facto, ako ne de jure, već u NATO-u – severni turski deo preko Turske, južni grčki preko Grčke. Pravno su to intrigantne situacije, kad geografija postane sudbina. Kao na primer za sada teoretsko pitanje: da Srbija uđe u EU, da li je istovremeno ušlo i Kosovo? Da li bi i Republika Srpska u tom slučaju vodila urednu proevropsku politiku? Ili, da li je hrvatski deo BiH već u NATO-u preko Hrvatske?

Ako sukob EU s Rusijom eskalira, a trend ide u tom smeru, i Malta bi, za početak de facto, postala deo Severnoatlantske alijanse preko Italije.

Rat kao dobitak

Za razliku od te tri zemlje, austrijsko insistiranje na vojnoj neutralnosti je nemotivisano, to jest principijelno. Sigurno se može reći da je ono uzrokovano istorijskim iskustvom iz dva svetska rata i skupo plaćenom lekcijom o ruskom faktoru.

Ali, u širem sklopu stvari je nemotivisano, u prevodu autonomno i tvrdoglavo, jer prenebregava diktat geografije, diplomatske pritiske, trend, i zanemaruje sve druge kratkoročne dobitke koje bi Beč uknjižio kad bi se, kao Švedska i Finska nedavno, uhvatio u euforično NATO kolo – pljesak iz ostatka EU, dobrohotno tapšanje po ramenu od strane SAD i eko-energiju iz prljavih škriljaca!

Stvar je tim impresivnija, jer bi političke elite Austrije, da je do njih, bez previše oklevanja uvele zemlju u NATO. Dobar deo akademske scene je za NATO. Glavni medijski komentatori su za NATO. Vojni vrh bi se lako naviknuo na NATO. Diplomatske veličine, kao što pokazuje tribina od petka su za. Ono što međutim sprečava takav scenario je raspoloženje stanovništva, jer po svim ispitivanjima javnog mnenja, čak ni petina nacionalnog elektorata ne bi podržala ulazak zemlje u NATO.

Takva principijelnost ostaje nemotivisana i u odnosu na jednu drugu osobinu prosečnog Austrijanca, koji/koja notorno ne voli Rusiju. Rusku kulturu da, književnost, muziku, to nikad nije bilo sporno. Ali živi ruski umetnici se automatski doživljavaju kao počasni ruski ambasadori, konkretno Putinovi ljudi, te se agresivno guraju iz javnog prostora. Ana Netrepko je najbolji primer.

Čak i kad se nedavno trijumfalno vratila na operne scene u Kelnu i Beču, muzičke kritike su opet završavale kao politički komentari „…da, sjajna je, ali ostaje gorak ukus“; „koliko su takvi nastupi moralni u ovom času?“; „slavlje i protesti“; „istina, izjasnila se protiv Putina, ali ne odmah“. U sali se plješće, pred salom zviždi, u medijima blati. Tek kad se takvi izveštaji pažljivo pročitaju, shvati se da su unutra pljeskale stotine, da je napolju protestovalo tek dvadesetak (Ukrajinaca), a u medijima se blatom nabacivalo desetak autora, i to iz čiste želje da se bude u trendu.

Rezime: ona kategorija koja se lapidarno naziva „običnim“ Austrijancima, dakle većina elektorata, ne voli Ruse. Mahom zato što su se, to se uvek iznova čuje u privatnoj konverzaciji, „ponašali razulareno“ prilikom ulaska u Beč u aprilu 1945, to jest ubijali, silovali i krali. Na stranu logika takve argumentacije, koja podrazumeva da su austrijski vermahtovci ispod Staljingrada delili deci bombone, ili pre toga austrijske carske snage u Srbiji septembra 1914. regulisale saobraćaj, ostaje jedna fiksna činjenica – Austrijancima ne treba NATO da bi regulisali svoju istoriju odnosa sa Rusijom.

Pohod na Moskvu

Austrijanci su naučili da se sa Rusijom sporazumevaju van NATO okvira. Istina, koštalo je i jedne i druge, ali u jednom momentu se s obe strane upalila lampica. Austrijanci su shvatili da nijedan pohod na Rusiju nema šanse. Rusi su shvatili da im gorko nedostaju prijatelji u Evropi, a u tom kontekstu su dobri odnosi s austrijskom diplomatijom čiji ugled daleko nadilazi demografsku i ekonomsku težinu zemlje.

Za one koji vide crno i belo, to je zamršena situacija. Kad se pođe od toga da je život niz epizoda sivih nijansi, slika se razbistri: Austrijanci ne moraju da vole Ruse da bi s njima bili prijatelji u ekonomiji, diplomatiji i kulturi. Isto tako, Austrija ne mora da bude u NATO-u da bi se svađala sa Rusijom, kažnjavala Moskvu, produžavala joj sankcije i s visoka gledala na ruske manirizme.

Čitav ovaj ekspoze ne bi bio bitan da Austrija nije još jedina EU nacija koja se seća posledica Napoleonovog i Hitlerovog pohoda na Rusiju. Pre svega bi Francuska i Nemačka imale obavezu da se sećaju, ali tu gde bi trebalo da skutri krvava istorija, širi se svečana tabula rasa NATO-ve „javne diplomatije“. Nada se budi, možda će ovog puta biti drugačije? Tamo gde su Francuzi i Nemci (s Austrijancima) jednom doživeli poraz, možda će uspeti Amerikanci? Možda ovog puta treba ići za njima, e da se Evropljanima posreći?

Spomenik Crvenoj armiji u Beču (Foto: Ruska ambasada u Beču/Tviter)

EU je ušetala u avanturistički modus i spremna je da proba. U to ime još samo treba da postane NATO. Svi bi, samo još Austrija neće. Ne voli Ruse, a opet neće.

Lakoća kojom su Baltik i Poljska zaposeli političko telo Evropske unije, prisvojili „Mi“ evropskog identiteta i učlanili ga u NATO je nepodnošljiva. Još samo da ga u ime USA i UK pošalju u rat.

 

Izvor RTS OKO

 

Naslovna fotografija: Reuters/Ints Kalnins

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u