N. Kecmanović: Zbog čega je Erdoganova poseta Sarajevu uznemirila Bošnjake?

Bošnjaci su još juče slavili lažnog v.p. Šmita, čežnjivo gledali prema Briselu, gurali se pod šinjel NATO-a, šenili pred vratima ambasade SAD, a sada odjednom…

Erdogan je onomad (07.09.) u Sarajevu izazvao neviđenu pometnju među Bošnjacima. Okupio je kompletno Predsjedništvo BiH, što se u zadnje vrijeme rijetko događa, i rekao ponešto po volji svakog od tri člana kolektivnog šefa države.

Izjasnio se protiv Šmitove promjene izbornog zakona, što je oduševilo Džeferovića i Komšića, ali i generalno protiv toga da se u BiH bilo šta mijenja spoljnim miješanjem, što je ovaj dvojac porazilo. Zadovoljni Dodik im je dosoljavao podsjećanjem da kasne sa turskim autoputem Beograd-Sarajevo i odbijaju uključivanje Erdogana sa Vučićem i Milanovićem u raspetljavanje bosanskog čvora.

U Erdoganovoj izjavi nema nedosljednosti, ali ih ima u izobilju u kontroverznoj političkoj svijesti Bošnjaka. Oni su protiv trojnih dogovora u BiH, odnosno za što veće inostrano nametanje, ali isključivo onda kada to njima odgovara.

Pokazalo se to i mjesec dana prije Erdoganove posjete, kada je Šmit najavio da će na osnovu bonskih ovlašćenja promijeniti izborni zakon i ispraviti nepravdu prema Hrvatima, a u tome ga podržale Njemačka, SAD, Britanija i Izrael. Muslimansko Sarajevo reagovalo je provalom antizapadnog gnjeva.

„Zapad planira istrebljenje i protjerivanje Bošnjaka sa evropskog kontinenta”, „EU je islamofobična”, „OHR u Bosni uvodi aparthejd”, „Kristijan Šmit je ruski čovjek”, „Zapadni ambasadori su kolonijalni upravnici”, „Kolektivni Zapad je motivisan vjerskim rasizmom”.

Sve su ovo citati izjava koje su početkom avgusta davali bošnjački političari i njihovi glasnogovornici Željko Komšić, Avdo Avdić, Zlatan Begić i dr. Sam Bakir Izetbegović stao je na čelo višednevnih demonstracija pred zgradom OHR-a.

Ko bi i pomislio da će Bošnjaci, poklonici evroatlantskih integracija, poletni Evropejci i nadasve zakleti na lojalnost SAD, očas okrenuti ćurak naopako? Takoreći još juče su slavili lažnog v.p. Šmita, čežnjivo gledali prema Briselu, gurali se pod šinjel NATO-a, šenili pred vratima ambasade SAD, a sada odjednom…

Zaprepašćeni Šmit je taktički ustuknuo, ali tek toliko da im da još jednu šansu da se u roku od desetak dana dogovore sa Hrvatima. Iako i on i oni znaju da od tog dogovora nema ništa i da se radi o pukom odlaganju. Ali, Švabo je vikao i lupao šakom, pa je kod Bošnjaka došlo do kajanja što su se zaletjeli i ispljuvali kompletan kolektivni Zapad.

Kao izraz naknadne pameti da su time pokvarili šansu da im se Šmit smiluje, Dnevni avaz je obajvio opširan kritički komentar „Ko Bošnjake gura u sukob sa Zapadom?” Novinar Danijal Hadžović je popisao sve bošnjačke antizapadne izjave i autore koji „BiH udaljavaju od euroatlantskih integracija koje su njena jedina civilizacijska budućnost”. Nije Hadžović shvatio da se Bakir u nevolji, baš kao i babo mu Alija, okreće braći po vjeri.

„Razum nam je na okcidentu, ali srce na orijentu…” „Naši borci ne ginu za neku apstraktnu ideju Bosne koju neće ni Srbi ni Hrvati, nego za opstanak svoga naroda…”, govorio je stari Izetbegović. A sin mu danas sekundira: „Dok su džamije pune mladih ljudi, ne brinem za Bosnu”. I priča kako su on i Sebija „tokom rata iftarili burek od mesa iz konzerve”.

Šta je Bakira navelo na aktuelni zaokret od građanina do muslimana? Jedan razlog je što smatra da će promjena izbornog zakona dovesti do uspostave trećeg entiteta iliti obnove Herceg-Bosne, a onda nema ništa ni od jedinstvene FBiH, a kamoli jedinstvene BiH. Zato on hoće da zaplaši kolektivni Zapad: ukoliko SAD i EU odustanu od unitarne Bosne, bosanski muslimani će se okrenuti panislamskoj alternativi.

Kada je ’94 na Alijine vapaje iz Sarajeva, Svjetski Kongres konferencije islamskih zemalja zaprijetio da će, ne ukinu li UN embargo na dotur oružja za ABiH, islamske zemlje same intervenisati, SAD su zažmurile na transport naoružanih mudžahedina iz Teherana preko Zagreba u srednju Bosnu.

Sada je Bakir mobilisao dobro organizovanu dijasporu, lobiste u Američkom kongresu, Nerminku u Domu lordova, Adisa u Bundestagu, veliku većinu Sarajlija koji su još uvijek više muslimani nego Bošnjaci, a protiv prozapadnih umišljenih građana, koje predvode tri Senada (Hadžifejzović, Avdić, Pećanin), te Zlaja (Lagumdžija) i ostala „gradska raja”.

Kao što mudžahedini nisu preokrenuli tok rata 92-95, tako neće ni protesti spriječiti promjenu izbornog zakona, ali hoće izabrati Bakira za člana Predsjedništva BiH. Izbori su, dakle, onaj drugi i preči razlog jer Bakir i SDA imaju lošu predizbornu prognozu.

Tajip je Bakiru za izbore došao „kao biber po pilavu“. On jeste u Predsjedništvu BiH rekao da stranci ne treba da se petljaju u bosanske poslove i da je to stvar dogovora lokalnih lidera, ali je u nastupu pred Rijasetom IVZ BiH otišao dalje.

„Poštovana braćo, Zapad postoji da bi podijelio i iscijepao muslimane. Želi ih podijeliti, iscijepati, a potom i progutati. Upravo vi ste i vi ćete biti prepreka tome”.

Džamija i danas presudno utiče na ishod izbora u Bošnjaka i prijatelj porodice Izetbegović znao je gdje i šta treba da kaže da Bakir pobijedi. Dan kasnije u Zagrebu, odnosno prilikom otvaranja Islamskog centra u Sisku, turski predsjednik je od Zorana Milanovića mogao da čuje ono što nije imao prilike da mu kaže Dragan Čović u Sarajevu.

Hrvati ni u matici ni u BiH dijaspori ne odustaju od izborne jednakopravnosti u BiH. A Hrvatska je članica EU i NATO, Šmit je lokalni predstavnik kolektivnog Zapada, ma koliko to danas značilo. Dan ranije, u Srbiji, turski predsjednik je bio uspješniji.

Brojna privredna delegacija, investicije, radna mjesta, zajednički projekti, krediti, rast trgovinske razmjene, novi ugovori, te izjava da Beograd i Priština treba da se dogovaraju bez spoljnih pritisaka, bilo je sve što godi Vučiću. Ipak,oprezno! Turska je priznala Kosovo i članica je NATO. Alija mu je ostavio u amanet i Bošnjake i (cijelu) Bosnu. Postoji prirodna uzajamna naklonost između Stambola i turkofilnih muslimana, kako Bošnjaka u BiH i Raškoj, tako i Šiptara na KiM.

Erdogan je započeo u islamističkoj partiji Erbakana, koju je kemalistički generalštab spriječio da dođe na vlast. Neoosmanističku viziju o „osmanskoj vlasti u BiH kao uspješnoj priči koju treba ponoviti” svojevremeno je u Sarajevu promovisao njegov bivši ministar Ahmed Davutoglu, ali Erdogan se nije nikad odrekao geopolitike „strateške dubine”. Naprotiv, uz ekonomsku ekspanziju on diljem bivše imperije obnavlja džamije, medrese, tekije, turbeta.

U sukobu velikih na Balkanu Turska je našla prazan prostor i Erdogan ga za sada veoma umješno koristi u BiH i Srbiji, ali i između Rusije i Ukrajine, Švedske i NATO, duž ruskih gasovoda i kineskog Puta svile, čak i preko kapaciteta svoje zemlje i podrške birača. To čini sa realizmom i pragmatizmom, ali i sa zaokretima i asimetričnim potezima koji među štićenike u BiH dolivaju pometnju koju im je ostavio Alija knjigom „Muslimani između Istoka i Zapada”.

 

Autor Nenad Kecmanović

 

Izvor Sve o Srpskoj, 20. septembar 2022.

 

Naslovna fotografija: Adem Altan/Agence France-Presse/Getty Images

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u