U ovom dramatičnom trenutku istorije [1], u kojem su konsekvence apsolutizacije neoliberalne ideje o tržišnoj supstanci čovjeka i društva svojim ugrađenim instrumentima pohlepe pripremile i aktuelnu opasnost od neposredne globalne katastrofe, jasno se pokazuje da su pretenzije neoliberalizma od početka bile sadržane u pokretanju procesa stvaranja arhitekture jednog novog totalitarnog svijeta čijom apsolutnom dominacijom nijedan segment čovjeka i društva ne bi ostao bez potpune kontrole. To je razlog zašto se mi danas suočavamo sa novom stvarnošću u kojoj su demokratija, politika, društvo, nauka, umjetnost, kultura, sloboda, obrazovanje, moral, porodica postali gotovo potpuno ispražnjeni od svog izvornog humanističkog značenja, te da se upravo zbog toga one u svojoj cjelini po prvi put u istoriji i javljaju kao neprijateljske čovjeku.
Demokratija je postala najefikasniji sistem dominacije i manipulacije, pa se zbog toga i pojavljuje kao sistem demokratske neslobode, kako je ovu novu stvarnost građanskog svijeta još ranije imenovao Herbert Markuze. Kultura je postala prožeta tržišnim zahtjevima stereotipije, nauka i obrazovanje svedeni na tehnološke imperative standardizacije i kvantifikacije u funkciji stvaranja profita korporacija, politika i društvo utopljeni u javno mnjenje koje oblikuju mediji, dok se sloboda počela isključivo interpretirati samo kao tržišna sloboda. Zbog toga je izrastanje ove nove neprijateljske neoliberalne stvarnosti ujedno i presudan istorijski događaj u životu savremenog društva, jer ona nesputano pokazuje da su totalitarne tendencije prestale da budu samo tendencije, te da su u međuvremenu postale stvarnost jednog novog oblika totalitarizma, čija je pojava prije nekoliko decenija izgledala nezamisliva. Naime, izgledalo je nezamislivo da će političko-korporativne elite u ime slobode i demokratije, dakle tih najviših, temeljnih zapadnoevropskih, humanističkih vrijednosti tržišnim mehanizmima poništiti i sam smisao slobode i demokratije, kao i ukupni smisao svih humanističkih vrijednosti društva koji na njima počivaju.
Svodeći cjelokupnu stvarnost na stvarnost tržišta, neoliberalizam je zloupotrebom tehnologije i demokratije uspostavio novu totalitarnu stvarnost kao tržišnu stvarnost, te je zahvaljujući tehnološkoj moći našao efikasan način da obmanu i kontrolu društva, odnosno ukidanje slobode učini ne samo nužnom, već i privlačnom. Neoliberalizam imperativno propisuje da ništa ne može imati smisao izvan tržišta, te da se svaki smisao i svaka vrijednost uspostavlja jedino na tržištu. Utoliko je neoliberalni tržišni totalitarizam istovremeno i jedan poseban oblik totalitarizma, jer nijedan prethodni oblik totalitarizma nikada nije vrijednosti društva, morala, nauke, obrazovanja ili kulture i umjetnosti povezivao sa tržištem.
Teologizacija tržišta
Prisjetimo se, ne tako istorijski davno, što današnji dominatni tok ekonomske misli kao da potpuno ignoriše, da je Adam Smit smatrao sasvim prirodnim da ekonomiju odredi kao moralnu nauku, odnosno da u skladu sa liberalno-humanističkim vrijednostima svoga vremena tržište vidi u funkciji vrijednosti društva, a ne poput neoliberalne ekonomije kao jedini prostor u kojem vrijednosti tek treba da dobiju svoje stvarno značenje. Zbog toga se u nekom pogledu liberalna ekonomija Adama Smita, bez obzira na njegovu teologizaciju tržišta u shvatanju o „nevidljivoj ruci” koja reguliše tržište, još uvijek može smatrati baštinikom jedne humanističke tradicije koja je već ranije, u antičkom svijetu bila iskazana, posebno kod Aristotela u njegovom razlikovanju ktetike, odnosno ekonomije i hremastike.
Aristotel je smatrao da ekonomija i hremastika nisu jedno te isto, jer je ekonomija za njega moralna djelatnost koja treba da donese opštu korist zajednici, dok hremastika počiva na beskrupuloznom gomilanju novca koje ne vodi računa o onom opštem dobru zajednice [2]. Suvišno je kazati da u kontekstu Aristotelove filozofije današnja neoliberalna ekonomija zapravo ne bi ni bila ekonomija, već hremastika, puki bezdušni finansijski proračun o profitnoj efikasnosti uloženog kapitala. Tako i kod Aristotela, i kod Adama Smita neprestano opstaje razlika između, s jedne strane tržišta, i s druge istinski ekonomskih, odnosno društvenih vrijednosti. Međutim, sa neoliberalizmom ta razlika biva potpuno poništena, jer neoliberalizam više nijednu vrijednost ne želi da vidi izvan tržišta, pa se tu odmah i pojavljuje razlog zašto su se i sve temeljne vrijednosti građanskog svijeta morale na nov način izraziti kao neprijateljske istinskim potrebama čovjeka i društva.
Neoliberalna ideja tržišta je zastrašujuća ideja, jer počiva na uvjerenju da tržište poput nekog deus absconditusa, skrivenog Boga ima sopstveni skriveni um, kako je to već u svojim londonskim ekonomskim radovima zamišljao Fridrih fon Hajek, teorijski utemeljivač neoliberalne ekonomije, tvrdeći da je taj tržišni um onaj koji apsolutno može da izbalansira ekonomske protivrječnosti tako što će međusobnu preduzetničku slobodnu inicijativu pojedinaca u slobodnom, od države ničim ograničenom tržišnom odnosu izraziti kao samu opštu društvenu slobodu. Da tržište, na kojem se dešava surova i često nepoštena borba, može da uspostavi slobodu čovjeka i društva time što će ih svojim tajanstvenim umom harmonizovati i izraziti kao opštu društvenu slobodu, je najgrotesknija neoliberalna ideološka obmana koja se do neoliberalizma nikada u dosadašnjoj istoriji nije pojavila. Prije kriptospekulativnih ekonomskih ideja Fridriha fon Hajeka i njegovog „tržišnog uma” i Adam Smit je takođe, pomenimo još jednom, na neki način i sam govorio o umu koji reguliše tržište imenujući ga „nevidljivom rukom” tržišta, ali za razliku od Hajeka i cjelokupne neoliberalne ekonomije nikada cjelinu društva nije svodio na tržište.
Ekonomski totalitarizam
Tako se vidi da je neoliberalizam suštinski ideologija ekonomski zasnovanog totalitarizma koja se, upravo zato što je to totalitarna ideja odnosi na sve oblike društva, te stoga, kao i svaki totalitarizam ima za krajnji cilj formatiranje čovjekovog mišljenja i njegovu neprestanu društvenu kontrolu. Izjave Margaret Tačer da je ekonomija samo metod, a da je cilj promijeniti dušu [3], te da ne postoji društvo, već samo pojedinci i njihove porodice koji sve više treba da se oslanjaju na građanske institucije, a ne na državu su lapidarno izrazili opšte ciljeve neoliberalizma. To su ciljevi čiji je smisao jasno dat u zahtjevu za promjenom duše ili svijesti ljudi, zapravo on je dat u namjeru svođenja društva na poslušne i egoistički atomizovane pojedince, tehnološki umrežene, usamljene i beznadežno osuđene na svoj tehnološko-informacioni panoptikon. Istina, svaki totalitarizam želi promjenu svijesti ljudi, ali neoliberalni totalitarizam ima tu posebnost da se pokazuje kao meki totalitarizam, jer promjenu svijesti bar donedavno nije sprovodio otvorenim nasiljem, već tržišno-tehnološkim sredstvima.
Tako je neoliberalna koncepcija apsolutno slobodnog tržišta veoma brzo destruirala temeljni smisao ideje liberalnog društva, jer nije prihvatala nijednu vrijednost kao vrijednost ukoliko ona ne donosi profit, te se pokazalo da se tim neoliberalnim shvatanjem pojavila nova stvarnost u kojoj postoji samo tržište, a ne više društvo sa vrijednostima koje nisu samo tržišne vrijednosti. Društvo rastopljeno tržištem postalo je medijima oblikovano javno mnenje, ono je kao društvo zaista postalo fikcija o kojoj je govorila Margaret Tačer. Međutim, društvo nije isto što i javno mnenje, a svakako nije isto što i masa, jer društvo pretpostavlja organizaciju koja počiva na pravilima, zakonima koji moraju da imaju svoje racionalno argumentaciju i opravdanje.
Tako se u neoliberalnom shvatanju društva nesumnjivo radi o načinu prikrivanja destrukcije društvenih normi i predstavljanju javnog mnjenja kao onog što je društvo, jer norme društva pretpostavljaju racionalnu argumentovanu diskusiju, a ne njihovo prihvatanje na osnovu puke emotivno zasnovane vjere da nešto jeste ili nije. Tako se vidi da su javno mnjenje i masa jedna te ista stvar koja se ne uspostavlja racionalnim uvidima, naime, da se društvo u liku javnog mnjenja tretira kao masa koju je moguće po potrebi oblikovati. Time je stvoren ne samo medijski, već i svaki drugi naučni ili obrazovni prostor koji je omogućio transformaciju znanja u propagandu, zapravo transformaciju emocija u svijet postistine koji se predstavlja kao društvo i koji više ne zanima ni istina, ni neistina, već samo opipljivi materijalni interes.
Tri „Božje zapovesti”
Destrukcija društva i države je bez sumnje konsekvenca osnovnih ekonomskih principa neoliberalizma, datih u Vašingtonskom konsenzusu, odnosno u poznatom zahtjevu za liberalizacijom, privatizacijom i deregulacijom. Upravo na osnovu tih zahtjeva postali su vidljivi i razlozi zbog kojih će neoliberalizam uvijek shvatati državu kao najveći problem koji ometa slobodno tržište, odnosno kao opasnost ograničavanja beskrajne moći i pohlepe kapitala. Zbog toga je neoliberalizam neprijateljski prema svim državama i nacionalnim kulturama, koje već samim svojim postojanjem ometaju globalnu dominaciju moćne manjine. Međutim, neoliberalizam je globalizacijom principa slobodnog tržišta ipak uspio da radikalno dovede u pitanje suverenost država i naroda, jer tamo gdje je sprovedena liberalizacija, privatizacija i deregulacija kao tri Božje zapovijesti neoliberalizma, odmah je uspostavljena i dužnička zavisnost država. Svakako, tada više ne može biti ni govora o suverenom državnom odlučivanju, te su takve nemoćne države zapravo samo ljušture koje skrivaju da stvarnog suvereniteta države više ni nema. Skriva se zapravo da se takvim državama upravlja medijskim oblikovanjem javnog mnjenja i tzv. nevladinim organizacijama, koje su u svojoj ideji slabljena moći države u korist krupnog kapitala preferirali Margaret Tačer i Ronald Regan.
Upravo zbog odnosa prema državi i društvu, danas bi se moglo kazati da neoliberalizam nije samo redukovao društvo na tržište i javno mnenje, zapravo masu kao neki surogat društva, već da je redukovao i samu državu na korporativne elite. Te stoga što su upravo ove neoliberalne korporativne elite u međuvremenu uspješno izvršile aproprijaciju svih državnih institucija, kao što su recimo Federalne rezerve SAD, i gotovo svih međunarodnih institucija u liku Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske trgovinske organizacije, Svjetske zdravstvene organizacije, Svjetske banke, a de ne govorimo o Svjetskom ekonomskom forumu u čijim fondovima je potpuni ili najveći udio privatnog kapitala. Utoliko se danas s pravom može postaviti pitanje da li više uopšte postoje države ili samo privatne političko-korporativne elite. U vremenu kada jedna internet korporacija za društvenu komunikaciju može da zabrani čak i predsjedniku SAD da objavi javnosti šta misli, jasno je da liberalna država u svom nekadašnjem demokratskom značenju više ne postoji. Kada javno dobro postane privatno dobro, onda i demokratija može biti samo sredstvo za privatnu moć kao privatno dobro.
Zbog toga je korporativni karakter neoliberalne politike upravo ta nova stvarnost u kojoj korporacije ogromnom finansijskom i medijskom moći direktno utiču na izbor političkih elita, uglavnom skromno obrazovanih, ali zato bespogovorno poslušnih premijera, ministara, šefova država. Većina zapadnoevropskih lidera posljednje tri decenije su bili polaznici škole „Globalne vođe budućnosti”, kasnije preimenovane u „Mlade globalne vođe” unutar Svjetskog ekonomskog foruma Klausa Švaba, a koji su se posebno istakli u sprovođenju surovih mjera kontrole tokom pandemije COVID-19 preporučenih od tih istih neoliberalnih međunarodnih institucija za čije sprovođenje su oni, izgleda suštinski jedino i zaduženi. Stoga je neoliberalizam anacionalan, ne u dosadašnjem značenju tog pojma, već je potpuno bezdušan i prema sopstvenom narodu ukoliko to od njega zahtjevaju neoliberalne korporativne elite. Tako smo nedavno imali priliku da čujemo od najviše njemačke zvaničnice da je ne interesuje šta o sankcijama, nedostatku gasa i galopirajućoj oskudici misli njen njemački narod, jer je ona obećala ukrajinskom narodu podršku koju neće povlačiti.
Dogovor elita
S druge strane, moć nekolicine korporacija je danas postala toliko velika da se mjeri BDP-om gotovo čitavih kontinenata. Tako međunarodni finansijski stručnjaci izvještavaju da je profit finansijsko-digitalnog kompleksa koji je ostvarilo samo pet digitalnih korporacija: Epl, Gugl, Majkrosoft, Amazon, Alfabet i Fejsbuk 9,1 bilion dolara, što je više od 8,6 biliona dolara BDP-a koje imaju Njemačka, Francuska i Italija zajedno. S druge strane, samo četiri korporacije za upravljanje imovinom: Blek Rok, Vangvard, Fideliti i Stejt Strit raspolažu sa 22,6 biliona dolara u odnosu na 15,7 biliona dolara koliko iznosi BDP svih 28 država EU. Jasno je da se radi o takvoj koncentraciji kapitala koja omogućava da se projektuje globalni društveni poredak, postavljaju vlade, dovode na rub propasti cijele države, ili izazivaju ratovi poput onih koje smo imali u Jugoslaviji, Siriji ili danas u Ukrajini, Njihov jedini cilj je da još više uvećavaju postojeće bogatsto manjine. Što se i dešava.
Dakle, neoliberalni proces je destruiranjem liberalnih temelja društva i države omogućio da političko-korporativne elite preuzmu funkcije državnog upravljanja i odlučivanja, pa utoliko i ne čudi da se za najviše državne funkcije bezobzirno, suprotno demokratskim tradicijama narušavaju i svi pravni principi suverenosti država. Evropska unija je takav primjer, jer su sve političke funkcije unutar institucija Unije od početka njenog nastanka bile stvar dogovora elita, te ni za jednu nije predviđena demokratska procedura. S druge strane, neoliberalna apsolutizacija tržišnih vrijednosti morala je i sve druge vrijednosti institucija demokratskog društva da pervertira, pa zato možda i nije posebno začuđujuća izjava predsjednika sindikata belgijskih sudija Manuele Kadeli Of Gardijanu „da je vrijeme retorike iza nas i da stvari danas treba nazvati pravi imenom – neoliberalizam je fašizam dvadeset i prvog vijeka” [4].
Neoliberalizam je za Kadeli totalitarni i nihilistički fašizam, jer ekonomija ne samo da je sebi podvrgnula vlade demokratskih zemalja, nego upravlja svim aspektima našeg razmišljanja. Državom sada zapovijedaju ekonomija i finansije, koji na nju gledaju kao na svoje vlasništvo i upravljaju njom do te mjere da se ugrožava opšte dobro. Neoliberalizam je nihilizam kojim se omogućava odbacivanje univerzalizma i najočiglednijih humanističkih vrijednosti: solidarnosti, bratstva, integracije, poštovanja svakoga i svih razlika, kaže Kadeli. Međutim, zbog svog neprijateljstva prema liberalnoj državi može se s pravom očekivati da neoliberalizam u budućnosti transformiše ne samo smisao države, već dovede u pitanje i samo postojanje naroda u njihovim tradicionalnim kulturnim, istorijskim identitetima i oblikuje ih kao neku vrstu korporativnih naroda. Zapravo, puke mase zaposlenih u korporacijama čiji bi novi identitet bio proizveden iz pripadnosti korporaciji. Zbog toga je sasvim moguće da bi se i nova stvarnost, u kojoj bi neoliberalnim tržišnim instrumentima narodi prestali da budu narodi već postali korporatina masa, mogla pojaviti i u značenju novog korporativnog kolonijalizma. Skorašnji, više nego poslušni odnos tzv. kolektivnog Zapada prema SAD, ali i neuvažavanja mišljenja sopstvene javnosti govori da takva tendencija nesumnjivo postoji.
Logika korporacije
Masao Mijoši, jedan od uticajnih poratnih američkih intelektualaca je pisao [5] da kada multinacionalna korporacija postane transnacionalna, ona postaje spremna da se naseli bilo gdje i iskoristi bilo koju državu dok god ta pripadnost služi njenim interesima. Tada se pojavljuje shvatanje, piše Mijoši, po kojem je za korporaciju najvažnija korporacijska, a ne nacionalna odanost. Zbog toga Mijoši tvrdi da diskurs multikulturalnosti veoma dobro služi transnacionalnim korporacijama tako što korporacijsku odanost preusmjerava prema logici korporacije, a ne prema sastavu njene države. Ovoj transnacionalnoj logici je zbog toga sasvim prirodno shvatanje da je svaki nacionalni ili kulturni smisao onaj koji mora biti podređen smislu korporacije i imperativu profita.
Zbog toga transnacionalna korporacija i uspostavlja transnacionalni univerzitet kao jednu transnacionalnu birokratsku strukturu koja više ne traži smisao univerziteta u tome što će sopstvene nacionalno-kulturne vrijednosti sagledavati u pravcu univerzalnih humanističkih vrijednosti. Naprotiv, sada se od ovog novog neoliberalnog, a u našim uslovima bolonjskog univerziteta, putem obrazovanja za neko specijalističko zanimanje u suštini jedino i traži obrazovanje za neku buduću odanost korporaciji. Jednom rječju: univerizitet može da ima smisao samo u onome što donosi profit. Korporativni narodi kao budućnost društva nekako sami po sebi proizilaze kao stvarna mogućnost ovog tržišnog fundamentalizma. Zbog toga se čini se da je i ekonomista Karl Polonji s pravom zaključio da se sa neoliberalizmom ideja slobode degenerisala u puku odbranu slobodnog preduzeća, neku vrstu bijedne crkavice slobode za ljude koji uzalud pokušavaju da iskoriste svoja demokratska prava kako bi se zaklonili od ogromne moći nosilaca vlasničkog prava [6].
Zapravo, za neoliberalne korporativne elite društvo i država su postale samo retoričke figure postistine kojom se kazuje da su javna obmana društva ili neistina koju kazuju državne institucije nešto na što se više niko ne treba obazirati. Svakako, ta nova, fantastična stvarnost društva postistine bila je moguća tek onda kada je neoliberalizam pervertirao i sam pojam istine u odnosu na koji se jedino i može pokazati neistina stvarnosti. Zbog toga se i pojavljuje predstava stvarnosti koja iz svih svojih medijskih, političkih i kulturnih rijaliti uglova neprestano kazuje da je istina uopšte više ne zanima, da je zastupanje oprečnih, i to ne samo političkih i moralnih stavova sasvim legitimno ukoliko donosi ličnu ili grupnu kao korporativnu korist. Zapravo, riječ je o tome da su lična osjećanja prema onome koji iznosi stavove, a ne sami stavovi i njihova argumentacija, postali presudni za opredjeljenje ljudi, odnosno za ono što se donedavno poimalo kao jedina mogućnost da se pojavi istina stvarnosti. Način kako se nešto kazuje, piše ili uopšte izražava u svim oblastima društvenog života, uključujući i nauku je postao važniji od istine onoga o čemu se saopštava.
Moć zabave
Upravo zato što se pojmom postistine kazuje da istina, odnosno kritičko mišljenje kojim se jedino i dolazi do istine, više nije od primarne važnosti – jer su emocije, kao stvar koju mediji proizvode oblikujući javno mnjenje, postale dominantna osnova vladanja i kontrole ljudi – omogućeno je da je zabava, uključujući i sport, po prvi put u istoriji postala ne samo politička, već i ontološka činjenica. To je zbog toga što se zabava svojom emotivnom, a ne kritičkom usmjerenošću izrazila kao jedan od najsnažnijih totalitarnih instrumenata neoliberalne tržišne ideologije i njegove cjelovite kontrole ljudi. Zabava je riječ čija je upotreba u modernom dobu postala tako česta i neprestana, da se čini da bez nje gotovo više nije moguće razumjeti ne samo tendencije, već ni stvarnost postojećeg neoliberalnog društvenog poretka. Svijet tržišne propagande, koji je već sada medijski agresivno nametnut kao jedini čovjekov stvarni svijet, izgleda da se više ne može ni zamisliti bez povezivanja sa njenim zabavnim karakterom.
Upravo zbog neizbježnog prisustva i centralnog učešća zabave i u onim segmentima modernog društva koji nikada ranije nisu imali obaveznost povezivanja sa zabavom – kao što su recimo obrazovanje, nauka, politika, rat ili bankarsko zaduživanje – jasno iskrsava ideološka tendencija koja nedvosmisleno sugeriše da zabavu treba shvatiti kao temeljno novo antropološko određenje društva. Zabava je tako postala stvarni svijet postistine, popularna medijska tržišna metafizika, ili neoliberalna ideologija čiji je zadatak u tome da emotivno zaokupi mase i izbjegne svako pitanje o istini stvarnosti. Zabava je idealno sredstvo realizacije postistine, jer je za onoga koji se zabavlja sasvim nevažno da li je nešto istinito ili neistinito, već mu je važno samo da je zabavno. Upravo zbog toga se i čini da je kritičko mišljenje koje počiva na razlikovanju istine od neistine izgubilo svoj predmet, jer je zabava gotovo potpuno istisnula društveni prostor za svako kritičko mišljenje, odnosno za svako pitanje o istini stvarnosti.
Koliko je velika moć zabave mogli smo nedavno posredno da zaključimo i iz jednog novinskog članka u kome se izvještava da je naša poznata agencija za istraživanje javnog mnjenja utvrdila da se jednom političkom kandidatu na predstojećim izborima ne može uspješno suprotstaviti ni jedan politički protivnik, izuzev samo pod uslovom da se pojavi neki nepolitički zabavljač. Ovo istraživanje zapravo neposredno kazuje istinu o stvarnom karakteru modernog tržišnog društva i neoliberalizmom nametnutom poimanju sfere političkog kao prostora zabave koju sa lakoćom osvajaju zabavljači kao što su to recimo Bepe Grilo, italijanski komičar i osnivač uticajnog političkog Pokreta 5 zvjezdica, ili Volodimir Zelenski, takođe komičar kome je profesija pomogla da postane predsjednik Ukrajine. Zbog toga i stvarnost koju proizvodi ova nova tržišna neoliberalna antropologija nije i ne može biti rezultat kritičkog mišljenja, kao što je to u svojoj ideji antropologije zamišljao i obrazlagao Imanuel Kant, već samo simptom nastajanja nekog novog čovjeka koji treba da je potpuno uvjeren da su mu zabava i sredstvo i cilj ujedno. Zbog toga se čini da je i vladajući ideološki imperativ upravo onaj koji kazuje da je jedina stvarnost dostojna čovjeka ona u kojoj treba da pronađe zabavu, a ne ona stvarnost koja bi da ga uznemirava nekom svojom istinom ili neistinom. Naravno, sve dok ne dođe do rata ili nekog drugog egzistencijalnog ponora.
Tako argumentacija kao pitanje o istini stvarnosti postaje sve manje značajna, i u osnovi je prikazana kao ono što je dosadno, što dugo traje i nije zabavno. Svijet zabave postaje zamjena za svijet istine, jer se ni uvjerenja o nekoj istini više ne kazuju bez pozivanja na smisao istine kao nečeg što treba da bude zabava. Ideologizacija zabave čineći zabavu stvarnim eufemizmom pojma postistine, zabavu postavlja kao najsnažnije sredstvo pasivizacije stvarnosti i istovremeno supstancu nove stvarnosti kojom su obuhvaćeni i svi oni temeljni pojmovi slobode, jednakosti ili demokratije na kojima je počivala ideja pravednog društva. Biti „slobodan” i „jednak sa drugima” sve češće počinje da znači jednaku mogućnost i slobodu da se „zabavlja”. Ali, biti slobodan ponajviše dobiva značenje slobodne preduzetničke inicijative, neoliberalne tržišne ideologije koja kazuje da nijedna vrijednost ne može biti vrijednost ukoliko se ne uspostavi tržištem, te da otud čak i vrijednost mladosti kao takve od početka mora biti usmjerena ka naporu da omladina sopstvenom slobodnom inicijativom razvija neki poslovni model i napravi prihod sa odgovarajućim profitom.
Kolonizacija mladosti
Čini se da se u tome nalazi jedini smisao svih onih čudesnih naziva koje slijede orvelovski jezik neoliberalnog tržišnog fundametalizma poput: tehnoloških parkova, pametnih specijalizacija, startapova, poslovnih inkubatora, poslovnih ekosistema ili poslovnih akceleratora koji su svi i jedino u funkciji ideološkog vaspitanja omladine kojim ona treba da bespogovorno prihvati imperativ u kojem neće biti druge vrijednosti osim tržišne vrijednosti. Upravo zbog svoje mladosti, omladina je posebno ugrožena i snažno trpi konsekvence ove neoliberalne ideologije koja od njih traži da se odreknu vedrine mladosti, pa da gotovo od momenta kada su progledali nastoje „da pokrenu neki biznis”. Bilbordi sa nasmiješenim mladićima i djevojkama koji ponosno pozivaju i druge mlade da kao i oni odluče da odmah budu uspješni u životu – tako što će za početak krenuti od volonterskih pomoćnika u menadžmentu neke korporacije – nas svakodnevno upozoravaju da je distopijska neoliberalna stvarnost istovremeno postala i naša stvarnost u kojoj neprestano i nemoćno gledamo kako nestaje svaka vrijednost, pa i same mladosti ukoliko ona nije posredovana materijalnim, tržišnim ciljem. Tako i tržišna kolonizacija mladosti postaje vidljiva stvarnost globalne neoliberalne kolonizacije i njene totalitarne ideologije.
S druge strane, neoliberalna logika apsolutizacije tržišta uspjela je da i humanistički evropski univerzitet dat prvenstveno u Kantovoj, Fihteovoj i Hegelovoj ideji Filozofskog fakulteta, a koji ponekad po osnivaču zovemo i humboltovskim univerzitetom, suštinski razori i transformiše u neoliberalni tehničko-menadžerski servis korporacija. To je bilo moguće onda kada je neoliberalna ideologija promijenila paradigmu naučnog znanja i svela ga na specijalističko znanje, što je odmah tradicionalno humanističko obrazovanje za bolje, humanije društvo pretvorilo u neoliberalno obrazovanje za uspješnije tržište. Zbog toga je i neoliberalni zahtjev da se filozofija i sve druge društvene i humanističke nauke adaptiraju tržišnim potrebama na način kako to čine specijalističke djelatnosti otvorio proces uništenja, ali i samouništenja društvenih i humanističkih nauka. Utoliko se može reći da ako je uništenje društvenih i humanističkih nauka dato u nalogu za spajanjem sa specijalističkim studijima, onda je njihovo samouništenje postalo jasno vidljivo u pristajanju tih nauka da se u ime sopstvenog opstanka nekako adaptiraju specijalističkom obrazovnom imperativu.
Međutim, društvene i humanističke nauke nikada svojim naučnim bićem, kao ni svojom istorijskom i društvenom ulogom nisu mogle, a niti danas mogu da odgovore specijalističkim profitnim zahtjevima tržišta. Njihova tražena tržišna adaptacija nije moguća – jer slobodna i kritička misao nema nikakvu tržišnu vrijednost – ali ima ogromnu, ničim zamjenljivu društvenu vrijednost čuvanja slobode i kritičkog mišljenja. Zbog toga ovo novo neoliberalno, bolonjsko shvatanje nauke i obrazovanja suštinski nikada i ne može da prihvati bilo koje drugo znanje koje ne donosi profit, jer i ne vidi smisao nekog znanja ukoliko ono nije u funkciji stvaranja profita. Zato je bolonjska, neoliberalna koncepcija obrazovanja suštinski neprijateljska ne samo prema filozofiji, već i prema cjelokupnom biću svih društvenih i humanističkih nauka. Njena navodna spremnost da pomogne tim naukama da se adaptiraju tržišnoj stvarnosti time što će ih motivisati da se povezuju sa specijalističkim studijima, zapravo i nije ništa drugo nego licemjerna spremnost koja smjera na njihovu konačnu likvidaciju. Moduli imaju upravo tu manipulativnu ulogu da svojom mogućnošću spajanja nespojivog, nauke i specijalističkih studija, društvenim i humanističkim naukama pruže tu lažnu nadu i spas.
NASTAVIĆE SE…
Uvodno predavanje na naučnom skupu „Filozofija i nova realnost”, koji se u organizaciji Srpskog filozofskog društva održao 17. septembra 2022. g. u Sremskim Karlovcima.
Oprema teksta Novi Standard
________________________________________________________________________________
UPUTNICE:
[1] Uvodno predavanje na naučnom skupu „Filozofija i nova realnost”, koji se u organizaciji Srpskog filozofskog društva održao 17. septembra 2022. g. u Sremskim Karlovcima
[2] Aristotel, Politika, Globus, Zagreb, 1988, str. 16-17
[3] Margaret Thatcher, Interview for Sunday Times, Economics are the method: the object is to change the soul, 3 May 1981.
[4] Manuela Cadelli (2016), Neoliberalism is a species of fascism
[5] Masao Miyoshi, A Borderless World? From Colonialism to Transnacionalism and the Decline of the Nation-State, Critical Inquiry 19. br. 4, ljeto 1993
[6] Karl Polonyi, The Great Transformation, Beacon Press, Boston, 1954, str. 256
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Anawat Sudchanham/Eyeem/Getty Images
BONUS VIDEO:
