Ruski revanš – Putinov udarac (3)

Od ishoda rata u Ukrajini zavisi sudbina Rusije, a u konačnici i sudbina celog sveta. Vladimir Vladimirovič, i Rusija na čijem je čelu, nalaze se pred ogromnim izazovom

Stare ideje ne umiru one traže nove puteve i  nove ljude – vaspostavljaju drevnu priču u novom obličju i ruhu. U tačkama bifurkacije (kako kažu naučnici) ili tačkama otvorenosti i nade (kako kažu hrišćani) ka izlazima iz neuspješnih vavilonskih kula, u ponovnom susretu Boga i čovjeka, rađaju se društva sposobna da budu Katehon” – smisaona i stvaralačka sila koja „drži” svijet te ne dozvoljava da sklizne u Apokalipsu, ponudivši ljudskoj civilizacije vrijeme za preumljenje i iskupljenje.

Bez te tačke nemoguće je razumjeti kako je nevelika grupa hrišćana uspjela da usmjeri tok Prvog Rima i da ga oplodotvori, a poslije stvaranja uspješne simfonije u Drugom Rimu (bez koje se ne može shvatiti dugovječnost Istočnoromjeskog carstva), ojačana i osmisotvorena Imperija našla je svoj završni odraz u Trećem Rima (Četvrtog Rima, po riječima proroka, neće biti). Prelomne tačke svjetske istorije nude svijetu zapitanost o smislu i vrijednosti; podižu nas na onu goru s koje se više vidi, po riječima srpskog Tajnovidca, omogućavaju sagledavanje horizonta mogućnosti i zadržaju jahače apokalipse.

Rusь je bila Katehon u svakom  istorijskom obliku: kao Moskovsko carstvo, kao Ruska imperija, kako SSSR, ona to jeste i kao Ruska Federacija. Takvom je vide čak i Fatimska proročanstva. Prije nego što se osvrnem na mogućnosti ruskog izlaza iz globalnog ćorsokaka, na njeno ukotvjenje i nastavak na sveštenu rusku istoriju, zadržaću se na čovjeku koji je obilježio prve decenije 21. vijeka i vozdigao Rusiju u mjeru njenog krsta i vaskrsenja – Vladimiru Vladimiroviču Putinu.

Od projekta do ideologije

Ruski projekat – koji je u početku bio formula konkurentnosti globalnih projekata, kao alternativa „kraju istorije” i vremena na izlasku iz Moderne, u koji se svijet „gura” u režim globalizacije, sjajno je analiziran u tekstu Vladimira Borisoviča Pavlenka i Vladimira Vladimiroviča Štola „Globalizaija kao kraj istorije i vremena”.

Dio tog ruskog projekta je svakako Vladimir Vladimirovič. Njegova ličnost nesumnjivo će se upisati u svijetlu stranu ruske i svjetske istorije, kao lik pasioniranog čovjeka sposobnog da izvede svoj narod i zemlju iz zamki globalizacijskih procesa. Jasno je da nijedan vladar ne biva veliki sam po sebi, da ga velikim čini mnogo šta, ali najprije onaj spoj ličnog i kolektivnog – sposobnost da služi Bogu i svom rodu, i vizija da stvara uprkos svemu.

Nesumnjivo, u ruskom slučaju, radi se o dvostrukom izboru – Božijem i ljudskom. Nijedan čovjek ne može sjesti na ruski presto, biti uveden u tron vizantijskih imperatora, nastaviti se na tradiciju ruske sveštene istorije, a da mu to nije dato. Da li će opstati i ostati na tom putu – uvijek je lični izbor. Možemo fenomen Putina pokušati objasniti gotovo umjetničkom bulgakovljevskom jezičkom stilizacijom i gnomskim izrazom Vladislava Juroviča Surkova, u kojem on, nastavljajući se na Lava Nikolajeviča Gumoljova, Putina opisuje kao nastavljača ruskih vladara čelične volje, tačnije „produžene volje”, a rusku državu razmatra kroz četiri modela od kojih je jedan nazvan Putinovim imenom. Vladislav Jurovič sagledava Rusiju kroz neskromnu ulogu koja joj dodijeljena u svjetskoj istoriji i „ne dozvoljava silazak sa scene ili položaj statiste, ne nagovještava spokojstvo i određuje složeni karakter ovdašnje državnosti”.

Ruski predsednik Vladimir Putin sa patrijarhom Kirilom tokom vaskršnje liturgije, 28. april 2019. (Foto: Yuri Kochetkov/EPA-EFE)

On napominje da je dublje imanentno svojstvo svake države – da bude oruđe odbrane i napada, a potom i najavljuje „Putinova velika politička mašina se tek zahuktava i osposobljava za dug, težak i zanimljiv rad” (riječi koje smo nedavno opet čuli, ali sada od ruskog predsjednika).

Priča o čovjeku koji je još kao dječak iz radničke porodice maštao da postane obavještajac, a došao do mjesta šefa svih obaveštajnih agencija, potom šefa države – uvijek nosi opasnost da sklizne iz ozbiljne u poetizovanu priču. U slučaju Putinovog odrastanja i uspona, to je nemoguće izbeći.

Putin je rođen 7. oktobra 1952. godine u radničkoj porodici. Njegova majka Marija Ivanovna izdržala je opsadu Lenjingrada. Prije rođenja Vladimira, izgubila je dva sina. Jedan se upokojio nedugo po rođenju, a drugi od difterije tokom opsade Lenjigrada. Otac Vladimir Spiridonovič služio je u sovjetskoj mornarici tokom Drugog svjetskog rata, a radio je i u NKVD-u. Djeda Spiridon Ivanovič, kao provjeren čovjek, radio je kao kuvar u partijskim sanatorijumima. Kada je rodila trećeg sina, Marija je imala 41 godinu. Kako je Putinova majka doživjela sreću blagoslova novog poroda? Majke koje, kao Vitsaveja, rađaju iza djece koje Gospod uzima imaju poseban odnos prema vaspitanju – ne odgajaju ih „u izobilju, raskoši i gordosti” već kao one koji neće imati iluziju da život nije borba, teška i dugotrajna. Putin će kasnije reći da je njegova majka odgovorna za njegovu religioznost.

Mladi dani

Putinovi su živeli u „komunalnom kvartiri”, u stanu u kome su živjele još dvije porodice. Kuhinja i toalet su bili zajednički. Nemiran, pun energije, Putin nije bio običan đak. Polaskom u peti razred stvari se mijenjaju na bolje. Pod rukovodstvom razredne starješine, nastavnice nemačkog Vere Gurovič, Putinova energija je usmerena na učenje. Prekretnica se dogodila u Putinovoj trinaestoj godini kada je otišao u klub „Trud” da trenira džudo. Trenira sa Anatolijem Rahinom, koji mu postaje i svojevrsan duhovni rukovodilac. Kada Rahin prelazi u klub „Trubositelj”, za njim ide i Putin. Već 1975. godine postaje majstor sporta. U istom klubu trenirali su braća Roterberg, Arkadije i Boris i Anatolij Turčak (s kojim Putin i kasnije nastavlja saradnju). Ulice Petrburga naučiće Putina sada često citiranoj mudrosti – ako je tuča neizbježna udaraš prvi.

Anegdota po kojoj je Putin kao učenik devetog razreda krenuo na razgovor da se raspita na koji način bi mogao postati agent KGB-a, govori i o njemu i o vremenu u kojem je rastao. Na prijemnom za lenjigradski Pravni fakultet Putin je dobio sve petice, osim četvorke iz književnog djela. Većina učenika njegove generacije ga se ne sjeća. Najviše se družio sa sportistima, ali i sa gitaristom studentskog ansambla Aleksandrom Bastrikinom (jedno vrijeme šef Istražnog komiteta Rusije).

Nakon diplomiranja ostvaruje svoju težnju – zaposlio se u KGB za Lenjigrad i Lenjigradsku oblast. Rad je započeo u činu poručnika, da bi kao oženjen otišao u Istočnu Nemačku u činu majora. U Drezdenu je bio od 1985. do 1990. godine, a potom se vraća u SSSR i postaje pomoćnik rektora Lenjigradskog državnog univerziteta zadužen za međunarodnu saradnju. Nastavlja uspon – okružuje se sposobnim i odanim saradnicima. Širi krug ljudi.

Putin sa ćerkama Katarinom i Marijom tokom službovanja u Drezdenu (Foto: Russian archives/Picture Alliance/Getty Images)

U julu 1991. postao je predsjednik Odbora za ekonomske odnose sa inostranstvom. Godine 1994. postao je prvi zamjenik gradonačelnika Petrograda, a u avgustu 1996. prelazi u Moskvu, gdje je postao član administracije predsjednika Borisa Jeljcina. Bio je šef ruske obaveštajne službe FSB od jula 1998. do avgusta 1999. Prelazak u Moskvu značio je i kretanje putem preuzimanja vlasti. Posebno je interesantan intervju dat u vrijeme bombardovanja Jugoslavije, koji je preveo i priredio Vladimir Kršljanin, uz vrlo kvalitetan komentar, jer „ po prirodi svog posla direktori kontaobavještajnih službi i koordinatori nacionalnih bezbjedonosnih struktura rijetko komentarišu politička zbivanja. Lakoća sa kojom je Putin istupao u ovom intervjuu, o temama životno važnim za najveći dio ruske javnosti, pokazuje da je svjestan da je već zauzeo jedno od temeljnih mjesta za stabilnost ruske države i da je put za njegov munjeviti i tihi uspon široko otvoren” (Vladimir Putin „NATO u ratu protiv Srbije već ima desetine mrtvih, intervju TV kanalu ORT 13. maja 1999, preveo i priredio Vladimir Kršljanin).

Putin povezuje, konsoliduje i raspoređuje svoje ljude. Vlada Gorbačova-Jelcina polako mijenja kurs. Kada je 1999. postao premijer, razbio je naftni monopol oligarha Mihaila Hodorovskog. 2000. godine sklapa dogovor sa tajkunima da neće preispitivati poreklo njihove imovine, ako pošteno plaćaju porez i ne miješaju se u politiku. 2004. godine otkazuje izuzetno nepovoljan „Sporazum o podjeli proizvodnje” (SRP), koji se sastojao od 260 nepovoljnih ugovora za Rusiju. Ovaj sporazum (iz 1995. godine), pod pritiskom Zapada, potpisao je Jeljcin. Sporazum je omogućio američkim i britanskim kompanijama pristup ruskim resursima nafte i gasa pod neokolonijalnim uslovima. Njegovim ukidanjem povećan je ruski budžet za 300 odsto. Štednja građana, koja je 1999. iznosila 40 milijardi dolara, 2010. godine iznosila je 470 milijardi dolara. Godine 1999. cjelokupna imovina Rusije procijenjena je na 100 milijardi dolara, 2008. godine samo Stabilizacioni fond (koji Putin puni dodatnim prihodima od nafte) raspolagao je sa 156 milijardi dolara. U prvom kvartalu 2011. Rusija ima 500 milijardi dolara deviznih rezervi, što je jednako deviznim rezervama cijele Evropske unije…

Ko je sve igrao ulogu u Putinov usponu? Da li je u dijalektici obračuna sa narastajućom moći Kine bilo potrebno poduprijeti sile koje će podići Rusiju, i na taktičnom nivou pripremiti neki novi sukob i smanjiti moć kineskog zmaja? Da li sile koje su stajale iza Putina bile one koje su htjele da sačuvaj svoj kapital i koliku-toliku suverenost, svjesni da to mogu očuvati samo ukoliko povrate moć Rusije? To sada nije toliko bitno. Ono što je činjenica, i što će postati vremenom još uočljivije, jeste da je Vladimir Vladimirovič, zajedno sa svojim timom, uspio da napravi vaskrs ruske imperije, vrati Boga u Ustav Rusije, konsoliduje naciju i pripremi osnov za buduće pobjede.

Ruska zagonetka

Putin je ipak i pored mnoštva podataka bio i dugo će ostati zagonetka. Pogotovo za zapadnu percepciju svijeta. Od Minhenskog govora do posljednjeg govora prilikom prisajedinjenja ruskih oblasti dug je put. Nije ga bilo lako proći. Putin ne blefira. Mudre glave na Zapadu to dobro znaju, nije da ih nema, i sve su glasniji kako vrijeme odmiče. Svijet se nalazi na prekretnici, kroz dim i buku nazire se novi svijet.

Po mudrim riječima Zorana Čvorovića, u času obnarodovanja akta o prisajedinjenju donbaskih nezavisnih republika i Hersonske i Zaporoške oblasti Ruskoj Federaciji, Putinovim govorom se u Rusiji završila epoha „kraja ideologije”. Čvorović izlaganje ruskog predsjednika naziva Manifestom suverenizma, u kojem je Rusija u državnopravnom smislu označena kao baštinik snažne centralizovane i suverene države.

Obraćanje Vladimira Putina povodom prisajedinjenja Luganske, Donjecke, Hersonske i Zaporoške oblasti Rusiji (Foto: Maksim Blinov/Sputnik/Pool/Reuters)

Rat nije bio izbor Rusije, već datost i odziv na poziv u pomoć, iznuđen potez. Jasno je da je ruski predsjednik u potpunosti svjestan da, ili će opet Rusija ispisati stranice koje je upisuju u slavnu istoriju pravoslavne ekumene, ili je neće biti! Jer od ishoda rata u Ukrajini zavisi njena sudbina, a u konačnici i sudbina cijelog svijeta. Vladimir Vladimirovič, i Rusija na čijem je čelu, nalaze se pred ogromnim izazovom. Nije lako biti u njegovoj koži u ovom trenutku kada se mnogo toga mjeri trenutnim aršinom, nerealnom vizijom u kojoj Rusija treba da munjevito ostvari pobjedu, za koju mnogi ne znaju ni u čemu bi ona trebalo da se sastoji, ni u kojoj oblasti duha i istorije se vodi glavna bitka; u svijetu u kome još suvereno vlada prizemni rušilački neopaganski kult tijela i globalni monetarizam. U suženoj perspetktivi mnogih se stalno gubi iz vida da je Rusija prinuđena da se bori sa svojom krvlju, sa svojim rodom, sa svojom dušom, koju je neprijatelj mefistofelski zaveo, otrovao mržnjom i pretvorio u topovsko meso…

Ovo nije samo rat za zemlju, ovo je rat za smisao, za ruski svijet, za drugu viziju budućnosti u kojoj će se obnoviti subjekti istorije, za prirodno sastavljanje istorijske Rusije, onako kako je njena sudbina naznačena od iskona, ili kako kaže Vladimir Vladimirovič: „Rusija je stupila na bojno polje na koje nas je pozvala sudbina i istorija”. Nema nazad. Očigledno je da slijedi Putinov udarac, odnosno ruski odgovor na metafizički i fizički izazov.

 

Milana Babić je profesorka srpskog jezika i predsednica Književnog udruženja „Susret“ iz Trebinja. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

KRAJ TREĆEG DELA

 

Naslovna fotografija: kremlin.ru

 

Izvor Novi Standard

 

BONUS VIDEO:

Filozofija
Pratite nas na YouTube-u