Клаус Шваб, оснивач и извршни председник Светског економског форума (Фото: Fabrice Coffrini/AFP/Getty Images)

Filozofija i nova stvarnost (2)

Apsolutizacijom tržišta i raspolažući neograničenim finansijskim i tehnološkim resursima, Svetski ekonomski forum nam otvoreno kazuje da je sa slobodom čoveka zauvek završeno

Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Specijalistička znanja su tehničke prirode i ona bez odnosa sa filozofijom i drugim društvenim i humanističkim naukama ne mogu da razvijaju slobodno i kritičko mišljenje, jer to po prirodi svoga znanja koje zahtjeva strogu primjenu i ponavljanje procedura i ne mogu da ostvare. Zbog toga se u svakoj kritičkoj analizi bolonjske koncepcije univerziteta odmah i neprestano pokazuje da kada specijalistička znanja dobiju status nauke, da tada pitanja o cilju univerzitetskog obrazovanja, autonomiji univerziteta ili slobodnoj ličnosti mogu postojati još samo kao pitanja kreativnosti birokratskog jezika. Zbog toga ne samo da su i naši univerziteti birokratskom formulacijom postali institucije „visokog obrazovanja”, već su i fakulteti ponegdje istom tehnikom manipulacije postali „organizacione jedinice”.

Sintagma „visoko obrazovanje” skriva činjenicu da fakulteti više nisu samo naučno-obrazovne institucije, već i specijalističke, dakle ono što nije nauka. S druge strane, „organizacione jedinice” su korporacijski termin i, razumije se, nije termin kojim se vijekovima izražavala naučna i obrazovna struktura univerziteta. Sintagma „organizacione jedinica” zapravo markantno svjedoči o prodoru tehnokratskog i birokratskog jezika u jezik univerziteta – ona je simptom koji nedvosmisleno ukazuje na proces redukcije nauke na specijalističke studije – odnosno nauka postaje i sve ono što nije naučno. Sve to pokazuje da, po bolonjskoj koncepciji obrazovanja, univerzitet isključivo treba da predstavlja prividnu naučnu obrazovnu ustanovu za specijalistička zanimanja, odnosno treba da bude ustanova koja je shvaćena isključivo kao servis kapitala i tržišne privrede uopšte.

Tako je, neoliberalna, bolonjska koncepcija univerziteta uspjela instalacijom svog tržišno-specijalističkog principa, kao suštinski pseudonaučnog principa, da marginalizuje slobodno i kritičko mišljenje filozofije i drugih društveno-humanističkih nauka. Međutim, ta marginalizacija je bilo moguća samo nasilnim provođenjem imperativa standardizacije kao primarno tehnološkog sredstva, koje se odmah pokazalo kao moćno sredstvo neoliberalne transformacije humanističkog univerziteta. Po logici stvari, standardizacija znači proces kojim se različite stvari podvode pod jedno obavezujuće pravilo i ona je u tehnološkom smislu neophodna, jer se njenim pridržavanjem omogućava efikasna kontrola nad uspješnom proizvodnjom recimo nekog aparata, ili nekog procesa koji treba da dovede do očekivanog rezultata. Međutim, kada se ovaj isti tehničko-tehnološki princip primijeni na filozofiju i druge društveno-humanističke nauke – za rezultat se dobije gušenje njihovog slobodnog i kritičkog bića. To je razlog zašto danas izgleda da je jedini smisao univerziteta postao standardizacija.

Lanci standardizacije

I zaista, transformacija univerziteta, odnosno naučnog znanja na tržišnu, korporativnu činjenicu, postaje moguća samo onda kada se naučno znanje standardizuje, naime kada naučno, društveno-humanističko znanje tehničkom redukcijom dobije oblik znanja koje se ne miče, koje je nepromjenljivo. Samo u stanju izopačenog akademizma u kojem živo, transcendirajuće, slobodno kretanje znanja može biti prisiljeno da se zauzda lancima standardizacije i tako postane neko tehničko znanje, može sa znanjem postupati kao sa robom na tržištu. Utoliko se sa razlogom može očekivati, kako već možemo da pročitamo u knjizi Alfonsa Borero Kabala Univerzitet kao institucija danas, koju je objavio UNESKO 1993. godine – da budućnost univerziteta ne treba više vidjeti u profesoru kao centralnoj osobi univerziteta, već u administratoru – što danas zaista postaje sve više nešto o čemu možemo da govorimo kao o stvarnosti neoliberalne ili bolonjske koncepcije univerziteta, a sve manje kao o tendenciji sadržanoj u ovoj koncepciji. Sve više se statistički prosjek ocjena ili bodova dobivenih na testovima uzima kao jedino i konačno mjerilo uspješnosti studenata. Tako se sve više naučno nekompetentnoj adminstraciji pružaju legalna sredstva eliminacije profesora iz univerzitetskog obrazovnog procesa.

Zbog toga neoliberalna bolonjska koncepcija univerzitetskog znanja nužno i mora da vrhuni u standardizaciji znanja, zapravo u jednom tehničkom postupku kojim se naučno, slobodno i kritički uspostavljeno znanje podvrgava nasilnoj kvantifikaciji. Kvalitet se ne može kvantifikovati, jer je pitanje kvaliteta pitanje vrijednosti koje nikakav kvantifikacioni, tabelarni um ne može brojčano izraziti. Samo u svijetu tehnike kvantitet može biti izjednačen sa kvalitetom, te se zbog toga odmah i vidi da je bolonjska koncepcija naučnog znanja isto što i koncepcija tehničkog znanja. To je i razlog zašto sve one brojne studije koje izvještavaju o kvalitetu sticanja znanja na univerzitetu, o istom tom kvalitetu znanja mogu jedino da govore jezikom statistike, dakle samo jezikom kvantifikacije. Besmisao bodovanja kojim se rangiraju ne samo naučni radovi, već i univerziteti međusobno, proizlazi iz istog konteksta redukcije znanja na tehničko, standardizovano znanje, te otud i pripada tom istom od kvaliteta ispražnjenom tehnološkom, scijentističkom umu neoliberalnog korporativnog univerziteta.

Platonova bista u sobi biblioteke u kojoj se nalazi 200.000 knjiga Triniti koledža u Irskoj (Foto: Reuters/Clodagh Kilcoyne)

Međutim, s druge strane, filozofija ima tu prednost nad drugim oblastima ljudskog saznanja da je nijedan spoljašnji zahtjev tržišta i profita za modernizacijom i adaptacijom njenog kritičkog i slobodnog bića ne može da dotakne. Biće filozofije je u cjelini teorijsko i zahvaljući tome filozofija je danas, uprkos različitim nemisaonim orijentacijama koje se nazivaju filozofijom, ostala jedna od rijetkih društvenih i humanističkih nauka koja nije izgubila sebe, jer nije mogla da izgubi sopstvenu teoriju. Gubitak teorije svaku nauku odmah pretvara u nešto aplikativno, ali za razliku, kada bi se i moglo zamisliti da je i filozofija izgubila svoju teoriju, filozofija se ni tada ne bi mogla izraziti u liku nekog neteorijskog, specijalističkog znanja, jer je tada jednostavno više ne bi ni bilo. Zahvaljujući svom teorijskom misaonom temelju, biće filozofije je ostalo sačuvano u ovih nekoliko decenija neoliberalnog pustošenja svega što ne donosi materijalnu korist, ali razumije se, to nikako nije značilo da je postojeći neoliberalni poredak u svojoj transformaciji svih humanističkih vrijednosti u tržišne vrijednosti zaobišao filozofiju.

Teorijsko biće filozofije je utemeljeno u kritičkom i slobodnom mišljenju, te je sasvim razumljivo da ukoliko nije bilo moguće oduzeti filozofiji teoriju, da joj onda nije bilo moguće oduzeti ni slobodni i kritički karakter mišljenja. Zbog toga je indiferentni odnos neoliberalnog poretka prema filozofskom mišljenju u osnovi bio i jedini mogući odnos. Naime, tom poretku se pokazalo da je jedini preostali efikasan odnos u borbi protiv nematerijalnih vrijednosti koje su sačuvane u biću filozofije upravo u tome da se filozofija, ali i sve druge društvene i humanističke nauke učine što više nevidljivim, tako što će se svaka njihova kritička misao jednostavno prećutati. U tom smislu filozofija je danas smještena na marginu na kojoj se nalaze i sve druge društvene i humanističke nauke koje većinom imitiraju naučnost u novom, tehničkom smislu te riječi.

Tehnološki fašizam

Uprkos obećanjima vladajućeg globalnog poretka da će odustajanje od nepotrebne teorije u korist tržišne specijalizacije doprinijeti naučnom razvoju društvenih i humanističkih nauka, i ove nauke su, ipak ne sasvim neočekivano, dospjele u rezervat neoliberalne obmane, a ponekad i samoobmane da zaista mogu uspješno, poput specijalizovanih tehničkih znanja da proizvode formalizovano, instrumentalno, praktično znanje. Štaviše, u tom rezervatu filozofija često izgleda kao bijela vrana na koju se njeni duhovni potomci ponekad skriveno i tiho dure, zato što filozofija ne može da prihvati da se orijentiše prema zahtijevima „neumoljive prakse stvarnosti”. Svakako, riječ je o stvarnosti likvidacije kritičkog i slobodnog mišljenja, koje je cijelim tokom novog vijeka jedino imalo pravo da se nazove naukom, te zbog toga izgleda da prisustvujemo potpunom nestajanju društvenog smisla filozofije i svih drugih društvenih i humanističkih nauka. Čini se da se danas dostigao vrhunac nemoći filozofije i njoj srodnih nauka da se suprotstave pogubnim neoliberalnim mehanizmima stvaranja predstave da su te nauke upravo tamo gdje treba da budu: izopštene iz svijeta tržišta i smještene u srećno izolovani prostor beskorisnosti kako bi tu mogle mirno da sačekaju konsekvence svoje profitne neupotrebljivosti.

Natpis ispred glavnog ulaza Filozofskog fakulteta u Beogradu (Foto: Tviter/@akademska_masa)

Međutim, stvarnost nije nešto nepromjenljivo, kao što to neumorno proklamuje postojeći poredak, jer činjenice društvene stvarnosti nisu nikakvi prirodni zakoni da se ne bi mogli mijenjati. Naprotiv, značenje činjenica i same stvarnosti proizlazi iz njihovog razumijevanja. Razumijevanje nije bespogovorno, nemisaono prihvatanje date stvarnosti. Sasvim suprotno, ono je sadržano u sumnji, propitivanju svega što je kao stvarnost dato, a to već prema prirodi svoga aplikativnog znanja tehničko, specijalističko znanje nikada ne može ostvariti. To su razlozi zašto jedino teorijsko mišljenje može biti kritičko mišljenje, jer jedino ono, zato što je teorija, ne može da prihvati datu stvarnost kao jedinu stvarnost. Naprotiv, biće teorijskog samim svojim kritičkim propitivanjem stvarnosti ukazuje i na druge moguće oblike stvarnosti, pa je tako uvijek i dovodi u pitanje. Zbog toga se individualna i društvena stvarnost ne može razumijevati samo tzv. specijalističkim istraživanjem činjenica stvarnosti, što se dominatno formuliše kao glavni istraživački napor društvenih i humanističkih nauka. Istraživački zadatak shvaćen na taj način je samo posljedica gubitka teorije značajnog dijela ovih nauka. U činjenicama samim po sebi ne nalazi se nikakva opštost, nikakva teorija, dakle, nije vidljiva nikakva druga mogućnost značenja, osim onog kojom bi činjenice trebalo da se neposredno prihvate na način kako su već zvaničnim stavom prethodno interpretirane.

Tako, u toj novoj neoliberalnoj slici svijeta, univerzitet postaje ne mjesto slobodne kreacije znanja, već mjesto u kojem treba da se kao u nekom biološkom inkubatoru rađaju poslušni i nemisleći pojedinci. Zbog toga je slobodna kreacija i zamijenjena tehničkom inovativnošću, neprestanim pozivom univerzitetu da razvija vještine, a ne nauku, jer vještine pripadaju tehničkom, specijalističkom, a ne naučnom znanju. Tako se i desilo da je danas, po prvi put u istoriji tržište postalo epistemološka činjenica, neupitna istina, jer je argumentacija sadržana u tome da nikome i ne može da treba neka istina koja ne bi donosila materijalnu korist. Kome treba neka nauka koja ne donosi profit? Zbog toga u neoliberalnom viđenju stvarnosti, takva nauka i ne može biti nauka. Zbog toga nas ova globalna kolonijalna epistemologija u strukturi neoliberalnog bolonjskog univerziteta snažno upozorava da se krećemo ka globalnom društvu potpune kontrole, kognitivnom kapitalizmu, digitalnoj kao navodno četvrtoj industrijskoj revoluciji, odnosno ka totalitarnom „društvu znanja“ u kojem će, kako se već sada zamišlja, jedino znanje biti tehnološko i informatičko znanje. Maks Horkhajmer je slične tendencije tridesetih godina prošlog vijeka rado nazivao tehnološkim fašizmom.

Digitalno obeležavanje

S druge strane, iako je sintagma nove stvarnosti kao nove normalnosti počela da se koristi paralelno sa pojavom neoliberalizma, a kao tema postavljena na Svjetskom ekonomskom forumu već 2011. godine, ona je posebno agresivno proklamovana tokom pandemije COVID-19. Pokazala se da je u toj novoj tehničko-tehnološki zamišljenoj stvarnosti tokom pandemije bila na djelu nedvosmislena namjera potpune kontrole putem zastrašivanja i zatvaranja miliona ljudi u cijelom svijetu. Pokazalo se i to da su se tokom pandemije testirali globalni političko-tehnološki uslovi koji bi omogućili da se pojavi nova strogo kontrolisana neoliberalna stvarnost zasnovana na strahu od svake empatije i međusobne bliskosti ljudi.

Tehnološka kontrola ljudi je tokom pandemije posebno demonstrirala svoju moć surovog disciplinovanja, tako da izgleda da se potvrđuje teza Đorđa Agambena da tehnološka sredstva prave od čovjeka sumnjivca par excellence i to do te mjere da je samo čovečanstvo postalo sumnjiva klasa. Agamben misli da je upravo digitalno obilježavanje čovjeka ono koje ima za cilj isključivo kontrolu ljudi, te smatra da mu ovo zapažanje daje osnovu za pretpostavku da politička paradigma Zapada nije više grad, već koncentracioni logor, te da se otud može i kazati da smo prešli put od Atine do Aušvica. Agamben sugeriše da se tetoviranje pojavilo u Aušvicu kao najnormalniji i najekonomičniji način uvođenja reda u upisivanje i registrovanje onih koji su deportovani u koncentracione logore, dok biopolitičko tetoviranje, koje nam sada, da bi se ušlo na njihovu teritoriju, nameću Sjedinjene Američke Države, moglo biti preteča upravo onoga što će kasnije tražiti da prihvatimo kao normalno upisivanje identiteta dobrog građanina u mehanizme i zupčanike države. Zbog toga je potrebno da se tome suprotstavimo, kaže Agamben.

Digitalni kovid pasoš sa jedinstvenim QR kodom (Foto: Lukas on Unsplash)

Svakako, Agamben ne skriva svoje uvjerenje da je na djelu tehnološki totalitarizam, ali time što uspostavlja nedvosmislenu vezu između totalitarizma, odnosno nacističkog koncentracionog logora, i savremenog grada kao onog koji je upao u mrežu potpune biopolitičke kontrole. On sugeriše da izvorište tog novog totalitarizma treba potražiti u temeljnoj strukturi postojeće moći. Međutim, čini se da Fukoov pojam moći nekako ostaje dominantno uporište i Agambenove kritike savremenog totalitarizma kao oblika novog nacizma, te se ipak mora zaključiti da je on nedovoljan za jednu razvijeniju kritiku modernog neoliberalnog kapitalizma. To stoga što Fukoovo uvjerenje da moć uvijek kontroliše znanje stvara predstavu u kojoj nema izlaska iz kruga moći, kruga totalitarizma, pa bi onda Fukoova, Agambenova ili bilo koja druga kritika totalitarizma na osnovu tako shvaćenog pojma moći bila bez smisla, jer se tada njom ništa ne bi ni moglo postići. Mišljenja smo da se u Fukoovoj ideji moći previđa da je i moć oblik znanja, te da se promjena znanja ne može zaustaviti, odnosno da je i promjena moći u nekom željenom pravcu uvijek moguća. Zbog toga nam se i čini da je suštinska kritika jedino data u razumijevanju temeljne strukturne veze liberalnog i neoliberalnog totalitarizma građanskog svijeta.

Totalitarni fašizam i nacizam su proizvod liberalnog građanskog i političkog poretka. Svakako, nikada ne treba ispustiti iz vida da je postojala značajna razlika među njima, kao i što je komunizam prema oba ova totalitarna oblika predstavljao još značajniju, po svojim humanističkim ciljevima nesvodivu razliku. Ipak, u nekom sasvim posebnom smislu i komunizam je onaj totalitarni oblik koji se može poimati u okviru tih istih liberalnih ideja, bez obzira što komunizam nastupa kao radikalna kritika građanskog ekonomskog i političkog liberalizma. Utoliko ni marksizam, kao dominantna ideologija komunizma, nikada nije ni negirao temeljne političke ideje liberalizma u značenju njihove velike proklamacije da je čovjek kao čovjek najviše biće za čovjeka, odnosno da jedinstvo, bratstvo i sloboda čine osnovni i univerzalni smisao pravednog društvenog poretka. Ali, za razliku, komunizam je smatrao da ove velike ideje građansko i kapitalističko društvo nikada ne može realizovati upravo zbog postojanja tržišnog načina proizvodnje koji čovjeka tretira kao robu i tako ga neprestano izbacuje iz stvaranja mogućnosti za nastanak nekog humanijeg društvenog poretka. To je i razlog zašto bi se samo u ovom smislu komunističko prihvatanje ideja političkog liberalizma, ujedno i njegova kritika ekonomsko-tržišnih pretpostavki, mogla razumijevati u značenju po kojem je i sam komunizam doduše kritički, ali ipak baštinik političkih ideja građanskog i kapitalističkog liberalizma.

Ukidanje slobode

Međutim, neoliberalni totalitarizam je neuporedivo opasniji totalitarizam od prethodnog liberalizmom iznjedrenog fašističkog, nacističkog, ili liberalizmu suprotstavljenog revolucionarnog komunističkog, jer apsolutizacijom tržišta i ujedno raspolažući neograničenim finansijskim i tehnološkim resursima otvoreno kazuje – kao što to rade direktor i glavni savjetnik Svjetskog ekonomskog foruma iz Davosa – da je sa slobodom čovjeka zauvjek završeno. Shvatanja koja zagovaraju ukidanje slobode i porobljavanje čovječanstva, čak ni prethodnim totalitarnim režimima nisu bila ovako neuvijeno iskazivana. Ona su do te mjere fantastična da se sa stanovišta ideje slobodnog čovjeka, koja se nalazi u temeljima građanskog društva i u svim poveljama Ujedinjenih nacija i međunarodnih institucija, teško može povjerovati da je uopšte moguće da se javno izgovaraju. Zbog toga se čini da se više radi o jednom komičnom forumu koji ima ulogu nekog distopijskog ekonomsko-političkog rijaliti cirkusa, nego o ozbiljnoj instituciji.

Međutim, riječ je ipak o Svjetskom ekonomskom forumu ogromnih finansijskih resursa, te bez obzira što je ovaj forum samo jedna privatna institucija, to je institucija koja je finansijski, ali i na druge brojne načine predstavljena kao jedan od najmoćnijih svjetskih centara stvarnog ili prividnog odlučivanja o globalnoj ekonomskoj i političkoj budućnosti. Zbog toga se te ideje ne mogu jednostavno ignorisati ili rezimirati samo kao komične, jer totalitarne ideologije nisu nimalo komične, već su to ideje koje su dovele do strašnih razaranja i neprolazne boli čovječanstva. Zbog toga i shvatanja po kojem čovječanstvo treba da bude podvrgnuto Velikom resetu Klausa Švaba, ili komplementarna uvjerenja Juvala Hararija, glavnog savjetnika Svjetskog ekonomskog foruma da je sa slobodom čovjeka i njegovim slobodnim mišljenjem, kao onim unutrašnjim na šta se do sada nije moglo uticati – zauvijek završeno, nisu nikakve komične tirade, već zalaganje za nastanak nove tragedije čovječanstva. Tako Harari smatra da je novim tehnološkim sredstvima stvorena mogućnost hakiranja čovjekovog mišljenja i njegovog mijenjanja, bilo da se radi o njegovom političkom ili šoping izboru, te se tako odmah vidi da ova shvatanja otvoreno korenspondiraju sa totalitarnim idejama.

Kuriozitet je da Svjetski ekonomski forum ima konsultativni status NVO pri Ekonomskom i socijalnom savetu Ujedinjenih nacija. Kuriozitet je i u tome što je Klaus Švab direktor ovog foruma za svoju djelatnost 2004. godine u Izraelu dobio, makar po novčanom iznosu, najveću nagradu na svijetu za razumijevanje istorije od strane fondacije „Dan David” koja ima sjedište na Univerzitetu u Tel Avivu. Fondacija je formulisala da se nagrada dodjeljuje za izuzetnu djelatnost koja osvjetljava prošlost i nastoji da usidri javni diskurs u dubljem razumijevanju istorije. Tako se precizira da se ovom nagradom odaje priznanje dr Švabu u oblasti liderstva za njegov značajan doprinos u podsticanju međunarodnog dijaloga i aktivizma za rješavanje nekih od najvećih svjetskih problema. Zbog toga su takve tehnokratske vizije koje dolaze iz Svjetskog ekonomskog foruma, kao i odnos prema njima, zaista toliko zaprepašćujuće da se s pravom čini da se jedino nevjericom da se to uopšte stvarno dešava može objasniti skromno kritičko oglašavanje zapadnoevropske intelektualne javnosti.

Upotreba paradoksa

Svakako nije moguće ne zapaziti da odsustvo energične kritike totalitarnih shvatanja unutar građanskog svijeta, koji sebe želi da vidi kao branu svakom totalitarizmu, djeluje paradoksalno. Međutim, u javnom životu teško da se nešto može javiti paradoksalno, odnosno uvijek se na kraju pokazuje da ništa ne može da se pojavi tek tako, slučajno i bez razloga. Zbog toga smo skloniji Šekspirovom Poloniju koji u Hamletu savršeno jasno odbija da ludilo vidi kao ono ponašanje koje je bez smisla, pa zato i kaže: „Iako je to ludilo, ipak ima u njemu neke metode”. Paradoks uvijek liči na ludilo, ali to nikako ne govori da neobičnost paradoksa, kao i doživljaj političkih stavova koji svojom nerazumnošću izgledaju kao ludilo, nemaju stvarni društveni smisao. Utoliko, paradoks ima svoje važno mjesto u javnom životu, jer je u stanju da javni život podredi svom manipulativnom političkom razlogu. Nesumnjivo, radi se o proizvodnji društvenog paradoksa koji sa fizičkim paradoksom ima samo jednu zajedničku osobinu, naime da se ni jedan ni drugi oblik paradoksa ne može racionalno objasniti. To je i razlog zašto se društveni paradoks ne tretira kao društveni fenomen, jer bi tada u objašnjenju bilo neophodno da se ponudi racionalna argumentacija, već se isključivo tretira kao fenomen javnog mnjenja u kojem se uvijek radi samo o uvjerenjima koji oblikuju mediji i koji nemaju nikakvu racionalno utemeljenje.

Zbog toga smo mišljenja da se u proizvodnji društvenog paradoksa suštinski jedino i radi o upotrebi paradoksa kao oblika neoliberalne totalitarne ideološke strategije, odnosno društveni paradoks se pokazuje kao strategija i ideologija u jednom. Paradoksom se oblikuje javno mnenje i, s obzirom da je paradoks u svom značenju uvijek izvan racionalnog objašnjenja, on je otud i prepušten beskrajnoj medijskoj i svakoj drugoj igri poluistina i najfantastičnijih objašnjenja u šta spadaju i tzv. teorije zavjere. Utoliko je smisao paradoksa u tome da svojom opštom, zbunjućom ulogom neprestano produbljuje nemoć individue, i razumije se, služi jačanju totalitarne moći korporativnih neoliberalnih elita. Tako se sa neoliberalizmom po prvi put oblikovao fenomen kontinuiranog pretvaranja paradoksa u bezorijentisanu stvarnost kao novu ideološku stvarnost društva i ujedno otpočeo proces stvaranja novog identiteta individue koja sve manje zna šta je ona kao individua, kao i da li uopšte bilo koja vrijednost osim tržišne može da ima neki smisao za nju.

Ajn Rand (1905-1982) na snimanju televizijskog programa En-Bi-Si „Tudej šou” u Njujorku, 23. mart 1961. (Foto: Raimondo Borea/Photo Researchers History/Getty Images)

Paradoksalna stvarnost kao nova stvarnost je upravo lik opšteg neoliberalnog pervertiranja stvarnosti i ujedno rastapanja svih humanističkih vrijednosti u tržišne vrijednosti. To nije samo slučaj sa paradoksalnim shvatanjima Svjetskog ekonomskog foruma o četvrtoj industrijskoj kao digatalnoj revoluciji koja vodi tehnološkom prorobljavanju čovječanstva, ili paradoksalnim odsustvom kritike tih istih totalitarnih ideja. Paradoks je opšta i suštinska strategija, hremastičko ludilo pohlepe kapitala koje ono bez ustezanja postavlja i kao javno dobro. Ideologija paradoksa je protkala sve oblike čovjekovog života, uključujući i dereferencijalizaciju jezika. Proces dereferencijalizacije jezika se sve više prepoznaje u svakodnevnom javnom i privatnom govoru, kao recimo u onim sintagmama kojima se traži postizanje „univerziteta izvrsnosti” ili „političke izuzetnosti” gdje objekat kazivanja nestaje u nekom paradoksalnom svijetu, jer samo u takvom svijetu se može postići izvrsnost ili neka izuzetnost za koju se ne zna u odnosu na šta se ona odnosi.

Paradoksalnost je prisutna svuda, pa je ona tako prisutna i u jednoj davno objavljenoj knjizi Ajn Rend Pobunjeni Atlas, u kojoj se izlaže u polonijevskom smislu paradoksalna ideja o štrajku kapitalista u kapitalizmu. Svakako, neobična je i činjenica da je prema istraživanjima Kongresne biblioteke u Vašingtonu Pobunjeni Atlas Ajn Rend nakon Biblije najuticajnija knjiga u SAD. Ideje Ajn Rend su ideje koje insistiraju na radikalnom individualizmu koje kapitalističkom kritikom postojećeg kapitalizma žele da kapitalizam vrate njegovom izvornom značenju. Međutim, ideje kojima Ajn Rend zamišlja da je to moguće postići sadržane su ne samo u ideji u kojoj kapitalisti ruše kapitalizam, već i u sredstvima koja su sa stanovišta empatije ljudi tradicionalno bila prezrena. Po nekim mišljenjima, te ideje su u svojoj paradoksalnosti „gotovo savršeno amoralne” jer, između ostalog, Ajn Rend smatra da nema ništa lošeg u sebičnosti, o čemu inače govori i njena knjiga Vrline sebičnosti.

Veliki reset

Paradoksalna priča Ajn Rend o štrajku kapitalista koji uništavaju svjetsku ekonomiju, da bi iz te destrukcije proizašao svijet bez altruizma baziran samo na racionalno shvaćenoj sreći individue, djeluje kao osnovna inspiracija za smušene i opasne ideje Velikog reseta i njegovog prividno paradoksalnog prizivanja panike i haosa kao idealnog prostora za realizaciju četvrte industrijske revolucije. Ta četvrta industrijska revolucija je suštinski zamišljena u značenju digitalnog fašizma kojim se individuama i čovječanstvu mora nametnuti stroga korporativna kontrola za koju je, smatraju autori knjige COVID-19: Veliki reset Klaus Švab i Tijeri Malere, haos i panika nastala pandemijom uprava ta jedinstvena prilika poništavanja starog i izgradnje novog kapitalističkog svijeta. Tako se pokazuje da je paradoksalnost uništavanja stvarnosti svijeta od strane onih koji vladaju tom stvarnošću, u djelu Ajn Rend date kao štrajk kapitalista, ili u pandemijskim okolnostima potpunog porobljavanja ljudi digitalnim sredstvima, kako kazuje djelo Klausa Švaba, zapravo samo prividan paradoks. On je prividan, jer se slom postojeće političko-ekonomske stvarnosti od strane korporativnih vladara te iste stvarnosti sve više posmatra kao šansa njihove nove apsolutne moći.

To je nova stvarnost koju je Žil Delez nazvao društvom kontrole, a Šošana Zubof dobom nadzornog kapitalizma. Tako su paradoksalne ideje Pobunjenog Atlasa i Velikog reseta samo prividno paradoksalne – one u stvarnosti prizivaju haos koji bi trebao proizvesti takve nevolje ljudi koje bi lako omogućile novu stvarnost – odnosno lakše prihvatanje diktatorskih mjera potpune kontrole. Već sada se u Zapadnoj Evropi donose zakoni koji predviđaju višegodišnji zatvor ukoliko se utvrdi da je u stanovima temperatura veća od 19 stepeni, ili pripremaju zakoni o zabrani protesta protiv posljedica uvođenja sankcija Ruskoj Federaciji. Riječ je o nastojanju da se na sve načine paradoks, u kojem se tvrdi da je loš standard ljudi ono što je dobro, učini stvarnošću koja se mora bespogovorno prihvatiti. Utoliko se paradoksalne ideje Ajn Rend i Klausa Švaba o slomu kapitalizma od strane kapitalista, predstavljene kao šansa za nastanak nove stvarnosti, sve više poimaju kao stvarna mogućnost neoliberalnog kapitalizma.

Stoga se sadašnje ekonomsko-političko ponašanja kolektivnog Zapada prema uvođenju sankcija Ruskoj Federaciji očigledno pokazuje kao paradoksalan postupak, jer ono zapravo znači uvođenje sankcija samim sebi, te se otud sasvim jasno vidi paradoksalnost činjenice da sopstvena odluka o sankcijama temeljno i neupitno vodi razaranju sopstvene ekonomske i političke stabilnosti protiv koje se izgleda nema ništa. Utoliko je paradoks u kome se podstiče slom svjetske ekonomije od strane onih koji upravljaju njom ipak samo prividan, jer društveni i politički haos koji može da nastupi je stvarna mogućnost za proizvodnju jednog savršenog stanja za masovno prihvatanje totalitarne digitalne kontrole ljudi, što razumljivo uključuje i digitalni novac kao najvažniji oblik digitalizacije. Taj paradoks kojim se priziva uništenje svjetske ekonomije, kao i digitalna kontrola nove stvarnosti putem apsolutne kontrole Centralne banke kao jedine banke budućnosti, pokazuje se mogućom i sa stanovišta kritički orijentisanih eksperata za međunarodne finansije. Istina, od strane zvaničnog neoliberalnog poretka ova mišljenja finansijskih eksperata spadaju u teorije zavjere, što je zanimljivo, jer za ideje rukovodilaca Svjetskog ekonomskog foruma se to ne kaže.

Kultura kao neprijatelj

Zbog toga je i slom kulturnih vrijednosti koji se dešava pred našim očima, slikovito predočen zabranom izvođenja kompozicija jednog Čajkovskog, ili zabranom studiranja djela Dostojevskog samo zato što su Rusi, u odnosu na evropsku humanističku tradiciju samo prividno paradoksalan. Nasilna zabrana ruskih vrijednosti još jednom je na jedan drugačiji način posvjedočila da je sa neoliberalizmom humanistički orijentisana kultura konačno postala neprijatelj. To je žalosna nemoć koja pokazuje da je prisiljena da prekine svoju dosadašnju meku, totalitarnu, zabavno privlačnu transformaciju humanističkih vrijednosti u tržišne vrijednosti, time što ih ovom novom „kulturom poništavanja” stavlja u funkciju geopolitičkih interesa kapitala.

Kazuje se da su vrijednosti samo tržišne vrijednosti čiji smisao se i ratom može i treba braniti. Međutim, paradoksalnost ovih postupaka svjedoči i o namjeri da se neke nove kulturne, a zapravo isključivo tržišne vrijednosti, jave kao jedine vrijednosti u kojima, razumljivo, više neće biti mjesta za bilo kakav netržišni tradicionalni humanistički sadržaj. Svijet u kojem je odlazak u tržne centre postao zamjena za odlazak u muzej, ili selfi turizam osnovni susret sa duhovnim značenjima kulture, postao je već odavno nova stvarnost neoliberalnog poretka. Ipak, nedavni kulturni slom kolektivnog Zapada dat u obliku paradoksalne zabrane ruske kulture je samo propratna pojava nemoći neoliberalnog totalitarnog koncepta vladanja ljudima.

Ilustracija (Foto: Markus Winkler on Unsplash)

Ipak, sve ovo nužno postavlja i filozofsko pitanje o stvarnom značenju kulture uopšte, te na sasvim određen način priziva Ničeov uvid koji kazuje da su kultura i civilizacija tanka i bijedna skrama na čovjeku, koja pri najmanjoj ogrebotini pokazuje svoje lice koje nema ničeg zajedničkog s moralnošću kojim ga je kultura zaogrnula. Možda je i zbog toga i ova opšta zaprepaštenost samouspostavljenim kulturnim ponorom, pred kojim su se našle neloberalizmom pervertirane izvorne zapadnoveropske vrijednosti, učinila da se sve više stiče utisak da je i ovaj zahuktali neoliberalni tržišni totalitarizam ratom kolektivnog Zapada i Ruske Federacije ponešto izgubio na svojoj agresivnoj snazi. Zbog toga nam jedino ostaje nada, i ništa više od nade, da će ova totalitarna neoliberalna ideologija – opasnija od bilo kog ranijeg totalitarizma – kao i njeno tržišno globalno poroboljavanje, nakon ovog rata biti suštinski poraženo izrastanjem jednog pravednijeg društvenog poretka.

 

(KRAJ)

 

Uvodno predavanje na naučnom skupu „Filozofija i nova realnost”, koji se u organizaciji Srpskog filozofskog društva održao 17. septembra 2022. g. u Sremskim Karlovcima.

 

Oprema teksta Novi Standard 

 

Izvor Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Fabrice Coffrini/AFP/Getty Images

 

BONUS VIDEO:

Ekonomija, Filozofija
Pratite nas na YouTube-u