Važi da za uspjeh na izborima u Srpskoj, pored autonomne podrške većine birača, postoji više eksternih faktora koji bitno utiču na to za koga će se opredijeliti narod. Većinu glasova dobija kandidat koji ima podršku „matice”, Srpske pravoslavne crkve i Rusije. Začudo, obično se ne spominje ne manje važan četvrti uslov – negativan stav tzv. međunarodne zajednice iliti kolektivnog Zapada. Kao ni peti faktor – negativan stav muslimanskog Sarajeva.
Šta se dešavalo na netom okončanim izborima u Srpskoj, odnosno – zašto je Milorad Dodik po već ko zna koji put pobijedio?
Ruska podrška je bila maksimalna: dva susreta u tri mjeseca sa Putinom i doviđenja uz želje za uspjeh na izborima, plus brojne izjave Lavrova i Kalabuhova o prijateljstvu Rusije sa Srpskom. A Dodik se u Predsjedništvu BiH distancirao od svih istupa Džaferovića i Komšića kao i ministrice Turković povodom Specijalne operacije u Ukrajini. Identifikaciju sa Rusijom nije mnogo obeshrabrila ni spora mobilizacija dobrovoljaca na frontu.
Podrška SPC nije izostala. Patrijarh Porfirije često je dolazio u Srpsku i govorio na više komemoracija i proslava u domaćinskoj pratnji srpskog člana Predsjedništva, uključiv i privatni ručak na Dodikovom imanju. Komparativno, međutim, nije to bilo kao sa blaženopočivšim patrijarhom Irinejem, koji nije krio da je „naš Mile”, kako ga je i u zvaničnim prilikama oslovljavao, njegov politički miljenik.
Iz „matice” Dačić, Vulin i Šešelj su eksplicite podržali reizbor Dodikovog tima, a mediji – kako koji. Generalno, to ipak nije bila atmosfera u kojoj su Dodik i Vučić sarađivali „najbolje ikad”, ali je to tumačeno pritiscima kolektivnog Zapada na Vučića da obuzda Dodikovu tvrdu politiku uz nos Vašingtonu, Briselu i Berlinu, te da umjeri njegovu zapaljivu retoriku.
Poželjni negativni stav Zapada bio je izraženiji nego ikada. Poslije personalnih sankcija SAD, Dodiku ih je nametnula i Britanija, a dodala je i Željku Cvijanović i podigla joj rejting. Direktne prijetnje Dodiku išle su dotle da se putem fejk njuza – legalnom i legitimnom (kolektivnom) šefu međunarodno priznate države – najavljivalo hapšenje, kidnapovanje, atentat. A sankcije EU zaustavio je usamljeni glas Mađarske.
Muslimansko Sarajevo je kliktalo od sreće i otvorilo medije Dodikovim beogradskim dežurnim „simpatizerima” koji su pred svake izbore prognozirali „Gotov je!”. Poslije skupa podrške Dodiku od 20.000 ljudi, koje je proljetos u Banjaluci organizovala Boračka organizacija RS, shvatili su da vlast Srpske ima kontraigru za kijevski Majdan. Sve u svemu, izgledalo je da SNSD, Željka Cvijanović i Dodik mogu spokojno da čekaju dan glasanja i noć prebrojavanja, uz oprez, kada se radi o Dodiku, da spoljni faktor uz saradnju sa opozicijom neće sjediti skrštenih ruku.
Tako je i bilo: Željka Cvijanović je izabrana za srpskog člana Predsjedništva BiH sa impresivnom prednošću od 100 hiljada glasova. SNSD je povećala broj poslanika u Skupštini RS. Jedino što je izazvalo zabunu bila je lažna vijest da opoziciona kandidatkinja za predsjednika Republike vodi, iako se Dodikova prednost sa prebrojavanjem novih glasova stalno povećavala. Ali, u momentu kada je bila još relativno mala, PDP je iznenada objavio pobjedu, Borenović i Crnadak su prekinuli komunikaciju sa medijima i pozvali pristalice Trivićeve na ulično slavlje.
Nije neobično da u finišu prebrojavanja glasova, ali pri tijesnom omjeru, slabiji kandidat pokuša da se, po Šarpovom receptu, uličnim manifestacijama nametne kao pobjednik, što se zatim ponavljanjem izbora u nekoliko opština da preokrenuti. U ovom slučaju desio se presedan, jer je protivkandidatkinja tokom noći i ranog jutra stabilno zaostajala za oko 20 do 30 hiljada glasova. Da se nije radilo samo o prevelikoj želji opozicije da se poslije Dodikovih 20 godina najzad dokopa vlasti, nego i o spoljnoj koordinaciji, svjedoči tempirana plima lažnih vjesti o tobožnjoj „tajnoj akciji emisara od preko Drine”, o „izdaji koalicionih partnera SNSD bliskih Beogradu”.
Zapamćena je i rečenica Jelene Trivić u razgovoru na RTS: „Politika Srpske se mora voditi u Beogradu”. Sarajevo je, očekivano, trijumfalno objavilo kako je „Vučić pod pritiskom Zapada pustio Dodika niz vodu”, jer Bošnjacima ništa ne može da izbije iz glave da Srpska sve radi po nalogu „agresorske Srbije”, pa bio joj načelu Milošević, Koštunica, Tadić, Nikolić ili Vučić. Već sutradan, kada su ih CIK, Šmit i Stanivuković, otrijeznili potvrdom da je Dodik na oko 80 odsto prebrojanih glasova nedostižni pobjednik, smislili su da je Vučić prevario Zapad: „jednom rukom je odmagao, a drugom pomagao Dodiku”.
Dodik je prilikom desetak minulih izbora imao i bolje i slabije rezultate, ali je uvijek pobjeđivao. Recimo, na izborima 2012. razlika u odnosu na drugoplasiranog bila je oko 7.500 hiljada glasova, što je gotovo četiri puta manje od ovogodišnjih 30.000. Bilo bi nelogično da isto biračko tijelo ubjedljivo podrži stranku čiji je Dodik zaštitni znak i Cvijanovićevu, koja ga u svemu u stopu slijedi, a da ne izglasa i njega.
Ali, šta i da je izgubio?! Kao lider SNSD, sa ovoga puta uvećanim brojem poslanika u Skupštini RS bio bi premijer, a i Cvijanovićeva na mjestu srpskog člana Predsjedništva BiH je potpredsjednica njegove stranke. Čak i samo kao šef partije ostao bi „baja” u Srpskoj. Međutim, Dodik je ostvario trostruku pobjedu, a opozicija je poražena u sve tri izborne konkurencije. Zašto?
Stranačka koalicija SDS, PDP i dr. nije uspjela da ponudi ništa više sem negativnu kampanju protiv Dodika, a ni kandidata koji bi mogao da se sa njim ravnopravno nosi. Saradnja sa visokim predstavnicima, pogotovo nelegalnim Šmitom, funkcionerima OHR-a i zapadnim ambasadorima, posrednicima, izvjestiocima i agentima fokusiranim na bilo kog domaćeg političara, pa i na Dodika, već toliko puta se pokazala kontraproduktivnom. Birači je, ne bez osnova, doživljavaju kao nacionalnu izdaju.
Medijski nastupi u drugom entitetu donose im takođe samo minus poene, jer percepcija publike je ista kao da napadaju svoju zemlju u inostranstvu. Opozicioni kandidati ipak nisu odoljeli ponudama da u Sarajevu udare po entitetski i nacionalno svojima. Opravdanje da im vlast u Srpskoj uskraćuje medijski prostor ne stoji, jer u Bijeljini postoji popularna BN TV specijalizovana za bjesomučnu kritiku vlasti, a na usluzi su im i beogradski opozicioni mediji.
PDP, njene vođe i kandidatkinja neće priznati izbore ni kada ih proglasi CIK, naprosto zato što bi tim priznanjem istovremeno priznali da su obmanuli javnost Republike Srpske. Kao što nikada neće priznati ko ih je na to natociljao pa ostavio na cjedilu. Sada opozicija špekuliše s tim da Vučić još nije čestitao Dodiku, iako je onaj prvi još ranije rekao da se neće miješati u izborni proces u Srpskoj, a ovaj drugi još izborne noći rekao da će to učiniti tek kada rezultati budu potvrđeni od CIK-a.
„A kako je Orban već sutradan mogao da čestita?” Pa tako što je Mađarska članica EU i NATO, a Srbija i Srpska nisu, pa im nije preporučljivo da paradiraju bratstvom i jedinstvom „srpskog sveta”.
Najzad, Dodik jeste obezbijedio svih onih pet važnih eksternih faktora koje smo naveli na početku, ali čime je on sam zavrijedio da ga narod desetak puta zaredom bira za lidera? Kusturica kaže: „Dodik je čudo!”. Saradnici: „Harizma!”.
Racionalno: Treba uzeti razglednice Banjaluke, Bijeljine, Trebinja… od prije 20 godina pa vidjeti šta se sa Dodikom promijenilo u Srpskoj koja je svemu uprkos svemu opstala. Možda ni sami birači ne znaju da objasne tajnu zašto uvijek glasaju za njega. Ali, evo njega opet! I nudi koncentracionu vladu sa najboljim kadrovima i iz redova opozicije.
Kao što je nakon prethodnih izbora 2018. u vlast uključio kapitalce opozicije (Dragan Čavić, Mićo Mićić, Obren Petrović), tako će i sada biti novih „preletača”. Ali, njemu nije cilj da oslabi nejaku opoziciju, nego da zbije patriotske redove i da SNSD transformiše iz partije u pokret za odbranu Republike Srpske pred posljednjim naletom kolektivnog Zapada da utopi Srpsku u unitarnu BiH i integriše je u NATO u finalnoj fazi globalnog prestrojavanja.
Biće to njegov najteži mandat, jer će sa više strana još intenzivnije raditi da ga i ne završi. Evo, prije nego što je i započeo, krenuli su sa ničim opravdanim ponovnim prebrojavanjem glasova.
Autor Nenad Kecmanović
Izvor Sve o Srpskoj, 14. oktobar 2022.
Naslovna fotografija: Tanjug/Dragan Kujundžić
BONUS VIDEO: