Banjaluka, 9. januara 2022 - Svecani defile povodom proslave Dana Republike Srpske. Dogadjaju prisustvuju clan predsednistva BiH Milorad Dodik, predsednica Republike Srpske Zeljka Cvijanovic, ministarke u Vladi Republike Srbije Darija Kisic Tepavcevic, Jadranka Joksimovic, ministar u Vladi Republike Srbije Aleksandar Vulin i ostali clanovi Vlada Republike Srbije i Republike Srpske. FOTO TANJUG/ MILOS MILIVOJEVIC/bs

Srpska između nacionalne kohezije i socijalne pravde

Izbor između nacionalne kohezije i društvene pravde užasavajući je za srpsko biće koje je nacionalno oslobađanje upravo doživljavalo kao borbu za socijalnu pravdu

U svom najnovijem gostovanju na „Novom Standardu”, Milo Lompar je lapidarno istakao suštinu opasnosti i problema sa kojim se suočava ovaj kutak svesrpskog Otačastva u kome živim, a koji se naziva Srpskom. „Da li će nacionalna ideja moći da izdrži toliko društveno raslojavanje? Da li će ljudi moći da brane svoje društveno postojanje kao nacionalno opredjeljenih ljudi, gde u isto vreme se urušavaju drugi aspekti njihovog života?” Lomparovo pitanje bi u normalnim okolnostima podstaklo živu raspravu, kada bismo imali srpsku agoru lišenu ličnih interesa, sujeta i spremnu da po cijenu konflikta sa nosiocima moći opomene one koji utiču na život Srpske.

Izbor između nacionalne kohezije i društvene pravde užasavajući je za srpsko biće koje je nacionalno oslobađanje upravo doživljavalo kao borbu za socijalnu pravdu, na tragu poimanja naroda ne samo kao proste interesne grupacije već zavjetne zajednice u kojoj je smisao političkog života ne u prostoj distribuciji dobara, već u organskom jedinstvu upokojenih, živih i nerođenih u Hristu. Svakako, lako je apstrahovati i jedno i drugo, smatrati „nacionalizam” pukim dodatkom „političkoj zajednici”, a socijalnu pravdu „idealom” ako govorite o državi u nekom utopijskom spisu. Ako, pak, gledate slike onih koji su život dali za Srpsku koja će biti i srpska i pravedna – onda su ulozi veći od teorijskih – životni su.

Kada pod „nacionalnom kohezijom” i „borbom za Srpsku” podrazumijevaš lični interes i socijalnu nepravdu, onda nije čudo da će s vremenom sve više ljudi odbacivati ili iskrenost govornika (u boljem slučaju) ili sam koncept „nacionalne kohezije”, vrijednosti nacionalne borbe i zavjetnog pogleda na svoju prošlost, sadašnjost i budućnost (u gorem slučaju). Kako je meni mnogo stalo do, kako bi rekao Joram Hazoni, „vrline nacionalizma”, smatram da je stopljenost „nacionalne borbe” i „društvenog raslojavanja” užasavajuća opasnost sa opstanak Srpske. I zato epilog oktobarskih izbora ne gledam očima preraspodjele političkih snaga, već mogućnosti da se ono što je Lompar primijetio umanji ili sasvim eliminiše.

Nova aristokratija

Jednu zajednicu ne čine samo oni koji su spremni da sagledavaju ideje, procese, više smislove i metaperspektive. Štaviše, uglavnom je sačinjavaju ljudi intuitivnog posmatranja stvarnosti, a obrazovna zapuštenost Srpske učinila je naše sunarodnike još manje sklonim nekom dubljem promišljanju o političkom životu i organizovanju. Zato se ljudi zapravo intuitivno i opredjeljuju za ono do čega im je u tom momentu stalo, mada mogu da dijele iste vrijednosti. Ljudi koji su na proteklim izborima glasali za „suverenističku” vlast ili opoziciju koja „traži pravednije društvo” nisu pripadnici dva naroda, već su se ljudi uglavnom opredjeljivali za manje zlo: za „novu aristokratiju” koja ipak odražava i nacionalnu retoriku i rusofilsko raspoloženje naroda ili za drugi dio te „nove aristokratije” koji joj je obećavao više socijalne pravde. Navodnici ispred suverenizma vlasti i socijalne pravde opozicije posljedica su ne moje lične sumnjičavosti već istorijskog iskustva.

„Suverena” vlast je nastala procesom dugog vazalnog poslušanja koje je u periodu 1997-2008. eliminisalo sve elemente i sadržaje prisustva Srbije u Srpskoj (školski programi, televizija, platni promet, simbolička dosljednost zajedničkim i nedjljeivim obilježjima kao što su normalan srpski grb i himna „Bože pravde”). Opozicija nam obećava „socijalnu pravdu”, iako ne samo da glavne partije opozicije i same imaju prošlost „prvobitne akumulacije kapitala” u toku rata, već su se uvijek i nepogrešivo ponašale ka onim resursima na „zajedničkom nivou” koje su u skorije vrijeme osvajale na isti način na koji je to činila i vlast: zapošljavanjem najprije funkcionera i aktivista, prema unutarstranačkim kriterijumima. Zato izbor i nikada nije bio sasvim različit ni sasvim realan: klasa političara uglavnom predstavlja jednu gotovo nerazgovjetno istu kastu koja svjesno prodaje dva narativa koja nije spremna da živi, ali za koje znaju da nas pogađaju u živac, u središte, u ono što jesmo – ili u osjetljivost ka grobovima predaka i ljubavi prema Srpskoj ili u osjetljivost na društveno raslojavanje, na činjenicu da na naše oči najgori iz ovog društva preko noći postaju izuzetno bogati samo zbog toga što su „umješni” u bezobzirnosti.

Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i Željka Cvijanović na predizbornom skupu SNSD-a u Istočnom Sarajevu, 27. septembar 2022. godine (Foto: AP Photo/Armin Durgut)

Najbolji ishod izbora u Srpskoj bi svakako bila autorefleksivna zamišljenost i jednih i drugih. Vlast koja bi shvatila da se propast izbjegla (ipak) za dlaku, opozicija koja bi shvatila da ne možeš nikad i ni po koju cijenu tražiti podršku izvan Srpske da bi upravljao zemljom koja je nastala na odupiranju strancu i agresiji. To se, međutim, neće desiti: samozaljubljenost političara ne dozvoljava im da se pogledaju u ogledalo, a opšte ubjeđenje da je u politici važno samo demonstrirati moć i neki oblik bezobrazluka činiće da će se još dugo čuti samo poruke o „pobjedi naroda” i „izbornoj krađi”, bez iole zapitanosti zašto je toliko „izdajnika” u tom istom narodu („da ipak ljudima socijalna pravda ne znači više nego što smo mislili?”) ili zašto ljudi i dalje glasaju za čovjeka koji, kada mnogi drugi to ne žele, ima petlju da se javno sastane sa V.V. Putinom („a da ipak nismo svojom bljutavom neodlučnošću na međunarodnom planu i nedostatskom ideologije udaljili mnoge glasače?”) Najbolje bi i najkorisnije bilo da neki oblik autorefleksije, ako ne već hrišćanskog pokajanja i preumljenja, nastupi i u vlasti i u opoziciji. No naš čovjek je malo sklon preumljenju, preispitivanju sebe, a političar se od njega brani od samih početaka svoje karijere.

Ogledalo autorefleksije

Nije teško predvidjeti na šta će ličiti postizborni politički život Srpske. Političke partije su najprije ineteresne grupe, firme, pa će neke od njih razmišljati na koji način da prodaju svoj proizvod i dalje – koliko i kako mogu da prodaju svoja viđenja stvarnosti (ne i „ideje” – jer ideja u našem političkom životu odavno nema). O tome će razmišljati i pojedinci. Političke firme ne mogu do vijeka da žive izvan sistema koji omogućava njihovim aktivistima određene privilegije, pa se one u suštini uvijek bave pitanjem kako doći do državnih namještenja, tendera i ostalih privilegija.

Opozicija će razmišljati o tome da li joj vrijedi i dalje „borba sa režimom” ili su se pojedini opozicionari zamorili iščekivanja da oni raspoređuju odnos privilegije i lojalnosti. Naravno, biće i onih koji će smatrati da je borba protiv režima jedini njihov politički kapital i to takav koji u društvu socijalne nepravde može biti samo veći.

Mirko Šarović, Jelena Trivić i Branislav Borenović, predsednici opozicionih stranaka SDS, PDP i Liste za pravdu i red (Foto: AP Photo/Armin Durgut)

Vlast će, kao i do sada, štedro nagraditi svoje kadrove, naći načina da ostavi na okupu i lojalne partnere kao i da privuče kolebljive i umorne u opoziciji. Ni jedni ni drugi, osim rijetkih i ličnih izuzetaka, neće se pozabaviti porijeklom političkog poretka, velikim riječima koje su upotrebljavali u kampanji, niko se neće pogledati u ogledalo. Vlast neće shvatiti da nepotizmom i državnim kriminalom uništava sami smisao Srpske kao političke zajednice, opozicija neće shvatiti da svaki put kada odeš srbofobnim čekačima kraja Srpske da im se požališ na sopstvenu – makar i najgoru vlast – izlaziš iz političke zajednice, polisa Srpske, iz Atine ka Persijancima.

Niko se neće pogledati u ogledalo. I u tome je, ukoliko se ipak neko ne pogleda, i dalje nerazrješivi čvor u političkom i društvenom životu Srpske. Jedino još Sveti Stefan gleda svoju Srpsku.

 

Naslov i oprema teksta: Novi Standard

 

Izvor darkodjogo.blogspot.com

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Miloš Milivojević

 

BONUS VIDEO:

Društvo, Politika
Pratite nas na YouTube-u