Č. Koprivica: Kosovo na moralnoistorijskom raskršću

Srpski poraz bi trebalo da bude maskiran prividnim „ustupcima“ drugih dviju strana – da bi se pred neukim, lakovernim narodom moglo „mahati“ i tvrditi da je njegov lažni kopromis zapravo pobeda

Kolektivni identiteti se, poznato je, oblikuju i iskivaju u povijesti – i u pogledu toga da ih uopšte ima, i naročito u pogledu toga šta oni, shodno svojoj događajno-procesno obrazovanoj „suštini“, ponajviše jesu. Tako je i sa nama Srbima. Pa tako, recimo, iako znamo za svoju povijest i do Nemanjića – po svoj prilici, pobočnoj grani dinastije Vojislavljevića, srpske vladarske loze iz Zete – i do Vidovdana 1389, u našem modernom i savremenom, narodnosno-identitetski mjerodavnom samopoimanju ništa ne može da se mjeri sa Svetosavljem i Vidovdanstvom. Te dvije neodvojive smjernice našeg zavjetnog, narodotvornog sjećanja više od pola milenija nas čine tima kakvi jesmo. Stoljeća prije Nemanje i Lazara, i dalje za nas ostaju ostaju u pomrčini istorijske svijesti ogromnog zasjenka koji pravi svjetla luča svetosavskog vidovdanstva. Naime, sve ono što znamo o srpskim državama i dinastijama prije raškog „zlatnog vijeka“ (od XII do XIV stoljeća) – a ne znamo mnogo, tj. trebalo bi da kudikamo više znamo – mi samo i naprosto znamo, dok počevši od sv. Save i od Miloša Obilića – to i doživljavamo, osjećamo, a najposlije i volimo kao svoje.

A da je ključna istina o nama postalo to što se (s) nama zbivalo u ova tri odlučujuća stoljeća naše povijesti – to nijesu razumjeli samo Srbi. Naime, da su sveti Sava i kosovski junaci za srpski narod bezmalo duhònosni – znali su i naši agarjanski dušmani. Baš su zato mošti prvog arhiepiskopa spalili, Miloševim zemnim ostacima se još od zavjetnog Vidovdana traga ne zna, a Lazareve smo nekim čudom, uz mnoštvo poznatih istorijskih peripetija, uspjeli da sačuvamo. Ironično, islamska – da parafraziramo svojevremenog predvodnika savremene maligne imperije – „Imperija zla“ je znala šta Srbe čini Srbima, a danas ne malo „modernizovanih“ i „emancipovanih“ Srba – Srba makar po svojem rodu – to ne samo što ne zna već među njima ima i bezuzmnika koji to bjesomučno, huliteljsko-oskrnaviteljski poriču.

I dok je svetosavlje duhovna tradicija, koja, kao i većina duhovnih tradicija, za sebe ne traži fizičko mjesto, naše Vidovdanstvo je duhovno pamćenje koje je vezano za jedan prostor – za zavjetno Polje ptice kos, odnosno za prostor Stare Srbije. Kosovo polje za nas nije tek „mjesto sjećanja“, kako je to od osamdesetih godina, najprije u Francuskoj postalo pomodno govoriti – već je to zavjetni prostor zemaljske usidrenosti našeg identiteta. Ta institucionalizovana, i kontekstualno i fizički omeđena „mjesta sjećanja“ – kako je to ustvrdio autor ove sintagmatske teze, istoričar Pjer Nora – pokazatelj su iščezavanja „miljea sjećanja“, tj. žive, autentične, svakodnevne prisutnosti pamćenja koji saoblikuje duh jednog naroda. Kod nas, međutim, nije tako, budući da je kod dobrog dijela Srba prisutna ne samo istinosna izvjesnost o tome da ćemo zaista ostati Srbi sve dok živo budemo živjeli iz pamćenja prvog Vidovdana naše zavjetne povijesti, umjesto da ga samo prigodno, od godišnjice do godišnjice, komemorišemo.

Ali to što je naš identitet sudbinski vezan za jedan prostor, onaj, naime, koji ovaploćuje živo prisustvo transcendencije u našem kolektivnom identitetu, naime, ono što je pjesnik Vasko Popa neprolazno imenovao kao „nebo pod nama“, to što nas je naša istorijska sudbina nerazlučivo svezala s Kosovom, to predstavlja ne samo našu osobenost, naročiti dar koji nam je donijela naša povijest, već to predstavlja blago breme. Svjedočiti svoje živo srpstvo znači svjedočiti neodustajno i bezuslovno da je Kosovo naše – ne samo u duhovnom, ne samo u istorijskom, ne samo u ustavnopravnom i međunarodnopravnom smislu – već i da nakon svega, bezuslovno i fizički mora biti naše. Odreknemo li se Kosova, pristanemo li i u jednom naraštaju na svoje obeskosovljenje – pogubili smo sebe same, nepovratno bismo prestali biti ne samo dostojni nego i bilo kakvi nasljednici svojih predaka. Učinimo li to, ili dozvolimo li bilo kome da u naše ime to učini – uzeli bismo natovsku ispisnicu ne samo iz svoje srpske povijesti nego i iz bilo kakvog narodnosnog istorijskog trajanja.

Doduše, kao narod smo stoljećima, a u liku dviju srpskih država, Srbije i Crne Gore, sve do 1912. – čekali na svoj državni povratak na naše Kosovo i našu Metohiju. Ali mi smo mogli živjeti uz realnost okupiranog Kosova ne samo zato što smo u duši znali da je ono naše nego i stoga što smo znali da srpski narod, riječima crnogorskog knjaza Nikole, tamo kad-tad mora ponovo „oružan poć’“. Mi smo mogli živjeti bez fizičke vlasti nad svojim Kosovom zato što smo sami bili u vlasti duha Kosova. Sada, naprotiv, ako bismo se pravno odrekli povratka svoje fizičke vlasti nad svojom privremeno otetom pokrajinom, to bi značilo sigurno duhovno odricanje od duha Kosova i Vidovdana, što bi nužnim načinom bilo ravno našem identitetskom samopogubljenju, samozamaknuću.

I time dolazimo do naših dana… Predsjednik Srbije je, u ponedjeljak, na Aranđelovdan, govoreći o Kosovu i Metohiji, po ko zna koji put izgovorio: „Kompromis je pobeda“. Je li zaista tako? Pogledajmo najprije značenje pojmova koje je upotrebio. Pobjeda je suprotnost od poraza, dok je kompromis neka, manje ili više pravedno i ravnomjerno određena sredina između pobjede i poraza. Međutim, ono što predsjednik Srbije naziva „kompromisom“, koji već godinama priželjkuje, priziva, potražuje – to bi bio totalni i sveobuhvatni poraz. Naime, ono što je ne samo prema unutrašnjem, srpskom, nego i po međunarodnom pravu, uključujući specijalni dokument SB OUN – Rezoluciju br. 1244 – u cjelosti naše, a to je teritorija Kosova i Metohije, treba biti pravno nepovratno izuzeta od mogućnosti povratka vršenja suverenosti Srbije, pod uslovom da nam Šiptari i NATO „daju“dio sjevernog Kosova. Dakle, oni bi nam „dali“ 10% našega – da bismo mi priznali da preostalih 90% našega što više nikada neće biti naše. U pravo pretočeni srpski poraz bi pritom trebalo da bude maskiran vinjeticom-prikrivalicom sitnih, nesrazmjernih i, u suštini, prividnih „ustupaka“ drugih dviju strana – da bi se pred neukim, lakovjernim ili načinom naprednjačke vladavine Srbijom socijalno ucijenjenim građanima Srbije moglo „mahati“ i tvrditi da njegov lažni kopromis ne samo što nije poraz nego je čak tobože i pobjeda.

Samo na taj način bi – a i to kratkotrajno i uzaman – predsjednik Srbije mogao izbjeći nepopozivo utiskivanje žiga izdaje na njegovo ime. A on, koga volja za izdaju KiM, očevidno, godinama ne napušta, grčevito pokušava da riješi izdajničku kvadraturu kruga: kako da Srbiju „oslobodi“ onoga što je on nazvao teretom u našim tzv. „evropskim integracijama“, a da ipak ne ostane upamćen kao izdajnik. Dakle, ulog je sljedeći: srpsko zavjetno, narodonosno pamćenje treba biti poništeno, ali tako da onaj koji ga je uništio, nekom istorijskom „alhemijom“, ne bi bio upamćen kao prvi među veleizdajnicima – kao Zavjetoizdajnik. Riječju, nalazimo se na razmeđu na kojem se ne odlučuje samo o budućnosti nego i o prošlosti, tačnije: o budućoj prošlosti – naime, o tome da li ćemo se i ubuduće sjećati Lazara i Miloša, ili pak onoga ko bi da nam uništi i pravo i mogućnost da se sjećamo svojih svetih duhovnih i krvnih predaka, ne samo s Boja kosovskoga. Ako on ili bilo ko drugi, na srpskoj strani, uspije da dovrši ono što je naumio s Kosovom i Metohijom – na prostoru koji bi se tada samo po inerciji zvao Srbijom – bilo bi moguće sjećanje samo na njega i njegovu ništoutemeljiteljsku izdaju, ali ne više ni na šta od onoga što nas čini Srbima ponosnim na svoje srpstvo.

I na kraju još jedna stvar. Ljudima koji su godinama, bili policajci tzv. „Kosova“, sve do prije koji dan, kada su tobožnjim rodoljubivim činom, skinuli uniforme lažne države, predsjednik Srbije je nedavno uručio odlikovanja Obilića. Pritom je u prigodnom govoru pomenut i Kosovski zavjet. Iza njega je stajala zastava EU. Nije riječ samo o tome da se time blasfemičnom kontekstualizacijom blati Kosovski zavjet nego se – vrlo perfidno – neukima šalje poruka da upravo njegovo gaženje navodno predstavlja vrhunski čin njegove odbrane. Pritom je sva ta predstava napravljena samo zato da bi se šiptaro-natovska strana privoljela da minimalnim ustupcima omogući predsjednikku Srbije da izdejstvuje onaj kosovski poraz koji će on moći da zove „kompromis“. Niko bolje nego on, alhemičar izdaje, nije izdaju uspješnije poturao kao rodoljublje.

U tom smislu treba podsjetiti da je upravo njegovim upornim i temeljnim zalaganjem svojevremeno skršen srpski otpor na severu KiM nato-šiptarskoj okupaciji. U vrijeme dok je aktivni otpor trajao, baš on je u jednom trenutku, 2014, tada kao potpredsjednik Vlade, izjavio, bezmalo zavapio: da Srbija traži dozvolu da ona svojim snagama interveniše i „zavede red“; naime okupacioni, natovsko-šiptarski „red“ – za kosovskometohijske Srbe-taoce. No iako mu NATO-okupatori nijesu dali dozvolu da Srbe-Kosovce i Metohijce nasilno privede novom-starom, malošengensko-velikoalbanskom poretku – on je ipak uspio da u potpunosti zatre bilo kakav institucionalni i vaninstitucionalni otpor kosovskometohijski Srba održavljivanju šiptarobanditske tvorevine na našoj teritoriji. Godinama unazad njegove u svakom pogledu nedostojne marionete iz tzv. Srpske liste djelovali su kao velikoalbanski kvislinzi – u svojstvu čvrste spone njega i njegovog (ne i srpskog) višegodišnjeg saveznika i graditelja Velike Albanije Edija Rame.

I sada smo svjedoci toga kako oni koji su Srbe silom utjerivali u šiptarsku okupaciju, svesrdno je maskirajući i normalizujući, sada nešto tobože demonstriraju – što je samo tragikomično oponašanje i otužno glumljenje otpora na Kosovu i Metohiji koji je strukturno iskorijenio upravo sadašnji predsjednik Srbije, i to po direktnom nalogu nekadašnje predsjednice njemačke Vlade. A ko će vjerovati mnogo puta dokazanim akterima lažizbora kada tobože pokušaju da progovore istinu? Istina u pokušaju iz usta navikla lažizborje nije samo neistina već i naročito opasna laž.

 

Autor Časlav Koprivica

 

Izvor Pokret za odbranu KiM, 24. novembar 2022. 

 

Naslovna fotografija: Pierre Crom/Getty Images

 

BONUS VIDEO:

Preporučujemo
Pratite nas na YouTube-u