Poslije neuspjele obojene revolucije u Srpskoj, protektorat se latio najopasnijeg alata. Kolektivni Zapad najavljuje novi referendum u BiH na kome bi, kao i na referendumu ’92, odlučio najbrojniji narod. Onda je to bilo o secesiji BiH protiv volje srpskog naroda (Plebiscit ’91), sada je o integraciji BiH u NATO protiv volje Republike Srpske.
Prvi referendum bio je uzrok troipogodišnjeg rata na nacionalno-vjerskoj osnovi, ovaj drugi mogao bi da bude uzrok reprize, ili kako Bošnjaci kažu „drugog poluvremena u kome bi oni pobijedili”.
U oduševljenju što je izvojevala još jednu izbornu pobjedu, stara/nova vlast u Srpskoj nije se mnogo bavila neuspjelom obojenom revolucijom, koja se odvijala tokom netom minulih izbora.
Opozicija je, po receptu Džina Šarpa, uprkos lošem preliminarnom rezultatu još tokom prebrojavanja glasova proglasila pobjedu i pozvala narod na ulicu. Priskočio je CIK da pronađe „grešku u brojanju”, ali na trgu se nije okupila kritična masa, a i razlika u broju glasova za predsjednika RS je bila prevelika.
Ključna je ipak bila masa od 50 hiljada Banjalučana koji su izašli na trgove glavnog grada da brane pravo da izaberu svoga predsjednika. Isto je bilo i poslije izbora 2012.
Istina, Dodik je tada bio ostvario manju većinu i opozicija je organizovala impozantan miting, ali su njegove pristalice istog dana u isto vrijeme na susjednom trgu organizovale znatno masovniji kontramiting. Obje pobjede su morale da budu ovjerene pod otvorenim nebom. I u oba slučaja, u publici su bili primjećeni eksperti iz ojačanog kontingenta SAS-a.
Putin je poražen na kijevskom Majdanu. Si je najprije u Šangaju pomenuo opasnost od obojenih revolucija, a potom se suočio sa protestima u deset kineskih gradova.
Dodik je pronašao rješenje u tome da manji broj oponenata vlasti dočeka još većim brojem pristalica, a sve po demokratskim pravilima slobode okupljanja građana.
Anonimni listići u glasačkim kutijama moraju biti osnaženi živom zaštitom birača. A onda, pošto je pobjedu nove/stare vlasti morao da prizna, pragmatični protektorat je zaključio: „OK, nismo uspjeli, idemo dalje”.
Proljetos su Britanci Dodika stavili pod sankcije, zajedno sa Željkom Cvijanović. Ursula fon der Lajen je predložila da se zabrani i čitav SNSD. Nisu ga sankcionisale sve zemlje EU zahvaljujući Orbanu, kao što ranije sve Srbe nije sankcionisalo sve članstvo UN, zahvalujući Putinu i Siju.
Sada su poslali malo šargarepe da navuku žrtvu koja se opet otela. EU je iznebuha najavila status kandidata za BiH, a u Briselu nisu ni pokušali da objasne – zašto baš sada, odnosno – u čemu je to preko noći napredovala do juče pljuvana i psovana Srpska.
Oliver Varhelji došao je u Srpsko Sarajevo da obraduje stigmatizovanog Dodika.
Jeste BiH aplicirala još prije sedam godina i EU je bila jedina stvar u kojoj su tri naroda i dva entiteta bili složni, ali nekadašnja beznadežna čežnja za evrointegracijama je vremenom presahla, baš kao i sama EU.
Srpska, kao Moldavija i Gruzija, treba da se postroji u front prema Rusiji, pa je Dodik odmah ispostavio i neprihvatljive uslove.
Nisu više oduševljeni ni Bošnjaci jer status kandidata isključuje protektorat. Ne bi više bilo ni v.p., bonskih ovlasti, stranaca u Ustavanom sudu.
„Visoki predstavnik će pred ponoć napustiti Bosnu, a zorom će Bosna otići u EU”, sprdao se svojevremeno Žarko Puhovski.
A onda, da bi svakom bilo jasno da je EU samo mamac za NATO, odnosno da je prva organizacija samo civilna ispostava druge – vojne, zgrada do zgrade u istom gradu, oglasio se general Sifet Podžić. „U BiH će najvjeroatnije biti sproveden referendum o pitanju članstva BiH u NATO-u”.
Indikativno, ovaj bošnjački ministar odbrane BiH dao je citiranu izjavu na kraju mandata, baš kao što je i v.p. Incko zadnjeg dana mandata donio zakon o zabrani osporavanja genocida. I kao što je opet jedan od njegovih prethodnika, Petrič, ostao zapamćen po „aerodromskim dekretima” pred poletanje iz Sarajeva. Intervencije tokom primopredaje štafete nasljednicima iz združenih odreda FBiH, OHR, UN, EU, NATO.
Stoltenberg je, pet dana ranije, najavio „jačanje odbrambenih i institucionalnih kapaciteta BiH radi odbrane od malignog uticaja Rusije”. Otkad se NATO bavi civilnim institucionalnim kapacitetima? Od koga je pozvan iz FBiH i RS? U prijestonom Sarajevu ne samo da nema malignog uticaja Rusije nego su, vele, spremni i da se odreknu ruskog gasa da bi se grijali na bezuslovnoj ljubavi prema NATO-u.
„Naš kalif nije više u Stambolu nego u Briselu” – rekao je „vjeru za večeru”, reis emeritus Mustafa Cerić.
U Srpskoj, međutim, sve je obratno i kako reče junak Kusturičinog filma „više vole rusko g… nego američku tortu”.
Kada Putin Dodiku poželi uspjeh na izborima, to je preporuka za birače, a za vjerujuće Srbe vaseljenski patrijarh već stoluje u trećem Rimu.
U panici zbog „specijalne operacije u Ukrajini“, kojoj Putin ne kazuje krajnji domet, kolektivni Zapad zbija redove i popunjava rupe, pa je Srpska problem. Kampanja za njeno uključivanje u NATO nije prva.
Prije desetak godina širom RS su osvanuli bilbordi „NATO vam garantuje miran san!”, a oficiri NATO-a su se pred praznim slušaonicama fakulteta čudili „kako studente nije privukao ni prateći bogat koktel”.
Kasnije je bio spor oko toga da li je Radmanović potpisao načelno opredjeljenje Srpske za NATO. Nakon toga, Skupština RS je donijela niz deklaracija i rezolucija kojima se eksplicite ograđuje od navodnog, obećanja, ali i otvorila proceduru za vraćanje izvorne dejtonske entitetske nadležnosti za vojsku. Najzad, donijela je i ustavni zakon o referendumu, o čemu u Ustavu BiH nema ni riječi. A u Ustavu piše: „Sve što nije navedeno kao nadležnost BiH, spada u nadležnost entiteta”.
Odlazeći ministar odbrane Sifet Podžić, kao disciplinovan oficir, referendum u BiH o pristupanju NATO-u nije sigurno najavio iz svoje glave. A da se nešto o tome mota i u njegovoj, ukazuje tema doktorskog rada „Odnosi BiH i NATO-a u komparativnoj perspektivi zapadnog Balkana”.
Na sve to dr Sifet je i član Komšićeve Narodne fronte, pa se i kroz zatvoren prozor prepoznaje kao niski predstavnik NATO-a u BiH. Oslobođen ministarskih obaveza moći će da se puno radno vremenu posveti višim bošnjačkim ciljevima integracije OS BiH u najmoćniji vojni savez u istoriji.
„Za dom spremni” ponovo će ginuti na Istočnom frontu za interese imperije i svoj 13. ili 14. genocid. Jedina prepreka je manji entitet.
U Srpskoj ni demokratski izabrana vlast ni oko 90 odsto anketiranih neće u NATO, ali tako je bilo i na plebiscitu ’91 protiv secesije BiH, pa se kolektivni Zapad oglušio o kolektivni otpor srpskog naroda i pod plaštom većinske demokratije legitimisao brojčanu prednost koalicije polumjeseca i šahovnice.
Srbi u Srpskoj su danas vojno razoružani, ali su državno politički naoružani – imaju Republiku, institucije, iskustvo, saveznike. Vlast je ionako ljetos odložila preuzimanje otetih nadležnosti za poslije izbora. Sada među četiri glavne (pravosuđe, porezi, bezbjednost, odbrana) treba promijeniti redoslijed. Zatim preventivno pripremiti entitetski referendum. I, ustreba li, pozvati patriotski narod da izađe na trgove po gradovima Srpske, što je penicilin i za obojene revolucije u kojima pobjeđuje marionetski dio opozicije i za referendume u kojima unaprijed pobjeđuju Bošnjaci.
Sve u svemu, sa kolektivnog Zapada ništa novo: manjak novih ideja, ponavljanje poteza, stalno više istog, bandoglava upornost bez rezultata. No, zahvaljujući tome, Srpska je u stanju permanentne političke mobilizacije i ima uvježbane odgovore.
Valja izdržati do promjene geopolitičkog odnosa snaga. Putin oteže u Ukrajini, kao i Si sa Tajvanom, ali obojica okupljaju ŠOS, BRIKS, ODKB.
Zašto Srpska ne bi predložila ODKB?! Ne kao alternativu, nego u ime neutralnosti, poput „Partnerstva za mir“, kakvo BiH već ima sa NATO-om?
Autor Nenad Kecmanović
Izvor Sve o Srpskoj, 10. decembar 2022.
Naslovna fotografija: Reuters/Pascal Rossignol
BONUS VIDEO:
