Sveti Vasilije – Bogopis u steni ostroškoj

Godine 1651. grupa pristalica unijaćenja u trebinjskoj oblasti pobunila se protiv tadašnjeg mitropolita Vasilija koji se, životno ugrožen, morao skloniti u ostrošku stenu

„Od mladosti svoje svega sebe Gospodu si predao, život provodeći u molitvama, trudu i postovima, oče Bogonosni.
Obrazac vrlina bio si svom duhovnom stadu. Stoga Bog, videći tvoju dobru volju,
postavlja te svojoj crkvi za pastira i vrlog arhijereja, a po predstavljenju tvome sačuva sveto tijelo tvoje netruležnim,
svetitelju Vasilije. Stoga, pošto imaš smjelosti pred Njim, moli se Hristu Bogu da spase duše naše.”
(Tropar Svetom Vasiliju Ostroškom Čudotvorcu Milostivom)

„Vera nam treba da bi se mogli nadati, nada da bi mogli živeti, a ljubav da bi mogli kao kulturan narodživeti.”
(Vladika Nikolaj Velimirović, 1880-1956)

„Ko se istoku i zapadu klanja, taj nema nijedne vjere.”
(Narodna mudrost)

Dvadeset osmog decembra proslavljamo dan kada se Stojan Jovanović, potonji Bogonosac, Bogoslovac i Bogomudri iscjelitelj Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac Milostivi spustio iz carstva arhangelskih sila bestjelesnih na zemni šar, odnosno kada je Božansko obukao u čelovečesko. Bio je anđeo u tijelu ljudskome i slovom ovjenčani blistaj roda našega.

Njegov zemni život je Bogopis i Bogousmjerenje srpskome narodu, stiješnjenom „silom agarjanskom”, rimokatoličkim misionarstvom i „zlom domaćim”, „pohlepnim na blago”. Nezamjenljiva je njegova uloga kao Bogoposlanog vodiča, svjetlonosca i Bogosvjetionika za očuvanje srpske samosvijesti i duhovnosti. Cijeloga svoga bitisanja na Zemlji, ovaj svetac srpski – svetosavski i svepravoslavni – borio se, sa svojima i sa tuđinom, za spas roda svoga i vjere pravoslavne. Bio je Bogovodič „naciona serbskoga” u teškim vremenima i simbol otpora njegovom unijaćenju (latinizaciji) i islamizaciji. Svojim predanim, podvižničkim životom i pastirskim, jevanđeoskim radom Sveti Vasilije je slavio i pronosio Božju blagodat i riječ Božju.

Žitije njegovo podnebesno proteklo je u putovanjima i molbama za spas svoga naroda, u mirenju zavađenih, u pomaganju gladnima, žednima i bolesnima, te u postu i predanoj danonoćnoj molitvi Bogu za naše kolektivno spasenje. Još za života svoga ljudskoga činio je nadnaravna iscjeljenja i druga čudesa nepojmljiva zemljanima. I danas se, po ukazanjima mojoj supruzi Dragici, nebeski moli protiv rata, a za mir među ljudima, narodima i religijama.

Ruski svetitelj, episkop i prevodilac svetootačkih tekstova, Sveti Teofan Zatvornik (1815-1894), propovijedao je da je „molitva disanje duha”, a Sveti patrijarh Pavle je molitvu smatrao za „mati svih dobrih dela”.

Ime svetog oca Vasilija izgovaralo se u Crnoj Gori i Hercegovini sa izuzetnim poštovanjem. Kad god bi se pomenulo njegovo sveto ime, ili kao najubjedljivija potvrda da se govori istina, govornik bi se podigao ako je sjedio, ili se naklonio ako je stajao, uz riječi: „Tako mi Svetog Vasilija, slava mu i milost”. Vuk Stefanović Karadžić je pisao da je „zakletva nad grobom Svetog Vasilija, ili samo pominjanje njegovog imena najbolje jemstvo u srpskom narodu da se govori istina”.

Ovozemaljski život

Sa samo 29 godina, Sveti otac Vasilije je postao „smjerni mitropolit zahumski”. Zapalo mu je da, kao izaslanik Božji, u vremenu kolektivnog nacionalnog stradalništva, duhovno upravlja i usmjerava srpski narod na Božjem putu.

Zahvaljujući njegovim nemjerljivim naporima, i fizičkim i duhovnim, vatikanski prozelitizam nije dobio masovne razmjere. A cilj Vatikana kroz vjekove je bio da se Srbi „odreknu pravoslavne šizme i priznaju vlast ‘nepogrešivog’ rimskog pape”. Sveti Justin Ćelijski (1894-1979) je o tome kazao: „…rimokatolicizam se usredsredio na jednu želju – da sazda svetsku državu po svaku cenu…”

Po predanju, cetinjski mitropolit Mardarije (na vladičanskom tronu od 1637-1659) je, 1639. ili 1640.godine, odasvuda pritisnut nemjerljivom silom prihvatio uniju sa Vatikanom. Tadašnji papa Urban VIII (1568-1644, poglavar rimski od 1623. do smrti) obećao je, zbog toga, da će mu svake godine isplaćivati „misionarski honorar”. Naložio je Mardariju i da se „potrudi kako bi i pećki patrijarh (Pajsije I Janjevac, poglavar srpske crkve od 1614-1647) prešao u zajednicu sa Rimskom crkvom”, u cilju da Crna Gora postane „kapija kroz koju katoličanstvo treba da uđe dublje u srpske zemlje”.

Freska Svetog Vasilija Ostroškog u hramu u Oslu (Foto: SPC)

Godine 1651. grupa pristalica unijaćenja u trebinjskoj oblasti pobunila se protiv tadašnjeg mitropolita Vasilija koji se, životno ugrožen, morao skloniti u ostrošku stijenu. Rukama svojim i svoje monaške sabraće, ostrošku pećinu je pretvorio u manastir (kako bi Sveti Justin kazao – osmatračnicu srpske duhovnosti i samosvijesti), a novcem i poklonima koje je dobijao od vjernog naroda širio je manastirsko imanje.

Za zemnog života svoga, Sveti otac Vasilije je trpio i nasilništvo i otimanje dobara manastirskih, prije svega od strane kneza Raiča i njegovih sinova, koji se nijesu obazirali „ni na zakone ljudske, ni na zakone Božje”. Zato su sinovi kneževi stradali po pravdi nebesnoj. Međutim, mitropolit Vasilije, dobrotom svojom neizmjernom, izmolio je od Boga oprost za već ostarelog kneza Raiča, prethodno ga posavjetovavši da se iskreno pokaje za grijehe svoje, te da se ponovo oženi i tada će mu Gospod podariti novi porod. Tako je i bilo.

U zavještajnom pismu iz 1665/1666. godine, „Vasilije, milošću Božjom, mitropolit zahumski i hercegovački”, navodi i  opominje: „…mnogi mi pakost činjahu, ali Bog pomoćnik meni bješe u svakom djelu dobrom… I ko bi pokušao da nešto otme od manastira, oteo Gospod Bog takvom razoritelju njegov dom, kuću i stoku sa sinovima sav njegov imetak da mu Gospod Bog zatre i raspe odjednom u vjekove. Amin”.

Narodna predanja

Prema predanju, u trenutku svečevog napuštanja ovoga svijeta (1671. godine), („..za nebo zavezan usnuh u Gospodu…” – Rajko Petrov Nogo) neobična svjetlost je ispunila ćeliju ostroškog svetilišta.

Sedam godina nakon upokojenja, svetac se u snu javio nastojatelju manastira Sveti Luka, u Župi Nikšićkoj, igumanu Rafailu Kosjerevcu. Kazao je igumanu da ode u Ostrog i otvori njegov grob. Nije povjerovao iguman snu i nije otišao. Ni poslije drugog sna nije poslušao mitropolita Vasilija. Treće noći, igumanu se u snu pojavio Sveti Vasilije, u vladičanskoj odeždi i sa kandilom u rukama. Dok je Sveti, u igumanovom snu, kadio, ispao je „žar” iz kandila i iguman je osjetio opekotine po licu i rukama svojim. Iguman Rafailo je ispričao san manastirskoj bratiji, pa su zajedno otišli u ostroški manastir i otvorili grob. Tijelo Svetog Vasilija je bilo žuto, netruležno i mirisalo je na bosiljak.

Sveti otac Vasilije je jedan od onih na koje se odnose riječi Isusa Hristosa, upućene Gospodu, iz „Svetog Jevanđelja po Jovanu” (17;14) da „nijesu od (ovoga) svijeta”. Dokaz je i predanje o prenosu njegovih moštiju iz Ostroga na Cetinje za vrijeme „Veljeg rata”, najvjerovatnije u junu 1877. godine. Pred mnogostruko brojnijom „turskom ordijom” i zbog nemogućnosti da se ostroška svetinja odbrani, knjaz Nikola je naredio da se svete mošti prenesu u Cetinjski manastir.

Usnuće Svetog Vasilija Ostroškog, mozaik u manastiru Ostrog (Foto: Wikimedia/Olьga Korkina/CC BY-SA 4.0)

Crnogorski ratnici, koji su mošti prenosili, radi predaha spustili su ih na zemlju pored zaseoka Bogovine, između bjelopavlićkih sela Miokusovići i Viš. Kad su pokušali da ih podignu, nijesu ih mogli pomjeriti s mjesta. Jedan od prisutnih je kazao: „Pogledajte je li što opalo sa nosila?” Pretražili su okolni teren i pronašli dio obuće koja je spala s noge Svetog oca Vasilija. Tek kada su je stavili na svečevu nogu, mošti su se mogle pomjeriti i nenaporno nositi.

Poharani manastir je obnovljen, a svete mošti su vraćene u Ostrog sledeće 1878. godine. I do dana današnjeg, „rijeke” bogougodnika i nevoljnika, pripadnika različitih vjera i nacija, dolaze na poklonjenje netruležnim moštima Svetog Vasilija, predano se moleći za izbavljenje i/ili duhovno napredovanje. Time otvaraju „prozor duha” kroz koji im Sveti nesebično šalje blagodatne „ljekove” i duhovna  „uputstva” kojima ih usmjerava na Božji put.

Po predanju, grob svetiteljeve majke Anastasije – Ane, koji se nalazi pored crkve Svetog Nikole u rodnim trebinjskim Mrkonjićima, svake godine na isti dan, pod istim uglom, obasja zrak sunca. To je znamen da je i svetiteljeva majka bila darovana posebnim darovima Božjim.

Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac Milostivi, iz jata arhangela bestjelesnih, nebesnog štita našeg, neprekidno šalje Božju blagodatnu energiju na nas, svoj srpski rod, kao i na ruski narod. Ali da bismo se napajali tom energijom, moramo čistiti svoja tijela i duše od grešnih misli, riječi i djela. Kako je Sveti vladika Nikolaj Velimirović kazao, moramo se „složiti, obožiti i umnožiti”.

Slava Tebi i hvala, Sveti Oče Vasilije, zaštitniče nebesni srpskog i ruskog naroda i zastupniče naš pred prestolom Božjim!

 

Milan Gajović je diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista iz Podgorice. Eksluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Tanjug/Rade Prelić

 

BONUS VIDEO:

Istorija
Pratite nas na YouTube-u