Idući ka resetu svetskog monetarnog sistema

Suviše je naivno očekivati da će Vašington skrštenih ruku posmatrati kako se glavni izvor njegove moći kruni. U prošlosti su se ovakvi problemi rešavali isključivo ratovima

Daleke 1975. godine američki predsjednik Džerald Ford obratio se pismom njemačkom kancelaru Helmutu Šmitu sa namjerom da Njemačka pomogne u obuzdavanju tendencija da se „zlato ponovo postavi u centar sistema”.

„Moramo onemogućiti državama da započinju aktivno međusobno trgovanje zlatom sa namjerom da kreiraju zlatni blok ili da se ponovo oslanjaju na zlato kao osnovni internacionalni monetarni medijum. U svjetlu inflatornog problema širom svijeta, moramo ujedno spriječiti svako dalje veliko povećanje internacionalne likvidnosti”, stoji, između ostalog, u pismu koje je američki predsjednik uputio na podsticaj tadašnjeg predsjednika FED-a Artura Bernsa, sa ciljem da se bez inflatornih posledica očuva monopol štampanja dolara.

Vašington je decenijama ulagao ogromne napore da se cijene zlata održe nerealno nisko kako bi mogao bez negativnih posledica da štampa dolar. Budući svjesna da to neće trajati vječno, Amerika još od 1980. godine nije prodala ni gram svoga zlata koje čuva, ne u bankama već na lokacijama koje mnogi smatraju najbezbjednijim na svijetu – vojnim bazama West Point i Fort Knox.

Uzrok tekstonskih promena

Danas se, međutim, već uveliko zapatio proces koji je Bijela kuća u korijenu pokušala da sasiječe prije gotovo pola vijeka. Pozivajući se na podatke Svjetskog savjeta za zlato (World Gold Council – WGC), Blumberg je 1. novembra objavio jednu od najintrigantnijih vijesti za 2022. godinu – a to je da su centralne banke u trećem tromesječju 2022. pokupile skoro 400 tona zlata, što je više nego četvorostruko više u poređenju sa istim periodom 2021. godine, te da je kupovina zlata tokom 2022. dostigla najviši nivo od 1967. godine, kada je dolar još uvijek bio podržan metalom.

Investitori sve više insistiraju isključivo na fizičkom a ne digitalnom (berzanskom) zlatu, što samo pokazuje koliko malo povjerenja imaju u sistem. Tražnja za fizičkim zlatom dostigla je u trećem kvartalu 2022. godine 1.181 tonu, što je za 28% više nego za isti period prethodne godine.

Graviranje na poluzi od čistog zlata u fabrici obojenih metala „Krastsvetmet” u sibirskom gradu Krasnojarsku, Rusija, 10. mart 2022. (Foto: Reuters/Alexander Manzyuk)

Sam podatak da su centralne banke pune četiri decenije, od 1970.  do 2010. godine, bile neto prodavci zlata, te da se prekretnica desila 2010. godine od kada su centralne banke postale ponovo neto kupci, dovoljno je snažna i opominjuća poruka. Zapravo, svi znaju ali malo ko to hoće naglas da kaže da je svjetski finansijski sistem defakto klinički mrtav od globalne krize 2008. godine i da svijet od tada ozbiljno traga za alternativom.

Ipak, ono što se sada sa potpunom sigurnošću može kazati jeste da je zamrzavanje 300 milijardi dolara ruskih deviznih rezervi i izbacivanje Rusije iz međunarodnog platnog Sistema SWIFT od strane Zapada bio prelomni događaj koji će dramatično ubrzati čitav proces. Nije teško zamisliti da će neke buduće generacije istoričara upravo tom događaju, a ne ratu u Ukrajini ili nekom drugom, pripisati daleko dalekosežnije i veće zasluge za tektonske promjene koje slijede. Dakako, Moskva je taj potez okarakterisala kao pljačku, ali je to ujedno bila poruka svima – kako američkim partnerima tako i onima koji to nisu – da držanje dolara više nije bezbjedna opcija.

Gomilanje zlatnih rezervi

Zlato je, naime, univerzalni čuvar vrijednosti, istinska monetarna baza i implicitna rezervna imovina iza onoga što monetarni ekonomisti nazivaju M-nula monetarnom bazom ili – primarnim novcem. Odnos količine zlata kojom neka država raspolaže prema njenom BDP-u otkriva stvarnu raspoloživost novca kao potpore ekonomiji.

U prevodu, uveliko su u toku pripreme za reset svjetskog monetarnog sistema baziranog na dolaru kao glavnoj rezervnoj valuti, a samo dovoljna količina zlata u posjedu države vam obezbjeđuje mjesto za stolom u slučaju obnove zlatnog standarda, usled kolapsa povjerenja u papirni novac ili nekog novog Breton Vudsa.

Ukoliko prevagne opredjeljenje da se svijet zbog nekontrolisane inflacije ili zbog potrebe da se vrati narušeno povjerenje u monetarni sistem vrati na „zlatni standard”, biće potrebna saglasnost svih glavnih ekonomskih centara. S obzirom da je, blago rečeno, malo vjerovatno da će se SAD dobrovoljno odreći monopolske pozicije dolara, vrlo je izgledna opcija i da svijet polako klizi ka uspostavljanju dva ili više paralelnih monetarnih blokova. Ima više nego dovoljno indikatora da pojedine centralne banke, među kojima čak i one koje pripadaju tzv. Zapadnom bloku zemalja, ozbiljno računaju i pripremaju se za takav scenario.

U uvodu knjige u izdanju Njemačke centralne banke pod nazivom Njemačko zlato iz 2019. godine, predsjednik Bundesbanke (Deutsche Bundesbank) Jens Vajdman, ne slučajno, konstatovao je da je zlato „kamen temeljac stabilnosti svjetskog monetanog sistema”. U Berlinu je vladala neskrivena nervoza i nestrpljenje da se što prije iz Njujorka, Pariza i Londona vrati u Njemačku makar polovina od ukupno 3,378 tona rezervi njemačkog zlata, koje su zvanično druge na svijetu.

Novinar drži zlatnu polugu tokom konferencije za štampu u Nemačkoj centralnoj banci u Frankfurtu (Foto: Frank Rumpenhorst/AFP via Getty Images)

Od 2019. se takođe ne slučajno na sajtu Centralne banke Holandije, „De Nederlandše bank” (De Nederlandshe bank – DNB), može pročitati da zlato predstavlja – „sidro povjerenja za svjetski finansijski sistem”, za koji u Amsterdamu očigledno ne kriju da se nalazi u fazi akutnog rizika: „Ako se sistem respadne, zlatne poluge mogu poslužiti kao osnova za njegovu ponovnu izgradnju”, konstatuju iz DNB-a.

Tokom 2022. bilo je primjetno da se zemlje poput Turske, Katara, Meksika, Filipina, Irana, Vijetnama, Uzbekistana ili Kazahstana pojavljuju kao najveći kupci zlata. Interesantno je da je Brazil kao velika zemlja sa izvjesnim zakašnjenjem shvatio šta dolazi, pa je tek 2021. godine ušao u igru uvećavši svoje zlatne rezerve skoro 100% za godinu dana. Međutim, to je samo djelić onoga što se zna.

Glavni poslovi u trgovini zlatom centralnih banaka odvijaju se daleko iza scene, a nerijetko sve podsjeća na tajne specijalne operacije. Po svemu sudeću, svoju misterioznu posredniču ulogu u tim poslovima vrlo često igra i Banka za međunarodna poravnanja iz Bazela (Bank for international settlements – BIS), ali se tek ukrštanjem podataka iz više izvora naknadno može naslutiti da se određena transakcija zaista odigrala.

Volstrit džornal npr. navodi da je očigledno da centralne banke kupuju zlato u rekordnim količinama, ali priznaje da „nije u potpunosti jasno koje”.  Ipak, kada Centralna banka Japana zvanično objavi da su njene bilansne pozicije uvećane za 300 tona zlata u odnosu na prethodni mjesec – i laicima je jasno da je nemoguće nabaviti toliku količnu zlata na tržištu za mjesec dana.

Rusija je jedna od rijetkih bitnih zemalja za koju se duže vrijeme zna da uvećava svoje zlatne rezerve, ali bi bilo odviše naivno zaključiti da je jedina Moskva u tom pogledu potpuno transparentna i da zaista objavljuje stvarne bilanse. Ono što je, pak, ključni detalj jeste da se Rusija već uveliko pripremila za monetarni reset, nakon što je od 2009. izvršila rebalans svojih zlatnih rezervi zvanično ih povećavši za 70 odsto. U tom pogledu Sjedinjene Američke Države i Rusija već se nalaze u strateškom zlatnom paritetu (ako posmatramo odnos količine zlata prema BDP-u pomenutih država), što znači da su ove dvije velike sile već uveliko spremne.

Misterija kineskog zlata

Ipak, kada je riječ o proizvodnji ili kupovini zlata i zlatnim rezervama, može se bez zazora kazati da je Peking u tom pogledu šampion po netransparentnosti.

Kina je najveći svjetski proizvođač zlata i smatra se da ima daleko veće rezerve nego što to zvanično saopštava. Osim što je najveći proizvođač, Kina je i najveći svjetski uvoznik zlata – koji je istovremeno zabranio njegov izvoz – što znači da sve zlato koje uđe u Kinu ostaje u Kini. Takođe, nije tajna da kineske rudarske kompanije posjeduju nalazišta širom Azije, Afrike i Južne Amerike. Narodna banka Kine, kineska vojska i brojne druge kineske državne agencije i fondovi kupuju zlato, ali zvanične količine nisu poznate.

Smatra se da je od 2000. godine Kina izrudarila oko 6.830 tona zlata, dok analitičari sa dosta velikom preciznošću procjenjuju da je od 2008. godine u Kinu preko Šangajske berze zlata (Shanghai Gold Exchange – SGE), koja uključuje i uvoz preko Hong Konga, ušlo blizu 22.000 tona.

Zaposlena drži u ruci zlatnu polugu od jednog kilograma čistog zlata (Foto: STR/AFP via Getty Images)

Neki od svjetskih top analitičara tvrde da se, kada se uzmu u obzir domaća proizvodnja, uvoz i berza u Šangaju, izvjesno dolazi do cifre od najmanje oko 31.000 tona zlata u posjedu Pekinga. Zato nemali broj poznavalaca odbacuje kao smiješnu zvaničnu cifru od 1.980 tona koju su kineske vlasti prijavile u novembru 2022, smatrajući da Kina ne samo da posjeduje zlata najmanje koliko i Amerika, koja je zvanično broj jedan na svijetu (8.133.5 metričke tone), već se čak spekuliše da Peking posjeduje makar duplo više.

Jedan od razloga zašto Kina ne objavljuje stvarno stanje je zasigurno čisto trejderska logika Pekinga, jer bi takva informacija momentalno izazvala neželjeni skok cijena zlata i juana. Takođe, spekuliše se da još nije kucnuo čas za tako otvoren izazov američkoj supremaciji, a pominje se i da bi digitalni juan na kom radi Centralna banka Kine mogao biti lansiran uz neki vid zlatne podloge.

Elem, činjenica koja u čitavoj priči zaista bode oči jeste što se Vašington po ovom pitanju uopšte ne oglašava, iako mora biti upoznat sa pomenutim akcijama Pekinga. Zbog toga se ne može u potpunosti odbaciti hipoteza da se ova tema namjerno drži kao tabu, sve do momenta do kada Kina u potpunosti ne izvrši rebalanas svojih zlatnih rezervi i zauzme startnu poziciju za reset svjetskog monetarnog sistema, jer kao što vidimo – onaj ko posjeduje zlato određuje pravila!

Značaj dedolarizacije

Da bi se pored aktuelne jagme za zlatom makar donekle mogla imati slika o kompleksnom procesu koji se dešava, nemoguće je ne pomenuti i sve veću tendenciju za dedolarizacijom. Predsjednik FED-a, Džerom Pauel (Jerome H. Powell), nije mogao više da pogriješi nego kada je u decembru 2021, na saslušanju u američkom Senatu, samouvjereno ustvrdio da je „nekada snažna veza između količine novca u opticaju i inflacije završena prije 40 godina”.

Čelnik FED-a je svoju tvrdnju bazirao na uvjerenju koje decenijama vlada u Vašingtonu, a to je da će SAD, nakon što je Nikson 1971. napustio zlatnu podlogu, moći da u nedogled izvoze i štampaju dolar, bez ikakvih negativnih posledica po Ameriku. Čitava 2022. i sve što se proteklih 12 mjeseci dešavalo gotovo da nisu mogli snažnije da demantuju navode prvog čovjeka FED-a.

Zaokret u politici Centralne banke Amerike – koji se dogodio samo par mjeseci nakon pomenute Pauelove izjave – zasigurno se može smatrati prelomnim trenutkom koji označava kraj ere neinflatornog štampanja dolara. Pri čemu treba biti precizan, za sada je u pitanju „samo” fenomen da SAD više neće moći da štampaju dolar bez razornih inflatornih posledica na unutrašnjem planu. Sa oko 60 odsto svjetskih deviznih rezervi pozicija dolara kao glavne rezervne valute i dalje nije ugrožena, dok se Amerika pobrinula da evro kao najbliži konkurent (20%) bude u daleko većem problemu.

Naštampane novčanice od 100 dolara prolaze kroz cirkularnu mašinu u Birou za graviranje i štampanje u Vašingtonu, 14. oktobar 2009. (Foto: Andrew Harrer/Bloomberg via Getty Images)

Ipak, jedan od indikatora da se situacija dramatično mijenja je činjenica da se vlasnici američkog duga sve više oslobađaju dolara i tiho prodaju obveznice Ministarstva finansija SAD. Stratezi „Džej-Pi Morgana” (J.P. Morgan) upozoravaju da su tri glavna kupca američkog duga – Federalne rezerve, komercijalne banke i strane vlade – tokom 2022. značajno smanjili kupovinu obveznica američkog trezora.

Japan i Kina, koji su najveći strani kreditori SAD, su gotovo od sredine 2022. potpuno stopirali kupovinu američkih obveznica. Peking je u 2022. udio američkih obveznica u svom portfoliju smanjio za 10 odsto i prvi put nakon dvanaest godina dolarske devizne rezerve sveo na ispod 1000 milijardi. Saudijska Arabija, koja je ključna zemlja za petrodolar, je za samo protekle dvije godine za 36,71 odsto smanjila količinu svojih dolarskih rezervi. Od maja 2022. više od 20 država ima tendenciju prodaje obveznica koje emituje američko Ministarvo finansija.

Nije tajna da ni zemlje poput Kine i Turske smanjuju svoje dolarske rezerve u korist zlata, dok se i kineski i američki ekonomski analitičari, svako iz svog ugla, slažu – da je zamrzavanjem ruskih deviznih rezervi u februaru 2022. Vašington više štete nanio dolaru od bilo koje spoljne prijetnje.

Zbog svega, na horizontu je i potencijalna kriza likvidnosti tržišta američkog trezora, koje se tradicionalno smatra najlikvidnijim i najdubljim na svijetu, doslovce kamenom temeljcem na kome počiva svjetski finansijski sistem. Zapravo niko ozbiljan više ne misli da je u dogledno vrijeme moguće izbjeći globalni finansijski kolaps.

Eskalacija rata?

Analitičari već predviđaju da će FED do juna 2023. morati da se vrati štampanju novca jer je preveliki pritisak investitora, a mora se finansirati i budžet. To će biti samo puka kupovina vremena u pokušaju da se dogovori reset svjetskog finansijskog sistema kojem je rok trajanja istekao prije 15 godina, a što je malo vjerovatno da može biti rešeno pregovorima, a Boga mi i mirno jer je na tapetu pozicija američkog dolara koji je osnov američke supremacije.

Predjesnik Kine Si Đinping najavio je u svom govoru 9. decembra u Rijadu da će u narednih tri do pet godina Kina sa zemljama Zaliva uspostaviti potpuno novu paradigmu svedimenzionalne energetske saradnje, te da će Šangajska platforma za berzu nafte i prirodnog gasa biti u potpunosti iskorišćena za poravnanje u trgovini naftom i gasom kineskim juanom.

Zaposleni pakuje kineske novčanice od sto juana u KEB Hana banci u Seulu, 21. decembar 2015. (Foto: SeongJoon Cho/Bloomberg via Getty Images)

Opet treba podsjetiti da je Saudijska Arabija ključna zemlja za petrodolar i da je započet visoko rizičan proces. Drugi značajan lider jedne od zemalja BRIKS-a koje uveliko rade na paralelnom platno međunarodnom sistemu, Vladimir Putin, je na Valdaj forumu u oktobru izjavio da je „pred nama vjerovatno najopasnija, najnepredvidljivija i istovremeno najvažnija decenija od Drugog svetskog rata” – a nije mislio na Ukrajinu.

Svi su izledi da nastupaju veoma neizvjesna vremena. Bilo bi suviše naivno očekivati da će Vašington skrštenih ruku posmatrati kako se glavni izvor njegove moći kruni. U ovoj mjeri nagomilane globalne protivrečnosti su se u prošlosti rešavale isključivo ratovima. Svijet samo može da se nada da će ovog puta sve ostati samo na Ukrajini.

 

Autor je diplomirani ekonomista i bivši dopisnik Sputnjika iz Crne Gore. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Andrew Harrer/Bloomberg via Getty Images

 

BONUS VIDEO:

Ekonomija
Pratite nas na YouTube-u