U kontekstu savremenoga života, kada se govori o ženama i njihovom socijalnom položaju, dominantan narativ i glavni fokus jeste na ženskim pravima. Uprkos napretku koji je davno ostvaren, dogmatski stav ističe da do sada postignuto nije dovoljno te da se uvijek i u svakoj prilici mora uraditi više kako bi se, rječnikom zagovornika feminizma „žene dovele na istu ravan sa muškarcima“. Kada govorimo o nevladinom sektoru, kako na samome Zapadu tako i u onim državama gdje je dati kvislinški elemenat finasiran od toga istog Zapada, ova kvazi-borba za „oslobođenje“ žena jedna je od sastavnih i neizostavnih karakteristika ideološke pozadine njegovoga djelovanja, te „hljeb nasušni“ s obzirom da se novac za društveni inžinjering, kojim se zapravo bavi NVO mreža, od zapadnih sponzora teško dobija bez feminističke demagogije o ženi kao vječnoj žrtvi društva i muškarca.
Autor je u više navrata, u okviru svojih ranijih tekstova, istakao sopstveno mišljenje o trenutnom položaju savremene žene. Kada govorimo o Zapadu, te svim onim nezapadnim društvima koja su svojevoljno i bez kritičkog osvrta prihvatila zapadne društvene vrijednosti, žena je privilegovana u svim aspektima koji su od značaja i koji oblikuju iskustvo ljudskoga života u njegovoj ukupnosti. Od obrazovanja, osnovnog, srednjeg i višeg, pravnih normi koje regulišu bračni život i razvod, procesa zapošljavanja, prisustva u glavnim medijima, te čitavom nizu drugih okolnosti savremena žena u razvijenom svijetu je u prednosti nad muškarcem. Tema kojoj je posvećen ovaj tekst najslikovitije ilustruje prethodnu tvrdnju, s obzirom da se ubistvo djeteta od strane njegove majke tretira kao, ništa manje, nego li žensko pravo.
Ovakvo shvatanje se mora posmatrati u okviru etičkih kategorija dobra i zla pri čemu postupak abortusa definitivno pripada drugoj kategoriji. Nema sumnje da sve trudnoće nisu iste, te da neke nastaju kao proizvod neželjenih odnosa između krvnih srodnika ili pak u situacijama gdje se, posredstvom ovih ili onih sredstava, žena primorava na seksualni čin u kojem ne želi da učestvuje. U ovakvim slučajevima postoji prostor za diskusiju na društvenoj ravni o najprikladnijim rješenjima datoga problema, diskusiju koja bi trebala i morala uključivati sve zainteresovane strane.
Uprkos činjenici da postoje slučajevi trudnoće koji mogu biti, eventualno, vještački okončani, kako zbog moguće opasnosti po majku ili pak načina na koji je došlo do same trudnoće, stvarnost je da ovakvi slučajevi čine izuzetno mali procenat, ukupno posmatrano, abortusa koji se izvrše. Prema istraživanju Gutmaherovog instituta, samo 1% žena obavi abortus zbog trudnoće koja je nastala kao posljedica silovanja dok je broj žena koje učine isto zbog incesta upola manji i iznosi 0.5%.[1] Kao što vidimo, u Sjedinjenim Državama više od 98% abortusa koji se izvrše podrazumijevaju ubistvo djeteta začetoga bez prisile u onome što bi mogli nazvati normalnim seksualnim odnosom. Čak i kada bi bili više nego li susretljivi potrebama ove tematike te pretpostavili da prekid trudnoće izazvane nekim oblikom nasilja nad ženskom osobom čini čak 10% slučajeva, to ne mijenja zaključak da ogroman broj abortusa ostaje bez ikakvoga opravdanja.
Da bi abortus postao prihvaćen, iz perspektive društva, ne samo kao žensko pravo već i kao normalna svakodnevna pojava, kao uobičajen zdravstveni zahvat, bilo je neophodno izvršiti opsežan projekat društvenog inžinjeringa kojim bi se sa ove teme uklonila milenijumska društvenoga stigma te potisnula prirodna emotivna veza između majke i djeteta.
Zapad, generalno gledano, možemo posmatrati kao ilustrativan primjer u ovome slučaju, iako status abortusa kao isključivo ženskoga prava nije bio zastupljen samo u zapadnim zemljama već i Sovjetskom savezu te Kini koje ovde spominjemo s obzirom na njihovo postojanje van granica onoga što bi mogli definisati kolektivnim Zapadom. Ipak, kada posmatramo Sovjetski savez, odnosno Rusiju, te Kinu, od suštoga značaja je istaći da abortus postaje prihvaćen u okvirima ovih društava sa prihvatanjem komunističke ideologije. Bez obzira na sve pokušaje savremenih zapadnih spin doktora, nikada ne treba smetnuti s uma da je sam komunizam zapadna ideologija, potekla iz umova njemačkih filozoga Karla Marksa i Fridriha Engelsa. Zaboravite na Lenjina i Staljina, koje popularna zapadna kvazikultura pokušava da nam ponudi kao najvažnija lica komunizma, oni su bili samo ruska manifestacija ideje nastale u njemačkome umu.
Istovremeno, nužno je istaći takođe da status abortusa, u očima zakona, varira i unutar samoga Zapada, no u zemlji koju možemo sa visokim stepenom sigurnosti definisati kao predvodnika ovoga bloka, tj. Sjedinjene Države, pitanje abortusa ne samo da predstavlja jedno od najviše društveno polarizujućih problema već se u okviru Amerike i najdalje otišlo u pogledu feminističkog jezičkog inžinjeringa kojim bi se sam abortus opravdao.[2] Identičan jezik koji koristi NVO sektor u Vašingtonu koriste i njegove ispostave širom planete, pa i u Srbiji.
Telesna autonomija
Jedan od bitnih elemenata društvenog inžinjeringa po pitanju abortusa jeste pitanje tjelesne autonomije. Naime, iz perspektive feminista, koji su mahom za abortus te njegovu što širu upotrebu, onemogućiti ženi da nasilno pobaci svoje dijete je zapravo vid državnog, odnosno društvenog, nasilja nad njom s obzirom da joj se uskraćuje mogućnost da sa svojim tijelom raspolaže u skladu sa svojom voljom. Autonomni ženski centar iz Beograda, u sekciji posvećenoj abortusu ističe da „su žene oduvek koristile abortus kao sredstvo za kontrolu rađanja. Ukoliko ne budemo same donosile odluku o tome da li želimo ili ne želimo rađati decu, veoma teško ćemo uspostaviti kontrolu nad svojim životima i ravnopravno učestvovati u društvu. Pravo na legalan i siguran abortus nam pomaže da raspolažemo svojim životima.“[3]
Izuzetno je zanimljivo kako samo jedan kratak pasus sadrži pregršt ilustracija logičkih zabluda, iskrivljenih činjenica te čistih laži, no s obzirom da je ovaj dio teksta posvećen argumentu tjelesne autonomije žene, fokusiraćemo se na to pitanje, ne propuštajući pritom priliku da istaknemo kako je dati pasus puki klon bilo kojeg sličnog pasusa koji možete pronaći na internet stranicama feminističkih organizacija u Sjedinjenim Državama, te šireg Zapada.
Kada pogledamo ponuđeni argument o automoniji tijela žene, nekoliko tema se odmah ističe zahvaljujući samoj logici datoga argumenta. Ako uzmemo opis ženskoga položaja, iz citata iznad, kao opšteprihvaćeno stanje, samo od sebe se nameće pitanje ko je taj pojedinac, grupa osoba, ili pak društveni, odnosno prirodni, fenomen koji ženama onemogućuju potpunu kontrolu nad njihovim tijelima generalno gledano. Kada, potom, usporedimo navodno stanje ženske nemoći i društvenu stvarnost, vidimo da zapravo ograničenja nema. Žena je slobodna, u okvirima propisanim zakonom, da se ponaša kako joj njena volja nalaže. Često se zna desiti da žensko ponašanje i izađe van okvira društveno prihvatljivoga, no to joj se oprašta zbog ranije postignutog društvenog konsenzusa.
Iz ovoga možemo zaključiti da se, iz perspektive feminista i njihovih saveznika, problematika ograničene kontrole sopstvenoga tijela mahom odnosi na pitanje trudnoće. Postojanje značajnog dijela populacije, manje više u svakom društvu, koji čvrsto zastupa stav da je abortus ubistvo se od strane njegovih zastupnika tumači kao društveni pritisak koji žene onemogućava u potpunom ispoljavanju kontrole nad samima sobom. Ono što se prikladno zaboravlja jeste činjenica da u svakom društvu na ovoj planeti postoje brojni društveni pritisci kako na žene tako i na muškarce, sve sa ciljem očuvanja socijalne ravnoteže koja pogoduje društvenom samoobnavljanju i opstanku. Ono što se takođe prikladno zaboravlja jeste činjenica da su žene, odnosno bar bi to trebale biti, razumne odrasle osobe odgovorne za sopstveno ponašanje. U skladu sa ovim neophodno je osvrnuti se na pitanje autonomije ženske osobe iz nešto drugačije perspektive, koja uključuje i razmatranje prirode same trudnoće kao biološkoga procesa.
Trudnoća nije fenomen koji se javlja spontano i sam od sebe. Kao što nam je svima poznato, još iz srednje škole, trudnoća jeste rezultat intimnog seksualnog odnosa između muškarca i žene. Ranije je istaknuto da savremena žena, posebno u okvirima kolektivnog Zapada uživa iste slobode kao i muškarac, štaviše, može se smatrati privilegovanom u određenim situacijama. Niti jedan od ranijih društvenih mehanizama koji su regulisali intimnost između spolova, kao što je na primjer institucija ugovorenoga braka, nije trenutno dominantan, globalno gledano. Žene su danas potpuno slobodne da biraju partnera, mjesto i oblik intimnog odnosa, kao i prirodu veze u kojoj žele da budu. S obzirom da je sve navedeno neupitno, pitanje trudnoće se, u suštini, ne može predstaviti kroz narativ o nemogućnosti ženske osobe da ispoljava kontrolu nad samom sobom.
Naprotiv, u većini slučajeva, ako izuzmemo silovanja i druge devijantnosti, trudnoća se javlja kao proizvod voljno donesene odluke ženske osobe da sa određenim muškarcem stupi u seksualni odnos. Znanje o tome „odakle dolaze bebe“ spada u skup opšte poznatih činjenica za osobe kako zrelijih godina tako i one mlađe, stoga ne može biti govora o tome da dotična žena nije upoznata sa mogućim posljedicama sopstvenoga ponašanja. Svaki seksualni odnos ne mora voditi ka trudnoći, no svaka prirodna trudnoća jeste rezultat seksualnog odnosa.
Istovremeno se postavlja pitanje kako možemo definisati i shvatiti pojam tijela, te da li zaista fetus čini dio žene. Za početak ćemo, sa visokim stepenom sigurnosti, istaći da tijelo predstavlja jedan sistem. Prema globalno prihvaćenom shvatanju, sistem možemo definisati kao grupu međuzavisnih objekata koji funkcioništu zajedno te su povezani u jednu složenu cjelinu. Postoji više definicija koje se, u zavisnosti od oblasti iz koje potiču, mogu razlikovati u manjim detaljima, no osnovne karakteristike sistema su uvijek identične.[4][5][6][7] Sistem uvijek čini određeni broj manje složenih elemenata, osnovna karakteristika ovih elemenata jeste međusobna interakcija, svi dati elementi su međusobno povezani i međuzavisni, obično u bukvalnom smislu. Funkcionisanje samoga sistema počiva na međusobnoj interakciji i funkcionisanju elemenata, sistem je uvijek na višem stepenu složenosti od pojedinačnih elemenata, pri čemu promjena u stanju i funkciji elemenata vodi ka promjeni stanja sistema ili pak njegovom raspadu.
Kao što smo istakli, i ljudsko tijelo je sistem i sasvim je jasno da su pojedinačni organi unutar datoga tijela elementi sistema od kojih zavisi ispravan rad samoga tijela. Stepen složenosti ljudskoga organizma je tako visok da svaka teža povreda, odnosno svako teže oštećenje elemenata sistema nosi sa sobom mogućnost smrtnoga ishoda. Osvrnimo se za trenutak na sam oblik čovjeka kao biološkoga stvorenja. Odmah se ističe centralna masa torza, potom dva para udova, te glava koja je od izuzetnog značaja. Ako pretpostavimo da osoba izgubi jedan ili više od četiri uda, što predstavlja tešku povredu, možemo smatrati smrtni ishod sigurnim osim u slučajevima kada se pruži odgovarajuća medicinska pomoć, no čak i tada preživljavanja date osobe nije u potpunosti sigurno. U slučaju odstranjenja glave, smrt je trenutačna bez obzira na prisustvo ili odsustvno medicinske pomoći. Teške povrede torza, upravo zbog činjenice da je većina ljudskih organa locirana unutar istoga, često završavaju smrtnim ishodom. Po pitanju značaja unutrašnjih organa situacija je čak i drastičnija. Uklanjanje bilo kojega od njih, bez obzira govorili o srcu, plućima, bubrezima, jetri ili nekom drugom organu, ima za posljedicu sigurnu smrt.
Bez obzira da li govorili o uklanjanju ili teškoj povredi unutrašnjih organa ili udova, činjenica je da ljudsko tijelo kao sistem ne može opstati bez organa koji ga sačinjavaju. U određenim specifičnim situacijama i u slučajevima kada se medicinska njega pruži u odgovarajućem periodu, postoji mogućnost preživljavanja, no mogućnosti savremene medicine su ograničene i predstavljaju izuzetak, a ne pravilo. U najvećem broju slučajeva, teška fizička trauma ili pak otkazivanje jednoga organa dovodi do smrti osobe, bez obzira na stanje ostatka organizma. U poređenju sa ovim, prema podacima SZO iz 2008. godine, 47.000 žena je umrlo od posljedica podvrgavanja abortusu. Izvještaj ove smrti objašnjava kao rezultat nesigurnoga abortusa, no istovremeno ističe da je u datoj godini izvršeno 21.6 miliona nesigurnih aborutsa.[8]
Statistika ovih podataka je sasvim jasna. Od ukupnog broja izvršenih procedura u 2008. godini 216.000 abortusa predstavlja 1%. Iz ovoga možemo zaključiti, kada uzmemo u obzir broj smrtnih ishoda, da prilikom izvođenja nesigurnog abortusa, generalno gledano, postoji 0.25% mogućnosti smrtnoga ishoda. Poređenja radi, ako bi grupi od stotinu osoba uklonili srca, pluća ili neki drugi vitalni organ, smrtnost bi nesumnjivo iznosila 100%. Zaključak koji se nameće, u skladu sa datim informacijama, jeste da fetus nije dio tijela žene, a još manje vitalni.
Suština teksta iznad se ogleda u činjenici da je argument suverenog raspolaganja sopstvenim tijelom, od strane žena u periodu trudnoće, zasnovan na logičkoj greški. Ako prihvatimo da zagovornici abortusa dato pitanje posmatraju iz perspektive odnosa moći te u nastojanju sticanja iste, onda možemo zasigurno govoriti o namjernome iskrivljivanju činjeničnog stanja zarad postizanja ideoloških ciljeva. S obzirom da ne može biti sumnje u prirodu fetusa kao posebnog tijela, možemo zaključiti da je narativ ženske tjelesne autonomije promovisan od feminista kao potpuna sloboda žene da čini šta želi i kada želi, te da ima isključivo pravo na neprikosnovenu odluku po pitanju abortusa.
Iz svega navedenog jasno je da narativ o manjku ženske autonomije ništa drugo do upravo to, narativ koji odstupa od stvarnoga stanja. U razloge promocije datoga narativa nećemo ulaziti u okviru ovoga teksta, za njegove potrebe je dovoljno utvrditi da spomenuti narativ ne odgovara realnosti. Prihvativši činjenično stanje postojanje široke ženske autonomije po pitanju učestvovanja u intimnom seksualnom činu, dolazimo u situaciju gdje se posmatranje ženske osobe pomiče iz oblasti prava u oblast odgovornosti. Jedna od osnovnih karakteristika aktera koji su sposobni sami odlučivati o svojim postucima jeste i odgovornost za ishod datih postupaka. U skladu sa time jasno je da žene, kada govorimo o trudnoći, snose odgovornost za istu u onoj mjeri u kojoj to snosi i njihov partner. Ništa u prethodnoj izjavi nije sporno ili pak šokantno. Ona predstavlja prosto poziv na preuzimanje odgovornosti za sopstveno ponašanje i uticaj istoga na širu društvenu okolinu.
Ideolozima feminizma ovo je nedopustivo. Feministički narativ je oduvijek bio i ostao vezan uz navodnu potčinjenost žene u savremenom društvu te potrebi da se ženskoj populaciji pruži skup prava koja bi uklonila datu potčinjenost. Narativ žrtve, koji lako pobuđuje emocije te shodno tome, kojim se lako manipuliše, savršena je platforma za promovisanje društvene patologije feminizma. U slučajevima kada se govori o žrtvi može biti govora o odgovornosti svih drugih sem same žrtve. Takva situacija je i u slučaju abortusa. U pogledu odgovornosti, muškarac je, u skladu sa društvenim procesom potpune marginalizacije očeva, potisnut na periferiju s obzirom da pitanje života i smrt nerođenog djeteta u potpunosti pripada ženi. Žena sama po sebi je subjekat različitih prava i shodno tome posmatra se kao „žrtva“ različitih okolnosti, od muškarca sa kojim je imala odnos, preko društva koje joj, navodno, ne pruža dovoljno podrške, pa sve do mitskog patrijarhata, te strašne sile koja bez imalo napora potčinjava žene širom planete. U zaista morbidnom preokretu uloga, sva odgovornost dvoje odraslih osoba pada na nerođeno dijete, potpuno nesposobno da stane u sopstvenu odbranu te iznese argumente u korist sopstvenoga života, koji se kroz ponašanje, prevashodno majke, može okarakterisati kao bezvrijedan, iako to nije.
Abortus prihvaćen kao žensko pravo i normalizovan kao obični medicinski zahvat, predstavlja perverziju shvatanja vrijednosti ljudskoga života i koncepta odgovornosti, s obzirom da sve posljedice čina u koji svojevoljno stupaju dvije zrele osobe, pada na ljudsko biće koje jedino u čitavoj ovoj situaciji ne snosi nikakvu odgovornost niti bi, shodno tome, trebalo da snosi bilo kakve posljedice. Kao rezultat ženske i muške promiskuitetnosti te feminističkog licemjerja nestaje jedan ljudski život i ne trebamo uopšte dovoditi u pitanje da li je stvarno u pitanju ljudski život. Sama realnost situacija jasno nalaže da postojanje koje se prekida ne može biti ništa drugo do život čovjeka.
Neprekinuti kontinuitet
Upravo sada dolazimo do argumenta koji zagovornici abortusa često koriste kako bi ga opravdali, a koji se naprostije može objasniti kao nastojanje da se dovede u pitanje status ranoga fetusa kao živoga ljudskog bića.
Uzevši sve istaknuto u obzir, nameće se pitanje šta predstavlja sam fetus, odnosno nerođeno dijete. Iz perspektive autora, odgovor je sasvim prost, u pitanju je zasebna osoba i zasebno tijelo. Kategorija tijela se ističe upravo iz razloga fanatičnog insistiranja zagovornika abortusa na tijelesnoj autonomiji. Ako smo prihvatili nerođeno dijete kao zasebno ljudsko biće, koje se po samoj prirodi stvari, u materijalnoj ravni ispoljava putem svoga tijela, onda, u skladu sa logikom feminističke argumentacije, samo dotično dijete ima pravo da donosi odluke o sopstvenom tijelu.
Statistički gledano, bar 50% nerođene djece su djevojčice, a kao što nas sve neprekidno feministi podsjećaju, borba za ženska prava i žensku nezavisnost, šta god to bilo, mora obuhvatati sve ženske osobe. U skladu sa ovim, sasvim je jasno da niti jedna žena nema pravo odlučivati o sudbini nerođenih ženskih osoba. Njima mora biti, ako pratimo logiku feminističkih argumenata, osiguranu pravo na samostalno donošenje odluka, pa makar se moralo čekati osamnaest godina i devet mjeseci. Ovde nikako ne možemo zanemariti nerođene dječake, odnosno preostalih 50% s obzirom da se čitav narativ zasniva na konstantnom agitiranju muško-ženske jednakosti. Ako se prihvati da su muškarci i žene jednaki onda se mora prihvatiti i to da nerođeni dječaci ne mogu postati predmetom abortusa s obzirom na pravo da samostalno odlučuju o sopstvenoj sudbini.
Iako se razmatranje iz prethodnoga pasusa može činiti prostim te čak i djetinjastim, ostaje činjenica da je ono u skladu sa osnovnim pretpostavkama feminističke argumentacije. Upravo iz ovoga razloga, koji jasno ukazuje na svu dvoličnost feminizma kao ideologije, zagovornici abortusa se duži niz godina svim snagama trude „zamutiti vodu“ po pitanju trenutka kada se fetus zvanično može smatrati živim, odnosno ljudskim bićem. U kontekstu ovoga pitanja često se, u okviru Sjedinjenih Država, spominje pravni akt poznat kao „zakon otkucaja srca“ koji, najprostije objašnjeno, zabranjuje izvršenje abortusa nakon što se ustanovi postojanje srčanog otkucaja u nerođenog djeteta.[9][10] Protivnici abortusa, u trenutnoj realnosti američkog pravnoga sistema, koriste ovaj zakon i pozadinsku biološku osnovu kao platformu za ograničavanje abortusa u najranijem periodu s obzirom da potpunog uklanjanja abortusa trenutno nije moguće.
Kada govorimo o znakovima života fetusa, u koje spadaju i ranije spomenuti otkucaji srca, stiče se utisak da je sam fetus, do određenoga momenta koji se često arbitrarno određuje putem zakona, ništa drugo do skup inertnih i mrtvih tkiva, iako sama priroda nerođenog djeteta ne odgovara datim parametrima. Bez obzira o kojoj fazi razvoja govorili, u toku trudnoće, uvijek govorimo o živome organizmu. Štaviše, ako u obzir uzmemo definiciju života, što se čini kao logičan korak s obzirom na tematiku, postoje određene univerzalne karakteristike koje nije na odmet spomenuti u okviru ovoga teksta. S obzirom na složenost same tematike života, te činjenicu da većina oblasti ima svoju definiciju ovoga fenomena,[11][12] za potrebe ovoga rada zadovoljićemo se opšteprihvaćenom biološkom definicijom koja život definiše kao stanje koje razlikuje živa bića od nežive materije, uključujući sposobnost rasta, reprodukcije, funkcionalne aktivnosti te konstantne promjene koja prethodi smrti.
Sposobnost rasta, reprodukcije i aktivnost možemo posmatrati univerzalnim karakteristikama života. Bez obzira o kojem obliku živoga bića govorili, jednoćelijskim organizmima ili pak kompleksnim životinjama iz reda sisara, reptila i ptica, ove osobine su uvijek prisutne. S obzirom da nemamo druge mogućnosti nego li prihvatiti date parametre definicije života, postavlja se pitanje zar život djeteta na počinje sa onom prvom ćelijom, odnosno, u momentu začeća? Pokazatelj ideološke obojenosti institucija koje u okviru Sjedinjenih Država slove kao naučne jeste i činjenica da bi Američka medicinska asocijacija (American Medical Association) te Američki kolegijum akušera i ginekologa (American College of Obstetricians and Gynecologists) odgovorili negativno na pitanje postavljeno u prethodnoj rečenici.
Predstavnici obje dotične organizacije, kada govorimo o ranije spomenutom zakonu o otkucajima srca, datu legislativu posmatraju negativno ističući da je spominjanje fetalnog otkucaja srca naučno netačno te da čitav fenomen protivnici abortusa koriste kako bi namjerno zbunili javnost i predstavnike vlasti.[13][14][15][16] Njihova argumentacija se nastavlja isticanjem činjenica da embrioni u šestoj sedmici trudnoće nemaju srca[17] već da se radi o skupini ćelija koje će postati srce. U čitavoj logici ovoga argumenta zastupnika abortusa snažno figurira dogma da u ovome periodu razvoja, ljudsko biće unutar majke nije čovjek već samo puka skupina ćelija.
Iz perspektive autora ovakav argument sa sobom vuče nekoliko očiglednih problema preko kojih se ne može preći. Prvi od ovih par problema jeste činjenica da, kao što to priznaju i zagovornici abortusa, od samoga začeća govorimo o ćelijama, a po samoj svojoj definiciji, ćelije su živa bića. Ako bi neko pokušao da dotičnu tvrdnju ospori, postavilo bi se pitanje zašto se prestižna definicija živoga bića daje amebama i bakterijama, no ne i ćelijama ljudskoga bića u najranijoj fazi njegovoga razvoja.
Sada kada smo prihvatili da je ljudska ćelija obdarena životom te da zadovoljava sve karakteristike živoga bića, neophodno je zapitati se koja je stvarna razlika između proste jednoćelijske životinje i ljudske ćelije. Na prvi pogled, i pored kompleksnosti ljudske ćelije, razlike nisu tako velike. Na posljetku, govorimo o stvorenjima koja, generalno gledano, spadaju u istu kategoriju. Razlika koja izdiže prvu ćeliju novoga ljudskoga bića iznad svih ostalih jednoćelijskih organizama leži u njenoj sposobnosti stvaranja i organizovanja struktura daleko složenijih od same sebe. Jedna ameba će uvijek biti i ostati ameba, ljudska ćelija će samo u prvih devet mjeseci ljudskoga života proći izuzetno dinamičan proces umnožavanja, specijalizovanja, razvoja i usložnjavanja sve do nastanka višećelijskih struktura, kao što su organi. Ameba nikada neće posjedovati kapacitet za dalji razvoj koji oplođena jajna ćelija posjeduje od samoga početka.
U okviru ovoga argumenta nameće se i dodatna, i očigledna, činjenica koji ne ide na ruku zagovornicima abortusa. Govorimo o činjenici da je fenomen ljudskog razvoja zasnovan na kontinuitetu istoga. Ovo je, generalno gledano, karakteristika svih živih bića. Od sjemena koje je, spletom okolnosti, palo na zemlju pa sve do potpuno razvijenog drveta u šumi postoji čitav i neizostavan razvojni put koji je data biljka morala preći kako bi dostigla svoj zreli oblik. Ovo nije nikakvo radikalno otkriće te se smatra banalnim i osnovnim znanjem iz biologije.
S obzirom da ništa od navedenog nije van svakodnevne spoznaje, postavlja se pitanje zašto se ovo osnovno biološko znanje ne primjenjuje i u slučaju ljudi. U samo prvih devet mjeseci postojanja, onih koje provede u materici, ljudsko biće prođe kroz čitav niz izuzetnih promjena, uvijek se krećući od prostijih ka složenijim strukturalnim oblicima. Nakon rođenja, ciklus promjene ne prestaje već se nastavlja tokom čitavoga života. U ranom životu ove transformacije osobe vode ka njenom sticanju zrelosti nakon čega dolazi do sve izraženijeg starenja organizma koje na kraju završava smrću. Od ključnoga značaja ovde jeste jasna činjenica da niti jedna od faza kroz koje ljudsko biće prolazi, od trenutka začeća pa sve do smrti, ne može biti uklonjenja iz transformacionog niza, koji inače zovemo životom, bez smrtnog ishoda po dotičnu osobu.
Upravo iz ovoga razloga, rasprava o momenut kada zapravo fetus postaje živ, ili pak podjela na faze u kojima fetus jeste ljudsko biće te one u kojima nije, je besmislena. Čovjek kao biće je uvijek neprekinuti niz. Činjenica da u četvrtoj sedmici trudnoće nema oformljeno srce je, u suštini, nebitna. Kao što su nebitni svi ostali detalji povezani sa svakom od specifičnih faza razvoja, odnosno, kada nerođeno dijete razvija prste na nogama i rukama, kada se razvijaju oči, kada unutrašnji organi postaju prepoznatljivi i tome slično. U pogledu biološke nauke i dublje spoznaje samoga procesa sazrijevanja ploda u toku trudnoće, naravno, svaki od ovih morfoloških momenata ima svoj značaj, no iz perspektive diskusije o trenutku kada se fetus može smatrati ljudskim bićem, potpuno su beznačajni s obzirom da se faze ljudskoga razvoja ne mogu posmatrati odvojeno. Svaka faza proističe iz prethodne i dati lanac je neraskidiv. Ne govorimo o dva ili više različitih bića, sa dva ili više fizičkih tijela, već o jednoj osobi koja prolazi kroz brojne momente transformacije.
Autor posebno ističe da se radi o jednoj osobi od samoga početka života, odnosno trenutka začeća, s obzirom da nam znanje iz oblasti genetike izlazi u susret i indiretkno potvrđuje datu tvrdnju. Naime, u okvirima genetike i biologije „DNK-a sekvenca genoma svake osobe predstavlja nacrt njegovog ili njenoga razvoja od jedne ćelije do kompleksnog, integrisanog organizma koji sačinjava više od 1013 (10 miliona miliona) ćelija“.[18] Čak i u onoj prvoj ćeliji budućega ljudskog organizma sadržan je potpun plan, do najmanjih detalja, o ustrojstvu istoga. Osnove čovjeka su postavljene od samoga početka, samo je neophodno vrijeme da se plan ispolji u potpunosti. Kao što vidimo, posmatranje procesa ljudskoga razvoja, ne kao kontinuiteta, već odvojenih segmenata koji se mogu drugačije vrijednovati, nije proizvod nepristrasnoga razmatranja već ideološke obojenosti.
Zdravstveni zahvat
Oni koji podržavaju abortus često koriste jedan „sekularno-naučni“ argument koji se u suštini zasniva na definisanju abortusa kao prostoga zdravstvenog zahvata.
Iz više različitih izvora, odnosno organizacija koje rangiraju od regionalnih do globalnih, bivamo obaviješteni da je siguran abortus jedno od osnovnih ženskih zdravstvenih prava.[19][20][21][22] Bez obzira da li govorili o filmskim zvijezdama, predstavnicima određenih nacionalnih država, administraciji međunarodnih institucija ili pak zagovornicima neoliberalnog poretka, i svega što dotični uključuje, poruka je uvijek ista; abortus nije ništa drugo do prost zdravstveni zahvat koji mora biti ženama konstantno na raspolaganju, bez ikakvih ograničenja, te nema nikakve potrebe uopšte o datoj temi diskutovati. Štaviše, započinjati diskusiju o abortusu, ili pak zastupati stav da dati fenomen nadilazi puko zdravstveno pitanje te zalazi u sferu morala, se po automatizmu definiše kao iskazivanje šovinizma ili mizoginije.
S obzirom da govorimo o abortusu kao zdravstvenom zahvatu, koji se plasira globalno kao prost, siguran i pristupačan zahvat, neophodno je zapitati se da li data procedura nosi sa sobom određene negativne posljedice. Kao što je već istaknuto ranije u tekstu, jedna od mogućih posljedica abortusa, bez obzira na stanje samoga fetusa, jeste smrt majke. Prema izvještaju iz 1999. godine, 76.000 žena je umrlo kao posljedica abortusa.[23] Podaci skorijeg datuma, iz 2016. godine, pokazuju da, posmatrano godišnje, umre 46.000 žena koje se odluče na abortus.[24]
Kao što se može uočiti, iako procentualno govorimo o relativno malim brojevima, abortus nije zahvat koji je prost i jednostavan, te koji ne ostavlja posljedice na žene, kako u biološkom tako i psihološkom pogledu.
Pored opasnosti od smrtnoga ishoda, dokazano je da abortus u određenom broju slučajeva utiče na plodnost žene, pri čemu u zavisnosti od izvora informacije procenat žena koje ostaju neplodne nakon abortusa varira. Prema nekim istraživanjima, broj žena koje razviju komplikacije nakon abortusa se kreće između 2%-3%.[25] Drugi izvori navode da nakon abortusa čak do 10% žena ostaje neplodno.[26]
Pored već navedenih komplikacija koje možemo nazvati težim posljedicama abortusa, među uobičajene posljedice procesa spadaju nepotpuno uklanjanje fetusa, infekcija materice, krvarenje ili veoma teško krvarenje u toku abortusa, teško ili nasumično krvarenje nakon abortusa, mentalni problemi poput depresije ili uznemirenosti te mogućnost da se trudnoća nastavi i uprkos abortusu.[27]
U većini slučajeva, ako odgovor na pitanje opasnosti koje potiči od abortusa potražite u glavnim medijima, posebno na Zapadu, odgovor će biti sasvim jasan iz, manje više, svih izvora. Abortus, naravno obavljen u kontrolisanim uslovima, je u potpunosti sigurna procedura, štavište to je žensko pravo, i rizici od abortusa su zanemarljivi, čak i u finalnim fazama trudnoće. Ovo je stav Planiranog roditeljstva (Planned Parenthood), organizacije eufemističkoga naziva koja na godišnjem stepenu obavi najviše abortusa u Sjedinjenim Državama. Ovo je stav različitih doktora čiji tekstovi se pojave na stranicama „prestižnih“ američkih magazina kao što su Nju Jork Tajms, Vašington Post, Forbs i slični. Ovo je stav Svjetske zdravstvene organizacija, institucije UN-a koja je izgubila značajan dio globalnog povjerenja zahvaljujući svome umobolnom ponašanju tokom pandemije korona virusa, za koji se na kraju ispostavilo da je izuzetno sličan običnoj prehladi.[28][29][30]
I pored svih ovih uvjeravanja, od institucija i osoba koje su davno trebalo da izgube svaki ugled, jasno je, čak i ako zanemarimo pozadinu glasnika, iz same statistike te dosadašnjeg znanja o abortusu da isti nije samo neka prosta procedura koja je garantovano sigurna sve dok se izvodi od strane certifikovanoga doktora. Kao što možemo uočiti iz navedenih posljedica, abortus je zahvat koji može izazvati čitav niz neželjenih efekata, uključujući neplodnost i smrt.[31]
Abortus sa sobom nosi kako fizičke tako dokumentovane mentalne posljedice. Prema studiji iz Irana, najmanje jedna trećina žena koje prođu kroz abortus iskuse neki oblik psiholoških posljedica od kojih su najčešće depresija, briga o nemogućnosti začeća, nenormalna prehrana, pad samopoštovanja, pojava noćnih mora, pojava osjećaja krivice te žaljenja.[32][33] Posljedice prepoznate u okviru ove studije odgovaraju spisku posljedica koji koristi Centar za testiranje trudnoće u Alabami[34], a koji uključuje, pored već spomenutih, probleme sa spavanjem, samonanošenje povreda, misli o samoubistvu, probleme prilikom uspostavljanja veze sa djecom, apatiju te indiferentnost prema svemu.
Zaključke dva ranija navoda potvrđuje i studija iz 1993. godine pod naslovom „Dugotrajno tugovanje nakon abortusa: opisna studija“ koja se može posmatrati, s obzirom na parametre iste, subjektivnom, no koja spada u okvir naučne literature kojom se došlo do jasnije spoznaje da procedura abortusa zaista ima psihološkoga uticaja. U sažetku rezultata studije se navodi da je „najčešće citirana dugoročna posljedica, posebno među onim ženama koje su se osjećale primoranim (na abortus), jeste kontinuiran osjećaj krivice. Sljedeće najčešće spomenuto iskustvo su fantazije o abortiranom fetusu. Polovina napisanih pisama abortus naziva „ubistvom“ dok je 44% žena iskazalo žaljenje zbog odluke da abortiraju. Druge dugoročne posljedice su uključivale depresiju (44%), osjećaj gubitka (31%), sramotu (27%) te fobične rekacije na prisustvo djece (13%). Za 42% ovih žena, štetni efekti abortusa su se zadržali duže od 10 godina“.[35]
U zavisnosti od izvora moguće je pronaći tekstove koji potvrđuju zaključke ova tri primjera ili pak mišljenja koja zastupaju stav da abortus nema uopšte nikakvih posljedica na psihološko zdravlje žene. S obzirom da je u pitanju spektar, čitav niz mišljenja se nalazi između dvije krajnosti, no ono što možemo sa sigurnošću istaći jeste činjenica da abortus kao fenomen nesumnjivo ostavlja posljedice po fizičko i psihičko zdravlje žene koja ga izvrši.
Društveni problem
Završetak teksta biće posvećen razmatranju abortusa kao socijalnog problema i njegovoga uticaja na društveno tkivo. Autor je u više navrata ranije isticao slučaj Sjedinjenih Država kao ilustrativan primjer demografskih kretanja jednom kada abortus postane društveno prihvaćena pojava. Naime, kada govorimo o priraštaju na Zapadu, značajanu ulogu u njegovom opadanju odigrala je normalizacija abortusa, sa posebnim naglaskom na doprinos ovoj normalizaciji koji je dao slučaj Rou protiv Vejd (Roe VS Wade). Od 1973. godine, kada je spomenutim sudskim procesom abortus legalizovan, do 2021. samo u Sjedinjenim Državama izvršeno je više od 63 miliona abortusa.[36] U, grubo gledano, istom vremenskom periodu, odnosno od 1965. do 2015. godine u Ameriku je pristiglo nešto više od 72 miliona migranata.[37]
Nije teško zaključiti da se upravo putem migracije rješavao problem manjka populacije. Štaviše, kada se pogleda ukupna stopa fertiliteta u Sjedinjenim Državama, prema raspoloživim podacima, vrhunac je dostignut krajem pedestih godina kada je prosječna Amerikanka rađala 3.5 djece.[38][39] U istoj godini kada je abortus legalizovan, stopa prirodnog priraštaja u Sjedinjenim Državama je pala ispod stope fertiliteta neophodne za prostu obnovu date populacije.
U zavisnosti od ličnih ciljeva, migranti se mogu integrisati u društvo koje ih je primilo, mogu se getoizirati, okrenuti kriminalnim aktivnostima ili pak mogu pokušati iskoristiti socijalne strukture datoga društva za lične beneficije bez ikakvoga poriva da nešto daju zauzvrat. Bez obzira koji od ovih scenarija migrant kao pojedinac izabere, činjenica ostaje da upravo ova karakteristika razlikuje migrante i osobe autohtonoga porijekla. Migranti u zemlju domaćina dolaze kao već razvijene ličnosti, sa sopstvenim tradicijama, jezikom i kulturnim obrascima te stavovima o samoj zemlji domaćinu, koji ne moraju biti pozitivni. Ovo pravilo važi za sve migrante, posebno za odrasle osobe. Za razliku od njih, djeca autohtone populacije čitav svoj život provode uključena u kulturne obrasce nacije domaćina, odnosno sopstvene nacije, i samim time, u većini slučajeva, gaje veći stepen privrženosti i odanosti datoj naciji i državi. Sa migrantima to jednostavno nije slučaj, s obzirom da njihova temeljna privrženost ležu u emotivnoj vezi sa društveno-kulturnim šablonima njihove nacije, koje oni u većini slučajeva prenose sa sobom u zemlje ka kojima migriraju.
Multikulturalni narativ zajedničkoga života mnoštva različitih kultura i nacija se pokazao kao daleko ograničeniji fenomen koji se može postići samo pod određenim skupom uslova kada različite nacije zapravo imaju više zajedničkih karakteristika. U svim drugim okolnostima, kao što je to pokušano u okviru zapadnih zemalja, rezultati su se pokazali kao daleko od zadovoljavajućih pri čemu je neophodno istaći da je jedan od negativnih rezultata destabilizacija i fragmentacija društva koja neminovno završava jednim ili drugim oblikom sukoba i nasilja.
Uticaj abortusa na homogenost, a samim time i stabilnost, nacije se ne može dovoljno naglasiti, te u sadejstvu sa drugim društvenim elementima neminovno vodi ka pogoršanju stanja date nacije. Oko ovoga zaključka ne može biti spora, posebno kada govorimo o samome činu abortusa koji bi morao biti društveno prihaćen kao nešto nemoralno.
Jedan od argumenata koji se često ističe od strane zastupnika abortusa jeste da čak ni zakonsko definisanje abortusa kao ubistva neće zaustaviti žene koje žele da obave abortus. Jedina razlika će biti u tome da će dotične žene sada obavljati abortus u nesigurnim uslovima te će se podvrgnuti zahvatima koje će sprovoditi osobe nepouzdanog karaktera i upitnih medicinskih kvalifikacija. Stoga je najbolje rješenje, kao što nalaže logika ovoga argumenta, da se abortus učini svepristunim i lako dostupnim, te da se s njega skine stigma društvenog tabua.
Ovo je bio jedan od temeljnih argumenata korištenih prilikom nedavnih protesta, kako u SAD-a kada je Vrhovni sud Sjedinjenih Država poništio presudu u slučaju Rou protiv Vejd, koja je abortus definisala kao federalno pravo garantovano u svih pedeset američkih država,[40] tako i u Poljskoj nakon što je Ustavni sud Poljske u oktobru 2020. nametnuo skoro pa potpunu zabranu abortusa na državnoj teritoriji.[41][42]
Postoje dva elementa datoga argumenta na koji ćemo obratiti pažnju u okviru ovoga teksta. Postoji elemenat istine u tvrdnji da će žene vršiti abortus i kada isti bude zabranjen. To nije sporno, to je činjenica života koja je pratila ljudska društva kroz svih pet milenijuma postojanja ljudske civilizacije. Razlozi zbog kojih se žena može odlučiti na takav potez su brojni i u jednom broju slučajeva nalaze se van kontrole dotične osobe. I pored toga, ostaje činjenica da je dati čin potpuno gašenje jednoga ljudskog života. Ovde se može, i nije na odmet, povući paralela sa činom ubistva. U okviru svakoga ljudskog društva, danas i kroz istoriju, ubistvo je viđeno kao kriminalna radnja, u očima zakona, i grijeh, u očima vjere. Čak i u antičkim vremenima kada su prinošenje ljudskih žrtava ili krvavi vojni pohodi bili dio prihvaćene svakodnevnice, ubistvo članova sopstvene zajednice, u normalnim okolnostima, predstavljalo je jedan od zabranjenih činova koji su, obično, sa sobom nosili drastične posljedice.
I pored svih društvenih barijera koje su organski nastale kako bi onemogućile čin ubistva, ubistva su se i dalje dešavala te se i danas dešavaju. Štaviše, bez obzira na njegovu traumatičnu prirodu, ubistvo je sastavni dio ljudskoga postojanja. Ako se vodimo logikom ranije navedenog argumenta zastupnika abortusa, čini se besmisleno zabranjivati ubistvo. Na kraju krajeva, ubistva se dešavaju svakodnevno i statistički gledano, ljudska društva nemaju nikakvih šansi da ikada svedu broj ubistava na nulu. Naravno, svima koji čitaju ove redove ideja legalizacije ubistva samo zbog toga što se ubistva svakodnevno dešavaju se čini suluda.
Razlog za takav stav je prost i potiče od temeljne pretpostavke da ljudski život ima određenu vrijednost. Bez obzira iz koje perspektive posmatrali dato pitanje, religijske ili pak sekularne, vrijednost kako života pojedinca tako i kolektivnog života zajednice predstavlja jedan od ključnih temelja postojanje same mogućnosti zasnivanja i razvoja društva kao fenomena u okviru kojeg se odvija stalna interakcija većeg broja osoba. Osuda ubistva kao nemoralnoga ili kriminalnoga čina zasniva se na potpunoj društvenoj saglasnosti u prepoznavanju svih negativnih posljedica datoga fenomena, uticaja datih posljedica na stabilnost društvenog tkiva te istovremeno prepoznavanje vrijednosti samoga života. Činjenica da se ubistva dešavaju, iako može izgledati paradoksalno, nema nikakvoga uticaja na dato shvatanje. Život kao fenomen i društvo kao struktura nose izuzetnu vrijednost za opšte čovječanstvo tako da jedino logično rješenje predstavlja ulaganje napora u sprečavanje ubistava i sankcionisanje onih koji ih počine. Postupiti suprotno predstavlja besmisleno i samouništavajuće ponašanje.
Ako prihvatimo da ljudski život ima vrijednost, moramo takođe prihvatiti da data vrijednost ne može biti pripisana tek nakon rođenja, posebno kada uzmemo u obzir činjenicu da je ljudski život kontinuitet koji ne može biti prekinut bez prekida i samoga dotičnog života. U skladu sa ovom datošću, vrijednost koja se veže sa ljudskim životom mora obuhvatiti čitav dati život, od samoga njegovog početka pa sve do prirodnoga završetka. Logičan ishod ovakvoga razvoja događaja jeste zabrana izvođenja abortusa u svim slučajevima sem onih koji se ističu na osnovu objektivnih razloga, kao što je opasnost po život majke ili pak seksualno nasilje.
S obzirom da je realnost značajno drugačija, na djelu imamo degradaciju vrijednosti života nerođenog djeteta čije fundamentalno pravo na život je podređeno proizvoljnoj odluci majke da li će izvršiti abortus ili ne. Data odluka može zavisiti od više različitih faktora, no na koncu ipak o sudbini djeteta odlučuje majka, iako se može postaviti opravdano pitanje zbog čega je žena ta koja sama raspolaže odlukom o životu i smrt djeteta koje, na posljetku, nije samo njeno. Zašto očevi ili pak društvena zajednica nemaju nikakvog učešća u donošnju ove izuzetno bitne odluke?
Feministi će odmah odgovoriti da je tako zbog toga što je žena ta koja prolazi kroz trudnoću. Pa šta? Kroz sve vremenske periode i na svim kontinentima žene su napuštale svoju tek rođenu djecu iz ovoga ili onoga razloga. Opravdano ili ne, ostavljanje novorođenčadi na milost i nemilost šire zajednice ili prirode je istorijska činjenica. Zagovaranje ženske privilegovanosti po pitanju odluke o abrtusu na osnovu trudnoće samo je još jedna verzija argumenta autonomije nad sopstvenim tijelom, no kao što smo ranije istakli, nerođeno dijete u materici nije neotuđivi dio majčinoga tijela ništa više nego li je vozač neotuđivi dio automobila. Štaviše, u okviru ovoga poređenja, vozač je ključan za funkcionisanje automobila dok nerođeno dijete za funkcionisanje majke nije.
Ovde možemo uočiti jedan vid dvoličnosti koji se može najbolje prikazati na ilustrativnom primjeru zakona u Sjedinjenim Državama. Naime, još 2004. godine u SAD-a usvojen je akt o nerođenim žrtvama nasilja, kojim se prepoznaje fetus u materici kao legitimna žrtva zločina ako se fetalna povreda ili smrt dogodila u toku činjenja federalnog kriminalnog akta.[43] Ono što je posebno zanimljivo u pogledu ovoga zakona jesu termini kojima se definiše nerođeno dijete. Dio zakona posvećen jasnom određivanju pojmova definiše nerođeno dijete kao „dijete u materici“ dok se pak sam termin dijete u materici definiše kao „član vrste Homo Sapiens, u bilo kojoj fazi razvoja, koji se nosi u materici“.
Pored ovoga zakona koji operiše na federalnom stepenu, čak 38 američkih saveznih[44][45][46] država ima sopstvene lokalne zakone sa težim kaznama u slučaju ubistva trudne žene. Veći broj ovih zakona definiše fetus kao osobu, zbog potreba krivičnog gonjenja ubice. Neophodno je spomenuti da se u svakom od ovih zakona abortus jasno definiše kao pravo žene te kao procedura koja ne spada pod nadležnosti dotičnih pravnih akata. Zaključak koji se može izvući je sasvim jednostavan. U slučaju ubistva trudne žene, počinilac zločina se tereti za smrt kako majke tako i nerođenoga djeteta. Tragikomično je da se dato dijete u materici definiše, u pravnom smislu, kao ljudsko biće samo za potrebe procesuiranja ubice i to u momentu kada je već mrtvo, s obzirom da to isto nerođeno dijete u očima zakona postaje ljudsko biće tek u trenutku sopstvene smrti.
Besmislenost, pa čak i abnormalnost, ovako postavljenog zakona, sve dok je abortus definisan kao zaštićeno žensko pravo, je sasvim očigledna. Osoba koja izvrši ubistvo trudne žene, istovremeno ubijajući i njeno nerođeno dijete, se tereti za dva slučaja ubistva.[47] Ovo je činjenično stanje, potvrđeno zakonskom legislativom i praksom. S druge strane, trudna žena koja se odluči na abortus, odnosno ubistvo sopstvenoga potomstva, ne snosi nikakve pravne posljedice i uzima sebi za pravo da svoj postupak definiše kao svoje pravo. Možemo se logično zapitati koja je razlika u ova dva slučaja? Iz perspektive nerođenoga djeteta, čije pravo na život zastupamo ovde, ne postoji nikakva razlika. Bez obzira da li govorili o situaciji kada stranac napadne majku ili pak o situaciji kada sama majka želi abortus, konačni ishod za dijete je isti, smrt.
Kao što se može uočiti, na vrhu hijerarhije zaštićenih nalazi se žena, uprkos činjenici da je u interakciji datih osoba najranjivije nerođeno dijete, što dovoljno govori o uznapredovaloj izvitoperenosti normi pod uticajem društvenih patologija kao što je feminizam.[48]
Zaključak
Pitanje abortusa nije samo pitanje prakse ili nečijega prava. Onaj ko se slaže sa stavovima iznesenim iznad ne može abortus posmatrati drugačije nego li kao pravno sankcionisano ubijanje najranjivije populacije. Neko bi mogao istaći da je naglasak čitavoga teksta iznad stavljen na život djeteta te da je žena, kao ljudsko biće i nosilac određenih prava, u potpunosti zanemarena. Autor shvata takvo tumačenje teksta, no kada govorimo o temi abortusa naglasak uvijek jeste na djetetu, ne na ženi. Ovu zamjenu teza možemo zahvaliti ljudskopravaškim i feminističkim žrecima. Činjenično stanje je sasvim jasno, ogromna većina žena preživi abortus, čak i više njih, dok se isto može reći samo za izuzetno mali broj djece nad kojom se abortus izvrši.
Prosječan životni vijek muškarca je oko 70 godina, dok žene u prosjeku žive četiri godine duže. Da li zaista možemo prihvatiti da neko ima pravo odlučivati o nečijem životu i smrti samo zato što data osoba provede devet mjeseci prirodom vezana uz donositelja odluke? Majčinstvo, kao nekakva olakšavajuća okolnosti ili pak izvor prava, ne bi trebala uopšte da figurira ovde. Na kraju krajeva, o kakvom tačno majčinstvu možemo govoriti ako je ista ta majka samovoljno zainteresovana da izvrši abortus? Majčinstvo ne obuhvata samo trudnoću i porod. To je samo njegov početak.
Stav autora ovoga teksta jeste da abortus mora biti zabranjen. Mogućnost očuvanja života djeteta, naravno, uz saglasnost same majke, treba biti prisutna čak i kada govorimo o seksualnom nasilju. Jedini slučaj kada bi abortus morao biti prihvaćen kao neophodan jeste u onim situacijama gdje je majčin život u opasnosti. Osuditi abortus i datu osudu kodifikovati pravnim aktom predstavlja civilizacijski čin. Štaviše, prema istraživanju Mirjane Rašević, zabrana abortusa vodi ka popravljanju demografskog stanja datoga društva.[49] Srbija, koja decenijama pati od negativnog priraštaja, te u kojoj zakoni o abortusu isti dozvoljavaju do desete sedmice trudnoće,[50] nema luksuz razmatranja ovoga pitanja u nedogled.
Istovremeno, treba imati na umu da su abortus i neplanirana trudnoća konstantno prisutne i ponavljajuće društvene pojave, sastavni dio društvenoga postojanja kako u antičkom tako i savremenom periodu. Da bi se uticaj ovih negativnih pojava ograničio i konstruktivno iskoristio mora postojati spremnost čitave zajednice da ovim fenomenima pristupi ozbiljno, organizovano i u skladu sa njihovom prirodom. Kao primjer možemo istaći nedavni poziv ruskog patrijarha Kirila ženama u Rusiji da ne vrše abortuse već da djecu, o kojoj se ne mogu brinuti, daju na staranje Crkvi.[51] Rješenje nije idealno, no bolje je od ubijanja. Aktiviranje svakoga pojedinačnog segmenta društva u sličnom maniru bi vodilo ka kvalitativno boljem rješenju ovoga problema. Ima osnova i u tvrdnji koja abortus prepoznaje kao jedan od oblika ideološkog i materijalnog neokolonijalizma, kako to vide određene javne ličnosti iz Afrike.[52] Bez obzira na individualne razlike, svakome ko vidi stvarne posljedice abortusa bi trebalo odmah biti jasno da to nije niti može biti bilo čije pravo.[53]
Ljubiša Malenica je diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.
________________________________________________________________________________
UPUTNICE:
[1] https://www.usatoday.com/story/news/nation/2019/05/24/rape-and-incest-account-few-abortions-so-why-all-attention/1211175001/
[2] https://www.pewresearch.org/fact-tank/2023/01/11/what-the-data-says-about-abortion-in-the-u-s-2/
[3] http://www.womenngo.org.rs/sajt/sajt/izdanja/autonomni_zenski_centar/nasa_tela_mi/abortus.htm
[4] https://www.merriam-webster.com/dictionary/system
[5] https://www.biologyonline.com/dictionary/system
[6] https://www.incose.org/about-systems-engineering/system-and-se-definition/general-system-definition
[7] https://www.britannica.com/dictionary/system
[8]https://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/75173/WHO_RHR_12.01_eng.pdf;jsessionid=84411417D958E58AFE96E8321AEDB34C?sequence=1
[9] https://www.texastribune.org/2021/09/02/texas-abortion-heartbeat-bill/
[10] https://www.ksnblocal4.com/2023/01/11/nebraska-anti-abortion-senators-proposing-heartbeat-bill/
[11] https://www.britannica.com/science/life
[12] https://www.merriam-webster.com/dictionary/life
[13] https://apnews.com/article/abortion-laws-government-and-politics-health-77c9ba98c4f4ab46fdbd5bcc47b5b938
[14] https://www.npr.org/sections/health-shots/2021/09/02/1033727679/fetal-heartbeat-isnt-a-medical-term-but-its-still-used-in-laws-on-abortion
[15] https://www.texastribune.org/2021/09/02/texas-abortion-heartbeat-bill/
[16] https://blogs.scientificamerican.com/observations/abortion-bans-based-on-so-called-science-are-fraudulent/
[17] https://www.thecut.com/2019/05/embryos-dont-have-hearts.html
[18] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK218247/
[19] https://www.acog.org/advocacy/facts-are-important/abortion-is-healthcare
[20] https://www.rescue.org/article/four-reasons-safe-abortion-critical-health-care
[21] https://journals.plos.org/plosmedicine/article?id=10.1371/journal.pmed.1004075
[22] https://www.ohchr.org/en/statements/2021/09/abortion-essential-healthcare-and-womens-health-must-be-prioritized-over
[23] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/12294838/
[24] https://www.ohchr.org/en/2016/09/unsafe-abortion-still-killing-tens-thousands-women-around-world-un-rights-experts-warn
[25] https://www.medicalnewstoday.com/articles/327287#pregnancy-after-abortion
[26] https://vittoriavita.com/infertility-after-abortion/
[27] https://www2.hse.ie/conditions/abortion/how-to-get/risks/#:~:text=Possible%20complications&text=infection%20of%20the%20womb,as%20feeling%20down%20or%20upset
[28] https://www.forbes.com/sites/alicebroster/2020/09/02/does-having-an-abortion-affect-your-fertility/?sh=21e7ff015ef6
[29] https://www.statnews.com/2022/05/03/more-uniformly-infectious-more-treatable-more-genetically-predictable-how-coronavirus-is-getting-closer-to-flu/
[30] https://newsinhealth.nih.gov/2022/01/it-flu-covid-19-allergies-or-cold
[31] https://rmx.news/article/argentinian-pro-abortion-leader-dies-during-abortion-procedure/
[32] https://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3395931/
[33] https://www.thesun.co.uk/fabulous/14804154/failed-abortion-birth-baby-died/
[34] https://alabamapregnancytestcenter.com/what-are-the-mental-health-effects-from-abortion/
[35] https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/8334275/
[36] https://nrlc.org/uploads/factsheets/FS01AbortionintheUS.pdf
[37] https://www.pewresearch.org/hispanic/2015/09/28/modern-immigration-wave-brings-59-million-to-u-s-driving-population-growth-and-change-through-2065/#:~:text=Fifty%20years%20after%20passage%20of,to%20a%20near%20record%2014%25.
[38] https://www.macrotrends.net/countries/USA/united-states/fertility-rate
[39] https://www.cairn.info/revue-annales-de-demographie-historique-2019-2-page-143.html
[40] https://www.american.edu/cas/news/roe-v-wade-overturned-what-it-means-whats-next.cfm
[41] https://foreignpolicy.com/2021/11/08/poland-abortion-ban-women-strike-catholic-religion-progressive-politics/
[42] https://www.bbc.com/serbian/lat/srbija-54736959
[43] https://web.archive.org/web/20120106071132/http://nrlc.org/Unborn_Victims/UVVAEnrolled.html
[44] https://www.nrlc.org/federal/unbornvictims/statehomicidelaws092302/
[45] https://law.lis.virginia.gov/vacode/title18.2/chapter4/section18.2-32.1/
[46] http://www.leg.state.fl.us/Statutes/index.cfm?App_mode=Display_Statute&Search_String=&URL=0700-0799/0782/Sections/0782.09.html
[47] https://wreg.com/news/local/man-charged-with-double-murder-after-killing-pregnant-woman-police-say/
[48] https://www.eviemagazine.com/post/why-modern-feminism-wants-to-get-rid-of-the-family
[49] http://www.doiserbia.nb.rs/img/doi/0352-5732/2009/0352-57320927073R.pdf
[50] https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_postupku_prekida_trudnoce_u_zdravstvenim_ustanovama.html
[51] https://standard.rs/2021/05/17/ruski-patrijarh-pozvao-zene-da-ne-vrse-abortuse-vec-da-decu-daju-crkvi/
[52] https://www.youtube.com/watch?v=PNng4A4330Q
[53] https://www.liveaction.org/news/infant-bodies-infanticide-attempted-abortions/
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: AP/Jae C. Hong
BONUS VIDEO:
