Zatvoriš oči i na kraju priče vidiš tmuran, tamno-plavičast urbani pejzaž: ti si na vrhu najviše zgrade na planeti, u bloku je nekoliko najvažnijih višespratnica u bankarskoj industriji: Parker-Moris, Rokfeler centar, TWR – to je tvoj isturen položaj na kraju svijeta. Sve zgrade su pod opsadom u okviru projekta Sakaćanje ili projekta Haos, nekoliko trenutaka prije detonacije ona te drži za ruku – Where is my mind? – sviraju Piksiji svoju stvar i počinje eksplozija. Kakav trenutak, smrt dostojna opere!
Nešto dalje, kiša tiho pada po istočnim devedesetim ulicama, jedan bivši marinac ne može da spava i polako vozi svoj taksi posmatrajući napolju, na trotoarima, Scile i Haribde savremenog svijeta: jednog dana će pasti prava kiša i sprati sav šljam sa ulica. Isto važi i za distopijski Los Anđeles, godina je 2049. dehumanizovana perspektiva, usamljeni replikant shvata da ipak nije čovjek, zima je i umoran pada na stepenište posmatrajući snježno nebo i pahulje što se se sporo spuštaju ka tlu, Kej kao Gabrijel Konroj: njegova duša lagano je gubila svest dok je slušao kako sneg tiho pada kroz svemir, ili je to snijeg iz „Proklete avlije”, a on, KD6-3.7 izgubljen poput pahulje u visokom snegu što se širi kao okean i sve pretvara u hladnu pustinju bez imena i znaka – svoju bitku bije sam, androidi ipak sanjaju električne ovce.
Finčerov Borilački klub (1999), Skorsezeov Taksista (1976), Istrebljivač 2049 (2017) Denija Vilneva i još par desetina popkulturnih klasika (Vozač 2011, Džoker 2019, Američki psiho 2000, Apokalipsa danas 1979, Noćne hronike 2014, Nadzirači 2009, Betmen trilogija, Samuraj 1967 itd.) – njihovi junaci, poneka replika, rils snimak, ili prosto kadar iz bilo kog od ovih naslova prevazišli su, u proteklih par godina, vjerovatno i inicijalne umjetničke povode svoga nastanka i zadobili desetine i stotine miliona sljedbenika diljem uporednika i meridijana.
Humorni lirizam
Literally me (bukvalno ja) je fenomen, tj. svojevrsna internet kontrakultura generacija rođenih mahom devedesetih, ali i kasnije, uglavnom mladih muškaraca koji se u vremenu hiperkonzumerizma, pretjerane političke korektnosti, bespoštedne Volstrit logike megalopolisa itd. lako identifikuju sa profilima i karakterima ovih fiktivnih junaka. U njima pronalaze sebe.
Pošto su im glas potisnule različite NVO za prava bilo čega ili kultura poništavanja uopšte, njihov potpis je postao njihov glas, riječ odbačenih čeda novog vremena, kao nekad peace djeci cvijeća, umjesto po zamračenim prolazima, po zidovima maloprodaja, liftovima i sl. našao se na društvenim mrežama, ispod slika i mimova ovih junaka, istovremeno i duhovit i blago tužan, jedna vrsta humornog lirizma: vau, on je bukvalno ja.
Američki psiho (2000) Meri Haron, po istoimenom romanu Breta I. Elisa, čuvena je kritika društvene biznis-klime Amerike Ronalda Regana, poslovne elite Njujorka ali i načelno kulture konzumerizma. Junak Patrik Bejtman, pokušavajući da dostigne savršenost na ličnom planu, pada u jednu vrstu hipertrofije duševnog rastrojstva. Latentni simbolizam junaka sugeriše da je on zapravo nosilac svojstva korporativne Amerike koja svoju nemilosrdnu kapitalističku doktrinu transformacije čovjeka u bezlični potrošački subjekt nameće bespomoćnom pojedincu bez da ga išta pita; da parafraziram Šekspirovog Glostera: mi smo za nju isto što i muve objesnim dječacima – ubija nas ona iz zabave.
Na jednom drugom nivou, roman Borilački klub Čaka Palahnjuka žigoše korporacijsku kulturu. Njegov neimenovani junak, zovimo ga Tajler, vrlo svjesno odbacuje savršenost, konformizam, bijelu košulju i opeglanu kravatu dosadnog posla u megakorporaciji – stvari koje posjedujemo na kraju završe posjedujući nas – odbija da živi u, samonametnutom, socijalno prihvatljivom liku koji mu je epoha dodijelila, a koji ga definiše kao osobu, i odlazi da osnuje klub čije se ime ne smije pominjati. Dejvid Finčer, autor ekranizacije Palahnjukovog kultnog remek-djela, oblik stvarnosti protiv koga svojim filmom okreće kritičku žaoku naziva „stilizovanom verzijom Ikea garniture” – u takvoj stvarnosti nema mjesta za muškarce: mi smo dizajnirani da budemo lovci, a našli smo se u drušvu šopinga. Nemamo više šta da ubijamo, nemamo za šta da se borimo, šta da prevaziđemo niti da bilo šta istražimo. Današnji muškarac je rođen u organizovanoj društvenoj emaskulaciji. I na prvi pogled, možda slučajno, dominantan dio recepcije koja se na Literally me stranicama identifikuje sa ovim junacima, nerijetko im svojim interpretacijama proširujući značenje, čine bijeli, mladi, heteroseksualni muškarci, najčešće hrišćani. Međutim, pažljivi posmatrač će među poklonicima ovog fenomena pronaći i pripadnike različitih drugih konfesija ili opredjeljenja.
Među krhotinama starog svijeta nestaju i stari sistemi vrijednosti. Društvena reorganizacija poretka koji je na zalasku podrazumijeva i novu predstavu muškosti. Često agresivno razračunavanje sa arhetipskim simbolima starog svijeta, kao u alegorijskog predstavi Njutnovog klatna, može imati povratni efekat i izazvati kontra-reakciju. Nesnađeni, emotivno zbunjeni, introvertni, sputanog glasa u eri koja im oduzima dosadašnje principe i utvrđene uzuse muškosti, ovi momci se poistovjećuju sa Edvardom Nortonom i Bredom Pitom koji se pripiti tuku ispred dragstora, ili sa Rajanom Goslingom koji, žvaćući svoju čačkalicu za zube, vozi ševrolet malibu iz 1973. bez želje i motiva da uradi bilo šta sem da spase damu u nevolji (u vremenu u kome je to nedozvoljeno htjeti jer, jelte, dame iz nevolje mogu da se spašavaju same i nepristojno je, da ne kažem antifeministički, implicirati drugačije).
Nesnađeni pojedinci
Anticipirajući posrtanje zapadne civilizacije, Osvald Špengler svojim kapitalnim djelom Propast Zapada uvodi termin „Svjetski grad” definišući ga kao jednu tačku u kojoj se skuplja sav život (…) namesto naroda u formi, sraslog sa zemljom, novi nomad, parazit, stanovnik velikog grada, čisti (bez tradicije) čovek od činjenica, koji se pojavljuje u bezoblično tekućoj masi, nereligiozan, inteligentan, sa dubokom odvratnošću. Skorsezeov junak Travis Bejkl, veteran rata u Vijetnamu, taksista koji pati od nesanice i post traumatskog stresnog poremećaja (PTSD), besciljno tumara Njujorkom poput junaka iz proze Tomasa Pinčona, on je stanovnik „Svjetskog grada” i to je svojevrsna natuknica.
Zajedničko svojstvo svim ovim junacima: Tajler Durden, Patrik Bejtman, Kej i Travis Bejkl itd. svi oni žive u Megalopolisu – u tom kontekstu ostaju humani (relatable), otvoreni za identifikaciju, u njima su likovi miliona, i mada je Maršal Makluan Špenglerov pojam „Svjetskog grada” zamijenio pojmom „Globalnog sela”, među tolikim neonskim svjetlima, neboderima, podzemnim prolazima, prodavnicama brze hrane, polifoniji različitih glasova i metroa, ona suština ostaje ista: iste su i dekadencija i moralna erozija u kojima se guši nesnađeni pojedinac. Umoran, radio do 17:00 časova, nema vremena da traži smisao u vremenu bez smisla i identitet u vremenu poništavanja identiteta, nema vremena jer je pospan, jer žuri na autobus, a prava se kiša sprema. It’s a hard rain’s a-gonna fall, dopire odnekud Dilanov bariton potvrđujući Bejklovu crnu slutnju. A šljam je isti i u Taksisti i u Istrebljivaču, isti i u našim životima.
U tom smislu osim emaskulacije (1), tj. ukidanja muškosti i (2) života u Megalopolisu javlja se i treći segment triptihona: svi ovi junaci su (3) usamljenici, otuđeni individualci, sputani u mitologiji svojih predominantnih unutarnjih svjetova. „Izgledaš usamljeno” – možda najpoznatija rečenica iz Istrebljivača 2049, tiho je izgovara ružičasti hologram Džoj (Ana de Armas) melanholičnom i usamljenom Keju, melanholičnom i usamljenom svakom muškarcu u 2023. koji pripada istoj generaciji – middle children of history, bez smisla i svrhe, kastrirani, isprepadani normama, političkom korektnošću, Netfliksom, rodnosenzitivnim jezikom, dženderizmima, ekoaktivistima, čuvarima javnog morala različitih boja i programskih načela.
Mi za razliku od naših očeva nemamo naš Veliki rat – ponovo viče Tajler Durden – nemamo našu veliku depresiju, naš Veliki rat je duhovne prirode, naša velika depresija su naši životi!
Ovi filmovi su jedna vrsta eksapizma, ovi junaci su jedna vrsta utjehe. I ne može biti slučajno što Džoj čita Keju uvijek istu knjigu, Bledu vatru Vladimira Nabokova čiji zlosrećni Kinbot traga za prošlošću, smislom i identitetom, ili kao što Trevis Bejkl podsjeća na Pinčove junake iz romana V. koji tragaju za istim ovim kategorijama duha, ili kao što u Apokalipsi danas pukovnik Volter I. Kerc čita Frejzerovu Zlatnu granu. Oni traže istu stvar. Otuđeni su, a njihova samoća je glasna, kao kod Bohumila Hrabala samo bez samospoznaje, prebučna samoća savremenog svijeta.
Junaci ovih filmova nisu pozitivni, kako se uzme, ali u njima su nešto vidjele duše miliona. Njihovi poklonici ne nose crvenu kapu kao Selindžerov Holden Kolfild, niti džins kao Keruakovi likovi, oni su sami u svojim zamračenim sobama večeras, pred računarom, ispod spuštenih roletni, slušaju svoju muziku sa Spotifaja – in restless dreams I walked alone… ali nema kaldrme, jer je odavno došao asfalt, oni nose bežične slušalice i piju svoja pića sa taurinom, oni su prva djeca novog milenijuma, pokušavaju da izguraju još jedan prokleti dan i nema ko da ih razumije ali su zato, makar, pronašli svoj autentičan internet izraz. Možda je on potrošan i ograničen kao i štošta u vremenu hiperprodukcije ali je opet kakva-takva vrsta utjehe.
Stefan Sinanović je profesor srpske književnosti iz Crne Gore. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: moviemeter.com
BONUS VIDEO:
