Džon Ronald Rejel Tolkin (1892–1973), od čije se smrti navršava 50 godina, iako je bio čovek velikog jezičkog dara, znanja i mašte, profesor engleskog na oksfordskom Merton koledžu, pišući o fantastičnoj Srednjoj zemlji u Gospodaru prstenova, mislio je na Veliku Britaniju i divio se „hrabrosti malih, običnih ljudi, nepokolebljivih uprkos tome što je sve protiv njih”, kako je govorio.
Tolkin je bio živi paradoks. Živeo je naizgled vrlo mirno, porodično, u oksfordskom predgrađu, u kući sa lepom baštom, nije putovao, a imao je maštu koja je prštala kao vatromet. Stvarajući u suštini priče za decu, on je verovao da kreira jednu drugu paralelnu realnost. Protivio se shvatanju „Gospodara prstenova” kao alegorije, pa i mogućih poređenja sa stvaranjem novog svetskog rata, već je težio da čitaoca uvuče u priču kao u stvarnu istoriju. Njegova pripovest imala je čitave mape, u čijem mu je crtanju pomagao sin Kristofer, a cilj je bio da doprinese pouzdanosti te istorijske stvarnosti. Mada, i sam Tolkin je kušao gorak ukus istorije. U Prvom svetskom ratu učestvovao je u Bici na Somi, u kojoj su poginuli neki njegovi bliski prijatelji.
Sumnjičavost prema demokratiji
Ovaj religizoni profesor bio je konzervativni monarhista i bio je sumnjičav u odnosu na demokratiju. Verovao je u istinitost mitologije i u to da „mitovi koje čovek tka neizbežno odražavaju deliće istinske Božje svetlosti, dok materijalistički napredak vodi samo ka razjapljenoj provaliji”.
Jednom je napisao: „Nisam demokrata makar samo zato što su duhovna načela ‘poniznosti’ i jednakosti iskvarena nastojanjima da se formalizuju, a ishod je taj da nismo dobili sveopštu umanjenost i poniznost, nego sveopštu uzvišenost i oholost, sve dok se neki Ork ne dočepa prstena moći i onda dobijamo ropstvo.” A zlo se u njegovoj velikoj priči vraćalo u Srednji svet i bio je potreban veliki podvig snaga dobra da ga pokore…
U jednom intervjuu Tolkin je rekao: „Hobiti su žitelji engleskog sela, mali rastom, jer je doseg njihove mašte mali, ali ne i njihove hrabrosti ili prikrivene snage.”

„Drugim rečima, hobiti predstavljaju neznatnu maštovitost udruženu sa velikom snagom, što često omogućuje, kao što je Tolkin video u rovovima za vreme Prvog svetskog rata, da se preživi čak i kada su izgledi protiv toga”, zapazio je njegov biograf Hamfri Karpenter. Nasuprot hobitima, Tolkinovi vilenjaci su u stvari umetnici; pesnici, kaligrafi, stvaraoci večnih vrednosti. Oni su besmrtni, ali mogu da izgube život u bici. Starost i bolest ipak ne mogu im ništa. Oni su umetnički ideal. Jednom je napisao: „Ja sam u stvari hobit po svemu, osim po veličini.”
Rano je počeo sam da stvara jezike, mešajući uticaje različitih kultura, kreirao je sopstvenu mitologiju u delu Silmarilion, držao je čuvena predavanja na Oksfordu o spevu „Beovulf”, imaginaciju je podgrevao pričajući priče pred spavanje svojoj deci. Ocenjujući studentske radove, jednog dana zapisao je rečenicu: „U rupi u zemlji živeo je hobit”, i čudo njegove svetske slave zakotrljalo se. Tolkin je dvanaest godina pisao Gospodara prstenova kao nastavak Hobita, a kada je knjigu završio bližio se šezdesetom rođendanu (prvi tom knjige objavljen je 1954. godine). Početni tiraži od nekoliko hiljada primeraka brzo su planuli, američko tržište takođe je bilo osvojeno.
Tamo su, krajem 1966. godine, jedne novine izvestile da je na Harvardu prodaja Gospodara prstenova prestigla Selindžerovog Lovca u raži. Do kraja 1968. godine u svetu je prodato oko tri miliona primeraka Gospodara. Da bi fama bila potpuna, u Americi su se čak pojavili bedževi sa sloganima: „Frodo je živ”, „Gandalfa za predsednika”, „Dođite u Srednji svet”.
Statični mrgud
Tolkin je rođen u Južnoj Africi, u Blumfontejnu, gde je njegov otac službovao. Po očevoj smrti vraća se sa majkom i mlađim bratom u Englesku, u Birmingem. Čitavog života osećao je jaču bliskost sa majčinom porodicom – sa Safildima, čiji koreni su počivali u gradiću Ivšamu u Vusterširu, dok su Tolkinovi bili nemački doseljenici.
„U izvesnom smislu dete bez pravog doma, pošto su mu dolazak iz Južne Afrike i seljakanje, koje je potom počelo stvarali određeno osećanje iščupanosti iz korena, on je o Ivšamu i čitavom Zapadnom Midlendu počeo da misli kao o svom istinskom domu”, ističe njegov biograf Hamfri Karpenter.
Omiljeni časovi malog Tolkina bili su oni iz jezika, a najviše se oduševljavao bajkama Endrua Langa, posebno u priči o Zigurdu koji je ubio zmaja Fanfira.
Međutim, prerani gubitak majke smatra se jednim od uzroka Tolkinove povučenije, tamne strane ličnosti, a to osećanje da ništa nije stalno niti sigurno održaće ga kroz čitav život. Veliku ulogu u njegovom sazrevanju imala su intelektualna prijateljstva sa nadarenim profesorima Džordžom Bruertonom i Džozefom Rajtom sa Oksforda, koji su tokom vremena uticali na to da Tolkin razvije svoju ljubav prema filologiji, za izgled i zvuk reči srednjoengleskog, staronordijskog, staroislandskog, finskog, velškog, latinskog, grčkog…

Bio je statični mrgud koji nije voleo da putuje, nije se zanosio slavom, ali je zato uživao da pored kamina puši lulu i da satima razgovara sa svojim prijateljem Klajvom Stejplsom Luisom, da do kasno u noć piše i da kasno ustaje. Prezirao je alegorije, ali je strasno voleo mitove severnih naroda i sa pomamnom žudnjom proučavao je filologiju. Bio je čovek koji se istinski divio drveću i netaknutoj prirodi, odevao se praktično, a luksuz su mu bili prsluci živih boja. Njegov životni stil bio je umeren i jednostavan, ali postojalo je nešto neuobičajeno u njegovoj ličnosti što se ispoljilo u stvaranju mitologije.
Odrastanje u predelima Zapadnog Midlenda bilo je taj plodni talog, kompost iz kojeg je nikla njegova osobena mitologija, to „nešto” što je naizgled mirnog naučnika i profesora sa oksfordskog Merton koledža podstaklo da stvori neke od najmaštovitijih knjiga svih vremena Silmarilion, Hobita i Gospodara prstenova. Luis mu je odmah odao priznanje rekavši da je Gospodar original i raskošna knjiga, ali ostala mišljenja bila su podeljena; knjiga je imala obožavaoce i mrzitelje.
Vistan Hju Odn je zabeležio: „Izgleda da niko nije u sredini; ljudi ili misle, kao ja, da je posredi remek-delo u svom žanru, ili ne mogu da je podnesu.” Tolkin je težio savršenstvu i nikada nije bio sasvim zadovoljan svojom knjigom, pa je rekao: „Napisana je mojom krvlju, pa bila ona gusta ili retka; a drugačije ne mogu.”
Iako usamljenik, održavao je veze sa intelektualnim muškim društvima, takozvanim Čajnim klubom, iz školskih dana, kao i malim kružokom zvanim „Inklinzi”, u okviru kojeg se na Magdaleninom koledžu u Oksfordu Tolkin sretao, između ostalih, i sa K. S. Luisom i Čarlsom Vilijamsom. Kada je negde 1955. godine prestao da se druži sa Luisom, bio je to i kraj klupske faze njegovog života.
Izvor Politika
Naslovna fotografija: AP Photo
BONUS VIDEO: