Da li će Bosna progutati Srpsku ili će Srpska prepoloviti BiH, a oboje u izvedbi Kristijana Šmita. Objektivno, on nije visoki predstavnik, nego samo neizabrani kandidat za tu funkciju. I u njegovom statusu ništa ne može da promijeni ni to što ga kolektivni Zapad podržava, ni što ga zapadnofilni i orijentalni Bošnjaci podržavaju i kad radi protiv njih, a Hrvati zbog polovične promjene izbornog zakona. Njegov problem je što „manja polovina BiH” neće da mu prizna da je visoki predstavnik, jer to naprosto i nije. U početku je obletao oko Dodika, pozivao ga na sastanke, vrebao ga na međunarodnim skupovima i sl. Sve ne bi li ga naveo bar na rutinski klimoglav u prolazu, formalno rukovanje, što bi istog dana osvanulo kao foto vijest da je probio led.
Međutim, Dodik ga je oprezno držao na distanci, tako dugo i uporno da je Šmitu prekipilo jer je neko na višem nivou sigurno već postavio pitanje: Šta će nam takav visoki predstavnik koji radi samo pola posla, odnosno samo u polovini BiH. Nije teško jednog lažnog visokog predstavnika zamijeniti novim lažnim. Odrede nekog mudrijeg i bez ikakve regularne procedure u SB UN, pošalju ga u zgradu OHR-a, a muslimansko Sarajevo ničice padne na koljena i sa uzvicima „Alahu ekber” i proglasi ga za visokog predstanika. Zato je Šmit krenuo po sistemu „jal hodža jal bos”. Ionako bijesnom na Dodika, na Baščaršiji su mu napunili glavu da će sve riješiti ako ukloni lidera Republike Srpske i tako ga navukli na tanak led.
Ilegalni prelazak
Nakon nekoliko uzajamih poništavanja odluka između lažnog visokog predstavnika, koji samim tim nema ni inače višestruko sporna dikatatorska „bonska ovlašćenja”, na jednoj strani, i Parlamenta i predsjednika Republike Srpske koji su izabrani na neposrednim izborima, na drugoj, Šmit je potegao Sud i Tužilaštvo BiH – kojih takođe nema u Dejtonskom sporazumu.
Elem, Dodik je zvanično optužen i za 30 dana treba u Sarajevu da se izjasni o krivici. Na to je Šmit iz Banjaluke dobio vijest da je nepoželjan u Srpskoj, da bi mogao biti uhapšen i deportovan ako pređe granicu. Da je on stvarni visoki predstavnik UN u BiH – to bi bio udar na svjetsku organizaciju, ma kakva ona danas bila, ali pošto nije, bio je to pravi odgovor čovjeku koji se lažno predstavlja, što je krivično djelo.
„Lažni” je u afektu „izgubio glavu” u kritičnoj situaciji, koju je sam priredio. Umjesto da se pribere u sarajevskoj kancalariji, spusti loptu i nastavi diplomatski, on je krenuo da se junači sa Dodikom na njegovom terenu. Pokušavao je da ugovori sastanke sa opozicijom i bošnjačkim potpredsjednikom Republike Srpske i na svim adresama naišao na zatvorena vrata. Opozicionarima, naravno, nije interesantna vlast bez vlasništva koje je Šmit svojim zakonom namjerio da otme Srpskoj, a Ćamil Duraković je mogao da ga primi samo u kafani. I sam je izjavio da „neće ići jer nema s kim da razgovara”. A onda se prisjetio da banjalučki biskup Komarica može da ga primi na ispovjed grijeha, pa na sajtu Biskupije nije ni zabilježena njegova privatna posjeta crkvi.
Ušunjao se u Srpsku i iz nje izašao sporednim šumskim putevima, a OHR je iz bezbjednosnih razloga o tome obavijestio tek kada se vratio na sigurno u Sarajevo. Muški, nema šta, a i priliči osobi koja se lažno predstavlja. A onda je, nakon užurbanog ilegalnog prelaska preko entitetske granice, izjavio najgore što je mogao reći. Rekao je: „Ne postoje entitetske granice”. Na stranu pitanje, ako već ne postoje, zašto nije došao u Republiku Srpsku uz najavu, sa policijskom pratnjom, koja bi mu na magistralnom putu „lajavcima” i „rotacijama” davala prednost u saobraćaju i sve ostalo što visokom predstavniku spada po protokolu? Ili zašto su zabranjeni protesti pred Sudom i Tužilaštvom BiH, održani na pet lokacija tik uz entitetsku granicu sa strane Republike Srpske?
Entitetske granice
Poslije je Šmit nešto lingvistički relativizovao: „Nisu ‘međuentitetske granice’ nego ‘linije razgraničenja’”, ali pravni ekspert Milan Blagojević mu je pokazao da se u Dejtonskom sporazumu navodi baš reč „granice”. No, i bez toga svaki plan za BiH od Karington-Kutiljerovog do Dejtonskog sporazuma obuhvatao je ustavne principe i mape razgraničenja, a u ovom posljednjem stoji podjela na 51:49 procenta teritorije BiH, i to ne idealni dijelovi nego precizno ucrtani u mape. Ostavljeno je entitetima da to i formalno obilježe na terenu, što je sa srpske strane i učinjeno na tablama puteva „Dobro došli u Republiku Srpsku!”.
Federacija, odnosno Bošnjaci to nikad nisu učinili zbog svojih snova o jedinstvenoj BiH, ali dovoljno je i iz jednog smjera. Kako bi funkcionisali organi vlasti Republike Srpske, kako bi bili organizvani izbori kada se ne bi znala teritorijalna podjela?
Zvao ih Šmit entitetskim linijama, administrativnim razgraničenjima, reginalnom podjelom ili nepostojećim – te granice su snažnije nego granice BiH sa susjednim državama Hrvatskom, Srbijom i Crnom Gorom, iako na njima nema vojnih karaula i policijskih patrola, rampi i carina. Te granice – entitetske i kantonalne – obezbijedile su mirnu Bosnu.
I da su uspostavljene kako je bilo predviđeno Kutiljerovim planom – do rata ne bi ni došlo. Za te granice izginule su desetine hiljada boraca VRS. Patriotizam Srbi u BiH osjećaju jedino prema Srpskoj i Srbiji, ne prema Bosni i Hercegovini, a isto je i sa Hrvatima. Sa pripremom zakona o otimanju imovine Republike Srpske, sa verbalnim ukidanjem njenih granica unutara BiH i optužnicom uslužnih institucija Suda i Tužilaštva BiH protiv Dodika zbog toga što se tome hrabro i odlučno suprostavlja, Šmit je neokolonijalnu upravu doveo pred zid. Više nema manevarskog prostora i svaki korak dalje dovešće do referenduma u Republici Srpskoj i do raspada BiH.
„Granice postoje!” i „Ne damo našu zemlju!” postali su slogani na manifestacijama u odbranu predsjednika Republike Srpske ispisani na transparentima i bilbordima širom entiteta, jer kako mnogi komentarišu: „Dodik je optužen, a sudi se Srpskoj”. Prijavilo se već stotinak advokata da ga brane pro bono, takođe je formiran i Savjet za odbranu. A uz njega je i narod koji ne može ni zabraniti, ni poništiti ili ukinuti ni lažni visoki predstavnik sa spornim bonskim ovlašćenjima, ni kolektivni Zapad, a Republiku Srpsku – o kojoj se u stvari i radi, brane i vlast i opozicija.
„Zavadi pa vladaj”
Šmit je, kao biber po pilavu, napravio još jedan gaf. Revoltiran što niko iz opozicije nije htio da ga primi, optužio ih je da su oni tražili od njega da smijeni Dodika. Čak i da jesu, ozbiljan političar to nikada ne bi objelodanio, tim prije što je mogao pretpostaviti da će biti demantovan, jer ovdašnji političari znaju da razlikuju borbu za vlast od patriotizma, i tako je „lažni” još jednom uhvaćen u laži. Njemačkom izaslaniku Saracinu, koji je onomad dolazio u Banjaluku, valjda da smiri buru koju je izazvao samozvani visoki predstavnik, Dodik je „iskreno savjetovao da ga što prije povede kući”.
Bošnjački političari, očekivano, dodaju ulje na vatru. Najprije su Šmita medijski ismijavali povodom neslavnog puta u Banjaluku ne bi li ga još više razljutili, a potom su mu ponudili i oružanu podršku. Vojni ministar BiH, Zukan Helez, zatražio je da se za Oružane snage BiH (OSBiH) učestvorostruči budžet – što je daleko od realnosti. Potom je taj isti nedavno vojno prijetio Republici Srpskoj, što i nije baš toliko nerealno da se desi, jer ga niko od stranaca zaduženih za BiH nije opomenuo. Valja ih podsjetiti da je predsjednik Vučić na ovogodšnjem obilježavanju „Oluje” u Prijedoru pred patrijarhom svesrpskim Porfirijem rekao da je „sveta dužnost Srbije da brani Srpsku!”.
Skupština Srpske iduće nedjelje će po treći put poništiti Šmitov zakon o imovini. Dodik neće izbjeći da ode u Sarajevo i negativno se izjasni o krivici, a dalji tok procesa će iskoristiti da im kaže sve što treba o neoimperijalizmu i neokolonijalizmu kolektivnog Zapada u BiH. Na način kako samo on umije, bez zadrške, direktno i bespoštedno, zapaljivom retorikom, politički nekorektno, građanski nepristojno… Onako po narodski, sa ponekom sočnom psovkom, kako sa njima jedino i vrijedi. U međuvremenu, Dodik u oktobru ide u Moskvu da od Putina primi Orden Nevskog i popriča o tome da li će Bosna i Hercegovina progutati Srpsku ili će Republika Srpska referendumom prepoloviti BiH. Ili je, pak, najbolje za sve: povratak na izvorni Dejton.
Prof. dr Nenad Kecmanović je politikolog, sociolog, bivši rektor Sarajevskog univerziteta (1988-1992) i član Senata Republike Srpske. Koautor je prve obimne monografije „Istorija Republike Srpske”, objavljene u Beogradu i Banja Luci 2016. godine. Tekst je prvobitno objavljen u štampanom listu „Politika”.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Izvor: Dnevni list „Politika”
Naslovna fotografija: EPA-EFE/Fehim Demir
BONUS VIDEO:
