Brada ti je, u izvjesnoj mjeri, zadrhtala dok si gledao onu epizodu serije Kuća od karata kad stari kuvar Fredi – kod koga Frenk Andervud (Kevin Spejsi) doručkuje svoja omiljena rebarca – mora da zatvori svoj BBQ restoran zbog finansijske krize i problema sa gradskom upravom. Jedini čovjek sa kojim je budući američki predsjednik ikad razgovarao ravnopravno, jedini koji je bio prozor u njegovu dušu, prinudno zatvara svoju gostionicu iako se radi o problemu toliko trivijalnom da bi njegov najvažniji gost mogao da ga riješi jednim pucketanjem prstiju.
Kasnije, kad Andervud uspostavi svoju moć u Bijeloj kući i kad pozove Fredija da mu bude lični kuvar, ovaj ga dostojanstveno odbija uz objašnjenje da će raditi bilo šta drugo – „ali ne to, nikad više, hvala Vam!” i tako, dobrovoljno, napušta kuhinjski zanat i postaje baštovan, ali zadržava svoj ponos. Osim što je ova epizoda lijepa i ilustrativna crtica o odnosima predsjedničke administracije i običnog, skrajnutog i nemoćnog američkog čovjeka ona, još eksternije ili, ako hoćete, očiglednije, nosi i jednu dozu implicirane propagande: američki predsjednik se, molim vas, hrani u sirotinjskoj četvrti običnim, isto tako sirotinjskim, rebarcima.
Jeftin trik
I mada su u Kući od karata aluzije izvedene toliko jasno da su, recimo, ruskom predsjedniku Viktoru Petrovu, osim, je li, fizičkog izgleda, dali doslovno i Putinove inicijale, postojala je jedna vrsta debate oko toga kom stvarnom američkom predsjedniku bi Frenk Andervud najviše mogao da odgovara. Ono jeste tačno – svojim makijavelističkim metodama i manipulativnim likom, donekle i fizički, nekako stoji konsenzus da tu ponajviše ima karakteroloških crta Lindona Džonsona, ali opet, uzimajući u obzir niz drugih osobenosti i svojstava, vodu pošteno pije i jedan drugi zaključak – Frenk Andervud je filmska predstava više američkih predsjednika i kvintesencija različitih osobina većine njih.
I tu, na tom nivou, mi Đavo nije dao mira: morao sam da pretražim različite kampanje i da vidim čime se to hrane kandidati za ovu poziciju, najmoćniju od svih na planeti, kad žele da se predstave običnom čovjeku. Tako na internetu postoji mnoštvo fotografija Baraka Obame kako naručuje Dunkin’ donuts ili jede hotdog, Džordža Buša kako sprema palačinke (na drugoj slici ih doručkuje sa američkim vojnicima), Bila Klintona kako se, u samoposluzi, časti krofnama, Ronalda Regana kako uživa u lubenici, Džeralda Forda sa engleskim mafinima, Ričarda Niksona sa tanjirom ovsenih pahuljica, tu su i Džimi Karter, Buš stariji itd. itd. svi uživaju u običnoj hrani za obične ljude – čak se skoro i Džozef Bajden gostio parčetom pice, isto u društvu vojnika, valjda želeći da demonstrira kako nije odnarođena elita već čovjek na nivou svakog svog siromašnog sugrađanina.
I to je vrlo jeftin, prilično jednostavan za realizaciju i pomalo banalan, ali očito učinkovit PR trik – u hrani je stvar, ljudi se lako povezuju i identifikuju sa nekim važnim ukoliko ovaj u tanjiru ima isto što i oni, da na kažem lakše im stomak svari druge probleme. I zaista, kažu da je Borisu Džonsonu, onomad kad je pobijedio na izborima za gradonačelnika Londona, popularnost dodatno skočila kad je najavio da će pobjedu proslaviti u pabu pintom piva. Angela Merkel je, u pravom njemačkom duhu, voljela da jede kobasice, Makron se, tokom svoje predsjedničke kampanje, gostio brzom hranom na jednom stajalištu kraj autoputa itd. Prije samo par nedelja, japanski premijer Fumio Kišida jeo je, u društvu nekoliko svojih ministara, ribu iz mora kod Fukušime dok se, iz nuklaerne elektrane (poznate po seriji nuklaernih nesreća iz 2011. godine) u vodu ispuštao prečišćeni radioaktivni otpad. Ideja je bila da se lokalnom stanovništvu pokaže kako ispuštanje ove filtrirane vode u okean valjda neće dovesti do negativnih posljedica po njihovo zdravlje.
Evropska tekovina
Drugim riječima, kada su srpski predsjednik Aleksandar Vučić i dvojica njegovih ministara (Mali i Momirović) doručkovali sendviče sa parizerom uz jogurt i mlijeko to jeste bio performans koji će, nema sumnje, u srpskom ciniku izazvati podsmijeh uz poneku visprenu dosjetku, međutim nikako se ne može reći i da je bio politički raritet. Dosjetki je bilo, što duhovitih što onih koje to nisu. I to je u redu – ne postoji, naime, ni kap sumnje da PR službe čiji je čitav slučaj bila zamisao nisu izvukle računicu o potencijalnim lošim i potencijalnim dobrim stranama svog kulinarskog manevra (kao uostalom, i u slučaju one, opoziciono prilično loše kapitalizovane, epizode sa frižiderom od prije par godina).
Međutim, ono što nije u redu, i što zna da bude prilično ružno, jeste prelivanje, i to mahom negativnih aspekata, čitave ove kratkoročne fame sa dvije strane (političke pozicije i opozicije) na onu treću: renome Srbije i društveni ugled srpskog naroda. Naravno, sve ovo, kao u Kući od karata – jeste epizodna stvar – ali u simboličkom smislu, makar za nas što smo učeni da pecamo i u mutnoj vodi, može podrazumijevati prilično prljave implikacije koje više govore o nekim drugim fenomenima nego o ovom partikularnom.
Obično, kad se medijska prašina i graja na društvenim mrežama podignu do mjere nepodnošljivosti, sačekam nekoliko dana, makar dok se dim ne raziđe, da bih bistrije mogao da sagledam čitavu stvar. I kad ovako retrospektivno načinim koncizan pregled, mahom „civilizovanih”, „pristojnih” i „progresivnih” medijskih kuća i njihovih portala, nekako mi se čini da su opet najmaliciozniji, dominantno samomrzeći i kultur-rastistički komentari otišli na račun i za ceh ove treće strane.
Tako su se, u koment-sekcijama ovih kultivisanih adresa, našle tvrdnje poput onih da živimo u „(…) svetu Farme, Zadruge i Velikog brata, da za bolje (od parizera) i (mi Srbi) nismo”, da „Srbija definitivno ima najzatucaniji narod na Balkanu i u Evropi, nisu daleko ni Makedonija, Bosna i Albanija, ali ovako nešto (doručkovanje parizera – prim. aut.) kod njih ne bi prošlo”, da je Srbija „(…) konačno prestala da bude banana država i postala parizer država”, da Srbi iz, nekog razloga zbog parizera, „(…) treba da odumru kao narod”, da smo „… se konačno izdjednačili sa indijancima” (?), da je „(…) parizerijada ono što je po našoj meri, što ono što je naše, što predstavlja naš duh i naš dominantan način razmišljanja, naš portret, naš lik, naš um i naše ogledalo, ono što je naša odlika, naš mentalitet, i naš karakter, znanje, civilizacijska diploma i spoznaja. Konačno smo pred sobom i pred svetom!”, i naravno – „koliko je dugačak ovaj tunel, nigde svetla, nigde kraja!”.
Naravno, ovo je tek nekoliko komentara, dovoljno egzemplarnih za tekst i dovoljno podnošljivih za one sa slabijim stomakom, istrgnutih iz gužve u kojoj su se našle na hiljade sličnih, manje ili više nepristojnih, samomrzećih i ružnih.
Premda rođen u zemlji kvalitetnog sušenog mesa, crnog vina, sireva i dobre domaće rakije, parizer mi – kao ni većini mojih poznanika – nije strana namirnica. Ipak, o ovom učestalom prehrambenom proizvodu makar jednu zabavnu činjenicu sam naučio igrom slučaja. Dok su mediji izvještavali o policijskoj represiji tokom njujorških Occupy Wall Street demonstracija i o tome kako se, naročitom brutalnošću, tada istakao komandir Entoni Bolonja, čitao sam komentare na društvenim mrežama gdje mu je narod spontano dodijelio duhovit nadimak – Toney Baloney (Baloni – salama, parizer prev. aut.), jer mu eto i prezime upućuje na Bolonju.
Omiljena, naime, salama u Srba nije, kako bi njeno odomaćeno ime „parizer” moglo da sugeriše, iz Pariza, tj. pariski proizvod, već autentično bolonjski pa se, shodno tome, svugdje drugo i zove po glavnom gradu italijanske pokrajine Emilija-Romanja – bolonjska kobasica. Ipak, u svojim različitim varijacijama, parizer ipak zahvata i Francusku, doduše opet ne u Parizu već u Lionu, pa se ta varijanta zove – lionska kobasica. Bilo kako bilo i svojim geografskim porijeklom, parizer je par excellence evropska tekovina i to iz, ni manje ni više, grada iz koga nam dolazi i evropsko znanje – najstariji evropski univerzitet i najstariji univerzitet na svijetu (!) koji je još uvijek aktivan. Istovremeno, tek jedan kratak gugl-istraživački zamah, otkriva da je baloney jedna od omiljenih, i najčešće trgovanih, američkih namirnica, te da su, zbog lakoće pripreme i pristupačne cijene, sendviči sa parizerom omiljeni američki sendviči!
I dok se na medijskim glasilima pristojne Srbije istovremeno od vlastite države pravi crni ćumur Evrope (uz neizostavno: ko poslednji izađe, nek ugasi svijetlo!) i klanja, bez suvišnog preispitivanja i moralne gimnastike, gotovo svemu što dolazi sa Zapada, desi se i poneka komična situacija. Kao u romanima Efraima Kišona, ili, uostalom, njegovim naslovima – kod kuće je najgore. Ali bih čisto, društvu za smijeh, volio da vidim bilo koga od ovih nekoliko hiljada inspirisanih komentatora, ili autora duhovitih kolumni i humorističkih emisija, kako, kao Kant u Kenigsbergu, stupaju na kaldrmu neke prosvećene evropske prijestonice, konačno utekli od nazadnih mračnjaka i sumorne stvarnosti Srba i Srbije, kad tamo, u skrovitom izlogu male posluge u sjenci barokne katedrale, usamljen i svjež, po cijeni od samo 9.99 evra, prost, narodni – parizer. Čeka ih da ogladne.
Stefan Sinanović je profesor srpske književnosti iz Crne Gore. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Printscreen/Nova.rs
BONUS VIDEO:
