Apokalipsa danas – poslednja ruska opomena

Da bi opisao dubinu beznađa – u koji je doveo sukob dva sveta, dva tumačenja biblijskih istina, dve misli i dva politička koncepta – Karaganov, u duhu starozavetnih sudija, poseže za formom opomene

Gospodnja je zemlja i punoća njena, vaseljena i svi koji žive na njoj
(Ps.23/24,1;88/89,12)

Jer tajna bezakonja već dejstvuje, samo dok se ukloni onaj koji sad zadržava
(2.Solunjanima, 2:7)

 

Nad svijetom su se nadvili oblaci samouništenja, a prizori koje gledamo izgledaju kao ostvarenje vizija proroka Danila i apostola Jovana. Dva mjesta ključnih okršaja su države sa bogatom sveštenom istorijom – koja su, ujedno, posebne geopolitičke i metafizičke tačke – što, svakako, nije slučajnost u pitanju. Realnost velikog sukoba – koji može biti i posljednji – sve je vidljivija.

Na nivou elita globalnog upravljanja kao da još uvijek vlada svjetonazor prošlog vijeka i, kako vrijeme odmiče, odsustvo strategije u slučaju gubitka pozicija postaje sve vidljivije. Nasumično ponavljana sintagma „kontrolisani haos” nije samo oksimoron – čija iracionalnost nije tek tako u definiciji – već i odraz ćorsokaka u koju je dopala elite iz sjenke, a koju je zahvatila sužena percepcija prometejskog osjećanja svemogućstva. Cijeli svijet se uvlači u spiralu sukoba i aktivirao se apokaliptični scenario.

Dok dio svijeta pokušava da se zatvori i konsoliduje – krećući se ka samodovoljnoj ekonomiji i izlasku iz globalizacijskih procesa – tek nekoliko država dobijaju atribut istinske nezavisnosti, ali ne i sigurnosti. Brzina promjena oko nas kao otima se kontroli – broj žarišta se povećava, a sa njom i neizvjesnost sutrašnjice.

Razumevanje Biblije

Ruski mislioci sve otvorenije, glasnije i detaljnije ukazuju na ovaj problem – među njima se ističe glas Sergeja Aleksandroviča Karganova. On, u nizu tekstova, slikovito predstavlja težinu trenutka u kojem se našlo čovječanstvo. Akcenat njegovog razmatranja, na prvi pogled, pada na nepromišljeno visok prag za upotrebu nuklearnog oružja koji je snagom izraza bacio u drugi plan slojevitost analize kojom su tekstovi i intervjui na ovu temu prožeti. Taj visoki prag je proizveo niz problema ruskoj državi – ali i cijelom svijetu – jer, poznato je, ruska zemlja je držač balansa, zaduzdavač oluja, katehon; država pozvana da ponudi izlaz iz strategijskog i duhovnog ćorsokaka u nekoliko prelomnih istorijskih trenutaka, pa i ovom.

Zamka današnje zapadnocentrične percepcije (koja se posredstvom kulture i medija proširila diljem zemaljskog šara), došla je sa otklonom od religijskog i filosofskom uma koji je usljedovao odsustvo istorijske samosvijesti. U dubljem sloju problema, u pitanju je pogrešno tumačenju istina Knjige. Današnji čovjek je izgubio sluh za slojevitost biblijskih istina. Moć koja izoluje i pasivizira instikte zahvatila je „značajne dijelove svjetskih elita” čije zemlje gube petovijekovnu „sposobnost isisavanja bogatstva iz cijelog svijeta, kao i nametanja  političkih i ekonomskih okvira i kulturne dominacije” [1], ali i sposobnost sagledavanja dubine pada i mogućnost stvaranja strategije izlaska iz apokaliptičnog scenarija.

Sveto pismo na liturgiji na dan sećanja na svetog Nikolaja Čudotvorca u crkvi Svetog Nikole u Kotelnicima (Foto: Sergey Pyatakov/RIA Novosti)

Sljepilo prosvetiteljske i protestantske misli – koja se odvojila od Riječi i Duha – doveo je do sniženja intelektualnog nivoa akademskih kružoka, kulture, duhovnosti. Kretanje je bilo dvostruko: 1) na planu misli došlo se do apsurdne koncepcije Armagedona, a 2) na planu djela do stvaranja zatvorene kapitalističke strukture sposobne da materijalno podupre kretanje ka – u osnovi neostvarljivog – projekta kontrole istorijskih procesa. Puritanski model misli, koji je posegnuo za hermeneutikom utemeljenom na doslovnom tumačenju biblijske riječi, prenio je nebeske istine u polje racionalnog razmatranja, i po nekoliko linija nastavio se na starozavjetni pogled na eshatologiju. Rađanju puritanskog cionizma i putevima kojim dispezacionalizam [2] ulazi u glavni pravac američkog političkog diskursa posvetio je odličan članak Leonid Savin [3].

Pokušavši da racionalno istraži svijet i riječ Knjige, biblijska kritika je došla i do „drugog kazivanja” stvaranja svijeta: „Po njima gde god se upotrebljava Ime Božije JHVH, ta mjesta pripadaju tzv. Jahvistu, za razliku od tzv.  Elohista, koji upotrebljava Ime Božije Elohim.” [4] Bez obzira što i mnogi ljudi sa zapadnom percepcijom uviđaju da „Biblija nije nastala makazama i lepkom” (M. Buber), ipak, zapažaju pravoslavni bogoslovi, racionalizacijskom biblijskih istina izgubljen je duh sposoban da tumači, a time i da prepoznaje znake vremena.

Da bi opisao dubinu beznađa – u koji je doveo sukob dva svijeta, dva tumačenja biblijskih istina, dvije misli i dva politička koncepta – Sergej Aleksandrovič, u duhu starozavjetnih sudija, poseže za formom opomene. Naglašava da je na Zapadu gotovo ukinuta etička norme i da su odgojene „antiljudske ideologije koje odbacuju porodicu, otadžbinu, istoriju, ljubav između muškarca i žene, veru, posvećenost višim idealima, sve ono što konstituiše čovjekovu suštinu” još od prve glave Postanja. Zaboravlja se ko je vlasnik i zemlje i vaseljene. Ko zaustavlja vjetrove, daje život i vodi.

Ilustracija, bračni par sa decom (Foto: iStockPhoto)

Dakle, Zapad je izgradivši model „biblijske” riječi, mimo duha predanja, napravio „biblijski” projekat po starozavjetnom modelu izabranosti, suzio je horizont mogućnosti izlaska iz kretanja ka (samo)uništenju. Izgubivši smisao istinske biblijske riječi – izgubio je i ključ rješenja za destruktivno kretanje istorijskih procesa i aktivirao je scenario posljednjih vremena. I, posljedično, „vaspitao” ljude nesposobne da prepoznaju ozbiljnost situacije. Andrelj Iljič Fursov govori o entropiji koja je zahvatila nosioce globalizacijskih procesa, a – ako pažljivo čitamo tekstove Sergeja Aleksandroviča Karaganova – on upravo nad tom nedostajućom intelektualnom i duhovnom elitom i „jadikuje” – nedostajućim instinktom samoočuvanja koji je „oslabljen svuda, a naročito na Zapadu”.

Borba za smisao

Ono što je nama Srbima od početka SVO jasno (što uslijed dugogodišnje borbe protiv satanizacije, što uslijed suženog sižea koji nam je veliko stradanje donijelo, što uslijed življenja stalnih posljednjih vremena…) da je rat protiv vodeće svjetske sile, „rat punog obima u mekom trbuhu jedne nuklearne supersile” – recept za katastrofu, Karganov detaljno analizira ne prestajući da opominje, ali i žali, zbog gubitka straha od nuklearnog rata zapadnih „stratega”. Nosioce tog uništavajućeg procesa kvalifikuje kao nosioce nesposobnosti i neodgovornosti. Odsutstvo mislećeg protivnika dodatno komplikuje i razvoj robotizacije rata koji povećava opasnost od neželjene eskalacije. Uzrok je i „strateški parazitizam” – „preko 75 godina relativnog mira, tokom kojeg su ljudi zaboravili na užase rata, pa su čak prestali i da se plaše nuklearnog oružja”.

Pogled na rat u Ukrajini Sergeja Aleksandroviča nadovezuje se na ono o čemu sam pisala u prethodnim tekstovima da težina ruske pobjede nije u pobjedi oružjem – koja je nesumnjiva – već u duhovnoj komponenti, svijesti da je brat duboko instrumentalizovan i da je za istinsku pobjedu potrebno više od obične pobjede, jer je na poljima krajnje ruske zemlje protivnik dobio bitku na planu smisla, koncepcijom virusa „slobode”, poljuljanog identiteta i osjećanja dublje egzistencijalne ostavljenosti Rusa koji su se našli, gotovo preko noći, neprimjetno, izvan okrilja Otadžbine.

Pravoslavni ukrajinski vernici se mole i pale sveće u Sabornoj crkvi Svetog Vladimira u Kijevu, 6. novembar 2022. (Foto: Ed Ram/Getty Images)

Dok se „čeka kraj sna o Zapadu, koji je uljuljkao veliki broj stanovnika zemlje koja nekada bješe krajnja ruska zemlja” [5] S. A. Karaganov racionalno govori o ruskom kretanju ka Istoku. Piše hladne glave, svjestan mržnje stanovnika Ukrajine čije „iskupljenje” će trajati dugo dok će Zapad „nastaviti da podstiče gerilski građanski rat niskog intenziteta”. Ističe nasušno potrebno preusmjerenje duhovnog, ekonomskog i vojno-političkog fokusa ka istoku Evroazije: „ka Uralu, Sibiru i Velikom okeanu”; potrebu za novom uralsko-sibirskom strategijom – što podrazumeva nekoliko ohrabrujućih projekata, uključujući i stvaranje treće prestonice u Sibiru.

Ovaj pokret bi trebao da postane dio napora za artikulisanje ruskog sna – slike Rusije i sveta koji želi da je vidi. O ovome govore i najveći ruski duhovnici. Mitropolit Venijamin (Puškar) ističe da je gospodar Nikolaj Aleksandrovič posebno značenje pridavao jačanju pravoslavne Rusije na istoku, na granicama sa azijskim zemljama: „...da je na obali Tihog okeana, založio početak Velike transsibirske železnice. Taj put kasnije nije imao samo veliki ekonomski značaj. Glavno je to što je on trasirao put hrišćanskom misionarenju među paganskim narodima Azije. Transsibirska železnica je postala put kojim su pravoslavlje i ruski narod u moćnom potoku jurili ka obalama Pacifika, noseći krst i Jevanđelje susednim narodima. Duž Velikog sibirskog koloseka podizane su crkve i manastiri, Rusija je pod vođstvom svog cara uspostavila pravoslavlje na istočnim granicama.” [6]

Naravno, čekalo se i postepeno rastrežnjenje ruskog čovjeka, gordog stanovnika Trećeg Rima, anesteziranog bukom megalopolisa. „Moskovizacija Rusije” [7] dala je svoj danak stoga se pažljivo pratilo, i javno mijenje, i statistika – promjenu stava o veličini teritorije koju je neophodno vratiti u okvir ruske države i ruskog svijeta (kako je vrijeme odmicalo i satanizacija dobijala na intezitetu, te pristizalo oružje većeg dometa – rasla je svijest o neophodnosti povratka Malorusije u maticu). Svako, ko je barem jednom, bio u Rusiji osjetio je ruski zamor od finansiranja „interesnih sfera” ili onog što se – zavisno od ugla gledanja – smatra rubnim područjem, limitrofom. No, ne možemo a da se ne zapitamo da li je podrška išla u pogrešnom – ekonomskom pravcu, jer je izgubljena bitka na planu kulture, tradicije i duhovnosti. I, rađa se sljedeće pitanje: šta neku zemlju čini središnjom: prostor, istorija, metafizika, duhovnost ili simbolika kojom zrači?

Iščitavajući geopolitičku misao čovjek se ne može oteti utisku da se, uz svu naučnost i održivost teza, često naučnim terminima projektuju moć i pretenzije. Potrebno je posebno obratiti pažnju i razdvojiti koncepte koji su istinski naučno utemeljeni od onih koji su potureni kao „konceptualni virus”, jer se često radi i o nametanjima gledišta, i o uvlačenju u svoj ugao gledanja. Idiolatrija naučnosti ne pomaže u iščitavanju trenutka. Bez svijesti o vječnim pitanjima, i biblijskoj istini – koja se pojavljuje pred našim očima sa istom snagom kao vijekovima unazad – ne možemo zaustaviti jahače apokalipse. U borbi za informaciju, resurse, tehniku gubi se često najvažnija bitka – za Smisao.

Sukob na Ukrajini je ponovljeni srpsko-srpski sukob u još destruktivnijem vidu. Jer tamo je brat koji se osjetio ostavljenim. S tugom i nemoćnošću gledamo na stalne obračune među slovenskim plemenom. Nesumnjivo, to su dometi pobjede onih koji se rukovode principom „zavadi pa vladaj”, ali je svakako u pitanju i sukob koji je odraz drevnog sukoba, kosmoloških razmjera. Nema navijačkog patosa, svjesni smo da pravi sukob tek predstoji i da može biti posljednji. Svjestan je i Karaganov, i zabrinut, pa govori „da neće biti brzog kraja u tekućoj defanzivnoj, ali agresivnoj konfrontaciji Zapada”.

Pripadnici Oružanih snaga Ukrajine raspoređeni u blizini Zaporožja, 14. jun 2023. (Foto: Latin America News Agency via Reuters)

Neminovni kolaps moralnih, političkih i ekonomskih pozicija Zapada on ne gleda s zluradošću, već zabrinutošću čovjeka iz ruskog upravljačkog gnijezda, koji razmišlja strategijski, ali na pravi, ruski, način zagledan u posljedice po cjelokupan svijet. Povjerovavši u sopstvenu sliku o zloj Rusiji i strašnim Rusima, uprošćenu holivudskom produkcijom i naručenom literaturom, Zapad je, čini se, izgubio realnu percepciju koju protivnik mora da ima. Nad izgubljenim pravim protivnikom Karaganov neprestano žali, jer protivnik koji zaista misli ne srlja, neće ni svoj opstanak dovesti u pitanje. On to izražava sviješću o Božjem djelovanjem u svijetu, te se stoga ograđuje da to nije naučan stav: „Dugo godina sam proučavao istoriju nuklearne strategije i došao sam do nedvosmislenog, mada ne baš naučnog zaključka: Pojava nuklearnog oružja je Božije delo. Užasnut time što su ljudi – Evropljani i Japanci – pokrenuli dva svetska rata u životnom rasponu jedne generacije, žrtvujući desetine miliona života, Gospod je oružje Armagedona darovao čovečanstvu kako bi podsetio one koji su izgubili strah od pakla da on i dalje postoji.

I kao lajtmotiv tekstova ponavlja se nepromišljeno visok prag za upotrebu nuklearnog oružja. Kao glavno pitanje, Sergej Aleksandrovič ističe da se na bojištima Ukrajine otvara ne samo pitanje kako će izgledati budući svetski poredak, nego hoće li biti bilo kakvog svijeta ili će se planeta pretvoriti u radioaktivne ruševine koje truju ostatak čovečanstva. Pominjanje  klimatskih promjena u tekstovima Karaganova prvo mi je djelovalo kao omaž duhu vremena i ustupak zapadnim fatamorganskim pričama – koje imaju za cilj da parališu i zarobe misao čovjeka – ali nakon ukazivanja i Andreja Iljiča Fursova na to da se ne može zanemariti opasnost od geoklimatske katastrofe [8], mislim da raste vjerovatnoća aktivaranja najmračnijeg scenarija u kojem će čovječanstvo „imati  jedan zadatak – da preživi” (Dejvid Bejker). Andrej Iljič, citirajuži Bejkera, ukazuje da su ranije „takve ‘faze depresije’ obično ubijale u proseku 20% svetske populacije. Danas, na globalnom nivou, to bi značilo smrt od 1,6 do 1,7 milijardi ljudi. Ali svet je sada postao civilizovaniji i možemo izbeći takve žrtve.”[9] No, da li je svijet postao civilizovaniji?

Tekst Sergeja Aleksandroviča bacio je u sjenku raspravu dva značajna ruska autora, koji – svako na svoj način – izražavaju dublje procese koji se dešavaju na nivou ruske istinske elite – one koja razmišlja dugoročno. U pitanju su Surkov i Stepanov. Oba teksta preveo je V. Kršljanin za portal Fakti. [10] U neku ruku oni najavljuju završnu ocjenu Karaganova, koju je dao u intervjui za Sputnjik a tiče se okončanje procesa zapadnjaštva. [11]  Suština članka Surkova je zapravo antikineski manifest. Stepanov naglašava da je u stvari to glavna poruka njegovog članka, i glavna opasnost, jer upravo savez Rusije i Kine danas može da zaustavi procese globalizma. A, u intervjuu za Sputnjik, Karaganov najavljuje dug period konfrontacije sa Zapadom. Ali ton njegovih odgovara, neuvijenost i završne ocjene jasno pokazuje da je rusko društvo konsolidovano, da je „postalo narod” te da se krenulo u korjenitu promjenu cjelokupnog svjetskog sistema. Promjena koja će trajati dvadesetak godina. No, da li će svijet preživjeti 20 godina ostaje otvoreno pitanje.

 

Milana Babić je profesor srpskog jezika, diplomirani teolog, predsednik Književnog udruženja „Susret” Trebinje i predsjednik „Besmrtnog puka” Srpske. Ekskluzivno za Novi Standard.

______________________________________________________________________________

UPUTNICE:

[1] https://standard.rs/2023/06/20/rusija-mora-da-razmotri-koriscenje-nuklearnog-oruzja/?alphabet=cyrillic

[2] https://www.gotquestions.org/Srpski/c/Serbian-dispensationalism.html

[3] Leonid Savin, „LOBI ARMAGEDONA“ – SRODSTVO PO IZBORU (wordpress.com)

[4] Sveto Pismo Starog Zavjeta, Knjiga Postanja, uporedni prevod sa jevrejskog (MT) i grčkog (LXX) sa kraćim sholijama (objašnjenima), trudom Episkopa Atanasija, Beograd 2004, str.17.

[5] https://standard.rs/2022/10/02/ruski-revans-prologomena-1/

[6] https://www.pecat.co.rs/2022/01/mitropolit-venijamin-susret-s-papom-nije-mala-sablazan/

[7] https://iskra.co/reagovanja/milana-babic-zapisi-iz-podzemlja-moskovskog-metroa/

[8] https://srodstvopoizboru.wordpress.com/2023/11/19/%D0%B0%D0%BD%D0%B4%D1%80%D0%B5%D1%98-%D1%84%D1%83%D1%80%D1%81%D0%BE%D0%B2-%D0%B7%D0%B0%D1%88%D1%82%D0%BE-%D1%98%D0%B5-%D1%80%D1%83%D1%81%D0%B8%D1%98%D0%B0-%D0%B0-%D0%BD%D0%B5-%D0%BA%D0%B8%D0%BD/

[9] https://www.pecat.co.rs/2023/02/andrej-iljic-fursov-ko-su-neprijatelji-covecanstva-i-kako-oni-protiv-njega-ratuju-1-deo/

[10] https://fakti.org/rossia/stepanov-surkov-nudi-utopiju-velikog-severa-da-odvrati-putina-od-daljeg-zblizavanja-sa-kinom

[11] https://standard.rs/2023/12/06/sergej-karaganov-dva-argumenta-protiv-uvodjenja-sankcija-rusiji/?alphabet=cyrillic

 

Izvor Novi Standard

 

Naslovna fotografija: Chris McGrath/Getty Images

 

BONUS VIDEO:

Svet, Filozofija
Pratite nas na YouTube-u