M. Babić: Srpski zavet je živ, nadživeli smo mnogo imperija

Potrebno nam je jedinstvo i celovitost vizije, istorijska samosvest, da inspirišemo naraštaje da duhovno stave iznad materijalnog. Ključno je motivisati decu da ostanu svoji na svome

Intervju sa Milanom Babić koji je radio Jevgenij Vadimovič Rjabinjin za telegram kanal Zli Makijaveli (Zloй Makiavelli)

***

Šta možete reći o uzrocima rata u Bosni i Hercegovini 1992-1995? Šta ste osećali tokom rata? Koliko je bilo teško živjeti u tom trenutku, ekonomski opstati?
– Rat je posebno iskustvo, druga dimenzija života koja nas suočava sa granicama unutare sebe i oko sebe, otvara vječna pitanja i pokazuje čovjeka u rasponu od najuzvišenijih do najnižih poriva. Dragocjeno i bolno iskustvo.

Dragocjeno – jer mudar čovjek to saznanje o rušiteljskoj prirodi ljudske prirode nosi kao opomenu da svoje uporište ne traži u materijalnom i prolaznom, već u onom osjećanju i djelanju koje nas čini istinskim sinovima Boga živoga, koji tvore dobra djela. Materijalno postepeno pada u drugi plan i postaje jasno koliko je suluda ideja potrošačke civilizacije da blagostanje poistovjećuje sa materijalnim napretkom i progresom. Bolno iskustvo – gubitak bliskih ljudu i prerano sazrijevanje. Strašno saznanje da je neprijatelj bio, koliko do juče, tvoj brat a, sada, taj brat kreće na tebe i tvoje…

Iskustvo rata dovodi do svijesti da je svaki rat bratoubilački – od Kaina i Avelja do obračuna Isakovih i Ismailovih potomaka… S druge strane, nikada više nisam imala vremena da danonoćno čitam knjige i posvetim se potrazi za odgovorima na „vječna pitanja“ kao u ratno vrijeme. Rat ima čudnu moć, i da ubrza, i da uspori vrijeme.

Srbija je izgubila najviše zemlje prilikom formiranja Jugoslavije – možda je bila greška stvaranje jedinstvene države?
– Da, bila je to greška – u tom neodređenom obliku sazdati državu; Srbi su pogriješili što u momentu stvaranja zajedničke jugoslovenske države nisu pristali na federalno uređenje, pomoću kojeg su mogli da odvoje srpske od hrvatskih zemalja. U kojoj mjeri smo mi subjekt, a u kojoj objekt politike uvijek se može raspravljati. Sam proces ujedinjenja je tekao i suprotno od srpskog identiteta, i suprotno od pravilnog procesa ujedinjenja (nacionalno pa nadnacionalno), a Srbi su – uprkos najvećim žrtvama (i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu) – proglašeni za remetilački faktor i naciju-hegemona umjesto da dobiju zasluženo mjesto kičmenog stuba države.

Takođe, napuštana je ideja balkanskog pravoslavnog saveza vožda Karađorđa (da bi bilo koji savez mogao imati uspjeha on mora da uvažava cilizacijsko-kulturološke datosti, odnosno da ostane u odgovarajućem kulturnom kodu) i idejne osnove Garašinovog Načertanija nisu ispoštovane. Srbi su ušli u zagrljaj naroda suprotnog civilizacijskog i kulturološkog usmjeranja, pri tom su tom narodu poklonili svoj jezik i doveli se u položaj u kojem je taj zagrljaj postao zagrljaj anakonde. Svakako da se moraju uzeti u obzir i strahovite okolnosti nove realnosti poslije Februarske revolucije, u kojima su srpske zemlje ostale bez svog prirodnog zaštitnika – Rusije.

Međutim, koliko god da smo bili predmet potkusurivanja zapadnih lažnih saveznika u Drugom svjetskom ratu, to svakako ne bi imalo tolike katastrofalne posljedice da se nije odstupilo od osnovne idejne osnove sa pravilnim redoslijedom integracija (nacionalna, a potom nadnacionalna u istom civilizacijsko-kulturnom kodu) nakon Prvog svjetskog rata. Srbi, poslije revolucija u Rusiji, ostajući jedan na jedan sa Zapadom, nisu mogli da biraju između jugoslovenske države i teritorijalno uvećane Srbije, ali su mogli 1918. da diktiraju uređenje nove države.

Protesti u Petrogradu, mart 1917. (Foto: Wikimedia Commons/russiainrevolut00jone/Jones Stinton/Public domain)

Vidite, s moje tačke gledišta, kao filologa, Vukova jezička reforma (koju je Beč aktivno podržavao) pokazaće se kao skup jezički savez. Ona je postala u velikoj mjeri ideološka osnova za sve potonje skupe saveze – koji još uvijek mnogo koštaju srpstvo u cjelini. Ne postoji jezik na svijetu s kojim je urađeno slično kao sa srpskim jezikom. Ranko Gojković skreće pažnju i da je odabirom hercegovačkog dijalekta Vukov izbor doveo do odvajanja i regionalizacije dobrog dijela srpskog naroda, npr, vještački je odvojena Stara Srbija (Vardarska Makedonija) od svoje matice.

Jačanjem zapadnog kulturnog vektora Srbi se kulturno udaljavaju od Rusije. Ka Rusiji ostaje otvorena religijska vertikala – ali će poslije Februarske revolucije i ona biti prekinuta – čime se u istorijskom smislu čini nepopravljiva šteta po srpsko-ruske odnose. Zoran Čvorović taj proces odlično analizira: „Kao što su preko Vuka uzeli jezik, preko nesrećnog Aleksandrovog koncepta zašli su politički u srpske zemlje, uzimajući preko Seljačko-demokratske koalicije iz 1932. godine Srbe prečane pod svoje suprotsavljajući ih srbijanskim strankama. Preko Vuka su napravili jezik, a posredstvom Jugoslavije hrvatsku političku naciju i državnost (Banovina Hrvatska), a onda su komunisti samo realizovali taj koncept kroz SR Hrvatsku.”

Rasparčavanje srpskog jezika i srpskog nacionalnog bića su procesi koji teku paralelno. Zato je borba za srpski jezik, književnost, kulturu i duhovnost osnova za sve srpske integracije. Jezik se koristi kao sredstvo u geopolitičkoj borbi – a unutar Srbije to se pokazuje pokušajima „agresivne latinizacije” pisma – na način, kako je to učinjeno u postsovjetskim državama. Ćirilica je ne samo stub srpskog, već i pravoslavnog identiteta, a u jednom smislu i evroazijskog identiteta. Ostaje pitanje koliko su i srpski i ruski narod, u 18. i 19. vijeku, narušili svoj kulturni kod primivši dio zapadnih političkih tradicija i koliko su se ti procesi reflektovali u jeziku.

Možemo li smatrati da je rat u Bosni i Hercegovini bio podstaknut vanjskim silama?
– Da, to je jasno. Mislim da smo bili dio eksperimenta i pripreme za ovo što se dešava u Ukrajini. Mnoštvo motiva se ukrstilo i bili smo predmet iživljavanja nedostojnog nekadašnjeg, koliko-toliko, viteškog duha Evrope. To rušenje pokazalo je da pobjednik u Hladnom ratu ne može da održi svoju pobjedu. Pobjednik koji želi da po svaku cijenu nastavi poniženje protivnika po Zakonu ne ostaje dugo na tronu. I tako je i bilo.

Da li je moguć još jedan sukob na Balkanu, na primer na Kosovu ili u Bosni i Hercegovini?
– Novi sukob uvijek može biti otvoren. Ostavljeno je dosta protivrječnosti, nepravednih podjela, tihih i otvorenih žarišta da se – ako bude potrebe – otvori novi rat. No, sada, to bi značilo daleko više od regionalnog obračuna, bilo bi to treći svjetski rat. A to bi značilo prelazak u potpuno polje strateške nestabilnosti, jer ne samo da se radi o svjetskom pomjeranju u kojem „onaj koji posjeduje balkanski oslonac i polugu može da ‘pomjeri’ svijet” (Milomir Stepić) već bi se radilo o aktiviranju apokaliptičnog scenarija iz više razloga.

Time sam se bavila u posljednjem tekstu „Apokalipsa danas”. Današnji čovjek malo čita Knjigu i u svom prometejskom osjećanju svemogućstva ne uviđa da nije on taj koji drži nit života. Na snazi je stvaranje nove Vavilonske kule. Dosezanje neba i vječnog života na pogrešan način. Život od 100 godina i dalje nije vječni život. Život u zatvorenoj zajednici, prepunoj materijalnog blagostanja, i dalje nije raj…

Možda ulazimo u posljednja vremena. Došli smo do zida. Ne mogu se stvarni problemi više maskirati ili stavljati u drugi plan beskrajnim otvaranjem novih žarišta, raznim manipulacijama i informativnim udarima. Potrošačko društvo, stavljanje materijalnog iznad duhovnog, besciljna arogantna potreba da se drugima nametne svoj pogled na svijet dovelo je planetu na prag uništenja. Rješenje postoji, ali ono uvijek podrazumijeva hvatanje u koštac sa problemima, realan pogled na razvoj situacije i, najprije, pokajanje/preumljenje. A upravo odsustvo svega toga karakteriše „elitu” koja pokušava da ostane na tronu po svaku cijenu. Da li je svijet spreman na još jedan ciklus kretanja ka osmišljavanju postojanja ili zemlja postaje pakao gdje je smisao nestao u plamenu ratova i neutaljivoj želji ka materijalnom „blagostanju” na račun nekontrolisanog crpljenja resursa zemlje?

Postoji li mogućnost ujedinjenja svih srpskih teritorija?
– Da, i ona je nekoliko puta u istoriji bila ostvarena. Čak i u vrijeme turske okupacije, kada su istorijske prilike Osmansko carstvo dovele do potrebe da osnaže protestantitam i pravoslavlje kako bi oslabili katolicizam i krenuli na Rim. Pod žezlom patrijarha, i uz pomoć velikih vezira srpskog porijekla, srpske zemlje bile su crkveno/duhovno objedinjene. Tako je i opstala srpska državotvornost – Srpska pravoslavna crkva je, stoga, čuvar i nosilac zavjeta predaka i zalog državnosti.

Ovaj podatak se, međutim, nedovoljno ističe u našoj predstavi o istoriji, jer udžbenici pate od manjka podataka vezanih za sveštenu srpsku istoriju i prepuni su prosvetiteljske uskogrudnosti. Da ne spominjemo koliko je neozbiljno izučavanje srpskoslovenske jezičke prošlosti u osnovnoj i srednjoj školi, koja srpsku književnost i pravo diže u nebeske visine. Srpskoslovenski se ne izučava u osnovnim i srednjim školama ni jedan čas.

Jeromonah Dionisije Milivojević blagosilja bogojavljenskom vodicom Kraljevu gardu u Beogradu (Foto: mladenovcani.com)

Kao što znate, i Srbi, i Rusi, su zavjetni narodi pa je primjenjivanje zapadnih načela na istoriosofsku osnovu ruske i srpske državnosti i istoriografije u konačnici jalovo i ne može da pripremi odgovarajuću vladajuću elitu.

Srpsko objedinavanje mora biti urađeno redoslijedom, odnosno najprije napraviti isti duhovni i kulturni prostor. Kulturni obrazac utemeljiti na svetosavlju. To su procesi dugog trajanja, za koje su potrebni i širi uslovi. Proces objedinjenja je usporen i, u velikoj mjeri, onemogućen pogrešnom jezičkom reformom, odabiranjem zapadnog modela ustrojstva kulture i stvaranjem države na podmetnutoj ideji koja je usvojena kao svoja. Državotvorni kapacitet srpskog naroda iskorišten je protiv naroda tvorca koji se dva puta našao u državi koja nema srpski identitet, štaviše taj identitet je proglašavan državnim neprijateljem. Desila se strašna istorijska zamka – austrougarsku optužbu za „velikosrpstvo” preuzeli su jugoslovenski komunisti – a Srbi su se, uz sve žrtve za srpsku državu, dva puta u 20. vijeku našli u nezavidnom položaju.

Trenutno ima više projekata koji „rade” na nekoj vrsti srpskog objedinjenja, neki su planski, neki stihijski. Recimo, ideja „srpskog svijeta”, koja je, nije teško pretpostaviti, rađena prema modelu ruskog svijeta. Ona ima svoje prednosti, ali i ograničenja, jer je ruski svijet stvoren i prilagođen državi-imperiji koja na taj način, između ostalog, sastavlja različite etnose i vjere i nudi alternativni civilizacijski model globalizacijskim procesima, koji potiru nacionalnost i suverenitet države. Ruski svijet pokušava da objedini Ruse gdje god da su. Ipak i sintagma „ruski svijet” – kako je mudro uočio vladika bački Irinej – ima itekakvih ograničenja, jer pripada geopolitičkoj realnosti. Stoga, i taj termin ograničava zemlju koja ima vaseljensku misiju odnosno vozglavljuje, predvodi i „pravoslavni svijet”: „Saobrazan njemu i istoznačan sa njim jeste i termin ‘pravoslavna vaseljena’” (episkop bački Irinej).

Dalje, kod Srba, uslijed jakih tendencija ka regionalizamu, koji se još uvijek snažno podstiču spolja, nedefinisanog kulturnog obrasca, jakih materijalnih ucjena, antisrpskih ili jugonostalgijskih ustanova, i mnogih drugih okolnosti – ideja „srpskog svijeta” nije dovoljna. Otvoreno je i pitanje da li jaka srpska nacionalna svijest – koja neminovno stvara i jaku državu – odgovara i prijateljskim državama. I, ako eventualno odgovara, po kojoj mjeri i koliko. Rusi moraju biti jasniji… Ponašanje pojedinaca koji nastupaju sa pozicije očinstva i tutorstva sa ruske strane nikada neće biti plodonosno kod Srba koji su ruska braća, mnogostradalna, a ne sinovi.

Dio razriješenja mnogobrojnih nedoumica mogao bi se potražiti u zajedničkoj sveštenoj i kulturnoj istoriji, koja objedinjuje i čini temelj srpsko-ruskih odnosa. Rješenje se nalazi u jasnom planu i jasnom djelovanju… Pored toga, davno je zaključeno da je Srpsko pitanje dio Istočnog pitanja, a znamo da ono u suštini predstavlja vječno pitanje odnosa Zapada i Rusije. Rusiji je nemoguće biti velika sila bez rješenja Srpskog pitanja, koliko god to izgledalo pretenciozno na prvi pogled. I – sada se potpuno ogolilo – da je kao pravi protivnik Zapada označeno pravoslavlje i Rusija kao njegovog najjači čuvar. A gdje se nalaze srpske zemlje? Na rubu kog svijeta? Pravoslavnog.

Kako ujediniti srpski narod u jedinstvenu celinu?
– N. J. Danilevski je govorio da istorijski narod koji ne ujedini u jednu cjelinu sve svoje dijelove, sve svoje organe, treba smatrati političkim bogaljom. U tom smislu, i današnje srpske i ruske zemlje nalaze se u sličnoj poziciji legitimne borbe za sabiranjem svojih istorijskih i prirodnih cjelina. Oklevetan, izložen stalnom pritisku i prijetnjama – mali brojem, ali hrabar i državotvoran – srpski narod došao je do ruba svojih snaga.

Crna Gora je poslužila da se Srbija odsiječe od mora i naprečac okrene protiv svoje majke i majčice. Crna Gora je poslužila i kao ogroman argument za otimanje Kosova i Metohije, što sam detaljno analizirala u intervju sa Momirom Bulatovićem. Bulatović ističe značaj Rezolucije 1244 i činjenicu da je opstala Savezna Republika Jugoslavija da Kosovo ne bi moglo da se odvoji. Otcjepljenjem Crne Gore u Briselu su dobili veliki argument. Srbiji se oduzima najveći adut i njeno srce – Kosovo i Metohija – suptilno, a sada i otvorenim prijetnjama…

Bivši crnogorski premijer Duško Marković nazdravlja sa bivšim kosovskim premijerom Ramušem Haradinajem povodom obeležavanja 10 godina od proglašenja nezavisnosti tzv. Kosova, Priština, februar 2018. (Foto: IN4S)

„Srpski faktor se danas pokušava trajno utopiti u zapadnu civilizacijsku matricu, čime bi put ka opkoljavanju evroazijskog Harlanda, kako ga je definisao Halford Makinder, bio potpuno otvoren” (Dušan Proroković).

Pošto proces dezintegracije srpskog nacionalnog, kulturnog i jezičkog bića dugo traje – i pošto postoji određeni diskontinuitet i političko-identitetske razlike na nivou srpskih zemalja – od kojih Crnu Goru, poput Ukrajine, grade na anti principu (anti-Srbije), proces sastavljanja razdvojenih dijelova neće biti lagan i brz, jer suština je da Srbi ostanu Srbi kako bi se braća sjedinila, a to u pojedinim dijelovima srpskih zemalja postaje sve teže.

Potrebno je stvoriti jedinstvo i cjelovitost vizije, istorijske samosvijesti, staviti nacionalno iznad ličnog, obnoviti vitalizam, smisao, inspirisati naraštaje da se duhovno stavi iznad materijalnog. Ključno je motivisati djecu da ostanu svoji na svome – pasionirani nastavljači misije svojih predaka. To se ne može odraditi bez ujednačih školskih programa – stvorenih na istorijskim uvidima u sve greške – u umovima istinskih patriota duhonosoca. Da bi cilj bio ostvaren on mora postati zajednički cilj, nacionalni program. Nama nedostaju idejno-teorijske postavke srpskog stanovišta i taktika da se ta premisa sprovede u djelo. To je ogroman posao, za koji su potrebna mirna stabilna vremena koja, na žalost, nisu ni na vidiku. Ipak, kao utjeha – ostaje nada u Božju pomoć i svijest da Srbi u najtežim okolnosti pokazuju koliko mogu – a mogu mnogo…

Možemo li Dodika porediti sa Miloševićem kao patriotom srpskog naroda i može li biti fizički eliminisan kao Milošević?
– U pitanju su ljudi pobjedničke energije i lične smjelosti. Predsjednik Milorad Dodik se jasno izražava u pogledu saradnje sa Rusijom i vodi dosljednu politiku, koja se u Rusiji veoma cijeni. Rusija je za njega istorijski saveznik Republike Srpske. Milošević je nesumnjivo pobjednik. S današnje tačke gledišta jasno je da je njegov odlazak u Hag, na Vidovdan – imao jedan ritualni cilj poniženja – a u stvari je na kraju ostvarena prava vidovdanska poruka – pobjednička. U članku „Ne pitaj, za kim zvono zvoni” Jurij Lužkov je u jednoj rečenici rekao suštinu: „U bezumnoj želji da izvedu Miloševića pred svoj sud, sa njim se obračunaju i tako ‘zatvore temu’, učesnici bombardovanja Jugoslavije su, ne primjetivši to, sami sebe postavili na optuženičku klupu onoga koji je sa nje otišao neosuđen”.

Ta ista bezumna želja (mada je plan bržljivo izrežiran), ponavlja se u slučaju Republike Srpske. Istorija predsjednika Republike Srpske jasno svjedoči da nije u pitanji trenutni incident, već kontinuitet politike Zapada prema bilo kakvoj srpskoj suverenističkoj politici. Radovan Karadžić, prvi predsjednik Republike Srpske je u zatvoru, Biljana Plavšić je osuđena, Nikola Poplašen je smjenjen…

Bivši predsednik Jugoslavije Slobodan Milošević (Foto: AP Photo/Darko Vojinović)

Napadi na predsjednika Republike Srpske imaju više ciljeva, a jedan od njih je i uništenje srpske državnosti s ove strane Drine. Agresivnim hibridnim ratom napadnuta je srpska državnost u BiH oličena u Republici Srpskoj. Sudbina Srba u Federaciji Bosne i Hercegovine pokazuje da Srbi bez svog entiteta ne mogu opstati zapadno od Drine. Srbima je jasno da ako danas krivično gone predsjednika Republike Srpske – sutra se svi mogu naći u istoj situaciji, bez zaštite svojih institucija. I šta se desilo? Narod se konsolidovao. Republika Srpska je prošla frontalni rat i to je uobličilo javnu svijest, koja se u mnogome vratila svojim sveštenim korijenima. Srbe – kao i Ruse – kao što kaže Vladimir Vladimirović, je nemoguće slomiti. Mnogim imperijama smo mi vidjeli leđa. Njihove ideje su poražene, a srpski zavjet postoji…

 

Naslov i oprema teksta: Novi Standard

 

Izvor: Telegram kanal Zli Makijaveli (Zloй Makiavelli)

 

Naslovna fotografija: Wikipedia Commons/Serbian Wikipedia/Public domain

 

BONUS VIDEO:

Istorija
Pratite nas na YouTube-u