Čak i letimičan pregled bogate istorije američke književnosti otkriva jednu vrstu interesantne konstante: naime, pripovijetka Događaj na mostu iznad Ovl Krika (u prevodima na srpski i „Događaj na mostu iznad Sovine reke”) Embrouza Birsa jedna je od najzastupljenijih priča u antologijama američke proze.
Štaviše, Birsova kratka nelinearna prezentacija impresivnog pripovjedačkog umijeća toliko je prisutna u antologijama da se, u tom smislu, može porediti sa prozama Edgara Alana Poa ili Hermana Melvila. Za ovaj, izvanredno napisan, jedan od prvih i najranijih primjera fikcije toka svijesti (pripovijetka je objavljena 1890. godine), jedan je drugi majstor kraćih formi – Kurt Vonegat – kazao otprilike: „Smatram ništarijom svakog ko nije pročitao najveću američku kratku priču – a to je Događaj na mostu iznad Ovl Krika Embrouza Birsa”.
Tumačenje događaja
Ono što ovu pripovijetku čini književnošću bez mane i jedinstvenim primjerom američkog genija – kako je o njoj takođe govorio Vonegat – nije samo izvanredna stilistika ili napredno koncipirana narativna struktura. U pitanju je, makar se tako čini, Birsova vještina da ostvari tenziju, podigne napetost i postigne kod čitalaca jednu vrstu autoidentifikacije koja se, možda, može porediti sa onim tipom utiska koji će vam se neminovno javiti kad čitate proze poput, recimo, Tolstojeve Smrti Ivana Iljiča (pa i vas počnu da bole slabine i da osjećate sličnu nelagodu koja se javlja kod Tolstojevog junaka) ili Hamsunove Gladi (od koje i sami ogladnite). Tu je, naravno, i jedan od najpoznatijih preokreta u zapletu u istoriji američke književnosti ali i ono što se, u Birsovoj priči tročlane kompozicione postavke, javlja na početku prvog i drugog njenog dijela, a što se kolokvijalno, u kontekstu ove pripovijetke možda donekle i ironično, zove – cliffhanger.
Kada sam, prije nekoliko mjeseci, pisao o neprekinutoj aktuelnosti serije „Žica“ (2002-2008) pomenuo sam, ovlaš, Kopolinu tezu o Kumu po kojoj je ovaj svoj film o usponu i padu Majkla Korleona doživljavao kao svojevrsnu priču o Americi, i kako se Sajmonova policijska saga o Baltimoru može posmatrati na sličan način. Jedna od najbolje ocijenjenih sezona serijala – ona druga – tiče se radnika na baltimorskim dokovima, švercerima-sindikalcima u crno-sivoj zoni djelovanja sa neprekidnim nizom životnih poraza i iznalaženjem načina da te poraze nekako prežive.
Sindikalni lider, Frenk Sobotka – jedan od upečaljivijih junaka Žice u četvrtoj epizodi druge sezone – razgovara sa svojim mlađim rođakom, Nikom, na šetalištu u blizini baltimorskog mosta Fransis Skot Ki. On vjeruje u svoj sindikat, svoje prijatelje i porodicu, međutim, do epiloga sezone njegova priča se urušava, porodica takođe, da bi na kraju i njegov život bio nesrećno okončan u hladnim vodama merilendske rijeke Potapsko. Mnogi su se – čitajući u utorak izjutra vijesti o rušenju najvećeg mosta u Baltimoru – sjetili upravo ove poznate scene primjećujući impliciranu ironiju: most se urušio na mjestu gdje se, u popularnoj kulturi, urušila i jedna poznata priča.
I dok je mnogi, ne naročito promišljen, posmatrač baltimorske epizode čitav događaj vrlo svjesno – odbacivši navode zvaničnika prema kojima je slučaj rezultat puke nesreće – uzeo da dovodi u vezu sa različitim geopolitičkim kretanjima (bistrijem sagledavanju stvari nije pomoglo ni to što se incident desio svega nekoliko dana nakon moskovske tragedije u „Krokus siti holu”, ili što je kapetan teretnjaka Dali po određenim izvorima bio iz Ukrajine, pa su se neki još i dosjetili da je ista brodarska kompanija napadana od strane somalijskih pirata i jemenskih Huta; uključena je, zatim, u formulu i jedna Netfliks serija itd.) – iskrsla je, na nivou kuriozuma, možda zanimljiva, na prvi pogled očigledna ali distrakcijama zabašurena, simbolička potka. Analogija, naravno, u kontekstu žrtava ili dalekosežnih ekonomskih posljedica, perifernog značaja ali opet primjetna u smislu američkih dešavanja iz novije istorije. Zanimljiva spona, paralela koja je ostala da visi u vazduhu nakon čudnog događaja kod mosta iznad Potapska, reklo bi se: cliffhanger.
Urušavanje istorije
Kada su, naime, prije par godina tamošnje lokalne vlasti odlučile da – pod pritiskom javnosti – iz Vijećnice grada Njujorka uklone statuu jednog od očeva osnivača i (trećeg) predsjednika SAD-a, autora najvažnijeg američkog dokumenta, Deklaracije o nezavisnosti, Tomasa Džefersona, to je učinjeno iz razloga jer je ovaj – uz to što je jedan od najvažnijih Amerikanaca u istoriji – bio i robovlasnik. Možda plativši danak hiperpolitičkoj korektnosti, neko bi rekao i kolektivnom deficitu istorijske svijesti, tek statua Tomasa Džefersona je uklonjena iz njujorškog Siti Hola nakon što je na tom mjestu provela skoro 190 godina. Naravno, kako linearna priroda istoriografije podrazumijeva da se događaji iz prošlosti ne mogu naknadno korigovati, na mjestu gdje je nekad bio kip Tomasa Džefersona ostala je sjenka, simbolički možda primjetnija nego što je to, skoro dva vijeka, bila sama statua.
Događaj, koji su mnogi s pravom doživjeli kao prekretnicu u američkoj politici i istoriji, ispratila je rasplamsala polemika o etičkoj dimenziji ovog čina, podiglo se dosta buke, otvorena je i debata o mnogim važnim Amerikancima sa, na ovaj isti način posmatrano, problematičnim tačkama u svojim biografijama. Jedan od takvih je i Fransis Skot Ki, kome je sam Džeferson bio jedan od političkih idola, rođen nešto kasnije od očeva osnivača ali jedan od utemeljivača američkog mita jer ovaj je veliki pravnik ujedno i pjesnik najpoznatiji po tome što je napisao tekst američke himne, Zvijezdama okićen barjak (Star-Spangled Banner) – čovjek po kome je baltimorski most nosio ime, a koji je – uz to što je takođe značajan za istoriju vodeće države svijeta – bio i robovlasnik.
U našoj kulturi o mostovima je najljepše kontemplirao i najbolje pisao, naravno, Andrić, i poznato je kako je na jednom svom mjestu mostove nazvao „svedocima iščezlih epoha kad se drugačije živelo, mislilo i gradilo” – ove plemenite tvorevine čovječanstva imaju, dakle, to svojstvo da svjedoče prošlost, kao spomenici. Birsova pripovijetka Događaj na mostu iznad Ovl Krika posjeduje ubitačni vrhunac na kraju.
Nakon poznatog toka svijesti predočenog u analepsi, epilog snažno razbija horizont očekivanja otkrivajući, istovremeno, kako se tragično urušila jedna životna priča i, samo na nivou te dimenzije, ponovo sam se sjetio Žice i Fransisa Franka Sobotke, priče koja se urušila kraj mosta koji će se urušiti – ali i ovog drugog Fransisa. Jer je most sa njegovim imenom, reklo bi se spomenik (ovih dana globalno najpoznatiji) spletom nesrećnih okolnosti, srušen i pao u vodu, taman u vremenu urušavanja američkih mitova i jedne epohe kojoj se možda nazire kraj, ili makar to zavisi od predstojećih predsjedničkih izbora u novembru što je, takođe, barem u ovom trenutku – cliffhanger.
Stefan Sinanović je profesor književnosti iz Crne Gore. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Tasos Katopodis/Getty Images
BONUS VIDEO:
