Ždralovi i pogled ka nebu koji budi Rusiju

Rusija i Srbija su mogle da započnu svoje ateriranje ka paklu 1917. i 1945, a to ateriranje Kolektivni zapad ne samo da neće usporiti već će nas ka njemu rado upućivati, budući da se i sam prestrojio na to da čoveka svede na životinju

Svečani koncert povodom ovogodišnjeg Dana pobjede „ukrao” je mladi Jurij Dronov, poznatiji pod umjetničkim imenom „Šaman”. Da, Dronov mu je pravo prezime, a njegovu muzičku karijeru naglo je uzdigla pjesma „Vstanem” („Ustanimo”) iz 2022, koja se dozivala sa tragičnim ali i svečanim vremenima nakon što se Rusija vojno suprotstavila prodoru Kolektivnog zapada na njene istorijske teritorije.

Pjesma „Vstanem” je u muzičkom smislu savršena sinteza autentičnog rodoljubivog patosa i moćne rok balade, ali za njenu popularnost, čini se, najviše je zaslužna unutrašnja poetika jedinstva predaka i potomaka, onaj danas tako ismijani i prokaženi a neophodni osjećaj da je u žrtvi onih koji su „smijući se kao djeca koračali ka nebu” i koji nas „i dalje gledaju” zalog pjesme iz koje će se probuditi otadžbina sa kojom su Gospod i istina.

Nije zato čudno da je simpatičnom plavokosom mladiću sa novoejdžerskim nadimkom i pravoslavnim krstićem povjereno da izvede „klasik” devetomajskog repertoara – šansonu „Žuravli” („Ždralovi”) iz 1957. Istina, za vrijeme kada su nastali, „Ždralovi” nisu predstavljali čudo po tome što su proslavljali žrtvu ruskog vojnika, ali njihov senzibilitet i simbolika – ne samo na granici, već duboko preko granice religijskog – teško da bi se mogli nazvati „marksističko-lenjinističkim”.

Nije to bilo vrijeme kada se raj – a naročito ne „raj ruske duše” (izraz o. Justina) – mogao naći u sovjetskoj kinematografiji i poetici, ali zagledanost u nebo i alegorijska slika hrišćanskog carstva Božijeg, kroz temu vojnika koji kao ptice koje lete ka nebu, teško da su spojive sa porivom da se u ime zemlje ukine svaki čovjekov pogled ka nebu. Pogled ka nebu – tamo gdje se nalaze oni koji su život dali da bismo mi živjeli – ne postoji kraća odrednica hrišćanstva. „Nebo” je još u Hristovo vrijeme drugi način da se kaže „Bog” ili „blizina Boga” (zato su sinonimni „Carstvo nebesko” Matejevog jevanđelja i „Carstvo Božije” u drugim novozavjetnim spisima).

Pomirenje s nebom

Odustajanje od „borbe sa nebom” moralo je da se desi usred apokaliptičnog stradanja koje je ruski i sovjetski narod ponovo zapitalo o cijeni i smislu žrtve. Nagli zaokret u simboličkoj politici Sovjetskog Saveza poznat je u istoriografiji. Istina je da se povratak ka ruskom nacionalnom sebepoimanju i ponovno afirmisanje pravoslavne vjere danas ponekad prenaglašavaju – budući da slojevito shvatanje savremenog ruskog identiteta danas podrazumijeva nasljeđe i sovjetske simbolike i ruske nacionalne ideje – upravo kao Šamanove pjesme.

Naravno, i za savremenike 1942. je odustajanje od ideološkog dogmatizma marksizma-lenjinizma bilo ujedno iznenađenje i nužnost. Do juče prognana crkva i ikone u koje se pucalo odjednom su se vratili da zaštite Rodinu koja više nije bila stvar proste državolike „baze” za „dalji prodor svjetske revolucije” već russkaя zemlя. Posljedice tog trenutka istoriografija – svjetovna i crkvena – različito oslikava i danas. Početkom maja u ruskim medijima obično se pojave „demitologizujući” članci raznih stručnih i manje stručnih istoričara koji „razvejavaju” obično „putinovsku” mitologiju o vojnicima sa krstićima u rukama i crvenom zvijezdom na šljemu.

Ruski predsednik Vladimir Putin na božićnoj liturgiji u crkvi u svojoj rezidenciji u Novo-Ogarjevu, 7. januar 2024. (Foto: Tanjug/Sputnik/Kremlin Pool Photo via AP/Gavriil Grigorov)

Kao i onaj dio srpskih „četnika” koji – navodno iz razloga „vjernosti istorijskoj istini” – počnu da nas ubjeđuju da je NATO i danas u svemu naša sudbina i naš prijatelj, tako se i ruski „borci za istorijsku istinu” uglavnom ne vode potrebom za sjenčenjem i kontekstualizovanjem, već im je na pameti suptilan način da rascijepe rusko biće na crno-bijele slike i slojeve koji bi zatim uspješno mogli biti nahuškani jedni na druge. Bilo da to govore iz prevelike ljubavi prema „čistom lenjinizmu”, bilo da to govore zagrnuti u crno-zlatno-bijeli steg imperijalne Rusije, „demitologizatori” jedinstva vjere i otadžbine u onom vremenu gađaju zapravo to jedinstvo danas.

NATO četništvo

Naročito je indikativno to kako se danas raspoređuju kritičari „jedinstva bezbožnog socijalizma i pravoslavlja”: na jednoj strani su, istina, rijetki dogmatski marksisti kojima je zaokret iz 1942. i dalje stvar „ratnog lukavstva” i truli kompromis sa religijskim zaostacima u sovjetskom građaninu a njih, po pravilu, podržavaju i prenose današnji (sa)borci protiv neba u ime tržišnog pristupa i imanentne ontologije kapitalizma.

I jedni i drugi se slažu da je čovjek samo zemlja i iluzija, pa za čas mogu da ostave po strani raspravu o vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju. Njihov spor, uostalom, nikada i nije bio metafizički – i jedni i drugi su se slagali da je čovjek ono što jede, posjeduje i uradi a ne ono što ga vuče naviše – ono kamo se zaputio i gdje tek treba da postoji.

Između neba i zemlje, Rusija i Srbija su mogle da započnu svoje ateriranje ka paklu 1917. i 1945, a to ateriranje Kolektivni zapad ne samo da neće usporiti već će nas ka njemu rado upućivati, budući da se i sam u međuvremenu prestrojio na to da čovjeka i doslovno svede na životinju. Međutim, i unutar Rusa i Srba ostalo je još dovoljno metafizičke čežnje ka nebu, intuitivnog osjećanja da iznad nas postoje Svяtaя Rusь i „Nebeska Srbija” – za koje i ka kojima se živi i umire.

Sveti Novomučenici Jasenovački i Glinski, vladika Nikolaj u logoru Dahau, Draža Mihailović kao Hristov vojnik i njegovi četnici kao borci za veru protiv bezbožne vlasti, na ikoni Nebeske Srbije u manastiru Nova Gračanica kod Čikaga (Foto: Wikimedia commons/iznadistokaizapada.blogspot/Public domain)

Ako za trenutak posumnjate da je tako – jer nas je još od Rakićevog vremena zahvatila zapadnjačka reka – sjetite se samo notorne činjenice da se svi zagovornici čovjeka-životinje i ekonomske metafizike i danas ostrašćuju na sam spomen nadilazeće nas otadžbine. Jesmo: i sami smo se predali zemlji i beznađu bivstvovanja bez raja, i sama crvena armija od 1917-1941. bila je više instrument žrtvovanja drugih u ime zemlje nego što je bila svjesna koliko će joj zatrebati nebo sa kojeg je htjela da skine i ubije Boga. No, od tog trenutka beskrajni okean žrtvoprinošenja načelu uništenja „klasnih neprijatelja” iskupljen je nadbeskrajnim okeanom hristolike žrtve običnog ruskog čovjeka koji je opet našao svoje nebo.

„Simbolička politika” jedinstva svih ruskih (i srpskih!) pokoljenja zato nije stvar prostog „upeglavanja prošlosti”. Nisu se slojevi lutanja i nalaženja usaglasili dekretima i performansima, već stradanjima za istu svrhu i sa istim – nekada jasnim, nekada samo intuitivnim – hrišćanskim osjećajem polaganja duše za drugoga. U Rusiji se to dogodilo za vrijeme Velikog otadžbinskog rata, u Srpskoj za vrijeme našeg Otadžbinskog rata. U Republici Srbiji, i pored NATO agresije, ideološke sjekire češće se iskopavaju i mobilišu nego što to današnji trenutak dozvoljava. O Crnoj Gori tek ne vrijedi pričati: u njoj su omraze ponekad najživlja stvarnost, mada su na prostoru obje ove istorijske srpske zemlje ideološki rovovi danas raskopani više na planu životne orijentacije nego političke ideologije.

NATO „četništvo” jednog Vuka Draškovića i kvislinško „partizanstvo” svih mogućih tzv „građanskih” opcija diljem bivše SFRJ samo je fasada za propovjed o apsolutnoj metafizičkoj i političkoj hegemoniji Zapada, tj. ovostranosti. Podjednako se na drugoj strani nalaze svi ljudi koji smatraju da otpor zlu – kolonijalizmu i ekonomskoj antropofagiji Zapada – i dalje stoji kao ono što čovjeka čini bićem dostojnim života i vječnosti.

Ipak, ne smijemo sebe ni idealizovati, makar samo zbog retoričke protivteže onima koji bi da nas satanizuju. „Nebeski narod” koji beskompromisno živi svoje ideale bio bi i na zemlji u boljem moralnom stanju i demografskom položaju. Biće da nas ipak zemlja vara, kako bi rekao najveći srpski pjesnik, iako znamo da za nas nije zemlja. U nama je zapreteno i živo to sjeme nebeskoga ali niko od nas pojedinačno niti čitav narod nismo odgovorili na poziv da živimo tako da nas se nebeski preci ne stide. A naročito smo zaboravili na nebeski susret za milionima nerođene i ubijene djece. Ipak, iz blata u kome jesmo i dalje gledamo ka nebu i ždralovima. Nismo spustili pogled, ali nismo počeli ni da živimo dostojno njih. Potrebno je da ustanemo, što bi rekao Jurij Dronov, „dok je još Gospod sa nama i istina sa nama – do kraja”. A kraj je onda kada dođe Carstvo beskrajno.

 

Naslov i oprema teksta: Novi Standard

 

Izvor: Pečat

 

Naslovna fotografija: kremlin.ru

 

BONUS VIDEO:

Kultura, Filozofija
Pratite nas na YouTube-u