Zapad i njegova margina: dijalektika bezumlja

Upravo je savremeni Zapad najistrajniji „grobar” ideje univerzalnosti ljudskog uma, što je povesno ishodište i trajni zalog identiteta Evrope. To vidimo na primerima Slovačke, Gruzije i Ukrajine

U ovom članku želimo da analiziramo prirodu odnosa Zapada i istočne Evrope na primjeru triju istočnoevropskih država. Iz toga će se moći zaključiti ne samo kakva je istočna Evropa – kao njegova sistemski održavana margina, Zapadu poželjna – nego i kakve su njegove trenutne identitetske preferencije, sa stanovišta glavnog izuma i ključne tekovine Evrope – uma.

Pokušaj ubistva predsjednika slovačke Vlade od prije tri dana, usljed nedostatka pouzdanih dokaza o „političkoj pozadini” atentata (OVDE), zasad može biti predmet interpreatativnih pretpostavki. Uzgred, sintagma „politička pozadina” postala je, takoreći, fiksna veličina političkopredstavnog instrumentarija u Srbiji poslije atentata na Zorana Đinđića, koji je – nije nevažno podsjetiti – „zabetonirao” geopolitičku dobit Zapada u Srbiji.

U situaciji kada se ne poznaju svi egzaktni parametri događaja u Slovačkoj, nije neumjesno pogledati kome bi mogao ići u prilog pokušaj likvidacije Roberta Fica, kao što to, uostalom, nije nelegitimno kada je riječ o događaju iz marta 2003, iako je on pronašao sudski epilog, koji je, nažalost, bio daleko od besprijekornog, možda ne samo u proceduralnom smislu.

Suverena Slovačka

Slovačka je – istina, ne toliko koliko, recimo, Srbija, Crna Gora, i naročito, sada već bivša Ukrajina – podijeljeno društvo, pri čemu linija diobe prolazi između suverenista – u koje spada i teško ranjeni premijer, i zagovornika bezuslovnog slijeđenja briselsko-vaštingtonske „generalne linije”. No, za razliku od bivše Ukrajine, gdje su podjele posljedica nesrećno sklopljene države – i u idejnom i u geografsko-populacionom smislu – ili Srbije i Crne Gore, gdje su one generisane usljed neprerađenih ideoloških podjela iz HH stoljeća, nastalih, što se uglavom zaboravlja, iz spoljnog ideološkog transfera – one su u etno-kulturalno homogenoj Slovačkoj sasvim novog datuma, i mahom su proizvedene izvana.

Kao i u mnogim drugim (istočno)evropskim zemljama, čak i dosta veće „specifične težine” od Slovačke, proevropsko/prozapadnjačko je efektivni sinonim za poslušničko, za neupitno izvršavanje „smjernica” i naloga iz „centrale”. Inače, faktička istovjetnost „evropejstva”, „zapadnjačke solidarnosti” sa poslušništvom naročito postaje vidljiva na fonu jasnog saprisustva (ili možda bolje: protivprisustva) u političkom krajoliku snažnih suverenističkih opcija – tamo gdje se one uopšte pojave…

Zastava Slovačke na protestu u Bratislavi, 16. mart 2018. (Foto: AP Photo/Darko Vojinovic)

Pojednostavljeno, suverenisti su oni koji, možda „naivno”, vjeruju da iz činjenice postojanja vlastite države nužno proističe i njen kapacitet za samostalno donošenje važnih odluka, u skladu sa sopstvenim nacionalnim interesima, odnosno s nazorima koji preovlađuju u sopstvenoj zajednici, ne najposlije i u vezi s njenim tradicijama. Za evroatlantiste, naprotiv, država – svaka država, a naročito one „savezničke” – u najboljem slučaju korisna je kulisa simuliranja jednodušnosti unutar „zajednice vrijednosti”, što je, prevedeno na govor bez eufemizama, ravno objektu bezobzirnog glajhšaltovanja iz „centrale”.

Međutim, Slovačka politička i intelektualna vrhuška – sudeći po istoriji slovačkog višestranaštva – i većinski dio naroda, skloniji je tome da se stavovi o ključnim pitanjima donose u Bratislavi. Zato, primjera radi, Slovačka nije priznala tzv. „Kosovo” – pritom, ne samo zbog očiglednih analogija sa svojom sitaucijom, dakle iz svojih razloga, kao što je to slučaj sa Rumunijom i Španijom, a vrlo vjerovatno i Grčkom i Kiprom – već i iz autentičnog osjećaja unutarslovenske solidarnosti, odavno „demodirane” kod većine slovenskih naroda.

Ukrajinski faktor

Kada je počeo direktni oružani sukob Rusije i ukrajinskih snaga na prostoru bivše Ukrajine, Slovačka se krajnje nevoljno – poslije snažnog pritiska spolja – priključila zajedničkoj poziciji političkog Zapada. Međutim, s pobjedom Ficove stranke na posljednjim skupštinskim izborima, i tom izvršavanju diktata iz „centrale” došao je kraj – Slovačka više ne samo što ne želi da naoružava Ukrajinu, već neće ni da pruža ni političku podršku ukrajinskom režimu, kojeg je upravo samo Fico u više navrata javno optuživao zbog sklonosti nacizmu. To je za zapadnjački „mejnstrim” postao ozbiljan problem, i to ne samo simbolički, budući da je Orban među zemljama NATO i EU dobio „sljedbenika”.

Možda je za dominatni dio Zapada najveći izazov – u svjetlu onoga što se tamo procjenjuje kao mogući scenario razvoja rata na području bivše Ukrajine (ako već i sami nijesu donijeli neke odluke o tome, na šta ukazuje nedavna vježba desantiranja stotina padobranaca na granicu s bivšom Ukrajinom) – što bi, u slučaju kopnenog sudara snaga Zapada i Rusije, NATO strateško-logistički bio upućen na srazmjerno usku granicu Poljske i Ukrajine, te na geografski nepodesnu granicu između bivše sovjetske republike i Rumunije. Posmatrano iz te perspektive, (zajedničko) „soliranje” Slovačke i Mađarske – zapadnih susjeda bivše Ukrajine – može biti ozbiljan problem.

Premijeri Slovačke i Mađarske, Robert Fico i Viktor Orban, Budimpešta, 24. januar 2024. (Foto: TASR/MTI)

U tom smislu je, u najmanju ruku, legitimno posmatrati nedavni atentat kao pokušaj „rješavanja problema”, ili makar kao slanje „posljednjeg upozorenja” neposlušnima. A problemi „centrale” s Bratislavom nijesu od juče… Još se pamti izazivanje skupštinske krize i pad Vlade premijera Igora Matoviča kada se on „drznuo” da na aerodromu u Košicama dočeka kontingent od 200.000 vakcina „Sputnjik V” (OVDE). U tom trenutku je Slovačka – kao i mnoge druge zemlje EU – bila potpuno bespomoćna pred epidemijom, suočena s vapijućom nestašicom vakcina i visokom stopom smrtnosti sopstvenog stanovništva. No u „centrali” je procijenjeno da je i to pitanje geopolitički relevantno, i da je „neprihvatljivo” primati „maligni ruski (medicinski) uticaj”. Ako su ruske vakcine u Vašingtonu i Briselu uspjele da probude geopolitičke porive, ne treba sumnjati da se to utoliko prije moglo desiti i sa slovačkim povlačenjem iz projekta rata NATO-a protiv Rusije u bivšoj Ukrajini.

Zaraza panslavizma

Na Zapadu se odavno pitaju zašto „ruska propaganda”, te rusko „širenje lažnih vijesti”, nailazi na tako pogodno tlo u Slovačkoj – a pogotovo, recimo, u Srbiji. Uzgred, pretpostavka takvih „zapitanosti” je da ruska država i ruski mediji, „po definiciji”, lažu, odnosno da se javnost u svakoj državi(klijentu) može oblikovati prema volji „centrale”. A ukoliko to iz nekog razloga ne uspijeva, vjeruje se da to ne može biti posljedica autentične sklonosti ljudi na određenom prostoru da stvari vide na određeni način, tj. da sopstvenim rasuđivanjem dolaze do određenih mišljenja, već je to stvar, takoreći, „medicinske” podložnosti „ruskom malignom uticaju”.

U tom svjetlu, posebno je „neprihvatljiv” – za geopolitički dominantni Zapad – u Slovačkoj i dalje vrlo živi, nasljedni „grijeh” panslavizma. Inače, ta tradicija danas ozbiljno, tj. društvenoistorijski relevantno, živi samo kod četiri slovenska naroda: Rusa, Bjelorusa, Srba i Slovaka. Podsjećamo, panslavizam istorijski nije imao za svrhu tek partikularističko objedinjavanje Slovena naspram/protiv trećih naroda, a još manje parohijalno zatvaranje u sebe jedne šire zajednice porijekla i krvi, naspram modernističkih tokova – kako su najprije Njemci, a na njihovom tragu kasnije i Anglo-Amerikanci, „čitali” panslavizam.

Srpsko-ruska zastava (Foto: Sputnjik/Lola Đorđević)

Naravno, u istom tom čitanju „modernizam” je eufemizam za germanski ekspanzionizam, a apriorno i odlučno odbacivanje panslavizma zapravo je vid jedva skrivene slavofobije. No, panslavizam je zapravo, makar u jednom svojem obziru, multilateralizam ante littera. Naime, on je u svojim različitim varijacijama – pored defanzivnog momenta – nosio i ideju slovenske opštečovječanske misije, čiji bi telos bilo uređenje odnosa među narodima i kulturama na osnovama onoga što je objektivno opšteprihvatljivo. A protiv čega niko dobronamjeran, niko ko ne smijera ka nekakvom malignom unilateralizmu – kao svojevremeno Njemci, a već poodavno i Anglo-Amerikanci – ne bi mogao/smio ništa suštinski da prigovori. Međutim, ravnopravna saradnja, usmjerena ka zbližavanju, odavno je trn u oku ekspanzionista…

Primjer Slovačke, naravno, nije usamljen. Ovdje se namjerno uzdržavamo od zalaženje u podrobnije analize slučaja Srbije koja se, već četvrt stoljeća, nalazi u režimu okupacije na daljinu, tj. „beskontaktnog” upravljanja voljom i ponašanjem srpske države. A to je postalo moguće ne samo zahvaljujući konkretnoj, „prodanoj” političkoj postavi, već i zato što intelektualna „elita” većinski vjeruje da se do „primjerenih” stavova i ponašanja ne treba dolaziti na osnovu samostalnog, u samoj Srbiji generisanog prosuđivanja, već preuzimanjem onoga što je (u „centrali”) propisano. Istorijski nasljedni porivi maloljetne podložnosti Zapadu ogromne većine srpske inteligencije vrhuni u lišenosti suverenosti srpske države.

Pogubno bezumlje

No pođimo sada malo dalje od sebe. Primjer Gruzije je vrlo uputan. Od njenog osamostaljenja, politička vrhuška te zemlje igrala je na kartu tijesne „saradnje” sa Zapadom – prema principu: mi ćemo bezuslovno slušati, i od toga će nam (valjda) biti bolje. U tom svjetlu treba posmatrati i neshvatljivu pustolovinu iz 2008, kada je gruzijska vojska, prema nalogu (doslovno) sumanutog NATO-klijenta Mihaila Sakašvilija, tadašnjeg gruzinskog predsjednika, napala ruske mirovne snage na području Južne Osetije i Abhazije.

Bezuslovna „saradnja” sa Zapadom – naročito onih zemalja koje su geopolitički osjetljive, što Gruzija, svakako, jeste – pretvorena je u slijepo samoinstrumentalizovanje. Međutim, poslušništvo prema Zapadu koji je, makar istorijski, bio civilizacija uma i srazmjernog blagostanja – kako pokazuje nedavno istorijsko iskustvo ne samo Gruzije i Srbije – nikako ne približava cilju racionalne emancipacije, već, štaviše, upravo od njega u najvećoj mjeri udaljava. Ne samo što od drugoga „pozajmljeni” um nije (svoj) um već to, naprotiv, direktno vodi moralno, i na svaki drugi način, pogubnom bez-umlju totalne instrumentalizacije.

S nastavkom rata u bivšoj Ukrajini 2022. vašingtonska „centrala” je zauzela krajnje rigidan stav ne samo prema Rusiji, nego i prema svim „saveznicima”, kojima se od samog početka nije „priznavana” bilo kakva sloboda odlučivanja o tome kakav će stav zauzeti prema Rusiji. Pritom, sama Amerika je – kao diktator antiruskog „sankcionizma” – zadržala ekonomsku saradnju s Rusijom u nekim domenima u kojima joj to odgovara. Rezultat tog prinuđivanja na sankcije Rusiji – kakve nikada u istoriji čovječanstva nijesu viđene – bila je ogromna ekonomska šteta svim „sankcionišućim” zemljama (osim SAD), i malim i velikim.

Pritom niko – a ponajmanje SAD – nije namjeravao da te zastrašujuće gubitke makar i djelimično nadoknadi. Štaviše, u nekim situacijama upravo je Amerika ulazila u ekonomske niše moguće ekonomske razmjene koje su se pojavile s uvođenjem sankcija, tako da je ona eksploatisala štetu na koju je primorala svoje „saveznike”. Za male i siromašne zemlje ti gubici dalekosežno su se održavali na ekonomski standard, a nerijetko i na društvenu (ne)stabilnost. Shvativši, tačnije iskusivši na svojoj koži svu bezobzirnost hegemona (Zapada), koji ih primorava da trpe zbog (anglo-)američkog suludog geopolitičkog hira, neke zemlje – među njima i Gruzija – počinju da shvataju da put do blagostanja, a zapravo najprije do golog opstanka, vodi preko resuverenizacije, a ne preko nastavka idolopokloničke samoinstrumentalizacije. I upravo tu nastaje problem za Zapad.

Demonstranti sa ogromnom zastavom EU na protestu protiv uvođenja „Zakona o transparantnosti stranog uticaja” ispred zgrade parlamenta u Tbilisiju, 15. april 2024. (Foto: AP Photo/Shakh Aivazov)

U pokušaju obezbjeđivanja suverenog koordinisanja svoje države s gruzinskim društvom, gruzinske vlasti donijele su zakon kojim se identifikuju fizička i pravna lica koja primaju novčanu pomoć iz inostranstva, dakle, ne samo sa Zapada. Budući da je ova zemlja, jedna od najsiromašnijih u sjevernom dijelu Evroazije, i da je odavno premrežena sa Zapada finansiranim „nevladinim” organizacijama – koje su, takoreći kapilarno, prodrle u lokalni socijetalni organizam – taj novi sloj stanovništva („NVO-kratija”) pokrenuo je pobunu dijela gruzinskog društva zbog ugrožavanja svojih interesa.

Tačnije, njih su njihovi finansijeri – navinkuti na to da je Gruzija nesuvereno geopolitičko oruđe – „podstakli” na pobunu (OVDE). Zapad, prije svega Amerika i Britanija – to je jedno od iskustava globalne krize američkog unilateralizma – jako teško prihvata pokušaje zemalja-klijenata da izađu iz režima automatskog upravljanja na daljinu. Na kraju, to je iskustvo koje je i Rusija imala sa Zapadom, nakon izlaska iz faze jeljcinovske svepogubne poniženosti. U tom smislu, Gruziji se otvoreno prijeti – pored ostalih i od strane Amerike – jer je donijela zakon sličan onome koji važi u Americi. Taj zakon se na Zapadu bezočno naziva „ruskim”, jer je i Rusija, kao i Gruzija, po ideji, ali ne i po restriktivno-kaznenim posljedicama, koje su u američkom slučaju neuporedivo oštrije, iskopirala ideju odgovarajućeg američkog zakona.

Gruzija se optužuje zato što je (navodno) iskopirala kopiju, iako je ona iskopirala američki original. Suština agresivne retorike Zapada prema Gruziji jeste:

  • Gruzija mora da stoji u antiruskom stroju republika bivšeg SSSR;
  • za Gruziju (i njoj slične – a slični su oni koji nemaju snage da se suprotstave diktatu) ne važe pravila koja važe za Zapad, tj. za „nacije prvoga reda”. „Volovi” ne smiju ni da pomisle da su po bilo čemu ravni Jupiteru…

Zapad, očigledno, želi da u što većem dijelu istočne Evrope zadrži mogućnost upravljanja tamošnjim društvima, pored ostalog, i tako što će države s tog područja sistemski držati u potsuverenom stanju.

Pakt sa neonacizmom

No, možda najdrastičniji primer – a po posljedicama i najstrašniji primjer antisuverenističkog diktata zapadnjačke metropole margini – predstavlja slučaj Ukrajine. Naime, 2013. godine tadašnja vlast (objektivno ne proruska, mada nije bila ni antiruska – što je, vjerovatno, bio i problem, jer se SAD vode time da ono što nije antirusko – to je prorusko), procijenivši objektivne koristi i štete od ekonomskog sporazuma s EU, shvata da bi on toj zemlji donio ozbiljne, u bližoj i daljoj budućnosti, nenadoknadive gubitke. Na racionalnu odluku tadašnjih zakonito-izabranih kijevskih vlasti reaguje EU i čitav Zapad, ne samo bjesomučnom harangom protiv Janukovičeve ekipe, nego „podiže” na pobunu i sebi odane slojeve ukrajinskog društva.

Osobenost Ukrajine je, međutim, u tome što je tamo napravljen savez između proevropskih i neonacističkih slojeva ukrajinskog društva: prvi su htjeli bolji život i „evropske vrijednosti”, a drugi su željeli derusifikovanje Ukrajine, kao glavni preduslov apoteoze „ukrajinizma”. I jednima i drugima zajednički je bio animozitet prema Rusiji, uostalom, baš kao i Zapadu. I tada je sklopljen strateški savez između prozapadnjaka i neonacista, ne samo unutar Ukrajine nego se i Zapad, bez imalo gađenja, pomirio s time da će glavni progatonisti (geopolitičke) „evropeizacije” Ukrajine biti neonacisti.

Uostalom, Brisel i Vašington su – u ime „viših” interesa – odavno navikli da iz sve snage žmure na preostali nacizam u pribaltičkim republikama nekadašnjeg ruskog carstva. To što su ukrajinski neonacisti podršku Zapada, s pravom, tumačili kao dozvolu za „čišćenje” Ukrajine od ruske kulture, proruskih dijelova stanovništva i slično, za EU i NATO nije bio baš nikakav problem. Uostalom, takvi „kompromisi” u povijesti Zapada poslije 1945. nijesu novina. Utoliko bi trebalo da nas manje čudi intencionalno „žmurenje” ne samo tradicionalnog hrvatskog saveznika – Njemačke, već čitavog Zapada, na neoustaštvo „demokratske Hrvatske” 1990-ih, koje je nepovratno ugrađeno u duhovne temelje danas uvažene članice EU i NATO.

Bivša hrvatska predsednica Kolinda Grabar-Kitarović pozira sa ustaškom zastavom tokom posete Kanadi (Foto: Facebook/Tihomir Janjiček)

Rezultat evropskog puta Ukrajine je poznat: tzv. „revolucija dostojanstva” (inače, ovo je zvanični, autolegitimacioni naziv kijevskih pučista, koji je i Zapad rado prihvatio) kojim su na vlast došle neonacističke snage, koje su momentalno izazvale građanski rat s antinacistički nastrojenim dijelovima ukrajinskog društva. Vremenom, budući da je ukrajinski „proevropski” neonacizam postao mostobran angloameričke geopolitičke agresije spram Rusije, „evropski put” je prerastao u otvoren rat, ne samo protiv ruskog identiteta nego i protiv same Rusije. Da Zapad nema nikakvih ustručavanja, nikavu grižu savijesti zbog paktiranja s neonacistima, mogli smo vidjeti i nedavno, kada je predsjednica Evropskog parlamenta svoje obraćanje u Kijevu završila famoznim, nacističkim pokličom „Slava Ukrajini!” – što je ekvivalent „Sieg Heil”, odnosno „Za Dom spremni!”

Kada je Ukrajina pokušala da samostalno procjenjuje sopstvene interese, Zapad je zapao u stanje političke pomahnitalosti, podržavši sve i svakoga ko bi mogao da ostvari njihove interese u drugoj najvećoj poslijesovjetskoj republici. Jednostavno, pokušaj samostalnog prosuđivanje margini se ne oprašta. Samo metropola smije da misli i za sebe i za marginu. Ako je Kant, „apostol” prosvjetiteljstva – koje EU i Zapad, inače, smatraju svojom idejnom osnovom – utvrdio da je non plus ultra prosvijećenog života načelo sapere aude (što se obično, opisno-eksplikativno prevodi sa „Usudi se da se služiš svojim umom”, prim. aut) tada je jasno da Zapad – kao (još uvijek) metropola – ovakvom praksom ne dopušta njeno postojanje na margini.

Zabrana univerzanosti

Objektivno, marginalni su oni dijelovi svijeta koji nijesu kadri da sami sebe vode kroz povijest samostalnim promišljanjem svoje situacije. No, kada se takva ambicija i pojavi (a Ukrajina je, podsjećamo, bila jedan od, pored ostaloga, i duhovno-kulturalno, najnaprednijih dijelova bivšeg SSSR) – tada se to smatra skandalom, i „zabranjuje” se, u datom slučaju projekcijom i izvođenjem državnog udara, nakon čega na vlast dolaze oni koji nemaju svojeg (raz)uma, ako se pod tim ne podrazumijeva bez-umlje rusofobije. Ishod ovakvog „puta ka blagostanju” je poznat: građanski rat koji je prerastao u rat s Rusijom, koji je dosad odnio stotine hiljada života građana Ukrajine. Ispostavilo se da je izbor boljeg, evropskog života direktno doveo do nacističke smrti, tj. do masovnog umiranja pod znamenjima nacizma, i to ne samo onih građana Ukrajine koji su to izabrali, već i hiljada onih koji su na to bili prinuđeni od strane kijevske neonacističke diktature. Evropski život i neonacistička smrt – lice i naličje.

Neonacizam nije samo „privilegija” margine. Upravo primjer Ukrajine pokazuje kako je briselsko „inkluzivno”, „slobodarsko”, na različitosti „osjetljivo” evropejstvo konstitutivno za neonacizam. Bez briselske pomoći ukrajinski neonacizam bio bi marginalni fenomen koji bi, u perspektivi, ostao bez većeg uticaja. Zahvaljujući Briselu i Vašingtonu, on je postao ukrajinski „mejnstrim”. Kada „Evropa nema alternative” – nema je, u stvari, neonacizam – makar za onu marginalnu državu koja ima nesreću da ju je Zapad prepoznao kao perspektivno sredstvo upotrebe protiv njegovog geopolitičkog konkurenta.

Pripadnik Azova u Mariupolju na ceremoniji otkrivanja novog spomenika na Lenjinovom trgu, 20. decembar 2015. (Foto: Pierre Crom/Getty Images)

Bez-umlje margine koje je jednim dijelom i projektovano, odnosno predstavlja sastavni dio prakse upravljanja njome – objektivni je resurs dominacije metropole. Ne dopustiti nekome da misli (čak ni kada je on, makar donekle, za to spreman i sposoban) je jedan od odlučujućih koraka u obezbjeđivanju i petrifikovanju parazitske dominacije metropole. Misliti vlastitom glavom, nazovimo to „svoje-umljem” (što nema ničeg zajedničkog sa samovoljom bez-umlja, već je ravno samostalnoj upotrebi sopstvenog mišljenja, na temelju načela racionalne autonomije) – u diktatu metropole nalazi alternativu u ino-umlju, što – gledano iz marginalne perspektive, znači da um „stanuje” samo u „centrali” – ali ne i kod kuće.

Tako je sada i tako treba ostati zauvijek, što se Zapada, kao metorole (unilateralizma) tiče. Naravno, za trajno održavanje ovakve situacije potrebna je marginalna „elita” kao i, pored ostalog, „NVO-kratija” – koja će imati direktne koristi od održavanja svoje države u stanju postsuverenog bez-umlja, odnosno metropolocentričnog ino-umlja.  Dvostruki standardi – između prvorazrednog i drugo/trećerazrednih dijelova svijeta, očigledno, nijesu prolazni izuzeci ili povremena zastranjivanja, već sastavni dio „normal(izova)ne prakse” Zapada. Utoliko, ovdje nije riječ samo o krizi univerzalnosti već je svesno praktikovanje dvostrukih standarda suštinsko ukidanje, odnosno zabrana univerzalnosti, čime se Zapad – kao istorijski nasljednik klasične helenorimske kulture – odriče od istorijskih temelja svojeg identitetskog habitusa.

Zapad je, ne samo zbog imanentnog procesa civilizacijske dekadencije, već i zbog nespremnosti da se odrekne odjednom okušenih plodova metropolocentričnog unilateralizma – sve dalje i od univerzalnog uma, i od praktičnog načela napredovanja ka prožimanju života načelom uma. Pritom, zabrana upotreba uma se ne odnosi samo na marginu već i na samu metropolu, koja je ratio, nekritički, bezumno, mahom svela na sistemsko, moralno nedopušteno iskorišćavanje drugih. To, najposlije, ukazuje na dvosmislenost poziva sapere aude. Ako se čovjek, i pojedinac i civilizacija, služi vlastitim mišljenjem, tj. ako samostalno aktualizuje apriorno zajamčenu sposobnost mišljenja, tada nije obavezno da će njegova upotreba nužno voditi uzdizanju mišljenja i djelovanja konkretnog aktera ka stanovištu uma, u normativnom smislu.

Oslanjajući se na svoju slobodnu, autonomnu praksu promišljanja, ni od koga prisiljen, Zapad je istorijski došao do zaključka da, sopstvena, „racionalno” zasnovana dobrobit leži u iskorišćavanju drugoga. Služiti se svojim mišljenjem – ako se pođe od toga da je čovjek mjera svih stvari i da nema nikave nadljudske mjere – može značiti završiti u bez-umlju. To je povijesno iskušenje ne samo za marginu nego i za metropolu. I zaista, kako rekosmo, poslijeprevratničko „oficijalizovanje” bezumničkog pokliča „Slava Ukrajini!” ne bi bilo moguće bez vašingtonsko-briselskog bezumlja.

Transparent sa natpisom „Slava Ukrajini” na protestu u Vilnjusu, 24. februar 2024. (Foto: RFI)

No, bilo kako bilo, samostalno mišljenje – kako god se konkretno završilo – nema održive i zadovoljavajuće alternative. To se ne odnosi samo na pojedince, već dotično načelo, primijenjeno na interkulturalno-međudržavni kontekst, znači da svaka političko-kulturna zajednica treba da iz sebe (iz svoje situacije) promišlja svijet i da na osnovu toga djeluje. I tako bi moralo ostati sve dok eventualno, povijesno ne bi bio prevladan intersocijetalni partikularizam – u univerzalnoj, kosmopolitskoj, iz današnje perspektive poprilično utopijskoj – zajednici čitavog čovječanstva. Racionalna supstancija suverenosti političkih zajednica, makar u međunarodnim okvirima, bila bi teleologije diskurzivne racionalnosti i u unutarzajedničnim i u međuzajedničnim odnosima.

No, dok se do toga ne stigne, ili dok se tome ne budemo dovoljno primakli – što je još vrlo daleka i krajnje neizvjesna perspektiva – ljudski neotuđivo, takoreći „prirodno” pravo (ali i samoobaveza!) kritičke upotrebe mišljenja treba da bude realni modus operandi racionalne koegzistencije na kulturalnoidentitetski razlučena, zasebna čovještva izdijeljenoga čovječanstva. Diskurzivna suverenost političkih zajednica suštinska je osnova načela političke suverenosti, a potonje nije tek samo sebi svrha, već nezaobilazna polaznica u kretanju čovječanstva ka planetarnoj racionalnoj zajednici čovječanstva, koje treba biti regulativni telos planetarne koegzistencije čovječanstva.

Međutim, upravo je savremeni Zapad najistrajniji i najopasniji „grobar” ideje univerzalnosti ljudskog uma, što je povijesno ishodište i trajni zalog identiteta Evrope. Danas neko drugi brani to načelo – evropski Istok, dok je Zapad već više od pola milenija zanemareno i moralno precrtano krilo Evrope. U tom kontekstu treba posmatrati i multilateralizam, koji treba da ima regulativno načelo aktivnog dijaloga na načelima ne samo formalne ravnopravnosti svih učesnika u njemu, već i racionalnodiskurzivnog kretanja ka napredujućoj saglasnosti oko opšteljudskih pitanja i pitanja planetarne koegzistencije – pod pretpostavkom nenasilne proizvodnje i razmjene argumenata koji bi reflektovali na opšteobaveznost. A upravo je to tipično evropski modus operandi neprinudnog kretanja ka rastućoj saglasnosti na načelima dijaloški ustanovljavane, a sadržinski razvijane pozicije uma.

Multilateralizam, dakle, ne bi smio ostati samo ključna riječ defanzivne strategije od zapadnjačkog – prije svega, anglo-američkog unilateralizma – koji se, što je posebno štetno, predstavlja pod lažnim obličjem (tobožnje) univerzalnosti. Naprotiv, aktivni multilateralizam, koji bi morao biti suštinski različit od neupitno „suverenog” raspolaganja sferama uticaja regionalnih hegemona (što bi se moglo izroditi u regionalnu samovolju, u moralno neodrživo „protivumlje”) treba da stavi u izgled obnovu onoga što je u posljedih pola milenija, mnogostrukim zloupotrebama – prije svega od strane Anglo-Amerikanaca, ali i od Francuza (u Napoleonovo doba) – izašlo na najgori glas: univerzalizam, u njegovom umskom, pa utoliko i istinskom obličju, a ne kao masku jednostrane politike sile.

 

Prof. dr Časlav Koprivica je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.

 

Izvor: Novi Standard

 

Naslovna fotografija: SME/Marko Erd

 

BONUS VIDEO:

Svet
Pratite nas na YouTube-u