Centralnu manifestaciju ovogodišnjih Vidovdanskih svečanosti „Vidovdansko pesničko bdenije” u porti manastira Gračanica u jednom trenutku omeo je pljusak. Muzičari Niškog simfonijskog orkestra prekinuli su koncert, a narod se sklonio svuda po porti, gde je god koje nadstrešnice bilo, da sačeka njegov nastavak. Najviše nas je bilo ispod krošnji decenijama starih divljih kestena u manastirskoj porti. Dok čekamo da kiša stane, kreće razgovor među ljudima:
„Patrijarh ne dolazi”, reče jedna žena. „Ma ajde, nije valjda”, uz ciničan osmeh odgovori neko. Ona dodaje: „Da je barem do prelaza došao i da su ga vratili, ali ni to”, nastavlja razočarano žena koja je i započela razgovor. Na to joj isti muškarac odgovara: „Da je barem slagao da su to uradili, lakše bi nam bilo. Sve je bolje od ove tišine”.
Patrijarh srpski nije bio na Kosovu i Metohiji na Vidovdan, nisu bile ni vladike iz ostatka Srbije, a narod je to primetio. Jesu iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Ostali su imali, očigledno, preča posla.
Nešto nije u redu
Neka mi Bog oprosti što ih prozivam, ali ako patrijarh ne dođe – baca se senka na sve ostalo. Svaka beseda crkvenih velikodostojnika, koliko god dobra bila – a ovog Vidovdana odlično je besedio na Gazimestanu mitropolit Joanikije – nema tu težinu kao kada je izgovara patrijarh.
Bez poglavara Srpske pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji, sam Vidovdan dobija jednu drugu dimenziju. Kao da smo ga ukrali, pa da ne talasamo i ne privlačimo pažnju. Kao da ne smemo o njemu pričati, kao da se utišava njegov značaj. Pitaju se ljudi, da li je to možda i plan? Prošle godine sa patrijarhom proslavismo Vidovdan, ali ne odosmo organizovano na Gazimestan. Ove godine je obrnut slučaj. Bilo je i najmanje pet puta više vladika prošle godine. Prosto, nešto tu nije u redu.
Elem, sutradan je arhiepiskop i mitropolit raško-prizrenske eparhije Teodosije u besedi pomenuo da mu nije dozvoljeno da dođe. Ne znamo kada se to desilo. Zna li neko? Ljudi se od sve muke šale pa je jedan od komentara bio: „Možda su, kada ga ono u maju vratiše sa prelaza, rekli da ni za Vidovdan ne dolazi. Pod uslovom da su se setili da je sledeći srpski veliki praznik Vidovdan, samo, ni tada ništa ne javiše.”
Nama, koji još uvek živimo na Kosovu i Metohiji, mnogo znače dolasci naših crkvenih velikodostojnika, ali i samog naroda, i to posebno za Vidovdan. Ne treba na Kosovo i Metohiju dolaziti iz sažaljenja, to nas vređa. Treba doliziti kako bismo kao narod progledali. Zadnji je čas!
Od borbe za Kosovo i Metohiju – one prave – gotovo da nije ostalo ništa. Zato su važne besede, naše okupljanje ovde, jer jedino to i imamo. Svedoci smo kako nas sporazumi, Briselski, Ohridski i ko zna još koliko će ih biti, teraju odavde. Zato ovo parče zemlje moramo da čuvamo kroz napisanu i izgovorenu reč sveštenika, vladike, mitropolita, patrijarha, pesnika, učitelja, i svih ostalih običnih ljudi. Za tu reč da se mi ovde uhvatimo, da iz nje crpimo snagu i izdržimo još malo.
Na Vidovdan se mora pokazati naša sabornost, naša odlučnost, naš cilj. Nije li tako bilo kroz istoriju? Setimo se šta nam sve naprijatelji uradiše, i još uvek rade, baš na Vidovdan. A mi? Jedne godine ovako, druge onako. Znači li to da ćemo doći do godine kada će biti nikako?
Vidovdanske besede
U svojoj besedi mitropolit Joanikije rekao je da na Gazimestanu obnavljamo svoju veru:
”Nigde se tako lepo ne osećamo kao ovde gde smo svojom krvlju, ne samo u vreme Kosovske bitke, nego kroz celu našu istoriju svedočili hrišćansku, pravoslavnu veru. Ja još nisam čuo nijednog hrišćanina, kao što to neki drugi govore, da je izgubljeno Kosovo i Metohija. To nijedan hrišćanin, pravi Srbin, neće nikada reći, ali pojedini govore. Oni koji tako govore, biće da su izgubljeni u vremenu i prostoru i da su vezani samo za zemaljsko, a zaboravili su Carstvo nebesko i zavet Svetog kneza Lazara. Oni su odstupili od njegovog zaveta. Kažu nam imamo ovaj sporazum, imamo onaj sporazum… Koliko je već tih sporazuma bilo? Najvažniji sporazum – i tapija koja je ispisana krvlju – postignut je 1389. godine i potpisali su ga Sveti knez Lazar, Miloš Obilić, Jugovići i ostali srpski vitezovi. Za njima su tu tapiju dopisivali svi junaci koji su ginuli za našu otadžbinu, za veru i slobodu”, kazao je mitropolit Joanikije.
Tako se besedi na Gazimestanu. Ove reči pridržavaju na trenutak krst koji mi ovde nosimo, ali vratiću se sada u noć uoči Vidovdana. Nekoliko minuta pre kiše koju sam na početku pomenula, uručena je glavna nagrada ovogodišnjih Vidovdanskih svečanosti „Zlatni krst kneza Lazara”. Dobitnik je pesnik Đorđo Sladoje iz Novog Sada. On je svoju besedu govorio ispred Gračanice, onako kako se ispred nje jedino može i mora govoriti. Govorio je jezikom kosovsko-metohijskih Srba. Nas niko ništa ne pita, nikoga nije briga šta imamo da kažemo, zato hvala Sladoju što u naše ime reče:
Traže da im ga damo. Jer je to u njihovom nacionalnom interesu. Mi pravo na nacionalni interes u sopstvenoj zemlji nemamo. Zato što nismo bili dobri. A bićemo dobri, tolerantni, prihvatljivi, bićemo evropski kad se pravno obavežemo na predaju. Samo ne znam na osnovu kojeg i čijeg prava ako su skršeni svi paragrafi tzv. međunarodnog prava. Možda na osnovu njemačkog, ili rastegljivog anglo-saksonskog, ili običajnog ili jednostavno na osnovu prava jačeg – da slabijem otima zemlju i tlači narod.
Sila uzme zemlju i gradove, kaže stih naše narodne pjesme. Sila je uzela i Kosovo i Metohiju, i Metohiju, i ta nam sila kaže da prihvatimo zatečeno stanje na terenu , ne pitajući ko je i kako to stanje proizveo. A mi znamo i pamtimo bjesomučne udare sa mora, kopna a naročito iz vazduha, udare koji vraćaju u kameno doba.
Njihovo pravo da svoje nacionalne interese ostvaruju na našoj svetoj zemlji potkrepljuju ponekad ciničnom poslovicom – čije ovce toga i planina. Možda i jeste tako, ali šta ćemo sa planinom na kojoj ima više crkava nego ovaca, iako je uložen veliki trud da se broj crkava smanji, ili za ovce preinači. Ne može se, međutim, jedan istorijski i za nas gotovo sudbinski čvor razvezati pomoću pastirske doskočice, jer je posrijedi isuviše komplikovan, od istorije i zle volje otežao, problem. A pitanje velikog pjesnika – kako se dogodilo da nas ima najmanje, tamo gdje je trebalo da nas je najviše i dalje ostaje bez odgovora, mada bi se ponešto moglo i odgonetnuti.
Mi nemamo pravo ni zakonsko, ni moralno, ni crkveno ni istorijsko ni kulturološko, ni pjesničko da se Kosova i Metohije, i Metohije dobrovoljno odreknemo. Jer se time unazad, retroaktivno, takoreći, poništava istorija, obesmišljava sadašnjost i zamračuje budućnost. Naše opredjeljenje da sačuvamo svoju temeljnu zemlju, gdje je zasnovano sve ono po čemu se među narodima prepoznajemo, ne isključuje pravo Albanaca da na Kosovu i Metohiji žive.
Potpis na nezavisnost Kosova i Metohije, i Metohije pretvorio bi srpski narod u gomilu pometenih, neveselih individua bez uporišta i oslonca, bez dragocjenog vezivnog tkiva koje jednu zajednicu čini narodom. A država Srbija bez Kosova i Metohije poslužila bi kao vešernica za pranje krvave zločinačke istorije onih koji su nas ubijali u omjeru jedan prema stotinu, onih koji donose zvanične dokumente o našoj genocidnosti, ubijajući simbolički i one koji su preživjeli njihovu industrijalizaciju smrti.
Srbija bez Kosova i Metohije ostala bi hroma poput Vuka Karadžića, s tom razlikom što su Vuka u Evropi dočekivali najveći stvaraoci onoga vremena, među njima i Gete, a mi imamo posla sa anonimnim činovnicima zaduženim da provedu opskurne procedure, koje bi nas ostavile bez još uvek svete zemlje, čije je obesvećivanje, odnosno desakralizacija daleko odmaklo – o čemu svjedoči uporno izostavljanje Metohije – koju ovdje namjerno ističem.
Praunuci Geteovi pronašli su u našoj epskoj poeziji, jedinoj našoj pravoj klasici u čijem je središtu Kosovo i Metohija, i Metohija, klice zla, a Vukovu pjesmaricu i pjesme srpskih pjesnika koji se oslanjaju na ovu tradiciju, čitaju kao priručnike za ubijanje.
Nema sumnje da mi živimo jednu mračnu i bizarnu, zlokobnu inverziju istorije u kojoj je svijet okrenut naglavačke i ko ne bude znao da hoda na rukama, zagledan samo u pedalj crne zemlje – taj neće daleko dogurati. Ovo je vrijeme postistine i očigledno je grozničavo nastojanje da se žrtve proglase za dželate, a dželati – koji su dolazili u najzabitije naše krajeve da nas ubijaju – u radoznale turiste, koncentracioni logori u umjetničke radionice.
Moćni naređuju kako je bilo, zapovjedaju kako jeste i prijete kako će biti. Pozivanje na sirote činjenice i isticanje kosovskog opredjeljenja smatra se nepoželjnim i nedjelatnim, ne samo od strane stranih moćnika, već i znatnog dijela naše političke i intelektualne elite – koja na vrijednosti za koje je knez Lazar položio glavu, gleda gotovo sa prezirom – kao na izraz palanačkog duha, a na Lazarev čin kao na ludost. Ali ko zna, možda bi naša slobodnolebdeća intelegencija ponešto i dala, ali jednostavno nema šta.
Zanimljivo je, međutim, da Lazaru ne zamjeraju na izboru njegovi bližnji – ni kneginja Milica, ni sin Stefan, ni kćeri Jelena i Olivera – jer on je za njih sveta žrtva. A njegova svetost proističe iz opredjeljenja za Carstvo nebesko koje podrazumijeva svijest o tome da postoje vrijednosti za koje se vrijedi žrtvovati. To opredjeljenje jeste u suštini hrišćansko i viteško koje kaže – bolje u podvigu smrt nego u stidu život – vjerujući da će taj čin žrtvovanja, bez koga ne biva vaskrsenja, predstavljati zapravo duhovnu pobjedu koja će ući u kolektivno, zavjetno pamćenje i postati dio istorijskog iskustva.
Kosovsko opredjeljenje jeste ono, kažu učeni, koje nas je gonilo i goni da se borimo i za naizgled izgubljenu stvar, kad cijeli svijet povjeruje da nam spasa nema. Kosovsko opredjeljenje jeste ,u suštini, pjesničko, duhovno i etičko – najviša tačka duha, neprevaziđeni moralni čin, žrtveni obred za najviše vrijednosti od kojih je sloboda ključna. Sloboda kao mjera svih naših ovozemaljskih pregnuća.
Savremeni srpski pjesnik može da gaji ovakve ili onakve ideološke zablude, da praktikuje poetske principe saobrazno sopstvenom senzibilitetu, može da kaže šta hoće i kako mu drago, ali nema pravo da izgovori kako je Kosovo i Metohija, i Metohija za nas izgubljeno.
Draga braćo i sestre, Krst kneza Lazara pripada vama koji ste riješeni da ostanete ovdje uprkos danonoćnom zulumu kojem ste izloženi. A ja ću, toliko mogu da obećam, da pripomognem, poduprem i pridržim, koliko budem u moći. Pa i više od toga”, besedio je pred Gračanicom Đorđo Sladoje i poručio da se uzdamo u Božiju pomoć, jer nas bez nje odavno ne bi ni bilo.
Posle ove besede, mi, okupljeni u porti, pogledali smo jedni druge a prijatelj mi šapnu: „Rekao je sve ono što i mi mislimo, ali nemamo gde da kažemo”. Svaka moja reč posle ovoga bila bi suvišna. Možda samo da se zahvalim svima koji su došli ove godine na Vidovdan da nam, kako reče pesnik, krst pridrže – Bog im svako dobro dao. Onima koji nisu došli neka je od nas prosto i isto hvala. O onom Božijem delu neka sami razmisle.
Janja Gaćeša je dugogodišnji dopisnik Novog Standarda iz Gračanice. Ekskluzivno za Novi Standard.
Naslovna fotografija: Janja Gaćeša/Novi Standard
Izvor Novi Standard
BONUS VIDEO:
