Otkako je predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić pokrenuo inicijativu za vraćanje Njegoševe kapele na Lovćen, ne smiruje se rasprava koja ima potencijal da ozbiljno podigne tenzije u crnogorskom društvu. Sa obje strane su iznijeti različiti argumenti u prilog, odnosno protiv ove ideje čiji je istorijski i simbolički značaj ogroman, kako za Crnu Goru, tako, u izvjesnom smislu, i za cijeli region.
Ipak, ne ulazeći „u meritum“ problema o kome je podosta napisano i rečeno i gdje su stvari poprilično jasne, konstatovaćemo da se u cjelokupnoj raspravi i sukobu argumentacije često pominje jedno, ne toliko poznato i u našoj javnosti nepravedno zapostavljeno ime.
To je ime princa Mihaila Petrovića, unuka kralja Nikole Prvog i posljednjeg nasljednika njegove krune u egzilu. Sjećanje na ovu impozantnu ličnost, kod nas je prvenstveno epizodnog karaktera i pominje se najčešće u navedenoj raspravi o lovćenskoj kapeli, ili u kontekstu italijanskih pokušaja legitimizacije okupacije Crne Gore 1941. godine.
U oba slučaja uloga princa Mihaila uzima se površno i moglo bi se reći „zdravo za gotovo“, bez pridavanja potrebnog poštovanja i interesovanja za to ko je on zaista bio i kakav je značaj njegove pojave u širem kontekstu odnosa Srbije i Crne Gore. Shodno tome, on nije dobio adekvatno mjesto u kulturi sjećanja našeg naroda, što je greška koju određeni krugovi, prije svega crkveni, u poslednje vrijeme pokušavaju ispraviti.
Ko je bio Mihailo Petrović?
Najviše podataka o princu možemo naći u njegovim memoarima, koji obuhvataju period od rođenja do završetka Drugog svjetskog rata. Osim toga, zapisi prijatelja i savremenika, kao i istraživanja jednog broja istoričara dopunjavaju sliku o njemu.
Mihailo je rođen u Podgorici 1908. godine, od roditelja princa Mirka Petrovića i Natalije iz kuće Konstantinovića koja je bila povezana sa srbijanskom dinastijom Obrenović.
Kako sam kazuje, rođen je na veliko slavlje cijele porodice, jer su prije njega, kao veoma mali, umrla dva njegova brata – Stevan i Stanislav. Drugi Nikolini sinovi Petar i Danilo nisu imali potomaka pa je Mihaila zapala uloga budućeg nasljednika na crnogorskom prijestolu.
U Crnoj Gori je proveo bezbrižno djetinjstvo „obavijen toplom roditeljskom nježnošću“. Posebno mu se u sjećanju urezala uloga majke, koju je upamtio kao „nekakvu boginju“ i prema kojoj je gajio posebno poštovanje kroz cijeli život, bivajući za nju sudbinski vezan u traženju svoga mjesta pod nemilosrdnim nebom Evrope.
U svojim memoarima navodi da je iz ranog djetinjstva upamtio jedno majčino upozorenje, koje će ga možda i ponajviše oblikovati kao ličnost u budućnosti. To su Natalijine riječi: „Nemoj ni za časak uobražavati da si neko zato što ti je deda kralj Crne Gore“. Zaista, ova rečenica će, na neki način, trajno obilježiti njegovu egzistenciju kao skromnu, a istovremeno časnu i dostojanstveno stoičku do mjere divljenja.
Mihailo nije dugo živio u Crnoj Gori, svega do pete godine, zato su njegova sjećanja na taj period života vrlo blijeda. „Bio sam premlad da bi se u podrobnostima sećao života koji se vodio na crnogorskom Dvoru; ali znam da je bio veoma jednostavan i patrijarhalan. Najimpozantnija ličnost u porodici bio je moj ded, kralj Nikola. Visoka rasta, vrlo snažan, donekle i gojazan, imao je dostojanstveno držanje“, piše princ Mihailo u memoarima, dodavši da je kralj „u sedlu ličio na poluboga“.
Odlazak iz Crne Gore
Već 1913, kao dječak od pet godina, Mihailo odlazi sa Cetinja i kreće put Italije u posjetu kraljevskoj kući Savoja u koju mu je bila udata tetka Jelena, potpuno nesvjestan koliko će taj rastanak sa rodnom grudom potrajati. Na put je krenuo sa majkom i dvojicom mlađe braće – Pavlom i Emanuelom.
Jelena ih je prihvatila u Rimu ostavljajući na mladog princa utisak neizmjerne ljubavi i kraljevske raskoši i ljepote. Sticajem nesrećnih okolnosti, tu ih je dočekao početak Prvog svjetskog rata, pa su u Italiji ostali i tokom turobnih ratnih zbivanja. Koncem 1914. godine stanionirali su se u Napulju, gdje je Mihailo počeo školovanje.
Boravak u veleljepnoj palati devetnaestovijekovnog kralja Sicilije i Napulja Ferdinanda Drugog ostao je trajno urezan u prinčevo sjećanje. „U onim prostranim dvoranama osećali smo se kao izgubljeni. Naše sobe gledale su na čarobne viseće vrtove ukrašene mermernim basenima i bokorima gde se umetnički smešala sredozemna flora. Dalje i niže, pred nama se pružao Napuljski zaliv, sa bregovima planine Pauzilipe desno, a levo sa Vezuvom i njegovom večnom, belom dimnom perjanicom“, zapisao je princ u memoarima, ne bez literarnog dara svojstvenog gotovo svim Petrovićima.
Istovremeno, njegova rodna Crna Gora preživljavala je pravu ratnu dramu, praćenu glađu i nestašicom koja je poprimila neviđene razmjere. Iscrpljena Balkanskim ratovima, zajedno sa Srbijom, stajala je na braniku svoje časti pred brutalnim naletom „Dunavske monarhije“. Sve do početka 1916. godine crnogorska vojska je držala položaje protiv višestruko nadmoćnog neprijatelja, ali je u potonjoj ofanzivi poklekla, ostavljajući svijetao istorijski trag na Mojkovcu.
U tim smutnim vremenima, i u vrlo složenim okolnostima koje su se nadvile nad Cetinjem, kralj Nikola Petrović je emigrirao u Italiju i Francusku, odakle se više nije vratio u otadžbinu. U zemlji je tokom okupacije ostao njegov sin, a Mihailov otac Mirko, koji je pokušao da u saradnji sa okupacionim vlastima izdejstvuje što bolji položaj za narod. Takođe, njegov ostanak je imao cilj da se, u slučaju germanske krajnje pobjede, izdejstvovuju izvjesni benefiti za Crnu Goru i samu dinastiju.
Krhkog zdravlja, koje se pogoršalo početkom 1918. godine, Mirko je završio u Beču na liječenju, o čemu su redovno primali izvještaje njegova žena i tri sina. Mirkova prerana smrt, u martu iste godine, duboko je potresla cijelu porodicu, a dva mlađa sina Pavle i Emanuel, po Mihailovim navodima, oca nisu ni upamtili.
Međuratni period
Nedugo nakon svršetka tragičnog rata, princ Mihailo se preselio u Englesku, u Istburn, gdje je nastavio školovanje iskazujući simpatije za engleski metod obrazovanja, koji stavlja akcenat na sport i fizičku aktivnost. Tu će ga 1921. godine naći vijest da je umro njegov djeda kralj Nikola, u izbjeglištvu na jugu Francuske. (U međuvremenu se njegova majka preudala za jednog belgijskog plemića, pa će se i Mihailo ubrzo nastaniti kod nje u Pariz.)
Kraljevska titula Petrovića prešla je tada na Nikolinog srednjeg sina Danila. Međutim, Danilo se odrekao iste u korist još maloljetnog princa Mihaila. Tako se on, kao trinaestogodišnji momak, našao u ulozi kralja Crne Gore u egzilu. Tada, shodno svojim godinama, Mihailo nije razumijevao sve dimenzije sukoba dinastija Petrović i Karađorđević, pa u tom kontekstu ni značenje dobijene titule. Ali, kako navodi u memoarima, kasnije mu je postalo jasno da njegova titula nije predstavljala ništa i da je novouspostavljena Kraljevina SHS, na čelu sa Karađorđevićima, imala pun unutrašnji i međunarodni legitimitet. Na tom mjestu, princ iznosi jedno vrlo zrelo i upečatljivo poimanje ulaska Crne Gore u novu državu, pokazujući istančan osjećaj za široka nacionalno-ujediniteljska kretanja među Južnim Slovenima:
„Docnije, kad sam temeljno proučio istoriju Južnih Slovena, razumeo sam u kojoj meri je bilo pravedno i neopozivo to uklapanje Crne Gore u jednu širu otadžbinu, nakon vekova rastavljenosti s ostalim Srbima, Hrvatima i Slovencima. Crna Gora, koja se bila održala kroz istoriju kao ostrvce nezavisnosti i slobode, dok su se ostala braća nalazila u sklopu Austrije ili Turske, nije imala razloga da postoji kao cjelina za sebe kada su se braća oslobodila tuđinskoga gospodarstva. Poput Italijana i Nemaca, Jugosloveni su se 1918. godine ujedinili na osnovu načela o samoopredeljenju naroda. Oni što su žalili za Crnom Gorom kao zasebnom državom nisu uviđali jednu osnovnu stvar: da Crna Gora nije mogla postojati kao samostalna država od trenutka kad su se stvorili uslovi za jednu veliku nacionalnu državu naroda iste krvi i jezika“, zapisao je princ Mihailo dodavši da je njegovo oredjeljenje uvijek na strani punog jugoslovenskog jedinstva.
Potpuno prihvativši postojanje nove države i odričući se bilo kakvih političkih i dinastijskih pretenzija, Mihailo je relaksirao odnose sa beogradskim dvorom. Tako je 1925. godine u Parizu imao priliku da prvi i jedini put sretne kralja Aleksandra, inače njegovog brata od tetke, i kraljicu Mariju. Aleksandar je poslao posebna kola po princa i pratnju visokog jugoslovenskog diplomate Miroslava Spalajkovića. O tom razgovoru princ ne piše detaljno, ali kazuje za Aleksandra da je izgledom „pravi tip naše familije“, odnosno Petrovića.
Da je bio duboko vezan za svog rođaka – kralja, svjedoči njegov žal i revolt nakon vijesti da je Aleksandar ubijen u Marseju, u oktobru 1934. godine. Ta osjećanja mu je dodatno raspirio grof Karlo Sforca, očuhov zet, koji mu je kazao da smatra kako je fašistička vlast Italije umješana u ovaj gnusan čin.
„Kad sam jedanaest godina docnije video na jednoj fotografiji Musolinija, kako mu leš visi obešen stopalima za metalni krov, s glavom nadole, imao sam osećanje dubokog zadovoljstva. Marseljski zločin, i nož u leđa Francuskoj 10. juna 1940, bili su najzad osvećeni“, sjećao se princ.
Bolest i nastavak školovanja
Ubrzo nakon prvog sastanka sa kraljem Aleksandrom, Mihailo se razbolio od vrlo teške, takozvane Patove bolesti, odnosno tuberkuloze kičme. Skoro dvije godine je morao da provede u gipsanom koritu, potpuno miran i nepomičan. Iz tog položaja ustaje tek 1927.
Upisuje se na studije političkih nauka u Parizu, mada istovremeno pohađa i predavanja iz savremene istorije za koju kazuje da je polje njegovog primarnog interesovanja. U međuratnom periodu će ga zadesiti još dvije velike porodične tragedije. Naime, oba njegova mlađa brata će umrijeti vrlo mladi i ostaviti princa kao jedinog živog izdanka loze Petrovića.
Treba pomenuti i jednu zanimljivu kontroverzu o njemu iz međuratnog perioda. Naime, postoje određeni nagovještaji, a o tome je pisao i Jovan Markuš (OVDE), da je Mihailo negdje oko 1932. godine dobio ponudu od Musolinija da uzme krunu albanskog kralja. Fašističke vlasti su to radile da bi uspostavile jednu jaku anti-jugoslovensku bazu u Albaniji, preko koje bi mogli slati neposlušne elemente na jugoslovensku teritoriju, prije svega u Crnu Goru.
Mihailo je, po toj priči, nečasnu krunu tada odbio. Međutim, zanimljivo, princ se u memoarima uopšte ne dotiče te teme iako je dao vrlo jasan sud o prirodi Musolinijevog režima.
Bilo kako bilo, albanski kralj nije postao. Nastavio je da živi u Parizu sve do užasa Drugog svjetskog rata i Hitlerovog napada na Francusku. Pred naletom Vermahta sklonio se u Bretanju u mesto Treberden. Međutim, u nezaustavljivom maršu njemačkih trupa vrlo brzo je pokorena i ta istorijska pokrajina. Ulazak njemačkih vojnika u beskrajnim kolonama sa mitraljezima, kamionima i motociklima u Bretanju ostavio je turoban utisak na njega.
Ipak nije sve u bretanjskoj okupaciji bilo tako mračno. Princ je upravo tu upoznao svoju buduću ženu Ženevjev sa kojom će se vjenčati u Parizu 27. januara 1941.
Odbijanje krune
Nažalost, bračna idila ovog para kratko je potrajala. Njihovu sudbinu učinio je dramatičnom Hitlerov rat protiv Jugoslavije i okupacija zemlje. U tim uslovima, i zbog posjedovanja jugoslovenskog državljanstva, Petrovići su postali neprijatelji Rajha. Kako sam princ navodi, ni okolnost posjedovanja diplomatskog pasoša nije mu bila od pomoći.
Naprotiv, bio je smješten u jedan – ne bez ironije nazvan – „diplomatski voz“, koji je njega sa ženom uputio u svojevrstan pritvor na ostrvo Rajhenau, na Bodenskom jezeru.
Ipak, naci-fašistički planovi sa njim bili su nešto drugačiji. On piše kako je od samog početka na tom mjestu imao poseban tretman i da se jedan njemački oficir naročito interesovao za njegov slučaj. Ispitivao ga je da li želi premještaj od ostalih Jugoslovena, u kakvim uslovima živi i slično.
To je princu bilo krajnje sumnjivo i nazirao je u kom pravcu idu njihove namjere, te je svojim sapatnicima Jugoslovenima kazao: „Prozirem njihovu taktiku i cilj kome teže. Ali upamtite, ma šta se desilo, neću se ogrešiti o Jugoslaviju i njeno jedinstvo. Nemojte nikada posumnjati u to“.
Zaista, neko vrijeme nakon toga, dok je boravio u blizini Frankfurta na Majni pod strogom prismotrom Gestapoa, kod njega je došao italijanski diplomata markiz Sera. Princ je tom prilikom upoznat sa telegramom Musolinijevog šefa diplomatije, grofa Gaelaca Ćana, u kome je molio Mihaila Petrovića da se prihvati krune okupirane Crne Gore.
Ovaj to sa krajnjom rezignacijom odbija i navodi da se zakleo na vjernost svome kralju Aleksandru Karađorđeviću, te da „ni za šta na svetu ne bi odstupio od svoje čvrste rešenosti da ostane ne liniji pune vernosti svojoj otadžbini Jugoslaviji“.
Ove riječi italijanski diplomata prima prilično teško, kazujući princu da mu je suprotan odgovor garantovao momentalno oslobođenje i brojne privilegije. „Ostaćete ovde u Nemačkoj, kneže, kao zarobljenik do kraja rata“, zaključio je markiz Sera.
„Ako je tako, ja s ogromnom radošću primam što mi je dosuđeno. Sloboda i počasti ne bi mi bili nikakva naknada za sramotu što sam izdao svoju zemlju“, odgovorio mu je princ, po navodima iz njegovih memoara. Tim činom, Mihailo je zaista zaradio posebno mjesto u istoriji srpskog naroda, pokazujući kako se kroz ličnu žrtvu žive visoki nacionalni ideali i da se jednom data riječ i zakletva svome kralju ne gaze ni po cijenu ropstva.
Nakon tog događaja princ je ostao u njemačkom zarobljeništvu još desetak mjeseci, kada je njemu i supruzi dopušteno da se vrate u Pariz i žive u relativnoj slobodi. U tom periodu Mihailo je stupio u kontakt i sa određenim ljudima iz Pokreta otpora, preko kojih je dva puta pisao novom jugoslovenskom kralju Petru Drugom Karađorđeviću nudeći svoje diplomatske usluge. Međutim, ne zna se iz kog razloga, odgovore na ta pisma nije dobio.
Ratni vihor će se još jednom poigrati sa sudbinom princa Mihaila, vodeći ga u drugo, mnogo teže sužanjstvo. Bilo je to u junu 1944. godine kada se već uveliko nazirao kolaps Trećeg Rajha i kada su njemačke strukture radikalizovale svoj odnos prema sumnjivim podanicima.
Princa su uhapsili, kako zbog njegovog odbijanja krune i jasnog protivljenja fašizmu, tako i zbog veza sa francuskim Pokretom otpora i nekoliko prinčevih nesmotrenih javnih nastupa. Dodatna krivica mu je bila što su vlasti saznale da je u kontaktu sa ljudima pri jugoslovenskoj vladi i da mu ista finansijski pomaže.
To drugo zarobljeništvo proveo je u vrlo teškim uslovima, po zatvorima u Francuskoj i Njemačkoj, da bi na kraju dočekao savezničke trupe u Ajzenbergu, u Češkoj. Kasnije je saznao da je, zajedno sa ostalim zatvorenicima, tu trebao biti ubijen.
Večna emigracija
Kako je zloslutno ratno doba proveo na pravoj strani, nove jugoslovenske vlasti nisu imale mnogo toga da mu zamjere. Pa je, shodno tome, donio odluku da se preseli u komunističku Jugoslaviju 1948. godine, gdje je dobio namještenje u Ministarstvu spoljnih poslova.
Međutim, razumijevajući prirodu Brozovog režima, Mihailo nakon godinu dana napušta zemlju i trajno se vraća u Pariz. U tom periodu dolazi i do razvoda sa ženom, sa kojom je imao sina Nikolu. Po svemu sudeći, do kraja života je sa njima ostao u lošim odnosima. On se do te mjere udaljio od sina i bivše žene da svojim poznanicima nije ni govorio da ima nasljednika.
Prinčev život u Parizu, nije dovoljno istražen i poznat. Živio je prilično povučeno, ali dostojanstveno, bez reklamiranja svog plemenitog porijekla. Kretao se u srpskim emigrantskim krugovima i bio je čest gost kafane „Montenegro“ u Parizu, koju je držao jedan od njegovih prijatelja – Minja Perišić.
Na tom mjestu je 1974. godine upoznao i tada mladog monaha, a kasnije mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija Radovića. Amfilohije opisuje razgovor sa princom posebno naglašavajući njegove priče o kralju Nikoli i kraljici Mileni. On navodi da su Mihailu ostale duboko urezane u sjećanju Milenine riječi u emigraciji, kada je na njega maloljetnog prešla djedova kruna:
„Slušaj dijete (…) ne zanosi se da si ti nekakav kralj. Zapamti jednom za svagda: Naše je prošlo!“ Zaista on se tako i ponašao i odigrao veliku ulogu u zacjeljivanju rana tog zlosrećno razriješenog sukoba između Karađorđevića i Petrovića.
Inače, mitropolit je bio veliki poštovalac lika i djela princa Mihaila i na njegovo insistiranje preštampani su prinčevi memoari, 2001. godine u izdanju Svetigore.
Slučaj kapele
Prije svoje smrti, Mihailo će se još jednom zlatnim slovima upisati u srpsku istoriju svojom žestokom borbom protiv rušenja Njegoševe zavjetne kapele na Lovćenu i podizanja mauzoleja rađenog po projektu Ivana Meštrovića.
Tu namjeru komunističkih vlasti da pogaze posljednju volju najvećeg srpskog pjesnika, on je pokušao na sve načine zaustaviti. Od pravnih sredstava i pokretanja tužbe pred nadležnim organima, pa sve do pisanja pisma rimskom papi (OVDE), nema toga što princ nije uradio da bi sačuvao vječno počivalište svoga slavnog pretka.
Tim anti-civilizacijskim činom bio je i lično krajnje zgrožen i revoltiran. „Zar Srbi mogu da dozvole tu zaveru katolika! Zašto ne ustanu i krv proliju za odbranu one opšte srpske svetinje. (…) Ko su ti nitkovi (…) ako su to lica iz Crne Gore – ja im ovim, u ime prava koje mi daje tradicija i naslednost – oduzimam građanstvo one Sparte i progonim ih sa teritorije i zbornika našeg naroda. Neka su prokleti na sva vremena i stavljam ih izvan našeg uobičajenog zakona… Živelo Srpstvo!“, kazivao je princ u razgovoru jednom svom bliskom prijatelju (OVDE).
Ipak, njegovi napori, udruženi sa naporima samog krema tadašnje srpske intelektualne i crkvene elite, neće uroditi plodom. Broz i njegova crnogorska uzdanica Veljko Milatović, uz svesrdnu pomoć Vatikana, izguraće ovaj projekat do kraja i smjestiti Njegošev grob u mauzolej koji odiše paganizmom, primjerenijem egipatskim faraonima nego jednom pravoslavnom vladici.
Počinak u tuđini
Princ Mihailo je nakon toga nastavio sa svojim povučenim životom, bez mnogo izlaganja javnosti, a izgleda da je zapao i u finansijske probleme. „Bila je to situacija kada princ nije želio više da živi. Živio je u krevetu pušeći cigaretu, slušajući radio, prebirajući po uspomenama i čekajući ovozmaljski kraj, koji je došao 24. marta 1986. godine“, zapisao je Jovan Markuš (OVDE).
Sahranjen je na jednom srpskom groblju u blizini Orlija u Francuskoj. Nažalost, njegovi posmrtni ostaci i dalje nisu prenijeti na Cetinje, pored članova njegove porodice, iako je inicijativa više puta pokretana.
U znak poštovanja prema ovom velikom čovjeku, u Baru je, na kapeli-replici one porušene Njegoševe, uklesano: „U spomen knjazu od Raške Mihailu Mirkovu Petroviću prestolonasledniku 1908-1986, branitelju crkve Sv. Petra na Lovćenu povodom 33. godišnjice upokojenja, 24. marta 2019. ljeta Gospodnjeg“. Tako je u kamen utisnut neizbirisiv trag prinčevih, divljenja dostojnih, podviga kojima je zadužio cjelokupan srpski narod i sačuvao svijetlo ime Crne Gore i loze Petrovića.
Mihailo Bratić je publicista i diplomirani politikolog. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor Novi Standard
Naslovna fotografija: Wikimedia commons/Iz mojih memoara
BONUS VIDEO:
