U trenutku kada vlast u Srbiji građanstvo ugoni u pristanak na vazalni odnos srpske države, društva i zajednice prema jednoj zloglasnoj multinacionalki, tako da poslije simboličkog uništenja naše zemlje, odricanjem suverenosti na Kosovu i Metohiji (od strane te vlasti), nekako zakonomjerno, slijedi i njeno uništenje u doslovnom smislu – tj. satiranje živih i zatiranje upokojenih – pisati o Olimpijadi može izgledati kao autistički luksuz, u boljem slučaju, a u gorem – kao drskost nacionalno ravnodušnih. No, kao što ćemo vidjeti, sve je to povezano, tj. Olimpijada je raskošan i reprezentativan simptom nevolje svijeta, koja se jasno vidi i u našoj zemlji i na „međunarodnoj sceni“.
Ton ovoj Olimpijadi odmah je dalo njeno otvaranje tematskim insistiranjem na poželjnosti „LGBTQ…-izmom“ prožetog „životnostilsko“-kulturalnog obrasca, te frenetičnim gaženjem i „poništavanjem“ hrišćanstva, naravno, ne islama niti ostalih svjetskih religija. Islam uživa posebnu zaštitu koju je sebi izborio nesputanom agresivnošću, koja se manifestuje od terorizma (zbog „vrijeđanja muslimanā“), do očekivanja zvaničnika većinski muslimanskih država da islamska mjerila ima da važe za sve.
Međutim, uprkos svim antihrišćanskim naporima, planetarno dominantna civilizacija i dalje počiva i na hrišćanstvu, i zato, civilizacijski suicidalno, treba udariti na njega. Istini za volju, ono nije jedina žrtva civilizacijskog nihilizma, budući da je njegova meta i pojam istine, i to ne samo kao tekovine helenske humanističke teorije, već i kao orijentacionog toposa čovjeka i zajednice u vođenju sopstvenih života. A kada se ukinu onostranō i svetō (hrišćanstvo), istinitō (filosofija), srušiće se neminovno i treći stub Evrope, odnosno evropske svjetske civilizacije – pravda, tj. ona će biti toliko izobličena da će postati neprepoznatljiva. Poslije „zauzeća“ Jerusalima i Atine – nemnovno pada i Rim..
Sport i ideologija
Neupućeni, a možda i namjerno „naivni“, mogli bi zapitati kakve to veze ima sa sportom. Nažalost, sport je odavno više od sporta, pri čemu ne mislimo na njegovu egzistencijalnu pozadinu, što je legitimno i dobrodošlo, već na ideološku rekontekstualizaciju, koja njemu izvorno ne pripada. Nakon tako snažno vizualno utisnute poruke na otvaranju, kojim je Olimpijada dovedena u kontekst bezobzirne borbe zapadnjačkih elita protiv evro-hrišćanske tradicije vlastitog svijeta života, bilo kakvo učestvovanje na njoj, bez odlučnog ograđivanja od uvodne „poslanice“, značilo je saučestvovanje u legitimisanju nove pozadinske, pritom vrlo vidljive ideološke nadsadržine sporta.
Od „važno je učestvovati“ stiglo se do tobožnje neizbježnosti saučestvovanja – do kolaboracije u normalizovanju onoga što je poručeno neviđenim nihilističkim, čak i estetski krajnje odbojnim performansom na Seni. Primjera radi, Kina, koja obično nema problema da pred svetskom javnošću iznese svoja neslaganja, nije „zucnula“,makar javno, ni slovca. Od i dalje okupiranog Japana vjerovatno to se ne može očekivati. I jedna od najistaknutijiih sila „globalnog Juga“, (nekad?) rimokatolički Brazil, sa svojih više od 200 miliona stanovnika – otćuta.
Istina, prvopomenutima može biti svjedno što se se zapadnjaci izruguju svojim civilizacijskim osnovama, ali to što je „poručeno“ otvaranjem, potencijalno ruši temelje bilo kakve zajednice – pa i njihovih. Pristankom na ovakve igre sve zemlje učesnici i svi sportisti de facto su, makar i samo pasivno, legitimisali su ono što se ovakvim uokviravanjem elitnog međunarodnog sporta želi, a što se više uopšte ne krije.
Osim toga, pristankom na učešće na Olimpijadi iz koje su isključene sportska velesila Rusija i sportski relevantna Bjelorusija, pristalo se na grubo miješanje politike u sport, što je presedan koji čini mogućim takve poteze i ubuduće, kada god se, iz vansportskih razloga, kao ovoga puta, bude našlo za shodno – dok god MOK bude bio ispostava, uslovno kazano, globalne Duboke (nad)države. Pritom je jasno da upravo i neke od pomenutih država mogu doći pod udar zapadnjačke, geopolitički motivisane, sportskopolitičke arbitrarnosti. Osim toga, moguće da je izjvesnu ulogu tu odigrala i sportska sebičnost, jer bez Rusa i Bjelorusa svi će imati više izgleda u sportskoj diobi medalja. Licemjerje?
Ovakav obrt je moguć zato što je MOK ideološki detašman zapadnjačke, prije svega brito-američke vrhuške – umjesto stvarnost sui generis, gdje je dosta lakše postići, prije svega američki, društveni ideal podjednakih prilika. Umjesto toga, on, u djelokrugu svoje nadležnosti, ponavlja preferencije, idiosinkrazije, ne naposlijetku i nepravde iz „stvarnog svijeta“. „Olimpizam“ – to je bijeda današnjice, drugim sredstvima.
Opasan presedan
MOK-ovsko agresivno promovisanje ekstremističkog ideološkog obrasca nije okončano s otvaranjem. Na ovoj Olimijadi prvi put smo bili svjedoci da su biološki muškarci, ili njima egzaktno, ali i estetski poprilično nalikujuće osobe – u borilačkim sportovima doslovno pretukli žene (sportistkinje) i za to su nagrađeni, pored ostaloga i zlatnom medaljom.
Kina, ta velika nada „progresivnih snaga“ širom „slobodoumnog“ svijeta, nije povukla svoju bokserku, već su njene sportske vlasti dopustile, odnosno naložile, da prihvati borbu u finalu, i na taj način legitimiše protivprirodno relativizovanje granica među polovima, koje se ispoljava i u razlici u fizičkoj snazi.
Dakle, „nasilje nad ženama“, prema čemu se, inače, zvanično deklariše „nulta tolerancija“, pod određenim uslovima može biti ne samo dopušteno već i poželjno, vjerovatno zarad nekog (nakaradnog) „višeg dobra“. Drugim riječima, moguće je hladnokrvna suspenzija određenih, inače gorljivo i neumorno zastupanih vrednosnih ultimuma – pod uslovom da se time promoviše još ekstremnija i/ili obuhvatnija, i/ili dalekosežnija ideološka agenda, koja bi, bez manipulativnog prikrivanja pravih ciljeva, vrlo vjerovatno bila s gnušanjem odbačena.
To praktično-performativno samopobijanje postmoderne ideologije „političke korektnosti“ samo potvrđuje potpuno očekivanō – da za nihilizam nema ničega bezuslovnoga, osim njegove, ne samo etički nego i pojmovno neodržive apsolutizacije poricanja Apsoluta.
Tzv. „transdženderijalna“ permisivnost u vrhunskom sportu, podrazumijeva, s jedne strane, fluidnost polne afilijacije kao put dolaska do cilja (slave, društvenih povlastica dotičnih sportista), a, s druge strane, i kao modalitet promovisanja i normalizovanja ideološke prakse slavljenja iskorijenjenosti, što treba dati uzor i u vansportskom ponašanju. Bez ovoga posljednjega transseksualnost i slične pojave bili bi društveno posve nezanimljivi, što bi sport sačuvalo od povišenog interesovanja sportski nezainteresovanih.
Međutim, i to objašnjava zloupotreba sporta, kao sredstva za promovisanje zloupotrebe ljudske seksualnosti: ako je moguće, štaviše poželjno, pa i nagrađeno, „žongliranje“ sopstvenom polnošću, kao prirodnom datošću, tada je to a fortiori moguće, jednostavnije i očekivano kada je riječ o kulturalnom identitetu – osim, naravno, ako nijeste Anglo-Amerikanac ili musliman. Time se sa stanovišta elita vezanih za multinacionalni kapital pravi važan korak u hipotetičkom dostizanju stupnja apsolutne identitetske plastičnosti dobrog dijela čovječanstva, što otvara mogućnost neograničenom totalitarizmu u kojem će potčinjenй uživati.
Odnos MOK-a i vansportskih ideoloških konstelacija ima svoju predistoriju. Osamdesetih godina, i ranije – da ne idemo sve do tridesetih godina – olimpijske igre bijahu predmet pokušaja posezanja i zloupotrebe u hladnoratovskom sučeljavanju, ali je ipak, makar na nivou regualtivnog stava, postojala svijest da sport treba da ostane svijet za sebe. Danas su olimpijske igre, odnosno MOK, jedno od oruđa zapadnjačke, i to prije svega amero-britanske planetarne prevlasti, što se vidi po neskrivenom monopolizovanju sporta ne samo kao simbola prestiža već i kao dokaza – makar se tako želi prikazati – i dalje nepoljuljane imperijalne dominacije.
Ako je rezultat pobjede u Hladnom ratu zapadnjačkog bloka uspostavljnje geopolitičkog monopola SAD, tada se to na području sporta odrazilo tako što je i tu zavedena prevlast SAD i njenih pomagača. Sada, kada smo istorijski na pragu multipolarnog svijeta, SAD i Britanija ne samo što neće da puštaju iz svojih ruku i taj gepolitički plijen već ga, bez ikavog ustručavanja, koriste kao oruđe u vansportskoj borbi protiv konkurenata, zasad, makar javno, samo protiv Rusije.
U tom smislu, već se otvoreno govorka da bi Sebastijan Kou, nekadašnji britanski atletičar, predsjednik Međunarodne atletske federacije koji se svojevremeno „potvrdio“ rusofobnim izjavama i akcijama, mogao biti naredni čelnik MOK-a. A od četvoro njegovih novih članova iz redova sportista, jedan je njemačka državljanka azijskog porijekla, a ostalo troje su iz SAD, Australije i s Novog Zelanda. Osim što su žene nesrazmjerno reprezentovane (3:1 – čime se, valjda, ispravljaju nepravde prema ženama iz prošlosti), važnija je njihova nacionalnost. Drugim riječima, za Amero-Britance međunarodni sport, po svoj prilici, (i dalje) treba ostati (njihova) „domaća stvar“.
Obrisano sećanje
Rat Zapada protiv Rusije koji je već dvije i po godine u jeku, najprije je započeo na području sporta – koordinisanom obavještajno-medijskom akcijom anglojezičnog svijeta protiv njenih sportista, u svrhu moralnog kompromitovanja ruske države. Primarni cilj, naravno, nije bio koppromitovanje ruskih sportista – i u budućnosti i u prošlosti – već kompromitovanje i besprecedentno isključivanje Rusije i Rusa uopšte, čemu smo, u pojačanoj, ali nipošto novoj formi, svjedoci već treću godinu. MOK je zabranio rusko ime i rusku zastavu zbog rata u bivšoj Ukrajini, što nije rađeno sa SAD na Olimpijadama 1968, 1972. i 2004. – da pomenemo samo najeklatantnije primjere – zbog ratova u Vjetnamu i Iraku.
Zašto je rat na području nekadašnje sovjetske republike tako poseban da se na njemu pravi presedan, iako je prilika za to bilo puno puta ranije, jer poslije Drugog svjetskog rata SAD, takoreći, stalno protiv nekoga ratuju? Kako to da Izrael nije isključen ni s Evrovizije niti sa sportskih takmičenja, uključujući i Olimpijadu, a njegove snage su za nepunih devet mjeseci rata, očigledno intencionalno, ubile neuporedivo više civila nego što je potvrđeno da je stradalo u ruskim vojnim dejstvima u bivšoj Ukrajini? Uzgred, namjerna dejstva oružanih snaga Ukrajine protiv civila na teritorijama izvan njihove kontrole nijesu bile povod i za najblaži ukor toj državi u razgradnji, a kamoli za teške sportske sankcije.
No MOK nije preduzeo samo rat prije rata, već sada, kada je on uveliko u toku, nalazi načina da „usavrši“ njegovo vođenje, odnosno da diversifikuje, iako se on, načelno, vodi načelom da su interesi sportista iznad državnih pitanja – zbog čega je tzv. „Kosovu“ odavno dato pravo na učešće, iako ono nije član UN, dakle nedržava je, tj. protivpravno otcijepljena teritorija – to se, očigledno, ne odnosi na (bjelo)ruske sportiste.
Inače, prije početka Olimpijade, MOK je koristio usluge izvjesnog ukrajinskog novinara, koji je pregledao naloge na društvenim mrežema stotina sportista iz dviju zemalja, te relevantne ruskojezične internetske stranice, da bi ustanovio ko je od njih „podržao rat protiv Ukrajine“. „Krivci“ su bili odstranjeni, a ostali su mogli da se kandidaju za učešće na Olimpijadi, ako su ispunili „olimpijsku normu“ i, naravno, ako im nije smetala korporativnoidentitetska „bezimenost“.
Međutim, tokom Olimpijade, iz zvanične statistike bile isključene medalja osvojenih od strane „nezavisnih sportista“ (četiri iz Bjelorusije i jedna iz Rusije), iako je na početku ta odrednica bila prikazivana. Dakle, pet odličja, iako zvanično već razdvojena od zemalja porijekla njihovih osvajača, statistički je potpuno isključeno iz pregleda, iz vidokruga; one, takoreći, ne postoje.
Vjerovatno je naknadno bilo procijenjeno – u MOK-u ili od strane njemu (neformalno) nadređenih autoriteta – da ne postoji način da se posve sigurno sportskomemorijski sakrije porijeklo njihovih osvajača, pa su jednostavno, direktivom, bile prebačene u „bijele mrlje“. Nije li to bilo karakteristično za totalitarizam, i to baš za onaj koji je decenijama vladao upravo ovim dvijema slovenskim zemljama? Od stigmatizovanog sjećanja, pa čak i od damnatio memoriae (jer i sjećanjem prokletй ipak ostaju nekako zapamćeni) – „sigurnije“ je obrisano sjećanje.
Poređenja radi – a da stvar bude neprijatnija, ili licemjernija – medalja koju je osvojio jedan izbjeglica-apatrid zvanično je registrovana. Apatridi su, dakle, kudikamo poželjniji od – da sebi dopustimo anglojezični neologizam – mispatriotes (ljudi „pogrešnih“ otadžbina)? Svakako, ali to nije samo dnevnopolitički, ili kao sastavni dio višestoljetne borbe anglojezičnog svijeta protiv Rusije, već i metafizički. Otvaranje Olimpijade pokazalo je šta je ideal postmodernog „kosmopolitskog“ liberalizma – osoba distancirana od svih zatečenih, prirodnih veza i datosti, ljudoliki kiborg bez osjećaja pripadništva, kojem će paradiranje svojim tzv. „rodom“ biti sastavni dio „kreativne“ autoinsenacije, uz ritualno drsko traženje još većeg viška svojih, odnekud „zasnovanih“ „prava“…
Svetska laž
Za ove manipulacije zasad ne postoje direktni dokazi, ali se ponešto može dokučiti i dedukcijom. Naime, kao i kod svih struktura gdje se generišu moć, naročito ako je nelegitimna, i ako učestvuje u radnjama nespojivim s idejom dotične ustanove, one ne trpe prozirnost, već se stvari obavljaju „ispod žita“, u „podzemlju“. I tu postoji, doduše negativna, veza s drevnom tradicijom olimpijskih nadmetanja.
Mnogo je puta analizirana – bilo u rekonstruktivnoj, bilo u kritičkoj (teorijskoj ili angažovanoj namjeri) veza između antičkih olimpijskih igara i njihove savremene „obnove“. Ovdje ne želimo ulaziti u pitanje (posthrišćanskog) neopaganstva, niti pak savremene, što političke (rane), što kapitalističke (kasne) zloupotrebe antičke, prevashodno religijske tradicije olimpizma. Ipak, ukazaćemo na jedan važan moment izvornog olimpizma, koji je, na patvoren način, sačuvan i u savremenoj praksi MOK-a.
Podsjećamo, u kontekstu helenske mitologije, htonska božanstva su pobijedili „solarni“ Olimpljani i ta pobjeda ovjekovječena je u mitovima – tako što prva (i starija) božanstva nijesu uništeni, već nadjačana, potčinjena i u takvom statusu nadalje održavana, čineći tako integralni dio helenskog božansko-polubožanskog sistema. Ta pobjeda je morala biti sve vrijeme pažljivo čuvana, jer su „htonci“, u skladu i sa svojom („beslovjesnom“) naravlju, oličavali neprekinutu sklonost da preokrenu poredak, što je povremeno izbijalo na vidjelo u vidu njihovih (mitskih) pobuna. Uz sve legendarne, nerijetko „odveć ljudske“ mane olimpskih božanstava, oni bijahu i oličenja načela vrline, zatim thymosa, koji je, prenesen na ljude, imao i svoju projavu u „sportu“, a ne samo u svakodnevici, ili pak u ratu.
Htonskim božanstvima sve je to nepoznato – oni, iako imenovani i razlučeni, prije oličavaju impersonalne stihije lišene refleksije, samoodnosa, samoobuzdavanja, kajanja…svega onoga prepoznatljivo ljudskoga, što je imalo uzor u helenskoj opštoj slici Olimpljana, a što je, uostalom, bilo manifestovano i fizičkim nadmetanjima u njihovu slavu. Uzgred, upravo ti momenti bijahu uzor onoga što je svoj povijesni izraz bilo pronašlo u helenskom klasičnom svijetu, koji je i do danas za Evropu unekoliko uzoran. Utoliko, helenski mitološki olimpizam bio je neka vrsta praforme humanizma.
Nasuprot tome, božanstva vezana za zemlju i podzemlje ravna su slijepoj moći koja se nalaze još veoma daleko od pitanja ne samo o etičkoj ispravnosti nego o bilo čemu što bi je obuzdalo u tome što jeste, a za čime bezuslovno i u neograničeno žudi. Utoliko se, kao ničim obuzdani „htonci“ se mogu shvatiti i kao nemani, kao pošast…
Nažalost, Međunarodni olimpijski komitet, ili njegovi najmoćniji elementi, jedno je od aktualnih ovaploćenja te pošasti, i pobune zemlje, tačnije podzemlja, protiv svjetlosti, s tom razlikom što u ovom slučaju ta pobuna nije ugušena, već htonske sile obmanjivački mašu tuđom (olimpskom, zevsko-apolonskom) zastavom moći bez vrline. False flag, dakle, ne mora biti samo obavještajni trik, koji je ponekad prerasta u dugotrajnu ideološku manipulaciju – npr. da je Bler ljevičar, Cipras antiglobalista, Zelenski čovjek mira (koji okončava rat), Vučić patriota koji pruža otpor Zapadu…
No lažna zastava savremenog „Olimpijskog pokreta“ planetarni je fenomen, svjetska laž koja traje decenijama, koja u sebe uključuje gotovo čitav svijet, i to tako da je „olimpizam“ jedan od vidljivih i mjerodavnih momenata kakvoće savremenog (laži)usvjetovljenja čovječanstva…
Prećutnu saglasnost, ili makar (dovoljno jasno i odlučno) neispoljenu nesaglasnost rekontekstualizovanja olimpizma iz sklopa helenske religije u jednoumlje apsolutizovane „različitosti“, kao tobožnje krajnje vrijednosti, MOK uzima kao pozitivna signal za dalje pustolovine u radikalnoj promjeni društveno dopuštenih, odnosno poželjnih obrazaca, koji nemaju nikakve veze sa sportom već s određenim ideološkim agendama.
Pritom „LGBTQ…-izam“ ovdje figuriše samo kao sredstvo, a ne ko nekakva „samovrijednost“. No svejedno, on se koristi za propagandu i pomijeranje granica, svuda – u sportu, muzici, modi, obrazovanju… Kao da se time projektuje nihilistička nadreligija protivgraničja – svaka međa, okvir, zaokruživanje, posuštinjenje – kao takvo je nepoželjno.
Ona može pustiti korijena preinačenjem shvatanja normalnoga, tako da se stvori tip čovjek kojem će sve što je drugačije biti normalno – zato što je drugačije, tako da na kraju i sam topos normalnosti ostane upražnjen, a da spisak neprihvatljivosti zadrži minimalan broj stavki, makar do daljnjega. Takav bi čovjek bio sposoban i voljan da se ne samo navikne na gotovo sve čemu se uspješno predmetne oznaka poželjnoga već koji će se i refleksivno depotencirati tako da neće moći, niti uopšte željeti, da samostalno razlučuje valjano od nevaljanog, recimo u smislu kantovskog kategoričkog imperativa. Naprotiv, prihvatljivim će smatrati sve ono što mu kao takvo bude servirano i ideološkom praksom normalizovano.
Cilj je, dakle, dobiti građanina, individuu koji je intelektualno-praktički desubjektivizovan. U kojem smjeru će ova nastrojenost i usmjerenost ubuduće ići – ukoliko ne bude zaustavljena, bilo geopolitičkom revolucijom, koja bi potekla iz vanzapadnjačkog svijeta, bilo kulturalnom pobunom iz samoga Zapada – vidjećemo vjerovatno na narednoj Olimpijadi, koja će, treći put u roku od sto godina, biti u Los Anđelesu. Kao da postoji neka „običajnosna“ norma u MOK-u da je taj američki grad „pretplaćen“ na domaćinstvo Olimpijade na svakih pola stoljeća.
Najuspešnija nacija?
Kada već govorimo o tome, ne smijemo propustiti da pomenemo „poseban odnos“ Amerikanaca prema (samonametnutoj) „obavezi“ da budu najuspješnija nacija na ljetnjim olimpijadama. Poređenja radi, 1988, na posljednjoj ljetnjoj Olimpijadi prije kraja Hladnog rata, SAD su bile na trećem mjestu, odmah iza Istočne Njemačke, i daleko iza SSSR. Iz današnje perspektive, pogled na taj spisak djeluje „nestvarno“ – od 6. do 8. mjesta nalaze se Mađarska, Bugarska i Rumunija, sa dosta boljim rezultatima od, recimo, Francuske i Britanije. Ko je pratio dinamiku osvajanja odličja na upravo završenoj Olimpijadi, mogao je vidjeti da su SAD dosta dugo zaostajale recimo i za Japanom, te da je broj osvojenih zlatnih medalja bio dosta manji od broja srebrā i bronzi.
Na samom kraju Olimpjade, trend se volšebno mijenja, tako da je broj američkih zlatnih medalja gotovo ujednačen s brojem srebrnih i bronzanih. Podsjećamo, za medicinsku ispravnost tjelesnog stanja američkih sportista, tj. za odstustvo prisustva stimulativnih sredstava za postizanje boljih rezultata, jamče „suverene“ američke sportske vlasti, koje ne odgovaraju nikakvom međunarodnom sportskokorporativnom autoritetu.
Dakle, onima kojima izuzetno stalo da i u sportu uvijek iznova potvrđuju svoje svjetsko „liderstvo“, i koji su ne jednom pokazali da se ne ustručavaju od uvažavanja načela da jako željeni ciljevi „opravdavaju“ bilo kakva upotrebljena sredstva – treba da se vjeruje na riječ? Na taj način je američko izuzetništvo („eksepcionalizam“), što je, kada se „primijeni“ u međunarodnom okviru, dosta teško odvojiti od krajnje drskosti, od strane planetarnih sportskih vlasti institucionalizovano.
Pored ovog iznenađujućeg zaokreta u trendu priliva „zlatā“, uočava se još jedna neobična okolnost. Na nekoliko ljetnjih olimpijskih igara unazad jamajčanski kratkoprugaši, i u muškoj i u ženskoj konkurenciji, nijesu bili samo najveći konkurenti američkim već su ih znali ostaviti sa, za Amerikance, vjerovatno ponižavajućim brojem odličja, naročito zlatnih. Ovoga puta, jamajčanski atletičari osvojili su samo jednu zlatnu medalju (u Tokiju 4, Rio da Žaneiru 6, Londonu 4, Pekingu 5), i to, posve izneđujuće, u bacačkoj disciplini.
U finalima nekih sprinterskih disciplini ili ih nije bilo, ili su igrali epizodne uloge. Objašnjenje ovog neobičnog fenomena nijesmo nigdje čuli niti pronašli. Jamajka je jedan od siromašnijih zemalja u prosjeku i inače siromašnih Kariba, a Amerika je ne samo moćna nego i osjetljiva i odlučna u gajenju svoje poslijehladnoratovske „navike“. Ovoga puta im je to uspjelo doslovno posljednjeg dana. Da je bila samo jedna zlatna medalja manje u disciplinama kao što su 100, 200, 400m, odnosno štafete 4 h 100 ili 4 h 400m (ali i muška košarka, na primjer) – i na prvom mjestu bi bila Kina, a ne SAD.
Podsjetimo na nešto čega se i dalje živo sjećamo: na bezočno otimanje Čaviću zlatne medalje, iako je (doslovno) oči-gledno bio stigao prvi, i na skraćivanje dužine Ivani Španović mjerenjem odstojanja do nepostojećeg „traga“ u pijesku takmičarskog broja s ljenih leđa. Do takve „sportske pravde“ nije moguće doći uvijek, ali u „graninim slučajevima“ – stvarnim ili izmšljenim, naročito kada je riječ „nepopularnim“ ili pak „malo poznatim“ zemljama – to je, kao što smo se uvjerili, kudikamo izvodljivije.
Plivačka takmičenja na olimpijadi već neko vrijeme ne izgledaju kao nekada, tj. kao prvenstva Amerike na koje su „pripušteni“ i neki manje i više ambiciozni, ali na kraju ipak samo „simpatični“ statisti. Kako je do toga došlo, tj. kako je ranije, iz olimpijade u olimpijadu, bilo moguće da Amerikanci uzimaju gotovo sve od medalja – to dosad nije jasno, ali se čini izvjesnim da objašnjenje nadilazi domen sporta, odnosno pravno nespornih priprema sportista. Najprije se, kao ozbiljan nacionalni konkurent, „pojavila“ Australija – da bi tu i „ostala“ – a onda su počeli da „prispijevaju“ i drugi – Francuzi, Britanci, Kinezi… i Rusi. Ne treba zaboraviti da su i Mađari i Italijani, povremeno i Japanci znali da odnesu jedan broj zlata.
Kada je riječ o plivačkim nadmetanjima na ovoj Olimpijadi, sumnju budi pregršt zlatnih odličja osvojenih od jednog francuskog plivača plivački netipične fizičke konstitucije. Kada stane pored svojih konkurenata, nastaje nedoumica kako je uopšte stigao do finala, a kamoli osvojio, i to nadmoćno, mnoštvo medalja. Možda je momak zaista čudo – ili pak iza „čuda“ stoji nešto prozaičnije.
Moguće je, uostalom, da se Amerikancima toleriše „izuzetništvo“ pod uslovom da se i unutar „Kluba“ njemu poslušnih povremeno i drugima „progleda kroz prste“. Uostalom, „red“ je da domaćin, zemlja koja se povija pod nekoliko simultanih kriza, u kojoj je vlast narušene legitimnosti – bude malo obradovan, ne bi li dobio predah od neprekidnomg niza protesta višestruko podijeljenog društva… Onda ispada da je MOK neka vrsta NATO-replike.
Blagostanje i olimpijski uspeh
Osvrt na uspjeh na upravo završenoj Olimpijadi, kao prizmu za nešto izvansportsko, možemo nastaviti nekolikim karakterističnim primjerima. Njemačka, sada već višegodišnja ekonomska, politička slabost odrazila se i na sport – jedno „kupljeno“ zlato (ruska umjetnička gimnastičarka) nije mnogo pomoglo – recimo da nadmaši broj najviših, a naročito ukupnih odličja (samo) Zapadne Njemačke iz 1988, kada je bilo znatno manje disciplina nego danas. U bazičnim sportovima – plivanje i atletika – ovog puta su bili gotovo jedva vidljivi. To, naravno, nije za poređenje s nekadašnjim DDR-om, koji je vjerovatno svojevremeno bio „prvak“ u medicinskoj zloupotrebi sporta.
No sadašnja Njemačka ne može da se mjeri ni sa svojom sportskom prošlošću i nakon pripajanja nekadašnje Istočne Njemačke. Doduše, možda smo samo predugo bili naviknuti na previše njemačkih medalja, a ovako izgleda njemačka prava sportska, ne više rezidualnoimperijalna mjera – kada nema (mnogo) zloupotreba i ustupaka najjačima iz „Kluba“ (ako je Njemačka njegov dio), od medicinskih, do sportskopolitičkih. U tom pogledu nameće se poređenje s njenim manjim zapadnim susjedom, Holandijom, zemljom sličnog stepena razvijenosti, sličnog mentaliteta, ali i visoke konformnosti s amero-britanskom geopolitičkom vizijom svijeta. Iako po populacionim „gabaritima“ na granici između male i srednje velike zemlje, ona predstavlja sportsku velesilu kojoj mnogi, a možda prije svih Njemačka, mogu pozavidjeti.
Nadalje, ovo su prve, nadamo se i posljednje, olimpijske igre na kojima bivša Ukrajina učestvuje kao zaraćena zemlja. Iako, kako to Zapad opisuju, žrtva „divljačke“, „ničim ieprovocirane agresije“, ona je ovoga puta bolje plasirana nego na prethodnim dvijema. Sada je 22 na spisku, a u Tokiju je bila 44. Nemamo informacija gdje sve ukrajinski sportisti treniraju, ali malo je vjerovatno da su svi na pripremama izvan svoje zemlje. Kijev nema iskrenih prijatelja, a trenutno ima kudikamo važnije prioritete od skupljanja medalja, bez obzira na to što propaganda njihove „stvari“ na Olimpijadi nije za potcjenjivanje. To možda nešto govori i o samome ratu koji je u toku, tačnije o prirodi i izvedbi „ruske agresije“.
Uzgred, ukrajinski najbliži i „najiskreniji“ saveznik, Poljska, zemlja koja je, makar do širenja rata u bivšoj „Ukrajini“, imala otprilike podjednak broj stanovnika, ovog puta nalazi se na skromnom, 42. mjestu. Sport je jedan od, makar i posrednih indikatora bogatstva društva, ali i stanja duha u njemu. Poljska je nesumnjivo ekonomski dobrostojeća zemlja, ali, neočekivano, ambiciozni NATO-tigar u sportu je, kao uostalom, i u doba socijalizma – patuljak. Isto važi i za jednu još ambiciozniju, mnogobrojniju i u međunarodnim relacijama drskiju zemlju – Tursku, koja sigurno ne pati od opšteg siromaštva.
Srazmjerno blagostanje je, dakle, potreban, ali ne i dovoljan uslov sportske uspješnosti jedne nacije. Nema sumnje da kulturalni elementi i (ne)postojanje tradicije (koju sovjetska Ukrajina ima, za razliku od „okupirane“, ali i „slobodne“ Poljske) igraju značajnu ulogu. U tom smislu karakteristična sportska nevidljivost islamskog svijeta (osim u borilačkim sportovima i dizanju tegova), Indije, „Indokine“. Potonjoj, iako dijeli budističko nasljeđe s Kinom, Japanom i Južnom Korejom, to nije pomoglo da se uspostavi kao geografsko područje iole poznatije po sportu.
S druge strane, ne treba smetnuti s uma da društvena opsjednutost sportom, ako nije riječ o, slabo prikrivenim recidivima imperijalizma („uži sastav“ Britanskog komonvelta osvojio je 51 zlatnu medalju, što je uporedivo samo s 55 sovjetskih iz zlatnih iz Seula 1988), može biti vrlo upotrebljiv socijetalnopsihički opijat naspram nepravdi, nedostatka blagostanja i svega onoga što predstavlja legitimnu temu za svakodnevnu javnodiskusionu agendu.
U tom smislu, pada na pamet – a primjer je namjerno „ekstreman“ – situacija u vrijeme finala Svjetskog prvenstva u fudbalu u Argentini 1978, kada je (gotovo) čitava nacija bila oduševljena pobjedom, dok je na stotine Argentinaca čamilo u tajnim zatvorima, čak i nedaleko od poprišta susreta domaće i holandske reprezentacije. Mnogi se nikada nijesu vratili. No zato je zemlja čija su „specijalnost“ tajni zatvori i vanpravne, tihe likvidacije svojih građana, Ukrajina, bila jedna od „moralnih“ zvijezda ove Olimpijade. Pritom, kada upozoravamo na mogućnost političke zloupotrebe sporta – ne kao ideološke vinjete, već kao legitimacione poluge štetne, ili čak po svoj narod opasne vlasti, kao što je slučaj u Srbiji – ne želimo reći da je sport kao takav oruđe manipulacije. Ako ništa drugo, autor ovih redova je previše naklonjen sportskoj kulturi da bi – makar zbogtoga rizikovao kritičkoideološke osude – pristao na ovu, zapravo sekundarnoideološku generalizaciju.
Pogled na osvojene medalje ukazuje na nešto što bi se moglo nazvati iberijsko-iberoameričkim fudbalocentričnim sportskim „idiotizmom“ (u doslovnom, a ne u pogrdnom, kolokvijalnom značenju). Bez svojeg zlata u fudbalu, Španija je u Parizu osvojila svega četiri najvrednije medalje, od kojih je jedna u nejasnom hibridu mješovitog (muškarac i žena) brzog hodanja. Portugalija je, ako se izuzme fudbal, sportski liliputanac, a žiteljima brojna Latinska Amerika ponovo je ostvarila zanemarljiv sportski rezultat. Ako neke evropske zemlje, uključujući i našu, svoju realnu (rastuću) marginalnost uspijevaju da donekle, na nivou simbolike utisaka, kompenzuju u sportu, to s ovim dijelom svijeta, očigledno, nije slučaj.
Kada govorimo o čudnovatim sportovima, odavno upada u oči inventivnost u izumijevanju, odnosno olimpijskom institucionalizovanju bizarnih „sportova“, poput, na primjer, nečega što što liči na brejk-dens, ili sportkoinstitucionalna inkluzija maloljetnih „bježača“ iz škole na skejtbordovima ili posebno konstruisanim biciklima za nadmetanja u „urbanom okruženju“. Ukusi za igre su različiti – ako je riječ o igrama – pa zato treba izbjegavati opasnost generalizovanja svojeg ukusa.
Ipak, postavlja se pitanje šta još sve od neobičnih, prima facie za sport nepodobnih aktivnosti može jednoga dana dobiti olimpijski prefiks? Uzgred, ako je cilj da se „olimpizam“ širi, tj. da ima šta više sportista, u što više disciplina, iz što više zemalja (pod uslovom da to nije[su] [Bjelo]Rusija) – postavlja se pitanje zašto je karate isključen sa spiska olimpijskih disciplina.
U tom smislu, još se pamti ne tako davno objelodanjeni američki zahtjev da se vaterpolo skine s liste olimpijskih sportova, u kojem su posljednjeg dana juče završene Olimpijade osvojili bronzu. Po kojim kriterijima neke aktivnosti bivaju ne samo (neočekivano) promovisane u sportove već ulaze na olimpijade, a neki etablirani, pa i olimijski „starosjedjelački“ sportovi bivaju izbačeni – to nije jasno. Ali ne treba očekivati mnogo prozirnosti u „podzemlju“, čak i kada je pod stalnim refektorima, vješto podešenim za teatralna prikrivanja.
***
I šta sada, nakon gašenja svjetala sportski vrlo zanimljive, politizovanošću otužne, a kulturalnom porukom skaredne Olimpijade? Najsžaniji utisak, što se samo nas Srba tiče, vjerovatno, čini se, nije „junački“ izvojevano treće olimpijsko zlato zaredom vaterpolista, već to što smo u polufinalu muške košarke bili na pragu „senzacije“ koja bi se pamtila decenijama, možda i duže od pobjede SSSR protiv SAD u finalu Olimpijade 1972. u Minhenu.
Sudijske pristrasnosti nije manjkalo, ali ruku na srce, imali smo mi i gorih iskustava, a i uprkos tome – mogli smo dobiti, da nije bilo propusta u posljednjoj četvrtini, za koje nije bila kriva najviša klasa protivnikā. Zapravo bili smo jako, jako blizu… Što se čitavog svijeta tiče, vjerovatno je događaj Olimpijade bilo ono što je možda nadmašilo i nju samu, pa i naša očekivanja zajedno s njime – a to je Đokovićevo zlato, kojim je on zaista, konačno i neopozivo „uzeo“ sve, a najveći dio toga „svega“ i po dovoljan broj puta da bi „GOAT-rasprava“ preko noći umukla.
Ovdje nećemo napominjati da je u meču protiv izvanrednog pobjednika posljednjih dvaju grenslemova, zlato izvojevano sa „svježom“ povredom, sa punih 37 godina života, što Novaka svrstava među najozbiljnije „kandidate“ za nezvaničnu titulu najboljeg sportiste svih vremena. Zapravo, ne pada na pamet nijedan koji bi se se njime mogao ozbiljno „ogledati“ – ali možda je to do naše nedovoljno upućenosti u istoriju sporta, ili pak samo zemljačke pristrasnosti…
Svaki izlet u sportsku realnost donosi priliku za zaborav ozbiljne svakodnevice, a tako zgusnuti festival sporta je u tom pogledu mogao djelovati, ili pak biti sračunato iskorišćen, kao višestruko pojačana „doza“. Ipak, Olimpijada je zatvorena, a oni koji slatkorječivo i „gromopucatelno“ čestitaju našim, zaista sjajnim nosiocima odličja iz Pariza, takoreći istovremeno prijete građanima Srbije koji nijesu voljni da im se od otadžbine napravi Litijumski pašaluk „Rio tinto“, a od zavičaja i djedovine – jal/dovište. A pritom su se i ti protiv zla pobunjeni građani, koje presjednik njihove Vlada nazva „raspalom bandom“, iz duše radovali uspjesima svojih sunarodnika u Parizu – dok je vlast, već po tradiciji, još od „Oluje“, ako ne i ranije, nepočinstva tempirala za ljeto.
Tako su olimpijska zlata došla kao, potencijalno „zlata vrijedan“, ali, sudeći po protestu 10. avgusta, ipak nedovoljan sedativ. „Vlast“ u Srbiji, kao namjesništvo strane vlasti nad Srbijom, vjerovatno računa: ako su „progutali“ to što smo predali Kosovo i Metohiju i tamošnje državljane Srbije i svetinje i ekonomska bogatstva, neće im teško pasti svođenja Srbije na neokolonijalni rezervat pod figurisanjem osobe nesvakidašnji inventivne u otkrivanju onoga što bi još moglo da se preda i izda.
Vidjećemo. Igre, mnogo ozbiljnije od pariskih, nastavljaju se. U njima nije važno samo ne saučesvovati u zlu, već mu se oduprijeti i pobijediti – za zlato pred precima i potomcima.
Prof. dr Časlav Koprivica je redovni profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard
Naslovna fotografija: Sarah Meyssonnier/Reuters
BONUS VIDEO:
