Prema tom zakonu, svi državni i lokalni organi u Srbiji, javna preduzeća, škole i fakulteti, javni servisi RTS i RTV i drugi od danas bi morali da upotrebljavaju ćirilično pismo
U čast preminulog dr Aleksandra Jovanovića (1949-2021) govorio je njegov dugogodišnji saradnik dr Aleksandar Milanović, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu
Slušajući izjave Samardžića, lako ćete uvideti da to nije samo bezazleno mišljenje jednog čoveka koji je dobio priliku da se izjašnjava u javnom prostoru, već revizionistička propaganda redovnog profesora
Glupo bi bilo potpuno poreći da Hrvatska ima svoju kulturu, ali je još gluplje misliti kako je veća od srpske i kako soko koji se vinuo u nebesa svetske kulture može da zavidi glisti koja prašina negde dole pod njim
Gradsko veće je većinom glasova odlučilo da se u Vukovaru još nisu stekli uslovi za primenu proširenih prava pripadnicima srpske manjine, koja podrazumevaju javnu upotrebu ćirilice
Država nije donela novi zakon lingvistima, nego je najzad postavila temelje očuvanja i zaštite matičnog jezika i pisma koji su jezgro nacionalnog i kulturnog identiteta
Najveći problem tiče se odsustva konsenzusa po dva pitanja: da li je ćirilica jedino pismo srpskog jezika i šta se podrazumeva pod službenom, a šta pod javnom upotrebom pisma
Ovim propisom predviđeno je ko sve ima obavezu da koristi ćirilično pismo, proširen je krug subjekata koji imaju tu obavezu, pa tu spadaju preduzeća koja imaju većinsko učešće javnog kapitala
Dodaje se i da je proglašenjem za jedino i autohtono srpsko pismo ćirilica postala faktor „snažne nacionalističke mobilizacije i sredstvo prinude i zastrašivanja građana“
Zakon, kako se navodi, predviđa i da se mogu ustanoviti poreske i druge administrativne olakšice za privredne i druge subjekte koji u svom poslovanju koriste ćirilično pismo
Ministar Selaković je rekao da bi 15. septembra na Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave svi Srbi, uključujući i one u regionu i dijaspori, na svojim kućama trebali da istaknu srpsku zastavu
On podseća da je srpski jezik jedna od najvažnijih činjenica srpskog kulturnog prepoznavanja, istovremeno i predmet društvenog i kulturnog inženjeringa, a stvari ne stoje bolje ni u književnosti