Višedecenijskom (auto)propagandom normalizovana je predstava o Srbima kao balkanskim demonima zla. Baš kao i 1990-ih, Srbi su vampiri za koje je samo pitanje kad će ustati iz groba i baciti se na jadne, nemoćne komšije
Logika „da nije ovih naših primitivaca, sad bismo jeli kavijar i pili sveže ceđenu pomorandžu na Brionima” osnažuje diskurs: „Srbi primitivci – zapadnjaci civilizovani”. Taj diskurs je jedan od oslonaca kulture autošovinizma
Slika Srbije kao ludnice uobičajena je u diskursu tzv. građanske Srbije. Omiljeni antitetički par naših građanista je „normalno – nenormalno”, pri čemu se drugi član ovog para rezerviše za Srbe i Srbiju
Pristojan čovek poštuje vrednosti drugih, ne ruga im se i ne omalovažava sugrađane što do njih drže. Ali, naši „građani” se ponašaju kao divljaci, ne osećaju čak ni nelagodu kada se izruguju bližnjima
Redukovanje stiha „od Prizrena do Rumije” na „od Pirota do Golije” predstavlja podmuklu negaciju celovitosti srpskog kulturnog prostora, ali i Srba kao naroda koji se identifikuje po jeziku i kulturi
Već je postalo opšte mesto da lideri prozapadne opozicije mnogo vole da se biju oko mrvica. Bilo da se radi o mobilnim telefonima, o ostacima ostataka neke partije, ili o – stranici na „Fejsbuku”
Upravo oni koji naširoko i neomeđeno koriste etikete kao što su „nacionalista”, „šovinista”, „fašista” i „nacista”, odjednom reč „autošovinizam” proglašavaju „uvredljivom” i „prokazivačkom”
Objašnjenje ovog fenomena, bar kada su u pitanju Srbi, Rusi i druga društva kapitalističke (polu)periferije, slično je – transfer ozlojeđenosti (resantimana) prema dole
Zašto se neka knjiga ne bi mogla naći u srpskim bibliotekama i po čemu je ona „neprimerena”? E pa zato što ju je napisao autor koji je „otvoreni zagovornik desnih ideja” – i gotovo
Domoljubno uzbuđenje i histerična galama izazvani odavanjem dužne pošte jednom dobrom Hrvatu, vrsnom novinaru i naučniku Inoslavu Beškeru, potvrđuju da ne postoji nikakva „druga Hrvatska”
Moramo postati svesni onoga što nam se dešava. Borba za osvešćenje je ključ našeg opstanka, a ta borba najteža i najvažnija. Knjiga Nikole Kusovca je doprinos u tom pravcu
U razmišljanjima o srpskoj istoriji, Radovan Samardžić se često doticao fenomena samoporicanja kao istorijske pojave u srpskom narodu. On je naglašavao istorijsko poreklo i uslovljenost same pojave
Lomparova knjiga zbilja nas upozorava: prijatelji, ne smemo se dati, oni zaista to što rade doživljavaju kao „ko će koga”, kao „borbu na život i smrt”. Sada jasno znamo s čim imamo posla
Za postignut uspeh Borka Pavićević možda zaslužuje spomenik – ali u Berlinu, Zagrebu ili Briselu. Što dalje od naroda koji je pacovizovala, ozverila i predstavila kao legitimnu metu