Pošto ne bi imalo nikakvu rusku podršku, kao protivtežu Zapadu, po logici stvari, vlast u tom pašaluku bi tada bila u potpunosti kompradorska, korumpirana i antisrpska
Megalopolis mrzi Rusiju zato što ona nije Megalopolis – nije zagazila u sferu antihumanizma i zato (p)ostaje civilizacijska alternativa. Otuda potiče i rusofobija
Slobodan Vladušić je uveren da su izbacivanje dela Čajkovskog sa koncertnog repertoara ili otkazivanje predavanja o Dostojevskom samo deo jednog mnogo šireg procesa u kome se oligarhija na Zapadu odriče svog humanističkog nasleđa
Možda poenta i jeste u tome da se srpska košarkaška reprezentacija i simbolički smisao košarke u Srbiji unište kao relikt prošlosti. Možda je i taj plan deo obećane promene svesti
Ni u jednoj oblasti života ne pridaje mu se potreban značaj, a narod više brine o svom jeziku nego pojedine institucije kojima je to posao. Tako tvrde lingvisti i pisci povodom Međunarodnog dana maternjeg jezika
Izvesno je da globalna elita zapadne provenijencije nije uspela da kupi Novaka i da zato Novak mora da nestane, kao što mora da nestane svaka druga ličnost koja se ne može kupiti
„U toku je borba za duše naše dece, borba za istoriju, to nije borba za to kakve će nam se paradigme nametati nego da li ćemo istoriju da shvatimo kao otkrivanje prošlosti ili kao puku propagandu u nečijem interesu“
Pokušaj progona prof. Kovića sa Filozofskog fakulteta osvetlio je mračne strane našeg društva i razotkrio brojne filistre, pritajene saveznike Moći, zabrinute jedino za svoj život
On ističe da „2021. godina mnogo više liči na 1914. nego na 1999.“, te da „država Srbija nije uradila dovoljno da se sećanje na Prvi svetski rat usadi u svest srpskog naroda“
Ković je tokom vremena i bez svoje volje, postao i simbol i dokaz da se u Srbiji neko može boriti za nešto bez ličnog interesa, dakle iz načela i principa, ergo da nije nužno biti krpa i beskičmenjak
Abdulrazak Gurna je tipičan primer postkolonijalnog intelektualca kao što je i njegova negacija nacionalnih identiteta isto tako tipična, kao što su tipične i teme njegovih romana
Kada škola prevashodno postane mesto izražavanja mišljenja, stava ili sirovih doživljaja, onda ispada da učenik nema šta da nauči u školi, jer on već nešto misli, već ima neki „stav“
Vladušićeva „Omama“ nam neće, kao što nijedan roman ne može, dati odgovore, ali može nam pomoći da konačno počnemo da postavljamo prava pitanja i da se orijentišemo u svemu onome što nas realno čeka
„Omama“ je roman posle kojeg ostaju pitanja čiji domet prevazilazi okvire umetničkog dela i seže u nukleus Vladušićevog ukupnog pregnuća – u suočavanje s Megalopolisom