Laza Kostić je, slično filozofiji britanskog istoričara Arnolda Tojnbija, verovao da se velike ljudske sinteze ostvaruju najmoćnije kroz umetnost, i da je uspon, kroz borbu, ka lepoti, najvažnije obeležje svih ljudskih stremljenja
„Tek sam počeo da se odužujem, a takva knjiga se ne može zatvoriti, jer nema kraja a pogotovo početka. Sve je to jedna knjiga u tri nastavka. Ako Bog da biće ih još“, kaže on povodom svog novog izdanja „Onamo namo. Portreti i pesme“
Umetnici Jugoslavije, različitih vera i nacija, listom su ustali u odbranu jednog remek-dela i na svoju pobedničku zastavu stavili Lubardinu sliku. Ovo je priča o rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu
Kada škola prevashodno postane mesto izražavanja mišljenja, stava ili sirovih doživljaja, onda ispada da učenik nema šta da nauči u školi, jer on već nešto misli, već ima neki „stav“
Zbog čega su jalove nade da će se poezija Milice Stojadinović Srpkinje i mnogih drugih patriotski orijentisanih književnica na vrhuncu buke oko osnaživanja žena naći u čitankama srpskih đaka
Iako je autor sjajnih dela prevođenih na svetske jezike, od kojih je roman „Usta puna zemlje“ bio veoma tiražan, nakon njegove smrti ostala je samo priča o sukobu sa Kišom i par nekrologa
Prošlo je pola veka od objavljivanja „Romana o Londonu“, jednog od najznačajnijih dela srpske književnosti. O Crnjanskom u Londonu piše članica Kraljevskog književnog društva
Isušena i suvoparna, svedena na esejistiku i ispovednu prozu sumnjive autentičnosti, književnost je sve manje kadra da prodre u nepokorene sfere ličnosti i podigne ustanak
Deklaracija naglašava potrebu sistematičnog, organizovanog i dugotrajnog institucionalnog rada (od osnovne škole do SANU) na oblikovanju književnog i kulturnog pamćenja
Miloš Crnjanski bio je čovek polisa, to je nesumnjivo. On je imao osećaj za kolektiv kome je pripadao, a to je bio srpski narod; imao je osećaj zajedničke prošlosti
Meša je u jednom svom pismu SANU 1976. godine istakao: „Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi“
Ako pitanje ličnosti Crnjanskog prestane da bude relevantno u srpskoj kulturi, to će onda značiti da srpska kultura jednostavno više ne postoji. Ne bih voleo da to doživim
Nastojanje da se srpski jezik veštački „očisti“, „ispravi“, odnosno uniformizuje može nas odvesti u sužavanje jezičkih, a samim tim i kulturnih horizonata našeg naroda
NIN-ova nagrada je prestala da bude nagrada za najbolji roman na srpskom jeziku, odnosno za najbolji roman srpske književnosti. Ona više ne postoji. Kako je do toga došlo?