Predlog platforme Dušana Prorokovića Narodnoj skupštini prenosimo u originalu
Narodnoj skupštini Republike Srbije
Kolegijumu Narodne skupštine
Trg Nikole Pašića 13, Beograd
podneto pisarnici: 11. marta 2019. godine
Saglasno članovima 194. i 195. Ustava Republike Srbije, članu 15. tačka 7) te članu 26. Zakona o Narodnoj skupštini i članovima 34., 83. i 192. Poslovnika o radu Narodne skuppštine, imajući u vidu da je nesporna nadležnost Narodne skupštine da raspravlja i donosi odluke o ovom pitanju, kao narodni poslanik kome je prestao mandat (definisano članom 46. Zakona o Narodnoj skupštini) pozivam Kolegijum Narodne skupštine da uzme u razmatranje
Predlog Platforme za dijalog o sveobuhvatnom i pravno obavezujućem sporazumu za normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine
UVOD
1. Ustavom Republike Srbije, usvojenom na referendumu okončanom 29. oktobra 2006. godine, definisano je članom 182. stav 2. da će suštinska autonomija AP Kosovo i Metohija biti utvrđena „posebnim zakonom koji se odnosi po postupku predviđenom za promenu Ustava.“ Istovremeno, u preambuli Ustava navodi se: „Polazeći od državne tradicije srpskog naroda i ravnopravnosti svih građana i etničkih zajednica u Srbiji, polazeći i od toga da je Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima, građani Srbije donose Ustav Republike Srbije.“ Takođe, članom 75. pripadnicima nacionalnih manjina se „jemče dodatna, individualna ili kolektivna prava“, koja moraju biti „u skladu sa Ustavom, zakonom i međunarodnim ugovorima.“ Uz to, pripadnicima nacionalnih manjina još se članom 79. omogućava „Pravo na očuvanje posebnosti“, a članom 80. „Pravo na udruživanje i na saradnju sa sunarodnicima.“
2. Mišljenjem br. 405/2006 (CDL-AD(2007)004) od 19. marta 2007. godine Evropska komisija za demokratiju putem prava (Venecijanska komisija) iznela je u tački 6. sledeći stav: „Tekst Preambule smatra Pokrajinu Kosova i Metohija integralnim delom Srbije, a koja uživa suštinsku autonomiju. Što se tiče budućeg statusa Kosova, nije posao Venecijanske komisije da se meša u politički proces koji treba da odredi budući status Kosova prema Rezoluciji 1244 (1999) SB. Srbija kao članica UN moraće da poštuje odgovarajuće odluke UN.“ U tački 7. Mišljenja kritikuje se poglavlje Ustava Republike Srbije koje obuhvata članove 182 – 184. zbog toga što „u odnosu na suštinsku autonomiju pažljivo čitanje Ustava, a posebno dela VII jasno ukazuje da ova suštinska autonomija uopšte nije zajamčena na ustavnom nivou jer skoro svaki važan aspekt ove autonomije Ustav delegira na zakonodavca.“ Stoga, nasuprot onome što se proklamuje Preambulom, „sam Ustav uopšte ne garantuje suštinsku autonomiju Kosova jer u svemu zavisi od volje Narodne skupštine Republike Srbije da li će se samouprava realizovati ili neće.“ (Mišljenje, tačka 8.).
3. Rezolucijom 1244 (1999) od 10. juna 1999. godine u uvodnom delu obrazlažući principe po kojima treba tumačiti dalji tekst Dokumenta Savet bezbednosti UN navodi: „ponovo potvrđujući privrženost svih država članica suverenitetu i teritorijalnom integritetu SR Jugoslavije i drugih država regiona, kako je navedeno u Helsinškom dokumentu i Aneksu 2“ i „ponovo potvrđujući apel iz prethodnih rezolucija za široku autonomiju i suštinsku samoupravu za Kosovo“. Konstatuje se da u tački 4. stoji: „Potvrđuje da će posle povlačenja, dogovorenom broju jugoslovenskog i srpskog vojnog i policijskog osoblja biti dozvoljen povratak na Kosovo radi obavljanja dužnosti u skladu sa Aneksom 2“. Takođe, u tački 11. u kojoj se objašnjavaju glavne odgovornosti civilnog prisustva navedeno je: u stavu a – „unapređenje uspostavljanja, do konačnog rešenja, suštinske autonomije i samouprave na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir aneks 2 i sporazume iz Rambujea (S/1999/648)“; u stavu e – „olakšavanje političkog procesa čiji je cilj definisanje budućeg statusa Kosova, uzimajući u obzir sporazume iz Rambujea (S/1999/648)“. U Aneksu 1 stav 6. dodatno se pojašnjava: „Politički proces ka uspostavljanju sporazuma o privremenom političkom okviru, koji će obezbediti suštinsku samoupravu na Kosovu, uzimajući u potpunosti u obzir sporazume iz Rambujea i principe suverenosti i teritorijalnog integriteta SR Jugoslavije i drugih zemalja u regionu.“ Tačka 6. Aneksa 2 razrađuje tačka 4. Rezolucije: „Nakon povlačenja, dogovorenom broju jugoslovenskog i srpskog osoblja će biti dozvoljeno da se vrati i obavlja sledeće funkcije: vezu sa međunarodnom civilnom misijom i međunarodnim bezbednosnim prisustvom; obeležavanje/čišćenje minskih polja; održavanje prisustva na mestima srpske kulturne baštine; održavanje prisustva na glavnim graničnim prelazima.“
4. Imajući u vidu da se u tački 11. Rezolucije 1244 (1999) SB UN na dva mesta spominje Sporazum iz Rambujea (S/1999/648), važno je podsetiti da ovaj Sporazum nije nikada potpisan od strane delegacije SR Jugoslavije i Republike Srbije, kao ni od strane specijalnog predstavnika predsednika Ruske Federacije – ambasadora Borisa Majorskog, te samim tim nije mogao stupiti na snagu i proizvesti pravne posledice, ali istovremeno i zaključiti da su predstavnici dve delegacije uz posredovanje „trojke“ (Kristofer Hil, Boris Majorski, Volfgang Petrič) postigli veliki stepen saglasnosti po pitanju rešenja izloženih u poglavljima 1 – 6. Umesto spornih poglavlja 7 – 8. koja su predstavljala prepreku potpisivanju mirovnog sporazuma, usvojena je Rezolucija 1244 SB UN, koju prihvataju sve zainteresovane strane u ovom procesu. S tim u vezi, kada se unutar Rezolucije 1244 (1999) pominje Sporazum iz Rambujea, on se može odnositi isključivo na poglavlja 1 – 6.
5. Privremena skupština Kosova (The Provisional Assembly of Kosovo) proglasila je nezavisnost „Republike Kosovo“ 17. februara 2008. godine. U izveštaju Generalnog sekretara UN od 28. marta 2008. godine (S/2008/211) konstatuje se da je „Skupština Kosova održala sednicu tokom koje je usvojila ʼDeklaraciju o nezavisnostiʼ kojom se proglašava da je Kosovo nezavisna i suverena država.“ Do 2019. godine, a imajući u vidu da je određeni broj država članica UN uspostavio diplomatske odnose sa „Republikom Kosovo“, kao i da je jedan broj njih tu svoju odluku poništio, te nema tačnog i pouzdanog podataka, takozvanu „Republiku Kosovo“ priznalo je između 92 i 101 članice UN. Najviši zakonodavni organ takozvane „Republike Kosovo“ usvojio je „Ustav Republike Kosovo“ koji se temelji na planu specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN pod nazivom Sveobuhvatni predlog za rešenje statusa Kosova (u daljem tekstu Ahtisarijev plan). Odredbe Ahtisarijevog plana imaju višu pravnu snagu nad drugim pravnim odredbama na teritoriji takozvane „Republike Kosovo“.
6. Savetodavnim mišljenjem Međunarodnog suda pravde od 22. jula 2010. godine zaključeno je da opšte međunarodno pravo ne sadrži primenljivu zabranu proglašenja nezavisnosti, te da zbog toga „Deklaracija o nezavisnosti“ ne narušava opšte međunarodno pravo. Sud temelji ovakav stav pre svega na ranijim iskustvima država koje su nastajale secesijom uz primedbu iznetu u tački 79. da praksa „ne ukazuje na pojavu novog pravila u međunarodnom pravu koje zabranjuje proglašenje nezavisnosti u takvim slučajevima.“ Međunarodni sud pravde je obrazložio savetodavno mišljenje u tački 105. argumentom da: „Oni koji su usvojili Deklaraciju o nezavisnosti nisu nameravali da ona deluje unutar pravnog poretka stvorenog za privremenu fazu niti je ona kadra da to učini. Nasuprot tome, Sud smatra da tvorci ove deklaracije nisu delovali niti nameravali da deluju u svojstvu institucije stvorene od strane tog poretka i ovlašćene da deluju unutar njega, nego su radije objavili da prihvataju meru čiji bi se značaj i dejstva nalazili izvan tog poretka.“ Time se daje odgovor na pitanje postavljeno u tački 98. u kome Međunarodni sud pravde objašnjava da su „oni koji su prihvatili Deklaraciju delovali u drugačijem svojstvu.“ Međunarodni sud pravde doneo je Savetodavno mišljenje koje nema izvršni karakter, uz problematično obrazloženje da su lica koja usvajaju Deklaraciju o nezavisnosti nastupala samostalno, kao pojedinci koji su potpisali taj dokument, a ne kao poslanici u Privremenoj skupštini Kosova, čime nije uzeta u obzir nesaglasnost ovog akta sa Rezolucijom 1244 SB UN i obavezama koje su iz nje proizilazile.
7. Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine potpisan je u Briselu 19. aprila 2013. godine. Ovaj sporazum nikada do kraja nije primenjen, što onemogućava dalju normalizaciju odnosa. U nastavku pregovora izneta je ideja o „razgraničenju“ između dve strane, koja nije načelno objašnjena niti detaljno razrađena.
8. Platforma za dijalog o sveobuhvatnom i pravno obavezujućem sporazumu za normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine u saglasnosti je sa svim navedenim aktima i tako se definišu ciljevi i principi Republike Srbije u procesu dijaloga sa Prištinom. Platforma je usmerena kako na utvrđivanje političkog i pravnog okvira prihvatljivog za kosovsko – metohijske Albance i zainteresovane međunarodne aktere, tako i na stvaranje šireg političkog konsenzusa u srpskom društvu.
CILjEVI PLATFORME
1. Pronalaženje obostrano prihvatljivog rešenja za teritorijalni spor između Beograda i Prištine, uz podršku zainteresovanih međunarodnih aktera: pet stalnih članica SB UN (SAD, Rusija, Velika Britanija, Kina i Francuska).
2. Normalizacija odnosa između Beograda i Prištine u skladu sa napred navedenim pravnim okvirima. Pod normalizacijom se podrazumeva pronalaženje rešenja kojim je moguće:
A) očuvati teritorijalni integritet Republike Srbije;
B) obezbediti suštinsku autonomiju za kosovsko – metohijske Albance sa elementima međunarodnog predstavljanja;
V) prevazići faktičko stanje u cilju dugoročnog osiguravanja regionalne bezbednosti između ostalog i preciziranjem pojma razgraničenje;
G) dobiti garancije međunarodnih aktera za sprovođenje dogovorenog.
PRINCIPI ZA POSTIZANjE SPORAZUMA
Sveobuhvatni i pravno obavezujući sporazum za normalizaciju odnosa (u daljem tekstu Sporazum) moguće je postići rukovođenjem sledećim principima:
Princip 1:
Sporazum mora biti u skladu sa Ustavom Republike Srbije. Pokrajina Kosovo i Metohija jeste sastavni deo teritorije Srbije, a kosovsko – metohijskim Albancima se mora osigurati suštinska autonomija sa elementima međunarodnog predstavljanja.
Princip 2:
Ustav Republike Srbije ne može biti menjan zbog postizanja Sporazuma, a Preambula se smatra sastavnim delom Ustava u slučaju bilo kakvih naknadnih tumačenja elemenata Sporazuma. Sporazumom se reguliše odnos između centralnih organa vlasti u Beogradu i organa samouprave u Prištini, tako da se razjašnjavaju nedoumice iznete Mišljenjem Venecijanske komisije. Takođe, Sporazumom se definiše pitanje međunarodnog predstavljanja, tako da to više ne može biti predmet spora.
Princip 3:
Osnovu za pronalaženje kompromisnog rešenja predstavlja opšti pravni i politički okvir Rezolucije 1244 SB UN. U tom kontekstu se izražava težnja ka osiguravanju „široke autonomije i suštinske samouprave za Kosovo“ uz prihvatanje rešenja ponuđenih u tačkama 1 – 6. Sporazuma iz Rambujea. Republika Srbija, svesna svih političkih posledica koje je izazvala primena Ahtisarijevog plana, a želeći da u pregovorima nastupi konstruktivno i u dobroj veri, izražava spremnost da prihvati delove ovog dokumenta koji su već primenjeni, a koji će pomoći postizanju konačnog Sporazuma.
Princip 4:
Sporazum će biti primenjivan tek pošto se o njemu u odgovarajućoj formi izjasni Savet bezbednosti UN. Ovo izjašnjavanje može, ali i ne mora da znači promenu Rezolucije 1244. Republika Srbija ne isključuje mogućnost ukidanja Rezolucije 1244 i umesto nje usvajanja nove, ali tek pošto se ispune sve odredbe Rezolucije 1244, uključujući i postizanje Sporazuma u skladu sa pravnim i političkim okvirom navedenog dokumenta iz 1999. godine. Potvrdom Sporazuma od Saveta bezbednosti pet stalnih članica ovog tela postaće i garantne strane njegovog sprovođenja.
Princip 5:
Osnovna svrha Sporazuma je:
a) otklanjanje svih prepreka za normalizaciju odnosa;
b) omogućavanje kosovsko – metohijskim Albancima suštinske samouprave sa elementima međunarodnog predstavljanja;
v) osiguravanje široke međunarodne podrške za uspeh pregovora pod pokroviteljstvom Saveta bezbednosti UN.
Princip 6:
Otklanjanje svih prepreka za normalizaciju odnosa uključuje sve vrste dogovora koji podstiču:
a) poboljšavanje ukupnih srpsko – albanskih odnosa i podizanje stepena poverenja između dva naroda u celini;
b) jačanje trgovinske razmene između dva sistema i produbljivanje privredne saradnje kroz integraciju tržišta, ukidanje carinskih, fiskalnih i parafiskalnih barijera i usaglašavanje investicionih i strategija za razvoj infrastrukture;
v) dugoročno osiguravanje regionalne bezbednosti i usaglašeno delovanje na traženju odgovora za nove izazove, rizike i pretnje iz šireg okruženja.
Princip 7:
Politički ciljevi Republike Srbije u procesu dijaloga sa predstavnicima kosovsko – metohijskih Albanaca su:
a) očuvati teritorijalni integritet Republike Srbije;
b) obezbediti recipročna kolektivna prava srpskoj i ostalim nealbanskim zajednicama na Kosovu i Metohiji po principu „autonomija u autonomiji“;
v) dodatno zaštititi srpsku kulturnu baštinu na Kosovu i Metohiji;
g) zaštititi imovinska i druga prava subjekata iz takozvane „uže Srbije“ na teritoriji Kosova i Metohije;
d) precizirati značenje pojma razgraničenje kroz:
d.1) funkcionalno razgraničenje nadležnosti u odnosima između institucija Republike Srbije i organa pokrajinske samouprave, kao i funkcionalno razgraničenje nadležnosti između institucija pokrajinske samouprave i Zajednice srpskih opština po principu nemešanja u unutrašnja pitanja. Pod unutrašnjim pitanjima podrazumevaju se definisane nadležnosti koje će biti neotuđive;
d.2) teritorijalno razgraničenje između lokalnih samouprava srpske zajednice okupljenih u Zajednici srpskih opština i organa samouprave, što će biti precizirano Principom 9.
Princip 8:
Funkcionalno razgraničenje odnosi se na:
a) reafirmaciju ponuđenih rešenja iz Plana za političko rešenje sadašnje situacije na Kosovu i Metohiji usvojenog na zasedanju Narodne skupštine Republike Srbije 29. aprila 2004. godine uz preciziranje elemenata međunarodnog predstavljanja institucija samouprave na Kosovu i Metohiji, a što se mora razmotriti i u kontekstu teritorijalnog razgraničenja;
b) potpunu primenu svih tačaka koje navodi Prvi sporazum o principima koji regulišu normalizaciju odnosa između Beograda i Prištine od 19. aprila 2013. godine a koje se tiču uspostavljanja i funkcionisanja Zajednice srpskih opština (u daljem tekstu ZSO). ZSO mora imati izvršna ovlašćenja, koja će biti precizno definisana posebnim poglavljem Sporazuma i uključivati prorporcionalnu zastupljenost predstavnika Srba u lokalnoj policiji i uticaj na korpus pitanja iz oblasti javne bezbednosti na osnovu takvog tumačenja Aneksa 3, člana 3, tačke 3.1. podtačke g) i Ankesa 8. člana 2. tački 2.2-2.3. Ahtisarijevog plana, proporcionalnu zastupljenost Srba u prvostepenim organima pravosuđa u skladu sa Aneksom 6. članom 2. tačkama 2.1-2-2. Ahtisarijevog plana, obrazovanje, zdravstvo, socijalnu politiku, kulturu i medije, službenu upotrebu jezika i pisma. Pozivanje na Ahtisarijev plan, iako ga organi Republike Srbije nikada nisu potpisali, vrši se da bi druga strana prihvatila Sporazum i kako bi se jednostavnije pronašla rešenja za funkcionisanje sistema javne bezbednosti i pravosuđa. U skladu sa članovima 182-184. Ustava Republike Srbije nadležnosti će biti prenete organima samouprave uz garanciju pet stalnih članica SB UN da neće biti moguće ukidanje tih nadležnosti bez njihove saglasnosti.
Princip 9:
Teritorijalno razgraničenje odnosi se na:
a) garantovanje nepovredivosti teritorije ZSO u smislu sprovođenja izvornih nadležnosti od strane organa samouprave u Prištini, uz istovremeno garantovanje nepovredivosti suverenih prava organa samouprave u istom smislu na celoj teritoriji Pokrajine od strane centralnih organa vlasti u Beogradu. Ovo se odnosi na teritorijalnu jedinstvenost pravosudnog sistema, zakonodavnog sistema, sistema javne bezbednosti, ekonomskog sistema i td. kojima će rukovoditi organi samouprave uz prethodno osiguravanje „autonomije u okviru autonomije“ za ZSO;
b) teritorijalno razgraničenje odnosiće se i za poseban korpus prava srpske zajednice na Kosovu i Metohiji, koja će svoja kolektivna prava ostvariti na teritorijama lokalnih samouprava koje naseljava kroz mehanizme ZSO u oblasti ljudskih prava i sloboda, kulture, obrazovanja, zdravstva i sporta. To znači da će u ovim oblastima srpska zajednica moći da uspostavi direktne veze sa centralnim organima uprave i bude deo jedinstvenog kulturnog, obrazovnog, zdravstvenog i sportskog sistema Republike Srbije.
Princip 10:
U skladu sa iznetim stavom b) Principa 9. biće i prihvaćeno međunarodno predstavljanje vladinih i nevladinih institucija sa teritorije samouprave od strane Republike Srbije u međunarodnim organizacijama u kojima su kosovsko – metohijski Albanci već obezbedili punopravno članstvo (međunarodne strukovne i sportske organizacije: MOK i ostale granske organizacije, IRU, IBA). Imajući u vidu obrazloženje Međunarodnog suda pravde da su lica koja su usvojila Deklaraciju o nezavisnosti nastupala samostalno, kao pojedinci koji su potpisali taj dokument, a ne kao poslanici u Privremenoj skupštini Kosova, kao i da među njima nije bilo nijednog predstavnika srpske zajednice niti predstavnika teritorijalnih jedinica koje nastanjuje srpsko stanovništvo, međunarodno predstavljanje organa samouprave ne može se odnositi na sve stanovnike Kosova i Metohije, kao ni na teritorije koje nastanjuje srpska zajednica. Zbog toga je za Republiku Srbiju prihvatljivo međunarodno prepoznavanje organa samouprave u navedenim međunarodnim organizacijama pod nazivom Južno Kosovo, pošto to izražava suštinu akta preduzetog 17. februara 2008. godine i u formalnom smislu je tačnije.
Organi Republike Srbije će koristiti odrednicu Južno Kosovo prilikom navođenja članstva ovog entiteta u odnosnim međunarodnim organizacijama i pre postizanja Sporazuma. Ovo se ističe i kao gest dobre volje u pregovorima i neometanja Južnog Kosova prilikom učestvovanja u svim aktivnostima međunarodnih strukovnih i sportskih organizacija. Organi Republike Srbije preduzeće diplomatske aktivnosti kako bi se ovo pitanje otvorilo u svim odnosnim međunarodnim organizacijama i prihvatilo novo ime Južno Kosovo, sa oficijelnom skraćenicom KJ koja potiče iz albanskog jezika (Kosova e Jugut).
Princip 11:
S obzirom da teritorijalno razgraničenje podrazumeva i definisanje izvornih nadležnosti ZSO u nizu oblasti navedenih u Principu 9. prilikom razmatranja daljeg međunarodnog predstavljanja u različitim vrstama i tipovima organizacija, za Republiku Srbiju je takođe kao formalno tačnije i suštinski ispravnije prihvatljivo da organi samouprave u delu međunarodnih organizacija osnovanih sa ciljem unapređenja i zaštite ljudskih prava i sloboda, kulture, obrazovanja, zdravstva i sporta samostalno nastupaju pod nazivom Južno Kosovo, dok će u ostalim međunarodnim organizacijama (Međunarodni monetarni fond, Svetska banka, SCO, EBRD, uključujući i proces saradnje sa EU) međunarodno predstavljanje biti moguće pod imenom Samouprava Kosovo, bez skraćenog naziva i sa službenom skraćenicom VK (VK) koja potiče iz albanskog jezika (Vetëqeverisje e Kosovës). Lista međunarodnih organizacija u kojima će Južno Kosovo/Samouprava Kosovo moći samostalno i nezavisno da nastupa biće utvrđena aneksom Sporazuma i ona neće uključivati članstvo u OUN. Republika Srbija neće blokirati prijem Južnog Kosova/Samouprave Kosovo u međunarodne organizacije koje se nalaze na utvrđenoj listi.
Princip 12:
Južno Kosovo/Samouprava Kosovo imaće pravo na otvaranje sopstvenih predstavništava/kancelarija pri međunarodnim organizacijama i konzularnih odeljenja u drugim državama kako bi se ostvarivalo međunarodno predstavljanje, ispunjavale obaveze i koristila prava definisana Sporazumom. Ova mogućnost ne podrazumeva otvaranje diplomatskih predstavništava u rangu ambasada i/ili poslanstava.
Princip 13:
Sporazumom će biti definisana lista objekata i mesta srpske kulturne baštine na Kosovu i Metohiji, a posebnim aneksom i prava i obaveze Republike Srbije i organa samouprave u cilju njihove zaštite. Kao polazna osnova za pregovore o mehanizmima zaštite verskog i kulturnog nasleđa koristiće se Aneks 5. Ahtisarijevog plana, a za utvrđivanje liste član 4. tačke 4.1.4-4.1.7. istog Aneksa. Pored dve strane, potpisnik ovog aneksa je i Srpska pravoslavna crkva, sa svim pravima i obavezama koje iz toga proističu.
Princip 14:
Imovinska pitanja biće razrešavana po dogovorenim principima, a neposredna izvršna ovlašćenja imaće Kosovska agencija za imovinu (u daljem tekstu KAI). Rešavanje imovinskih pitanja podrazumeva:
a) vraćanje oduzete i/ili privremeno otuđene privatne imovine stvarnim vlasnicima koji to vlasništvo mogu da dokažu;
b) kompenzovanje izgubljene dobiti subjektima koji svoje sedište imaju na teritoriji Republike Srbije mimo Kosova i Metohije od strane organa samouprave zbog korišćenja i/ili prodaje njihove imovine kroz procese privatizacije i nacionalizacije;
v) rešavanje pitanje „kosovskog duga“ prema međunarodnim finansijskim institucijama, nastalog do juna 1999. godine.
Republika Srbija očekuje objektivne procene i ne insistira na novčanim kompenzacijama, već je to moguće učiniti kroz prepuštanje udela u vlasništvu u javnim preduzećima na teritoriji Kosova i Metohije, a koja su pod direktnom ili indirektnom upravom organa samouprave. Rukovodstvo KAI činiće jedan predstavnik Republike Srbije i jedan predstavnik organa samouprave i odluke koje donosi Agencija biće važeće tek pošto se oba rukovodioca potpišu.
Princip 15:
Sudbina nestalih lica i istraživanje ratnih zločina na području Kosova i Metohije biće moguća od strane nadležnih i verifikovanih komisija obe strane. Organi Republike Srbije i samouprave neće sprečavati niti na bilo koji način opstruirati rad bilo koje od dve komisije.
Princip 16:
U skladu sa tačkom 4. Aneksa 2. Rezolucije 1244 SB UN, Republika Srbija će delegirati svoje pravo na raspoređivanje vojnog i policijskog osoblja u dozvoljenom broju bezbednosnim snagama neke druge države ili nekih drugih država, uz potpisivanje jasnih bilateralnih sporazuma. Ove snage neće ulaziti u kontingent KFOR – a, ali će u skladu sa važećim legislativnim okvirom morati da sarađuju sa KFOR – om i poštuju sve principe po kojima funkcioniše međunarodno vojno prisustvo. Pravo Republike Srbije da pregovara na ovu temu i potpisuje bilateralne sporazume sa drugim državama je izričito i druge strane (predstavnici Južnog Kosova/Samouprave Kosovo, stalne članice SB UN) ne mogu ih blokirati niti na bilo koji drugi način sprečiti.
Princip 17:
Mesta na kojima će vojno i policijsko osoblje biti raspoređeno, kao i njihova brojnost, biće utvrđeni posebnim aneksom Sporazuma. Podrazumeva se da bi se ta mesta nalazila na teritoriji lokalnih samouprava koje ulaze u ZSO, lokacijama od kulturnog i verskog značaja za srpski narod i na graničnim prelazima.
Princip 18:
U cilju ispunjavanja navedenih elemenata Sporazuma, učvršćivanja saradnje i normalizacije odnosa biće formirano Veće za implementaciju Sporazuma. Veće će sačinjavati jedan predstavnik Republike Srbije, jedan predstavnik organa samouprave i jedan međunarodni predstavnik, po ovlašćenju SB UN. Veće će donositi odluke konsenzusom.
Izražava se i spremnost da predstavnicima kosovsko – metohijskih Albanaca izmenom Zakona o Narodnoj skupštini bude osiguran određeni kontingent poslaničkih mesta u Narodnoj skupštini Republike Srbije, a oni bi uživali sva prava i obaveze kao i ostali narodni poslanici. U skladu sa Ustavom Republike Srbije svi narodni poslanici moraju biti birani na neposrednim izborima. U skladu sa Aneksom 3. članom 5. tačka 1. Ahtisarijevog plana koji se primenjuje na Kosovu i Metohiji, organi lokalne samouprave vrše registraciju birača, pa bi se takva procedura sprovodila i za navedene izbore. Svi punoletni građani Kosova i Metohije imali bi pravo da glasaju, ali bi se prethodnom registracijom utvrdilo ko želi to svoje pravo da iskoristi i pristupi glasanju.
Princip 19:
Za Republiku Srbiju je neprihvatljivo primenjivanje delova Sporazuma dok ne bude usaglašen celokupan Sporazum. Normalizacija podrazumeva usaglašavanje Sporazuma u celini i njegovu potpunu primenu tek nakon ispunjavanja predviđene procedure.
Princip 20:
Zbog nepredvidivosti toka pregovora, kao i niza jednostranih koraka koje je preduzela albanska strana u prethodnom periodu, Vladi Republike Srbije se ostavlja mogućnost da uvodi recipročne mere u posebnim situacijama. Recipročne mere podrazumevaju:
a) poništavanje prethodno usaglašenih dogovora, a koji nisu ispoštovani;
b) uvođenje različitih vrsta sankcija;
v) aktivan politički rad za smanjivanje broja država koje su sa takozvanom „Republikom Kosovo“ uspostavile diplomatske odnose;
g) sprečavanje učlanjenja takozvane „Republike Kosovo“ u međunarodne organizacije.
Ovo će ojačati poziciju pregovaračkog tima i uticati na sprečavanje daljih jednostranih koraka privremenih organa samouprave u Prištini.
PRIMENA SPORAZUMA
Sporazum će biti primenjivan tek posle ratifikacije u skupštinama dve ugovorne strane i adekvatne odluke Saveta bezbednosti UN.
ZAVRŠNE ODREDBE I ZAKLjUČCI
Republika Srbija ostaje posvećena očuvanju mira i stabilnosti na Balkanu. Sporazum sa kosovsko – metohijskim Albancima predstavlja korak u tom smeru. Mir i stabilnosti, kao preduslovi ekonomskog i društvenog razvoja, ne mogu se postići grubim kršenjem međunarodnog prava i gaženjem svih pravila i principa po kojima je do sada osiguravana regionalna bezbednost. Od zaključaka Badinterove komisije do Rezolucije 1244 SB UN princip teritorijalnog integriteta bivših jugoslovenskih socijalističkih republika uvek i svuda je istican kao primaran. Jednostrana odluka kosovsko – metohijskih Albanaca i podrška koju su dobili za ovaj akt od strane brojnih međunarodnih aktera, uveli su nas u novu fazu krize, koju je sada neophodno prevazići. Pod normalizacijom odnosa Republika Srbija podrazumeva traženje rešenja koje će delimično uvažiti događaje koji su se odigrali od 2008. godine, uz pristanak na regulisanje pitanja međunarodnog predstavljanja i obezbeđivanje jedinstvenosti i funkcionalnosti različitih sistema na teritoriji Kosova i Metohije, ali i koje će se temeljiti na poštovanju međunarodnog prava i biti u skladu sa brojnim prethodno donetim odlukama različitih međunarodnih institucija, a koje su, često nedorečene ili čak međusobno suprotstavljene. Pokušaj traženja održivog okvira za Kosovo i Metohiju, a imajući u vidu sve nedorečenosti i suprotstavljenosti jeste složen i nezahvalan posao. Promovisanim pristupom od strane Republike Srbije naglašava se posvećenost dijalogu i traženju rešenja. Nažalost, svedoci smo i brojnih jednostranih odluka privremenih organa samouprave prethodnih godina i naročito meseci, koje ne idu u ovom smeru. S tim u vezi, konstatujemo i da će institucije Republike Srbije morati da preuzmu brojne recipročne mere, ako se sa takvom merom nastavi.
Naslovna fotografija: Tanjug/Sava Radovanović
U Beogradu, 11. marta 2019. godine
Dr Dušan N. Proroković, narodni poslanik kome je prestao mandat, br. tr. leg. 215 izdate 11.07.2013. god.
