U Svetoj zemlji vera nikada nije bila privatna stvar ličnog uverenja, odvojena od političkih, kulturnih i etničkih motiva i senzibiliteta. Ova je činjenica danas jasnija nego što je bila pre jedne generacije. Sukob Arapa i Jevreja – koji je možda bio podložan tradicionalnim oblicima diplomatske trgovine za života Jicaka Rabina i Jasera Arafata – pretvoren je u civilizacijski i verski sukob izvan realpolitike.
Hamas i druge islamističke grupe, poput Hezbolaha i Islamskog džihada, zasnivaju se na stavu koji je neosporno ispravan sa stanovišta ortodoksnog islama: da je prihvatanje legitimiteta Izraela nespojivo sa voljom Alaha. Shodno Kuranu i Hadisu, kada nevernici uzurpiraju muslimansku zemlju i nju pripoje svom „svetu rata” (Dar al-harb), džihad postaje obavezan za sve pravoverne dok ta zemlja ne bude silom povraćena u „svet vere” (Dar al-Islam).
Prema povelji Hamasa, celokupna istorijska Palestina – od reke Jordana do Sredozemnog mora, od Tiberijskog jezera i Galileje do Akabskog zaliva – islamski je vakuf (waqf – zadužbina) u neotuđivom vlasništvu cele zajednice pravovernih.
Taj je vakuf posvećen budućim generacijama palestinskih muslimana sve do sudnjeg dana: „Palestinsku zemlju, ili ma koji njen deo – niko ne sme da preda; a od nje, niti od ma kog njenog dela – niko ne sme da odustane. Za palestinsko pitanje nema rešenja osim džihada. Inicijative, predlozi i međunarodne konferencije su gubljenje vremena i uzaludni napori.”
Za pravoverne muslimane trajno mirovno rešenje uistinu je strukturno nemoguće, jer bi svaki kompromis koji obuhvata legitimisanje Izraela bio ne samo izdajnički nego i bogohulni čin. Sa islamske tačke gledišta u ovom stavu nema ničeg ekstremnog. On se izvodi iz Kurana, iz Muhamedovih izreka sakupljenih u Hadisu i iz islamske političke tradicije stare 14 vekova. Da ponovimo: Legitimisanje predaje bilo kog dela Palestine Jevrejima bio bi čin pobune protiv Alaha. Tvrda nepopustljivost je jedini pravi put (Kuran 1:6). Borba je sveta, a ne samo patriotska dužnost.
Za islamske borce u redovima Hamasa i Hezbolaha, borba protiv Izraela je više od rata za „nacionalno oslobođenje”: to je verska dužnost za čije će vršenje Alah bogato nagraditi mudžahide. Pored kuranske objave postoje desetine hadisa sa Muhamedovim uveravanjima da Alah svim džihadističkim ratnicima trenutno otvara dveri raja u slučaju njihove pogibije (mučeništva), a pruža obilatu nagradu preživelima. „Ko se bude borio na Alahovom putu – bilo da postigne mučeništvo ili pobedu – mi ćemo ih počastiti velikom nagradom.” (Kuran, sura An-Nisa, ajet 74) Ovo obećanje ostaje sve do danas snažan podsticaj za pristupanje islamističkim oružanim grupama, od Gaze i Ramale do južnog Libana. Biti mudžahid je atraktivna opcija za hiljade gnevnih palestinskih mladića bez zaposlenja i bez perspektive.
„Odbrambeni rat”
Džihad – rat na Alahovom putu sa ciljem preobraćenja, ubijanja ili, pak, pokoravanja i oporezivanja „nevernika” – Muhamedov je najznačajniji doprinos svetskoj istoriji. Džihad je definisao islam u njegovim najranijim danima i od tada definiše odnose između islama i drugih religija i kultura.
Džihad je u samom temelju sistema vrednosti Hamasa i srodnih mu grupa. On im pruža ideološko opravdanje za nasilje koje je inherentno neselektivno u izboru žrtava – što smo videli u napadima na izraelska naselja oko Gaze 7. oktobra. Čak je i rodonačelnik navodno miroljubive i tolerantne sufijske sekte, al-Gazali (um. 1111.) pravdao nasilje nad ženama i decom nevernika: „Može se koristiti katapult protiv njih čak i ako među njima ima žena i dece. Mogu da se sažežu vatrom ili udave vodom.”
Arapi uzvikuju anti-izraelske slogane tokom sahrane dvojice Palestinaca koje su ubile izraelske snage u gradu Ramala na Zapadnoj obali, 16. maj 2014. (Foto: Reuters/Ammar Awad)Čak i u odsustvu aktivnih vojnih operacija protiv Izraela u ma kom datom trenutku, islamsko učenje nepokolebljivo postulira suštinsku nelegitimnost njegovog postojanja. Ta činjenica ne znači nužno neprekidnu borbu protiv Izraela, ali svakako znači trajno ratno stanje. Štaviše, za Hamas, Hezbolah i druge slične grupe, džihad je po definiciji uvek „odbrambeni rat”.
Taj stav zasniva se na principu da je islam univerzalna poruka Svevišnjeg, koju čitavo čovečanstvo mora da prihvati ili da joj se pokori. Pošto nijednoj ovozemaljskoj političkoj sili nije dozvoljeno da postavlja prepreke na putu širenja islama, svako suprodstavljanje tome predstavlja čin „agresije” i pravoverni nema drugog izbora nego da se brani. Realnost džihada kao viševekovne verske i pravne institucije ima čvrste korene u islamskim svetim spisima, tradicijama i u sve četiri sunitske škole jurisprudencije.
Ideja panarabizma
Tvrdi islamizam sve do kasnog HH veka bio je ograničen na manjinu među obrazovanim arapskim elitama. Drastičan pad moći islama u odnosu na Zapad nakon 1918. godine podstakao je te elite da uokvire potragu za nacionalno-kulturnim identitetom i političkoj emancipaciji u idejama panarapskog nacionalizma sa izrazito sekularnim prizvukom. Panarabizam, a ne islam, postao je glavna tema pogotovu posle stvaranja Izraela i palestinske katastrofe 1948. i naserističke revolucije u Egiptu 1952.
Arapske mase vernika mogle su da podrže panarabizam, jer se dobrim delom oslanjao na islamske pojmove. Tako je izraz uma, opšta zajednica vernih, prilagođen arapskoj naciji u celini (al-umma al-’arabiyya). Pod vođstvom Gamala Abdela Nasera arapski nacionalizam je postao sekularan, levičarski i antizapadni. Bio je antiizraelski u izrazito antikolonijalnom smislu: Izrael je bio poiman kao zapadna ispostava koju su Evropljani i Amerikanci stvorili i naselili na otetoj arapskoj zemlji.
Pripadnici Hamasa uzvikuju anti-izraelske i anti-američke slogane na mitingu povodom 53. godišnjice smrti osnivača Muslimanske braće, Hasana Al-Bane, u izbegličkom kampu Džabalija na severu Pojasa Gaze, Izrael, 14. februar 2003. (Foto: Abid Katib/Getty Images)Do 1990. godine šire težnje arapske elite takođe su važile za palestinski politički mejnstrim. Otpor Fataha/PLO Izraelu zavisio je od podrške panarapskom duhu spolja i od izgradnje sekularnog, nekonfesionalnog „palestinskog” identiteta iznutra. Promena je usledila sa raspadom SSSR-a. Sa krahom globalnog sekularnog projekta, mladi Arapi su se masovno okrenuli Alahu. Prvi otvoreno verski sukob između Jevreja i Arapa posle 1948. dogodio se 8. oktobra 1990. godine, kada su izbili krvavi neredi na Hramovnoj gori. Izraelska policija ubila je 17 Palestinaca i ranila stotinu njih. Neredi su se ubrzo proširili širom Zapadne obale, što nije bilo ništa novo; demonstranti su uzvikivali Alahu akbar, što jeste bila novina.
Ubrzo su Hamas, Palestinski islamski džihad i Hezbolah postali poznata imena i počeli su da ugrožavaju primat Fataha i PLO. U tome su ih štaviše podržavali Izraelci, koji su isprva smatrali PLO za glavnu pretnju. Izgrađena je baza moći i infrastruktura koja pokriva verske, dobrotvorne, političke i vojne aktivnosti. Osnivač i šef Hamasa, pok. šeik Ahmed Jasin, vispreno je spojio nacionalističke parole sekularnog arapskog otpora Izraelu pre 1990-ih sa svojim tvrdim stavovima zasnovanim na principima ortodoksnog sunitskog islama.
Religija i nacionalizam
Verni odraz tih stavova predstavlja tvrdnja sa jevrejske strane da je savremena država Izrael oličenje biblijskog zaveta, zapravo vakuf pod drugim imenom. Sekularni cionisti, uključujući pokojnu premijerku Goldu Meir (koja je rekla da „Izrael postoji kao ispunjenje obećanja koje je dao sam Bog”) i osnivači jevrejske države pre nje, koristili su takve tvrdnje kao propagandno oruđe kad god je to odgovaralo njihovim potrebama.
Spoj religije i nacionalizma u arapsko-izraelskom sporu pokazao se krajnje štetnim po mirovni proces i potragu za trajnim rešenjem. Na palestinskoj strani stvorio je dualitet pristupa, pri čemu uništenje države Izrael ostaje jedini božanski predodređeni i stoga jedini legitiman dugoročni ishod. Neki političari stare garde Fataha zagovaraju obnovu diplomatskih inicijativa, ali sama palestinska zajednica većinski se priklanja onima koji se pozivaju na islamsko učenje da pozivaju na otpor i negiraju mogućnost trajnog mira.
Vojska Palestinskog islamskog džihada učestvuje u anti-izraelskoj vojnoj paradi povodom 36. godišnjice osnivanja pokreta u Gazi, 4. oktobar 2023. (Foto: Mohammed Salem/Reuters)Neophodno je biti svestan ambicija političkog islama i ne gajiti iluzije o njegovim krajnjim ciljevima. Tadašnji izraelski premijer, pok. Jicak Rabin, nije samo u cilju propagandne retorike izjavio, u decembru 1992, da borba njegove zemlje protiv islamskog terora takođe ima za cilj da probudi uspavani svet. Devet godina kasnije usledili su napadi od 11. septembra 2001.
Ne treba, međutim, zatvarati oči ni pred činjenicom da sadašnja izraelska vlada problem palestinskog džihadizmom inspirisanog terora često koristi kao alibi za krutu politiku koja je na duge staze samoporažavajuća i koja podstiče njegov rast.
Naslov i oprema teksta: Novi Standard
Prevod: Srđa Trifković/Novi Standard
Izvor Chronicles
Naslovna fotografija: Mohammed Salem/Reuters
BONUS VIDEO:
